1. UVOD
Ustavni sud Republike Hrvatske nedavno je razmatrao zanimljiv slučaj osobe koja je izvršila suicid dok je bila na psihijatrijskom liječenju pa su se otvorila važna pitanja vezana uz odgovornost države (odnosno nadležne ustanove) za postupke osoba koje se nalaze na psihijatrijskom liječenju, bilo prema drugima bilo prema sebi.

2. NAČELNA STAJALIŠTA
Pravo na život jedno je od temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske¹ (u nastavku teksta: Ustav) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda² (u nastavku teksta: Konvencija). Kršenje prava na život smatra se jednom od najtežih povreda ljudskih prava (usporedi s odlukama i rješenjima Ustavnoga suda: U-III-3689/2018 od 10. prosinca 2019.; U-IIIBi-698/2020 od 16. prosinca 2020.; U-IIIBi-1926/2019 od 15. travnja 2021., Nar. nov., br. 52/21 i U-III-4033/2019 od 29. ožujka 2022.; te predmetima Europskog suda za ljudska prava (u nastavku teksta: ESLJP) Lopes de Sousa Fernandes protiv Portugala [Vv], br. 56080/13, § 164., presuda od 19. prosinca 2017. i Güzelyurtlu i drugi protiv Cipra i Turske [Vv], br. 36925/07, § 218., presuda od 29. siječnja 2019.).

Prema praksi ESLJP-a, članak 2. Konvencije zahtijeva od države ne samo da se suzdrži od “namjernog” oduzimanja života, nego i da poduzme odgovarajuće korake da bi zaštitila živote onih koji su pod njezinom jurisdikcijom (usporedi s odlukama Ustavnoga suda: U-III-3689/2018; U-IIIBi-698/2020 i U-IIIBi-1926/2019 te s, primjerice, predmetima ESLJP-a Calvelli i Ciglio protiv Italije [Vv], br. 32967/96, § 48., presuda od 17. siječnja 2002.; Bljakaj i drugi protiv Hrvatske, br. 74448/12, § 103., presuda od 18. rujna 2014. te Kurt protiv Austrije [Vv], br. 62903/15, § 157., presuda od 15. lipnja 2021.). Ta načela vrijede i u javno-zdravstvenoj sferi. Države su dužne donijeti propise kojima se bolnice, bilo javne ili privatne, primoravaju usvojiti odgovarajuće mjere za zaštitu života svojih pacijenata (v. predmet ESLJP-a Hiller protiv Austrije, br. 1967/14, § 47., presuda od 22. studenoga 2016.).

S tim u svezi, Ustavni sud ponavlja da je pravo na zdravstvenu zaštitu u skladu sa zakonom izričito zajamčeno člankom 58. Ustava. Stoga je ustavna obveza svih zdravstvenih ustanova osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi. Zdravstvena zaštita kao temeljno ljudsko pravo podrazumijeva sve oblike pružanja medicinske pomoći sa svrhom postizanja zdravlja čovjeka (v. odluku Ustavnog suda br.: U-I-222/1995 od 9. studenoga 1998., Nar. nov., br. 150/98). Ustavno jamstvo prava na zdravstvenu zaštitu iz članka 58. Ustava ne ostvaruje se neposredno na temelju Ustava nego se razrađuje zakonima (v. rješenje Ustavnog suda broj: U-II-427/1996 od 9. studenoga 1996., Nar. nov., br. 104/96 te odluku i rješenje Ustavnog suda broj: U-I-4892/2004 i dr. od 12. ožujka 2008., Nar. nov., br. 37/08) kojima je propisan i postupak za njegovo ostvarivanje (v. odluku Ustavnog suda broj: U-III-336/1992 od 20. listopada 1993., Nar. nov., br. 102/93).

Kada vlasti odluče smjestiti i zadržati u pritvoru osobu s invaliditetom, trebale bi pokazati posebnu pažnju u jamčenju takvih uvjeta koji odgovaraju posebnim potrebama koje proizlaze iz njezina invaliditeta (v. predmete ESLJP-a Jasinskis protiv Latvije, br. 45744/08, § 59., presuda od 21. prosinca 2010.; te Hiller protiv Austrije, navedeno, § 48.). Isto vrijedi i za osobe koje su prisilno smještene u psihijatrijske ustanove. U slučaju mentalno bolesnih pacijenata, mora se uzeti u obzir njihova posebna ranjivost (v., mutatis mutandis, predmete ESLJP-a Keenan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 27229/95, § 111., presuda od 3. travnja 2001.; Rivière protiv Francuske, br. 33834/03, § 63., presuda od 11. srpnja 2006.; Centar za pravna istraživanja u ime Valentina Câmpeanua protiv Rumunjske [Vv], br. 47848/08, § 131., presuda od 17. srpnja 2014. te Hiller protiv Austrije, navedeno, § 48.).

Članak 21. Ustava i članak 2. Konvencije može implicirati, u određenim, dobro definiranim okolnostima, pozitivnu obvezu vlasti da poduzmu preventivne operativne mjere da bi zaštitile pojedinca od drugog pojedinca ili, u posebnim okolnostima, od njega samog (usporedi s predmetima ESLJP-a Renolde protiv Francuske, br. 5608/05, § 81., presuda od 16. listopada 2008.; Haas protiv Švicarske, br. 31322/07, § 54., presuda od 20. siječnja 2011.). Međutim, da bi u posebnim okolnostima opasnosti od samoozljeđivanja nastala pozitivna obveza, mora se utvrditi da su vlasti u relevantnom trenutku znale ili su morale znati za postojanje stvarne i neposredne opasnosti za život točno određene osobe te da nisu poduzele mjere u okviru svojih ovlasti, za koje se razumnom prosudbom moglo očekivati da će se njima ta opasnost izbjeći (v. predmete ESLJP-a Keenan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, navedeno, § 93. te Hiller protiv Austrije, navedeno, § 49.). Takva se obveza mora tumačiti na način koji ne nameće nemoguć ili nerazmjeran teret vlastima (usporedi s predmetima ESLJP-a Tanribilir protiv Turske, br. 21422/93, §§ 70-71, presuda od 16. studenoga 2000.; Keenan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, navedeno, § 90. te Hiller protiv Austrije, navedeno, § 49.).

Također, države imaju obvezu uspostaviti djelotvoran neovisni pravosudni sustav kako bi se uzrok smrti pacijenata u skrbi medicinske struke, bilo u javnom bilo u privatnom sektoru, mogao utvrditi, a odgovorni pozvati na odgovornost (v. predmete ESLJP-a Hiller protiv Austrije, br. 1964/14, § 48., presuda od 22. studenoga 2016.; Bajić protiv Hrvatske, br. 41108/10, § 75., presuda od 13. studenoga 2012.; Dodov protiv Bugarske, br. 59548/00, § 80., presuda od 17. siječnja 2008. te Calvelli i Ciglio protiv Italije [Vv], br. 32967/96, § 49., presuda od 17. siječnja 2001.). Pritom, ako povreda prava na život ili na osobni integritet nije prouzročena namjerno, pozitivna obveza da se uspostavi učinkovit pravosudni sustav ne zahtijeva nužno pružanje kazneno-pravnog sredstva u svakom predmetu. U specifičnom području pogrešnog ili nesavjesnog liječenja ta se obveza može ispuniti ako pravni sustav žrtvama pruža pravno sredstvo na građanskim sudovima, bilo samostalno bilo zajedno s pravnim sredstvom na kaznenim sudovima, koji omogućuje utvrđenje odgovornosti tih liječnika i dobivanje odgovarajuće zadovoljštine za povredu prava na život (usporedi, primjerice, s odlukom Ustavnog suda broj: U-IIIBi-5099/2020 od 23. ožujka 2021.; te, primjerice, predmetima ESLJP-a Tretyakova protiv Ukrajine, br. 63126/13, § 27., presuda od 4. studenoga 2021.; Kudra protiv Hrvatske, br. 13904, § 104., presuda od 18. prosinca 2012.; Bajić protiv Hrvatske, navedeno, § 76. i Vo protiv Francuske, br. 53924/00, § 90., presuda od 8. lipnja 2004.). Mogu biti predviđene i disciplinske mjere (v. predmete ESLJP-a Bajić protiv Hrvatske, navedeno, § 76. i Šilih protiv Slovenije [Vv], br. 71463/01, § 194., presuda od 9. travnja 2009.).

Članak 2. Konvencije nalaže državi da poduzme, između ostaloga, i odgovarajuće mjere da bi zaštitila živote osoba pod njezinom jurisdikcijom (v. L.C.B. v. the United Kingdom, 9. lipnja 1998., Reports of Judgments and Decisions 1998-III, § 36.). To uključuje primarnu dužnost države da osigura pravo na život donošenjem djelotvornih kaznenopravnih odredaba koje će odvraćati od počinjenja kaznenih djela protiv osobe, popraćenih provedbenim mehanizmima za sprječavanje, suzbijanje i kažnjavanje povreda tih odredaba (vidi Nachova and Others protiv Bugarske [Vv], br. 43577/98 i 43579/98, § 160., ECHR 2005-VII).

U odgovarajućim okolnostima dužnost se proširuje i na pozitivnu obvezu vlasti da poduzmu preventivne operativne mjere radi zaštite pojedinca čiji je život ugrožen kriminalnim radnjama drugog pojedinca. S obzirom na teškoće vezane uz održavanje mira i reda u suvremenim društvima, nepredvidljivost ljudskoga ponašanja i operativne odluke koje se moraju donijeti u smislu prioriteta i resursa,

Sud pazi i da, prilikom razmatranja pozitivnih obveza, članak 2. ne tumači tako da vlastima nametne nemoguć ili nerazmjeran teret (v. Osman protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 28. listopada 1998., Reports of Judgments and Decisions1998 - VIII, § 116). Prema tome, vlasti ne mogu u slučaju svakog navodnog rizika za život podlijegati zahtjevu iz Konvencije u svezi s poduzimanjem operativnih mjera radi sprječavanja ostvarenja toga rizika.

Pozitivna će obveza nastati kada se utvrdi da su vlasti znale ili da su u to vrijeme trebale znati za postojanje stvarnog i neposrednog rizika za život identificirane osobe zbog kriminalnih radnji treće osobe te da su propustile poduzeti mjere u okviru svojih ovlasti za koje se, prema razumnoj prosudbi, moglo očekivati da će spriječiti taj rizik (v. Osman, naprijed citirano, § 116; Paul and Audrey Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 46477/99, § 55, ECHR 2002-III; te Bromiley protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odluka.), br. 33747/96, 23. studenoga 1999.).

Načelno je, dakle, obveza države u okolnostima u kojima su službene osobe u ustanovama koje se brinu za osobe s duševnim smetnjama potencijalno odgovorne za smrt neke osobe (materijalnopravni aspekt zaštite prava na život) nadoknada štete bliskim srodnicima te osobe.

3. PREDMET U-III-3708/2018

3.1 ČINJENICE
U ovom predmetu ustavna je tužba (u odnosu na članak 21. Ustava) odbijena odlukom od 12. svibnja 2022., a podnijeli su je srodnici osobe koja je bila smještena u psihijatrijsku ustanovu povodom presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-369/14-2 od 10. srpnja 2018.

Tom su presudom potvrđene nižestupanjske presude kojima je odbijen tužbeni zahtjev petero tužitelja prema zdravstvenoj ustanovi za liječenje psihijatrijskih bolesnika, kojim su tražili isplatu naknade štete u određenim iznosima zbog suicida njihova prednika 9. studenoga 2003., do kojega je došlo zbog nepravilne hospitalizacije od djelatnika - liječnika tuženice (prednik je tada bio pušten na «terapijski vikend» i nije bio u zdravstvenoj ustanovi).

Prvopodnositeljica (majka osobe koja je bila pod skrbi zdravstvene ustanove) navodi da tužena kao javna ustanova nije poduzela sve potrebne mjere koje je mogla poduzeti, s obzirom na niz pokušaja suicida pok. sina u relativno kratkom razdoblju, kao i činjenicu da osoba koja jednom pokuša suicid ima znatno veći rizik pokušati ga ponovno. Ističe da je sama prijetnja samoubojstvom bila dovoljna da za tuženu kao javnu ustanovu proizvede pozitivnu obvezu iz članka 21. st. 1. Ustava i spriječi nanošenje štete životu i fizičkom integritetu pok. sina. Suicid se, prema stajalištu prvopodnositeljice, mogao spriječiti da se onemogućio izlazak na probni vikend tek deset dana od posljednje prijetnje. Ustavnom tužbom osporava sudske odluke donesene u parničnom postupku koji je pokrenula pozivom na odredbe Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91 - u nastavku teksta: ZOO), radi naknade štete zbog smrti sina do koje je došlo, prema njezinu stajalištu, zbog nepravilne hospitalizacije od djelatnika (liječnika) bolnice kao tuženice.

Osporenim presudama nadležni sudovi ocijenili su da zahtjev nije osnovan jer, polazeći od okolnosti konkretnog slučaja i u postupku utvrđenog činjeničnog stanja, nisu utvrđene pretpostavke odgovornosti tuženice za štetu sukladno odredbi članka 154. st. 1. ZOO-a.

Navedeno iz razloga što je u konkretnom slučaju utvrđeno da je tijek liječenja pok. D. C.-a bio proveden prema pravilima suvremene psihijatrijske struke te da je terapijski izlazak na koji je pok. D. C. pušten 7. studenoga 2003. bio opravdan.

Naime, sudovi su na temelju dvaju provedenih medicinskih vještačenja, i to Medicinskog fakulteta u Zagrebu i Medicinskog fakulteta u Beogradu, ocijenili da u konkretnom slučaju pri liječenju pok. D. C.-a nije bilo nikakvih propusta, zbog čega na strani tuženice ne postoji odgovornost (krivnja) za nastalu štetu podnositeljima.

Nakon provedenog dokaznog postupka, prvostupanjski sud istaknuo je da je u cijelosti prihvatio nalaze i mišljenje Medicinskog fakulteta u Zagrebu i Medicinskog fakulteta u Beogradu, pri čemu je utvrdio da se prema logici stvari i životnom iskustvu može zaključiti da je tvrdnja vještaka iz Zagreba i Beograda vjerojatnija od tvrdnje vještaka iz Rijeke koji su u činjenici da je pri prvoj hospitalizaciji pok. D. C. u bolnicu «prokrijumčario» i sakrio skalpel, zaključili da je suicid bio planiran i suicidalne namjere ozbiljne. Vještaci iz Zagreba i Beograda činjenicu da je zadnja hospitalizacija pok. D. C.-a bila nakon što se izrezao žiletom, tumačili su u smislu funkcije pražnjenja napetosti, a ne suicida.

Slijedom navedenoga, prvostupanjski je sud nakon provedenog postupka i u tom postupku provedenih triju psihijatrijskih vještačenja odnosno na temelju suglasnih nalaza i mišljenja Medicinskog fakulteta u Zagrebu i Beogradu utvrdio da je liječenje pok. D. C.-a obavljeno prema svim pravilima suvremene psihijatrijske struke te da je terapijski izlazak na koji je pušten 7. studenoga 2003. bio opravdan.

Stoga, prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev podnositelja jer je zaključio da u hospitalizaciji pok. D. C.-a nije bilo propusta tuženice i da ne postoji odgovornost tuženice za štetu koju podnositelji trpe. Ta je presuda potvrđena u žalbenom i revizijskom postupku.

3.2 STAJALIŠTE USTAVNOG SUDA
Ustavni je sud u svojoj ocjeni primijetio da građanski postupak radi naknade štete omogućava da se ispitaju navodi prvopodnositeljice o nepravilnoj hospitalizaciji od djelatnika (liječnika) tuženice, da se utvrde sve relevantne okolnosti i eventualna povreda propisa od medicinske struke i, ako je opravdano, da prvopodnositeljica dobije odgovarajuću zadovoljštinu.

Omogućavanjem pokretanja takvog građanskog postupka država je ispunila pozitivnu obvezu u specifičnom području pogrešnog ili nesavjesnog liječenja da žrtvama omogući utvrđenje odgovornosti liječnika i dobivanje odgovarajuće zadovoljštine za povredu prava na život.

U konkretnom slučaju, bilo je potrebno utvrditi jesu li odgovorne osobe tuženice znale ili morale znati da postoji neposredna opasnost za život pok. sina prvopodnositeljice i jesu li odgovorne osobe poduzele sve moguće mjere da bi zaštitile život pok. sina prvopodnositeljice.

Ustavni sud navodi da je pok. sin prije zadnje hospitalizacije tri puta pokušao suicid i bio je liječen kod tuženice, pri čemu je prvopodnositeljica prilikom prvog pokušaja suicida odbila hospitalizaciju kod tuženice, kod drugog pokušaja suicida prvopodnositeljica je odbila hospitalizaciju kod tuženice te je pok. sin boravio u Dnevnoj bolnici tuženice, a kod trećeg pokušaja suicida bio je u pratnji prvopodnositeljice hospitaliziran kod tuženice.

Za vrijeme prvog i drugog boravka kod tuženice pok. sin bio je puštan u više navrata u šetnju kada su po njega dolazili roditelji, baka, brat i sestra te je bio puštan kući u više navrata kada su po njega dolazili sestra, brat i otac. Također, prilikom zadnje hospitalizacije pok. sina je na terapijski vikend uzeo otac, što proizlazi iz bilješke u knjizi evidencije od 7. studenoga 2003.

Razlog zadnje hospitalizacije pok. sina nije bila njegova suicidalnost, već napetost (pražnjenje) i zloporaba alkohola, prema njemu nije bila određena prisilna hospitalizacija ili mjera obveznog liječenja. Suicid pok. sina dogodio se dva dana po izlasku iz bolnice, a intoksikaciju je izazvao ponajprije metadon, koji je nabavljen ilegalno odnosno nije propisan od nadležnih liječnika.

Ustavni sud navodi da su nadležni sudovi zaključak o tome je li tuženica postupala ili nije postupala u skladu s pravilima suvremene psihijatrijske struke odnosno je li terapijski izlazak 7. studenoga 2003. bio opravdan, donijeli nakon što je prvostupanjski sud u svezi s tim proveo tri medicinska vještačenja, odnosno dva vještačenja po Medicinskom fakultetu u Rijeci i Zagrebu i nadvještačenje po Medicinskom fakultetu u Beogradu. Ustavni sud navodi da je provedeno i medicinsko vještačenje po Psihijatrijskoj bolnici Vrapče, Centru za forenzičnu psihijatriju u predmetu Županijskog suda u Zagrebu broj: Kir-5602/05 koji je dostavljen na uvid u parničnom postupku.

Iz četiri provedena medicinska vještačenja proizlazi da ih je izradilo ukupno deset (10) medicinskih vještaka od kojih je većina specijalista psihijatara i neuropsihijatara te jedan psiholog. Samo dva vještaka - specijalist psihijatar i prof. psihologije KBC-a Rijeka, Klinike za psihijatriju u nalazu i mišljenju iskazali su da je u liječenju pok. sina prvopodnositeljice došlo do propusta jer nije prepoznata težina depresije, zbog čega nije provedena adekvatna antisuicidalna terapija i da je terapijski vikend u odnosu na njegovo psihičko stanje bio preuranjen.

Iz preostalih suglasnih nalaza i mišljenja osam medicinskih vještaka s Medicinskog fakulteta u Zagrebu i Beogradu proizlazi da je terapijski vikend apsolutno opravdan postupak u psihijatriji, posebno u području dječje i adolescentne dobi gdje je odvajanje od roditelja i obitelji traumatično i gdje bez te suradnje nije moguće postići dobar terapijski napredak.

Činjenica općeg pojačanog suicidalnog rizika u osoba s pozitivnom anamnezom pokušaja samoubojstva nikako ne smije biti prepreka težnji za ponovnom sveobuhvatnom rehabilitacijom i reintegracijom osobe u društvo.

Svako prolongiranje ili odustajanje od terapijskog izlaska kući u osoba koje su aktualno nesuicidalne predstavljalo bi anakroni i represivni pristup, koji bi samo “štitio” terapeuta od potencijalne tužbe na štetu što brže rehabilitacije i svekolike reintegracije bolesnika u društvo. Predvidjeti i prevenirati sve pokušaje suicida nije moguće.

Imajući na umu da je pok. sin i tijekom prethodne psihijatrijske hospitalizacije više puta puštan na kraće ili dulje terapijske izlaske, u slučaju zadnje hospitalizacije, a uvažavajući njegov psihički status i ponašanje od prijma do terapijskog izlaska, terapijski izlazak se ne može smatrati preuranjenim, neopravdanim ili neopreznim u smislu terapijskog propusta.

Slijedom navedenoga, Ustavni sud ocjenjuje da nadležni sudovi tijekom postupka nisu utvrdili da je pok. D. C. prijetio oduzimanjem vlastitog života prilikom zadnje hospitalizacije kada je pušten na terapijski izlazak, pri čemu je njegovo zarezivanje žiletom po podlaktici tumačeno kao pražnjenje napetosti, a ne pokušaj suicida pa mu je ispravno postavljena dijagnoza i određena adekvatna terapija. Ustavni sud ocjenjuje da je tužena poduzela sve mjere iz suvremene psihijatrijske struke za učinkovitu zaštitu njegova tjelesnog i psihičkog integriteta.

Stoga je Ustavni sud utvrdio da je država ispunila svoju pozitivnu obvezu i poduzela preventivne mjere radi zaštite pojedinca, odnosno pok. D. C.-a, u konkretnim okolnostima od samoga sebe te da su neosnovani prigovori prvopodnositeljice da joj je odbijanjem tužbenog zahtjeva radi naknade štete zbog smrti bliskog srodnika povrijeđeno pravo na život zajamčeno člankom 21. st. 1. Ustava i člankom 2. st. 1. Konvencije.

4. HILLER PROTIV AUSTRIJE (PRESUDA ESLJP-A OD 22. STUDENOGA 2016.)
U tom predmetu (koji je vrlo sličan naprijed navedenom) sin podnositeljice (29 god.) hospitaliziran je nakon akutne epizode paranoidne shizofrenije u javnoj bolnici pod upravom grada Beča, a nakon toga sud je naložio njegov prisilni smještaj. Dva mjeseca nakon hospitalizacije sin podnositeljice pobjegao je iz bolnice za vrijeme odobrene šetnje po parku kojim je okružena bolnica, bacio se pod vlak podzemne željeznice i smrtno stradao. Podnositeljica (majka) odbijena je s tužbom kojom je utužila naknadu štete protiv grada Beča.

Razmatrajući problem ESLJP je zauzeo neka načelna stajališta (primjenjiva u području javnog zdravstva): država mora donijeti propise kojima će obvezati bolnice, privatne i javne, da usvoje odgovarajuće mjere za zaštitu života svojih pacijenata i osigurati učinkovit, neovisan sudski pravni put u kojem se može utvrditi uzrok smrti pacijenta u medicinskoj ustanovi i odgovorni privesti pravdi; vlasti imaju pozitivnu obvezu poduzeti preventivne praktične mjere za zaštitu pojedinca od drugih osoba i od njega samog, a kod opasnosti od samoozljeđivanja pozitivna obveza postoji ako su vlasti znale ili morale znati da je osoba u stvarnoj i neposrednoj opasnosti za svoj život i nisu poduzele mjere koje bi se razumno mogle očekivati od njih.

Nakon razmatranja prigovora, ESLJP je utvrdio da nema povrede članka 2. Konvencije u materijalnom aspektu jer: a) samoubojstvo nije bilo predvidivo, b) bolnica nije postupila nemarno dopustivši sinu podnositeljice samostalne šetnje po parku bolnice, imajući na umu današnje trendove u zaštiti mentalnog zdravlja; c) daljnje ograničavanje slobode, u okolnostima poboljšanog zdravlja i ponašanja, dovelo bi u pitanje pacijentova prava iz članaka 3., 5. i 8. Konvencije.

Utvrđeno je da nema ni povrede članka 2. Konvencije u postupovnom aspektu jer su domaći sudovi temeljito ispitali slučaj i naveli opširne razloge za svoje odluke pa nije bilo očitih nedostataka u istrazi povodom suicida.