1. Uvodna razmatranja
Radi naplate potraživanja vjerovnici koriste različita pravna oružja prema dužniku. Za stečaj nad dužnikom bez imovine, vjerovnici nisu zainteresirani. S druge strane, dužnik s imovinom potencijalno je zanimljiv svakom vjerovniku jer se ima iz čega naplatiti.

Do novele Stečajnog zakona iz 2012. (Zakon o izmjenama i dopunama Stečajnog zakona, Nar. nov., br. 133/12 – u nastavku teksta: ZIDSZ/12), ubojito pravno sredstvo u vjerovnikovim rukama, učinkovitije i od ovrhe, bilo je predlaganje otvaranja stečajnog postupka nad osobnim i insolventnim dužnikom koji ima imovinu. Bilo je dovoljno da se nadležnom trgovačkom sudu u Republici Hrvatskoj podnese uredan prijedlog za otvaranje stečajnog postupka. Primitkom prijedloga dužnik nije imao puno izbora: ili platiti tražbinu vjerovnika ili se složiti s otvaranjem stečajnog postupka. Plaćanjem obveze dužnik priznaje postojanje tražbine vjerovnika nakon čega predlagatelj povlači prijedlog te se započeti stečajni postupak obustavlja. 

Je li vjerovnik prijedlogom za otvaranjem stečajnog postupka nad dužnikom te povlačenjem tog prijedloga nakon što mu dužnik izmiri obvezu, rabio procesne ovlasti pa ga je, stoga, zakonodavac morao, zajedno s dužnikom i drugim ovlaštenim osobama nakon 16 godina primjene Stečajnog zakona, kazniti ukidanjem tog prava?

2. O zloporabi pravnih ovlasti
U stečajnom postupku kao posebnoj vrsti izvanparničnog postupka na odgovarajući se način primjenjuju pravila parničnog postupka u postupku pred trgovačkim sudovima. Dakle, ako Stečajnim zakonom (Nar. nov., br. 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 82/06, 116/10, 25/12, 133/12 i 49/13 – SZ ili Stečajni zakon) nije drukčije određeno, primjenjuju se pravila iz Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 - ZPP). Prema članku 3. ZPP-a, stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima koji su stavljeni u postupku pa se mogu odreći svog zahtjeva,³ priznati zahtjev protivnika i nagoditi se, a sud neće uvažiti raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti s prisilnim propisima i pravilima javnog morala. Znači, temeljno je načelo dispozitivnosti kojim građanskopravni odnos nastaje, mijenja se i prestaje. Izuzetak su ograničenja subjektivnog prava koje tom pravu izvana postavljaju pravila javnog poretka, tj. kogentne pravne norme i pravila morala društva. 

Dakle, autonomija volje i dispozicija stranaka imaju svoje granice u parničnom postupku, jer sud neće dopustiti raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti s prisilnim propisima,javnim poretkom, pravilima morala te dobrim običajima. Prema prof. Diki,⁴zloupotreba prava je korištenje pravnih ovlaštenja s ciljem da se drugome nanese šteta; ili s ciljem koji je protivan dobrim običajima, savjesnosti i poštenju u prometu. Nadalje, zabrana se zasniva na tvrdnji da sve što je formalno dopušteno ne mora nužno biti u skladu s duhom zakona i općim moralnim shvaćanjima. Međutim, da bi se radilo o nedopuštenim raspolaganjima bilo bi potrebno konkretno utvrditi je li u postupcima došlo do takvih povreda. Nije, dakle, dovoljno da se paušalno pozove na zloporabu prava, a bez konkretnih dokaza za takvu tvrdnju. Osim ZPP-a, o zloporabi prava govore i tri osnovna načela iz Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 35/05, 41/08 i 125/11 - ZOO): 1.) načelo savjesnosti i poštenja; 2.) zabrana zloupotrebe prava i 3.) zabrana prouzročenja štete. 

3. Dokazivanje aktivne legitimacije
Za otvaranje stečajnog postupka bitno je ispunjenje dviju pravnih pretpostavki: 1.) postojanje stečajnog razloga i 2.) aktivna legitimacija predlagatelja. Članak 4. SZ-a određuje da su stečajni razlozi: 1.) nelikvidnost; 2.) nesposobnost za plaćanje; i 3.) prezaduženost dužnika, dok članak 39. SZ-a određuje krug ovlaštenih osoba za predlaganje otvaranja stečajnog postupka i pravni status njihovih tražbina. Članak 4. i 39. SZ-a treba stoga promatrati jedinstveno jer se oba uvjeta moraju ispuniti kumulativno. Drugim riječima, stečaj se može otvoriti samo ako se utvrdi postojanje kojega od navedenih zakonom predviđenih stečajnih razloga i ako postoji aktivna legitimacija podnositelja, o čemu više u nastavku.

Prema stavku 1. članak 39. SZ-a, stečajni postupak ovlaštene su pokrenuti tri osobe: 1.) vjerovnik; 2.) dužnik; te 3.) posebnim zakonom određena osoba. U praksi prijedlog za otvaranje stečajnog postupka najčešće podnose ili dužnik ili vjerovnik dok je vrlo rijetka situacija da predlagatelj bude osoba određena posebnim zakonom.⁵ Stečajni zakon na predlaganje otvaranja stečajnog postupka obvezuje isključivo dužnika koji jedužan podnijeti prijedlog za otvaranje stečajnog postupka najkasnije šezdeset jedan (61) dan od dana nastanka nelikvidnosti, odnosno u roku od dvadeset jedan (21) dan od dana nastupanja nesposobnosti za plaćanje, osim ako u tom roku ne pokrene postupak predstečajne nagodbe (st. 7. čl. 39. SZ-a).⁶ Za razliku od dužnika, vjerovnik ima slobodu izbora, može, ali i ne mora (fakultativna odredba), podnijeti prijedlog za otvaranje stečajnog postupka, zavisno od postojanja pravnog interesa. Međutim, sama činjenica da ovaj institut u okviru stečajnog prava nije definiran, ne znači da u domaćoj pravnoj teoriji i sudskoj praksi, nije podrobno razrađen.⁷ Štoviše, načela iz teorije parničnog postupka, mogu se, prema osnovi supsidijarne primjene ZPP-a u stečajnom postupku (čl. 6. SZ-a), primijeniti i na sâm stečajni postupak. To, međutim, ne samo da je potrebno nego je čak i nužno, s obzirom na to da u samom SZ-u institut pravnog interesa nije definiran. Konkretno, u stečajnom postupku svaka od četiri kategorije vjerovnika (izlučni, razlučni, vjerovnici stečajne mase te stečajni vjerovnici), koji se u njemu mogu pojaviti, imaju isti interes: zaštitu prava. Međutim, u okviru tog interesa, svaka od ovih kategorija ima različit zakonom utvrđen način njegova ostvarenja, te položaj s kojeg djeluje. Tako izlučni vjerovnici imaju najpovlašteniji položaj jer njihova imovina nije dio stečajne mase i na nju ostali vjerovnici ne mogu računati. Razlučni vjerovnici, odnosno vjerovnici s pravom odvojenog namirenja na imovini dužnika, mogu predlagati otvaranje stečajnog postupka nad dužnikom samo ako učine vjerojatnim da se njihova tražbina neće moći potpuno namiriti iz predmeta na koji se odnosi njihovo razlučno pravo. Vjerovnici stečajne mase su vjerovnici za tražbine nastale, u pravilu, tijekom stečajnog postupka. S druge strane, stečajni vjerovnici, odnosno osobni vjerovnici dužnika koji u vrijeme otvaranja stečajnog postupka imaju neku imovinskopravnu tražbinu prema dužniku (st. 1. čl. 70. SZ-a) pravo na podnošenje prijedloga za otvaranje stečajnog postupka mogu ostvariti bez ograničenja.

Prema stavku 2. članak 39. SZ-a, vjerovnik je ovlašten podnijeti prijedlog za otvaranje stečajnog postupka ako učini vjerojatnim⁸ postojanje svoje tražbine i kojega od stečajnih razloga. Ovom stavku u posljednjoj noveli SZ-a iz 2012. (st. 1. čl. 13.) dodana je rečenica koja glasi: »Smatrat će se da je vjerovnik učinio vjerojatnim postojanje svoje tražbine ako njezino postojanje temelji na ovršnoj ispravi ili nepravomoćnoj sudskoj ili upravnoj odluci«. No, o novom uređenju navedene odredbe morao se izjasniti i Ustavni sud Republike Hrvatske nakon što mu je INGRA d.d., Zagreb podnijela prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 56/90, 135/97, 113/00, 28/01 i 76/10). U bitnom INGRA d.d., Zagreb osporava propisanu zakonsku presumpciju da je vjerovnik učinio vjerojatnim postojanje svoje tražbine ako njezino postojanje temelji na nepravomoćnoj odluci što je protivno s člankom 3. 18. stavak 1. i člankom 29. stavak 2. Ustava.

O prijedlogu INGRE d.d., Zagreb, Ustavni sud donio je Rješenje, br. U-I/1457/2013 od 11. travnja 2013., kojim se: 1.) pokreće postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 13. stavak 1. ZID SZ-a (Nar. nov., br. 133/12); 2.) do svoje konačne odluke o ovom pitanju, privremeno se obustavlja izvršenje svih pojedinačnih akata i radnji koje se poduzimaju na temelju osporene zakonske odredbe te 3.) do konačne odluke Ustavnog suda primjenjuje se članak 39. stavak 2. SZ-a (Nar. nov., br. 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 82/06, 116/10 i 25/12). Iz obrazloženja Rješenja razvidno je da Ustavni sud smatra »...da bi učinci osporenog članka 13. stavka 1. ZID SteZ-a mogli utjecati na prilike u gospodarstvu, što je uz prethodno navedeno, dostatan razlog za pokretanje postupka za ocjenu njezine suglasnosti s Ustavom. Ovim se rješenjem, međutim, ne prejudicira konačna odluka Ustavnog suda.«

Dakle, kad vjerovnik predlaže otvaranje stečajnog postupka nad dužnikom mora dokazati: 1.) postojanje barem jednog od stečajnih razloga; te 2.) postojanje svoje tražbine temeljiti na ovršnoj ispravi. Kad stečajni sudac zaprimi takav prijedlog vjerovnika obvezatno ga dostavlja dužniku na izjašnjavanje.⁹ Dužnik više ne može dug platiti isključivo vjerovniku podnositelju prijedloga i time otkloniti od sebe opasnost otvaranja stečajnog postupka, jer taj vjerovnik više ne može povući svoj prijedlog.¹⁰ Pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka nastupaju početkom dana kojega je oglas o otvaranju stečajnog postupka istaknut na oglasnoj ploči suda (tzv. pravilo nultog sata) (st. 1. čl. 88. SZ-a). 

4. Redukcija vjerovnikovih ovlaštenja
ZIDSZ/12 odredio je, naime, nova pravila u svezi s povlačenjem prijedloga za otvaranje stečajnog postupka. Od sada se jednom podnesen prijedlog za otvaranje stečajnog postupka više ne može povući. Vlada Republike Hrvatske, kao predlagatelj izmjena Stečajnog zakona, obrazložila je prijedlog Hrvatskom saboru na sljedeći način: »Predloženom se izmjenom onemogućava već »uhodano« postupanje određenih vjerovnika. Naime, u praksi je izrazito naglašena zloupotreba dosadašnje mogućnosti povlačenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka. Vjerovnik podnosi prijedlog isključivo s ciljem da dužnik samo njemu namiri tražbinu. Nakon što dužnik to učini, vjerovnik povlači podneseni prijedlog za otvaranje stečajnog postupka. S obzirom na to da takvo postupanje predstavlja zloupotrebu procesnih ovlaštenja neophodno ju je onemogućiti.« Članak 40. Stečajnog zakona sada glasi: »Prijedlog za otvaranje stečajnog postupka ne može se povući«. To znači da prijedlog za otvaranje stečajnog postupka više ne može povući niti vjerovnik, niti dužnik,¹¹ niti druga osoba, određena posebnim zakonom. Upitnost takve zakonske regulacije o nemogućnosti povlačenja prijedloga za pokretanje stečajnog postupka možemo analizirati i iz perspektive ovršnog postupka, koji je po mnogo čemu sličan stečajnom postupku,¹² a koji određuje da ovrhovoditelj (dakle vjerovnik) »može tijekom postupka, bez pristanka ovršenika, povući u cijelosti ili djelomice prijedlog za ovrhu«.¹³ Opravdano se, stoga, može postaviti pitanje je li novom regulacijom u stečajnom postupku bitno ograničena dispozicija vjerovnika da samostalno odlučuje o svojim pravima u odnosu na dužnika? 

U slučaju da se uzmu u obzir pravila i ZPP-a i ZOO-a, ostaje nejasno kako vjerovnik predlagatelj stečajnog postupka šteti interesima trećih osoba i, uopće, pravilima javnog poretka i morala, ako svoju tražbinu namiri prisilno i nezavisno od drugih vjerovnika prije samog otvaranja stečajnog postupka nad dužnikom. Takav vjerovnik samo je iskoristio pravno oružje koje stoji na dispoziciji i drugim vjerovnicima, ali ga oni nisu znali pravodobno iskoristiti. Postoje, međutim, i vjerovnici koji nisu uspjeli u pokušaju namirenja od insolventnog dužnika pa je ocjena zakonodavca »..u praksi je izuzetno naglašena dosadašnja zloupotreba mogućnosti...« krajnje paušalna i ničim nije dokazana i, stoga, pravno nedosljedna. S troškovima su znači izravno povezani i rizici kojima je izložen vjerovnik jer uplatom svih troškova nije siguran hoće li mu se povratiti uplate kao troškovi stečajnog postupka. 

Naime, svaki vjerovnik koji podnosi prijedlog za otvaranje stečajnog postupka nad osobnim dužnikom to radi u skladu s legitimnim očekivanjem da će mu dužnik dospjelu obvezu ispuniti. Za svoju aktivnost angažira novčana sredstva i snosi rizik poslovne odluke. Troškovi koje mora platiti vjerovnik odnose se na: 1.) dodatnu pristojbu za vođenje stečajnog postupka u iznosu od 10.000,00 kuna radi osnivanja Fonda za pokriće troškova stečajnog postupka koji se ne mogu namiriti iz imovine dužnika, odnosno za predujmljivanje sredstava za vođenje stečajnog postupka dok se u tom postupku ne prikupe za to potrebna sredstva (st. 1. čl. 39.a SZ-a); te 2.) predujam za pokriće troškova prethodnog postupka u iznosu koji odredi stečajni sudac (st. 1. čl. 41. SZ-a).¹⁴ Ako vjerovnik ne uplati predujam u roku 15 dana, stečajni će sudac sankcionirati takvo pasivno ponašanje vjerovnika te će rješenjem odbaciti prijedlog (st. 2. čl. 41. SZ-a). Uplaćena sudska pristojba, dodatna pristojba za vođenje stečajnog postupka te predujam troškova prethodnog postupka ima povlašten položaj u otvorenom stečajnom postupku jer ulaze u troškove stečajnog postupka (čl. 86. SZ-a). 

U drugom slučaju, ako je stečajna masa ipak nedostatna, stečajni će sudac tijekom prethodnog postupka donijeti odluku o otvaranju i zaključenju stečajnog postupka (čl. 63. SZ-a), odnosno obustavit će stečajni postupak zbog nedostatnosti mase za pokriće troškova stečajnog postupka (čl. 203. SZ-a). Drugim riječima, sva angažirana novčana sredstva vjerovnik je bespovratno izgubio i uzalud se upustio u avanturu.

Kogentnom odredbom o nemogućnosti povlačenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka zakonodavac je, smatramo, posebno kaznio vjerovnike koji su se, vješto koristeći pravne ovlasti, uspijevali namiriti od dužnika prije otvaranja stečaja. Zakonodavac je, međutim, kaznio i dužnika koji od prijedloga za otvaranje stečajnog postupka može značajno poboljšati svoj financijski položaj, ali više nije u mogućnosti povući prijedlog već se izlaže riziku otvaranja stečaja (posebno ako se ne provodi prethodni postupak).

5. Povlačenja prijedloga u poredbenom pravu
Polazište za hrvatski Stečajni zakon kod nas bio je njemački Insolvencijski zakon iz 1999. koji dopušta povlačenje prijedloga za pokretanje stečajnog postupka do otvaranja stečajnog postupka, odnosno do kada je prijedlog pravomoćno odbačen (čl. 13. st. 2. InsO).¹⁷ Povlačenje prijedloga za stečaj dopušteno je i prema odredbama Zakona o stečajnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (čl. 4, st. 5.),¹⁸ prema odredbama Zakona o stečajnom postupku Republike Srpske (čl. 4. st. 5.),¹⁹ Zakona za stečaj Republike Makedonije (čl. 7 i 47.),²⁰ Zakona o stečajnom postupku Republike Srbije (čl. 58.)²¹ te Zakona o insolventnosti privrednih društava Republike Crne Gore (čl. 6).²²

6. Zaključak
Prigodom donošenja Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi (Nar. nov., br. 108/12) zakonodavac je intervenirao i u odredbe ZIDSZ/12, tako da je sudionicima postupaka podijelio različite ovlasti. Dužnik ima isključivo pravo pokrenuti postupak predstečajne nagodbe, ali više nema pravo podnijeti stečajni plan već to može jedino stečajni upravitelj. Obveza dužnika je predložiti i otvaranje stečajnog postupka ako utvrdi postojanje kojega od zakonom predviđenih stečajnih razloga, a nije pokrenuo postupak predstečajne nagodbe. S druge strane, prava vjerovnika u oba postupka, unatoč proklamiranoj zaštiti značajno su sužena iako se oba postupka tiču ostvarivanja njihovih prava. Vjerovnici nisu ovlašteni predložiti predstečajnu nagodbu, a reduciran im je i broj mjera u reorganizaciji stečajnog dužnika putem stečajnog plana jer je plan sveden isključivo na tzv. prijenosi plan. 

Članak se posebno osvrće na zadiranje Stečajnog zakona u vjerovničku autonomiju. Dosadašnju inicijativu pojedinih vjerovnika da se pokušaju namiriti podnošenjem prijedloga za otvaranje stečajnog postupka nad osobnim insolventnim dužnikom koji ima imovinu, zakonodavac je neopravdano okvalificirao kao zloporabu procesnih ovlasti i sebične ciljeve takvih vjerovnika. Prema novom uređenju, više ne postoji mogućnost povlačenja podnesenog prijedloga za otvaranje stečajnog postupka (čl. 40. SZ-a). To pravilo jednako vrijedi i za dužnika te druge osobe ovlaštene posebnim zakonom. Međutim, to pravilo treba izbrisati i vratiti »stari« pravni režim (do ZIDSZ/12) koji se nalazi i u svim drugim usporednim zakonodavstvima.

Naime, opravdano je da se prijedlog za otvaranje stečajnog postupka može povući do otvaranja stečajnog postupka (do isticanja oglasa o otvaranju stečajnog postupka na oglasnoj ploči suda). Ako predlagatelj povuče prijedlog za otvaranje stečajnog postupka, stečajni će sudac obustaviti postupak i u tom slučaju nastale troškove snosi predlagatelj.

Druga pogreška zakonodavca, prema našem mišljenju, tiče se stavka 2. članak 39. SZ-a koji je dopunjen suvišnom rečenicom: »Smatrat će se da je vjerovnik učinio vjerojatnim postojanje svoje tražbine ako njezino postojanje temelji na ovršnoj ispravi ili nepravomoćnoj sudskoj ili upravnoj odluci«. Ustavni je sud, do svoje konačne odluke o ovom pitanju, privremeno obustavio izvršenje svih pojedinačnih akata i radnji koje se poduzimaju na temelju te zakonske odredbe.

Ipak, stečajni postupak pokrenut će se prijedlogom vjerovnika ako on postojanje svoje tražbine temelji na ovršnoj ispravi i kojem od stečajnih razloga (nelikvidnost, insolventnost i insuficientnost). Međutim, opravdano se postavlja pitanje ima li on više uopće pravnog interesa sudjelovati u »avanturi« stečajnog postupka?

1 Stečajni upravitelj, Split. 
2 Viši asistent, Katedra za građansko postupovno pravo, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci. 
3 Primjerice, u parničnom postupku tužba se može povući sve do zaključenja glavne rasprave (čl. 193. ZPP-a). Naime, tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženika prije nego što se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari. Tužba se može povući i poslije, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane. Ako se tuženik u roku 15 dana od dana obavijesti o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatrat će se da je pristao na povlačenje. Tužba se uz izričiti pristanak tuženika može povući i nakon zaključenja glavne rasprave do pravomoćnosti odluke kojom se postupak pred sudom prvog stupnja dovršava. U tom slučaju tuženik svoj zahtjev za naknadu troškova postupka mora postaviti najkasnije u svojoj suglasnosti za povlačenje tužbe. Ako u slučaju iz stavka 3. ovoga članka dođe do povlačenja tužbe prije nego što je prvostupanjski sud donio svoju odluku, odnosno prije nego što je ona u povodu žalbe otpravljena drugostupanjskom sudu, prvostupanjski će sud rješenjem utvrditi da je tužba povučena, odnosno rješenjem će ukinuti svoju odluku i utvrditi da je tužba povučena. Tim će rješenjem odlučiti i o zahtjevu tuženika za naknadu troškova postupka. Ako dođe do povlačenja tužbe pred prvostupanjskim sudom nakon donošenja prvostupanjske odluke dok je postupak u povodu žalbe u tijeku pred drugostupanjskim sudom, prvostupanjski će sud bez odgode zatražiti - telefonom, telefaksom ili elektroničkom poštom – od drugostupanjskog suda da ga se obavijesti o tome je li već odlučeno u povodu žalbe te obavijestiti taj sud da je došlo do povlačenja tužbe. Ako u slučaju iz st. 3. ovoga članka dođe do povlačenja tužbe nakon što je predmet dostavljen drugostupanjskom sudu, drugostupanjski će sud, ako prije toga nije odlučio u povodu žalbe, rješenjem ukinuti prvostupanjsku odluku i utvrditi da je tužba povučena. Tim će se rješenjem odlučiti i o zahtjevu tuženika za naknadu troškova postupka. Podnesak kojim se u slučaju iz st. 3. ovoga članka povlači tužba, podnosi se putem prvostupanjskog suda koji može, ako ocijeni da je to potrebno, održati ročište sa strankama radi provjere jesu li ispunjeni uvjeti za povlačenje tužbe. Ako se pred drugostupanjskim sudom održava sjednica vijeća uz sudjelovanje stranaka (čl. 362. st. 2.) ili rasprava (čl. 373.b, st. 2.), tužitelj može svoju tužbu povući i na ročištu pred tim sudom. 
 Povučena tužba smatra se kao da nije ni bila podnesena i može se ponovno podnijeti. 
4 DIKA, Mihajlo, Građansko parnično procesno pravo, Narodne novine, Zagreb, 2004., str. 201. 
5 Prema čl. 45. Zakona o sportu (Nar. nov., br. 71/06, 150/08, 124/10, 124/11, 86/12. i 94/13.), ako sportski klub-udruga za natjecanje ne provede postupak preoblikovanja u s.d.d., iako se utvrdilo da to prema odredbama ovog Zakona mora učiniti ili ako preoblikovanje nije uspjelo, ministarstvo na prijedlog Povjerenstva, po službenoj dužnosti, podnosi zahtjev za pokretanje stečajnog postupka, a sportski klub-udruga za natjecanje trpi posljedice, sukladno pravilima nacionalnog sportskog saveza.    
6 U ime pravne osobe dužnika, prijedlog za otvaranje stečajnog postupka podnose sve osobe ovlaštene za zastupanje ili svi likvidatori, dok dužnik pojedinac osobno podnosi prijedlog za otvaranje stečajnog postupka nad svojom imovinom. 
7 Pojam pravnog interesa za pokretanje sudskog postupka, pravna teorija i sudska praksa najiscrpnije su razradili u okviru prava na podnošenje tužbe, kao sredstva kojim se pokreće parnični postupak. Svakako vidjeti DIKA, Mihajlo, Tužba – Građansko parnično pravo, Narodne novine, 2009., str. 1-502. 
8 Što znači učiniti vjerojatnim postojanje svoje tražbine? U nedostatku postojanja pravnog standarda kojim se to određuje, držimo da izričaj »vjerojatnim postojanje svoje tražbine« treba tumačiti tako da postoji više argumenata »za« nego argumenata »protiv« za postojanje tražbine vjerovnika prema dužniku. U praksi trgovačkih sudova u Republici Hrvatskoj takvo stajalište bilo je prevladavajuće, pa je sud prihvaćao postojanje tražbine vjerovnika ako je on to dokazao izvodom iz poslovnih knjiga, a dužnik je dulje vrijeme bio u blokadi žiro računa. Nasuprot tome, utvrđena ili izvjesna tražbina je ona koja je utvrđena pravomoćnom odlukom što nikad nije bilo sporno. Radi usporedbe, prema čl. 72. Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji (Sl. list SFRJ, br. 84/89.), ako je predlagač otvaranja stečajnog postupka vjerovnik, dužan je podnijeti dokaz o postojanju svojega novčanog potraživanja te o tome da ga ni prisilnim izvršenjem nije mogao naplatiti. Ovaj Zakon važio je i u Republici Hrvatskoj do stupanja na snagu Stečajnog zakona 1996. 
9 Usp. Odluka Ustavnog suda, br. U-III-4963/08 od 30. rujna 2011. (Nar. nov., br. 43/11). 
10 Ipak, ako vjerovniku dug plati treća osoba, onda takav vjerovnik gubi aktivnu legitimaciju pa sud odbacuje njegov prijedlog za otvaranje stečaja zbog nepostojanja pravnog interesa. Ako vjerovniku dug plati sâm dužnik, pravni učinak je jednak, ali tada insolventni dužnik osobno odgovara vjerovnicima za štetu koju im prouzroči propustom svoje dužnosti podnošenja prijedloga za otvaranje stečaja (st. 8. čl. 39. SZ-a).  
11 Od podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka do njegova otvaranja, u poslovanju dužnika mogu nastupiti okolnosti (npr. naplata potraživanja od svojih dužnika) koje utječu na postojanje stečajnih razloga. Uspostavom likvidnosti, sposobnosti za plaćanje i gubitkom prezaduženosti svi stečajni razlozi nestaju, no, dužnik ne može više povući svoj prijedlog za otvaranje stečajnog postupka, što je vrlo nelogično.  
12 Naime, dok je ovršni postupak individualna egzekucija u kojoj se tražbina vjerovnika (ovrhovoditelja) namiruje iz pojedinačno određenih dijelova imovine dužnika, stečajni postupak predstavlja postupak prisilnog ostvarivanja tražbina istovremeno svih vjerovnika dužnika, odnosno skupno namirenje vjerovnika dužnika iz njegove cjelokupne imovine (generalna egzekucija). 
13 Čl. 40. st. 1. Ovršnog zakona (Nar. nov., br. 112/12. i 25/13). 
14 Redovito se radi o iznosu od 10.000,00 kuna. 
15 Stečajni postupak provodi se radi skupnoga namirenja vjerovnika stečajnog dužnika, unovčenjem njegove imovine i podjelom prikupljenih sredstava vjerovnicima. 
16 Zakon o financijskom poslovanju, postupcima u povodu insolventnosti i prinudnom prestanku (slov. Zakon o finančnem poslovanju, postopkih zaradi insolventnosti in prisilnem prenehanju, Ur.l. RS, št. 126/07., št. 40/09., 59/09., 52/10., 106/10.-ORZFPPIPP21, 26/11., 47/11., 87/11-ZPUOOD, 23/12., Odl.US: U-I-185/10-18, Up-1409/10-20., 48/12., Odl.US: U-I-285/10-13., 47/13., 63/2013-UPB7, 100/13.). 
 Službeni glasnik Republike Slovenije, br. 126/2007, stupio na snagu 15. siječnja. 2008. 
17 Insolvenzordnung, Gesetz vom 5. 10. 1994 (BGBl. I S. 2866), in Kraft getreten am 19.10.1994 bzw. 01.01.1999, zuletzt geändert durch Gesetz vom 15. 7. 2013 (BGBl. I S. 2379) m.W.v. 19. 7. 2013. 
18 Sl. novine Federacije Bosne i Hercegovine, br. 29/03, 32/04, 42/06. 
19 Sl. glasnik Republike Srpske, br. 67/02,77/02, 4/03, 96/03, 68/07 i 12/10. 
20 Sl. vesnik Makedonije br. 34/06, 84/07 i 47/11. 
21 Sl. glasnik Republike Srbije, br. 104/09, 99/11 - dr. zakon i 71/12 - odluka US. 
22 Sl. list Crne Gore, br. 6/02, 01/06 i 02/07.