1. O polupredsjedničkom sustavu
Ustrojstvo vlasti iz Ustava Republike Hrvatske od 22. prosinca 1990. određeno je kao polupredsjednički sustav prema konceptu M. Duvergera,¹ koji tumači da ustavni sustav francuske Pete Republike nije jedinstven, već pripada skupini država gdje se državni poglavar bira neposredno i ima znatne ovlasti, a vlada je odgovorna parlamentu: Austrija, Finska, Portugal, Irska, Island, Weimarska Republika. 

Francuska udruga za političku znanost na Kongresu 2009. godine u radionici Što je ostalo danas od djela Maurice Duvergera? utvrđuje da je M. Duverger, nekada zaštitna figura javnog prava i političkih znanosti, danas zaboravljen u Francuskoj. Posljednja referencija i posljednja počast iskazana mu je 1987. godine knjigom Mélanges Duverger.² I ustavni pravnici G. Burdeau, M. Troper i F. Hamon, D. Maus, J.-C. Colliard, O. Duhamel, L. Favoureu, F. Luchaire i G. Vedel,³ Pierre Avril i Jean-Luis Quermonne u zadržavanju političke odgovornosti vlade parlamentu Pete Republike vide dokaz o postojanju parlamentarnog sustava i odbacuju koncept »polupredsjedničkog« sustava. Isto i Winfried Steffani, Karl Loewenstein i Anton Pelinka.

Otto Pfersmann distancira se od uporabe koncepta »polupredsjedničkog« sustava za određivanje Pete Republike: »Riječ je o ideološkom instrumentu za opravdanje stalnih povreda Ustava od strane Predsjednika Republike i dobrovoljnom ropstvu političkog ipravničkog osoblja koje podrazumijeva pristup takvom ‘čitanju’ teksta.« ⁴ Njezino ustrojstvo vlasti pravno nije ništa drugo do parlamentarni sustav, a primjena je u velikoj mjeri neustavna. Izmjena ustavnog ustrojstva vlasti druge države u »francuski« sadržava u sebi rizik proizvodnje potpuno drukčijih učinaka, stoga štopovreda francuskog Ustava ne može biti umetnuta, uokvirena ustavom.

M. Duvergeru navedena obilježja polupred-sjedničkog sustava nisu dostatna za razvrstavanje u skupinu, niti može samo s pomoću njih objasniti klasifikaciju. Stoga u svom prvom članku na engleskom jeziku ukratko definira model, a u širem opsegu iznosi različitosti političkih sustava navedenih država, ocrtava figurativno predsjedništvo (Austrija, Island, Irska), nadmoćno (Francuska) i uravnoteženo predsjedništvo i vladu (Finska, Portugal i Weimarska Republika). Razmatra ustavne ovlasti tijela državne vlasti i uvjete uspostave sustava. Tumači da predsjedničke ovlasti ovise o opstojnosti i prirodi parlamentarne većine i podržava li parlamentarna većina predsjednika ili mu se suprotstavlja.⁵ Autor za oblikovanje koncepta uzima i ustavne ovlasti i zbiljsko funkcioniranje vlasti. Neposredan izbor predsjednika države nužan je, ali nije dovoljan uvjet za razvrstavanje u skupinu polupredsjedničkih sustava, neposredno izabrani predsjednik mora biti i relativno snažna figura. R. Elgie ističe da takva logika u utvrđivanju kriterija klasificiranja neizbježno uvodi subjektivnost u proces, uključuje prosudbu o tome koliko je predsjednik države nadmoćan ili to može biti, što ohrabruje različite autore u razvrstavanju država u različite skupine.⁶ Navodi da su Stepan i Skach 1993. godine odredili samo Francusku i Portugal polupredsjedničkim sustavima, a Austriju, Island i Irsku parlamentarnim, zato što imaju slabe predsjednike iako su neposredno izabrani. Sartori ima isti pristup, 1997. godine iznosi da Austrija i Island nisu polupredsjednički sustavi zato što su im predsjednici »snažni samo na papiru«, zbiljski ustav ih je lišio ustavnih ovlasti.⁷Cijena koštanja takvog pristupa je da se njime udaljavamo od postavljenih pravila ustavne znanosti o oblicima ustrojstva vlasti. 

Michel Troper u radu Klasifikacije u ustavnom pravu iz 1989. godine o znanstvenoj vrijednosti klasificiranja izvan klasične dihotomije na predsjednički i parlamentarni sustav tumači: »Izvrsnost usporedbe ovisi o tome jesu li klase uspoređene u potpunosti. (…) Dakle, uzmemo li kao kriterij jednu značajku, prva klasa mora biti definirana tom značajkom, a druga suprotnom odnosno nepostojanjem značajke. To pravilo nije ništa drugo nego implementacija načela nekontradiktornosti. No, u slučaju političkih sustava, dva oblika - parlamentarni i predsjednički prikazani su strogo kao suprotni ili čisti. Prema tome, oni to jesu, ako, kako smo i naveli, predsjednički sustav ima neposredan izbor predsjednika i nedostatak političke odgovornosti, te parlamentarni sustav ima političku odgovornost i nedostatak neposrednog izbora predsjednika. Suprotno navedenom, ‘mješoviti’ bi sustav sadržavao kontradiktorna obilježja: neposredan izbor predsjednika i nepostojanje neposrednog izbora, političku odgovornost i nedostatak političke odgovornosti, što bi, dakako, bilo apsurdno«.⁸ Klasifikacija može biti samo formalna, nema druge operativne vrijednosti, osim što klasificira sustave po tome ima li njihovustav paran ili neparan broj članaka. Autor kritizira svaki pokušaj klasifikacije, navodi da nikakav uzročni odnos ne bi mogao postojati između ustavnih struktura i stvarnog političkog sustava te dodaje da klasificiranje sustava nema znanstvenu vrijednost.⁹

M.-A. Cohendet 2002. godine tumači da je Peta Republika ostala parlamentarnom, s oblikom ustrojstva vlasti u kojem je vlada odgovorna parlamentu. Iako je na početku sustav bio monoreprezentativan, od izmjene ustava 1962. godine je bireprezentativan: »Često se sustav označava na upitan način ‘polupredsjedničkim’, što je denominacija kojoj manjka logike. Ne možemo istodobno odrediti kao parlamentarni sustav onaj u kojem je vlada odgovorna parlamentu i iznijeti da sustav u kojem vlada odgovara parlamentu nije parlamentarni sustav.Upravo je tako postupio M. Duverger.«¹⁰

P. J.Canelas Rapaz odbacuje i polupred-sjedničko određenje portugalskog ustavnog sustava i ostanak Portugala u društvu»šest Duvergerovih Titanida, kćeri Geje i Urana, majke zemlje i oca neba.«¹¹ Šah-mat Duvergerov koncept polupredsjedničkog sustava dobiva zbog slabosti kriterija i nedostataka u razradi. Apsolutni i univerzalniodgovor na pitanje je li u Portugalu polupredsjednički sustav zapravo postao trivijalan, jer je jedini odgovor na to da »polupredsjednički sustav ne postoji.«¹²

M. Kasapović¹³ u usporednom prikazu rezultata istraživanja sustava u Srednjoj i Istočnoj Europi šesnaest autora koji prihvaćaju postojanje polupredsjedničkog sustava, pokazuje čak trinaest različitih odgovora koje su države u toj skupini (skupine imaju od 2 do 11 država), stoga što su se različiti autori služili različitim pristupima konceptualizaciji pojma: jedni su polazili od formalnih, institucionalnih kriterija, drugi od neformalnih, empirijskih kriterija, a treći su miješali ta dva pristupa.

2. Denaturacija ustrojstva vlasti Pete Republike u Ustavu Republike Hrvatske (1990.)
S. Sokol navodi da je hrvatski polupredsjednički sustav, prema svojim ustavnopravnim obilježjima vrlo blizak, ali ne i posve jednak suvremenom francuskom ustavnom modelu ustrojstva vlasti, a kad je riječ o usporedbi zbilje hrvatskog i francuskog polupredsjedničkog sustava, ocjenjuje da je hrvatski polupredsjednički sustav najbliži francuskoj zbilji čistog degolističkog parlamentarizma kakav je postojao u razdoblju od 1962. do 1969. godine.¹⁴ Autor Ustava posebno je naglasio da polupredsjednički sustav pomiruje vrlo djelotvorno maksimalni stupanj političke demokracije i visok stupanj njegove djelotvornosti te njegovu primjenu u Francuskoj od 1958. godine do danas, te u Portugalu prema Ustavu iz 1976. godine.¹⁵

Potvrda pisaca hrvatskog ustavnog teksta o izvoru nadahnuća i sličnost između nekih ustavnih mehanizama u oba teksta nije dovoljna za zaključak da je francusko ustavno pravo bilo izvorom nadahnuća. Nužno je odrediti i što je bilo objektom uvoza, ali se i vratiti izučavanju dokumenata o izradi Ustava Republike Hrvatske iz 1990. godine. 

B. Smerdel tumači da je odluka o prihvaćanju polupredsjedničkog sustava u Republici Hrvatskoj donesena zbog političke koncepcije upravljanja državom Franje Tuđmana, nepostojanja demokratske tradicije i prevladavajuće sklonosti novih političkih elita sustavu koncentracije i personalizacije vlasti te ocjene ustavotvoraca da budućnost donosi takve probleme i opasnosti koji zahtijevaju centralizaciju političkog odlučivanja.¹⁶

Prigodom izbora ustavnog modela ustrojstva vlasti u Republici Hrvatskoj veliku ulogu imao je ugled institucija utemeljen na izuzetnoj djelotvornosti francuskog ustrojstva vlasti, ali i prestiž prvog predsjednika Pete Republike, generala De Gaullea, simbola slobodne Francuske. Budući da jednostavno usvajanje ustavnih normi o položaju i ovlastima francuskog predsjednika Republike ne bi jamčilo poželjan način vladanja, pisci ustava prešli su granice izvornog francuskog ustavnog teksta. Konstitucionalizirano je i u bitnome ustavnopravno reproducirano funkcioniranje francuskih vlasti za vrijeme predsjedavanja Republikom generala De Gaullea (od 8. siječnja 1959. do 28. travnja 1969.).

Na taj su način ne samo otišli izvan okvira Ustava Pete Republike, već su denaturirali izvorni ustavni tekst, izmijenili obilježja francuskog ustavnog modela. Uvoz francuskog ustavnog prava 1990. godine nije bio neutralan, nije bila riječ o prijevodu ustavnih normi, no ustavnopravna znanost uči da i pravnička transplantacija ustavnog teksta drugih država ne jamči identično djelovanje u matičnoj državi. Bilo je potrebno francuske ustavne norme instrumentalizirati, protumačiti i pravno prilagoditi poželjnom političkom cilju: uspostavi djelotvorne državne vlasti u kojoj se nadmoć predsjednika Republike širi i na vladu i zakonodavnu vlast. 

Iz izvornog francuskog ustavnog teksta odstranjene su institucionalne prepreke, ustavne institucije za pružanje otpora volji predsjednika Republike, a i ustavnopravni uvjeti za prednost predsjednika vlade u političkom sustavu u slučaju kohabitacije, nepodudarnosti parlamentarne i predsjedničke većine. Tekst je nadograđen ustavnim normama nepoznatim izvorniku. Unatoč upozorenju profesora Arsena Bačića na 5. sjednici Komisije za ustavna pitanja Sabora (22. studenoga 1990.) da su »ograničene kompetencije legislative u korist intervencionističke uloge egzekutive, koje su sačuvane tradicionalnim principima. Prije svega supremacije nad oružanim snagama, pravo imenovanja ministara, objavljivanje ratnog stanja, odlučivanje o intervenciji države, predlaganje ustavnim promjena« te s obzirom na tu upravo tu ustavnu evoluciju treba predložiti neke amandmane Prijedlogu Ustava i akcentirati ulogu Hrvatskog državnog sabora¹⁷ i parlamentarni sustav, strateški cilj ostvaren je u hrvatskom ustavnom tekstu jačanjem ovlasti predsjednika Republike i legitimacijom postignute neravnoteže vlasti. 

Evoluciju političkog sustava obilježenu personalizacijom vlasti u razdoblju De Gaulleovog predsjedavanja Republikom (1959.-1969.) uspoređuje se s principatom, općim pojmom za određivanje svih suvremenih sustava gdje političkim tijelom upravlja jedna osoba.¹⁸ Prema Jean-Louis Quermonneu, De Gaulle u govoru od 31. siječnja 1964. iznosi koncepciju vlasti u kojoj je predsjednik Republike izvor i nositelj vlasti, jamac budućnosti Francuske i Republike, narod mu je dodijelio nedjeljivu državnu vlast, niti jedna druga vlast ne može postojati ako je on nije dao i držao.¹⁹De Gaulle potvrđuje da djelovanje vlasti u vrijeme njegovog obnašanja predsjedničke funkcije odstupa od ustavnog teksta, prije parlamentarnih izbora 1967. godine, za koje se pribojavao da će donijeti pobjedu oporbi, izjavljuje: »Zapravo će biti zabavno gledati kako možemo vladati s Ustavom.«²⁰ Od investiture De Gaullea na dužnost posljednjeg predsjednika Vlade IV. Republike 1. lipnja 1958. do prvih parlamentarnih izbora (18. i 25. studenoga 1962.), nakon referenduma o neposrednom izboru predsjednika Republike u Petoj Republici (28. listopada 1962.), u Francuskoj nema većinskog fenomena, ne poznaje stabilnu parlamentarnuvećinu istovjetnu s predsjedničkom političkom većinom, stoga uspostava nadmoći predsjednika Republike nije bila posljedica trostrukog političkog konsenzusa, alžirski rat je u tome odigrao najvažniju ulogu.²¹

Alžirski rat neposredno pridonosi proširenju ovlasti predsjednika Republike na štetu predsjednika Vlade, primjerice 13. veljače 1960. osnovano je prvo Vijeće za alžirske poslove pod isključivim utjecajem državnog poglavara. To je poslužilo kao presedan običajnom prihvaćanju institucije kojom se državnom poglavaru daje niz područja iz redovitog djelokruga Vlade. Riječ je o prvom institucionaliziranju jednog vladinog tijela pod predsjedavanjem predsjednika Republike, a izvan Ministarskog vijeća. Imenovanjem L. Joxea ministrom za alžirske poslove 22. siječnja 1960. De Gaulle pokazuje volju za neposredno vođenje pregovora s Alžirom. Predsjednik Vlade ne će se suprotstaviti toj odluci uvjeren da samo De Gaulle može alžirsku krizu i riješiti.²² Zastupnici u Parlamentu bili su sličnog stajališta, donoseći Zakon o ovlastima Vlade od 4. veljače 1960.,²³ za donošenje uredaba na temelju zakonske ovlasti (čl. 38. Ustava Francuske) zbog alžirske krize, određuju da se te uredbe donose uz potpis predsjednika Republike generala De Gaullea. Dodatak u tom Zakonu, da uredbe mora potpisati De Gaulle, pravno znači kraj posebnih ovlasti u slučaju promjene predsjednika Republike! Teško je i zamisliti odredbu toliko suprotnu francuskoj parlamentarnoj tradiciji. De Gaulle tako dobiva ne samo ustavne ovlasti već i zadaću rješavanja alžirske drame. Alžir je bio povod uspostavi neposredne veze između De Gaullea i naroda, putem referenduma narod je plebiscitarno potvrđivao predsjedničku politiku. Četiri mjeseca po završetku alžirske krize dolazi do najznačajnije ustavnoinstitucionalne posljedice rata, referenduma o neposrednom izboru predsjednika Republike (28. listopada 1962.).²⁴

Neposredan izbor ne će izmijeniti De Gaulleove misli o ustavnoj ulozi predsjednika Republike, u predsjedničkoj kampanji 1965. godine odbija se svrstati uz neku stranku i sudjelovati u duelu s drugim predsjedničkim kandidatima. To će ga stajati drugog izbornog kruga u koji ide kao predstavnik narodnog ujedinjenja i zaštitnik institucija protiv kandidata ujedinjenih stranaka spremnih srušiti institucionalni sustav. Ni nakon neposrednog izbora ne će se odreći uporabe referenduma, držeći da je to jedini postupak provjere predsjedničkog legitimiteta u narodu. Neposredni izbori nisu dovoljan dokaz predsjedničkog legitimiteta, De Gaulle mora taj legitimitet redovito provjeravati i zato odlazi s vlasti nakon negativnog referenduma o Senatu i regijama (27. kolovoz 1969.), taj je čin bio njegova potvrda poštovanja demokracije. M. Duverger još početkom 1962. godine iznosi da je neposredan izbor predsjednika Republike bio jedini način opstanka degolističkog poretka nakon odlaska utemeljitelja i traži uvođenje predsjedničkog sustava. Tumači da bi lišen neposrednog izbora De Gaulleov nasljednik konačno trebao primijeniti Ustav, za razliku od degolističke vladavine.²⁵

Opis degolističkog razdoblja možemo donekle usporediti s opisom hrvatske ustavne zbilje od 1990. do 2000. godine. B. Smerdel u radu Konstitucionalizam i promjena vlasti iznosi: »Središte i simbol režima postalo je imperijalno predsjedništvo, koje je od početka građeno na interpretacijama stranim duhu, često i slovu Ustava, u procesu u kojem je vlast, zakonodavstvom i praksom koncentrirana u osobi predsjednika Republike, njegovom uredu i kvazisavjetodavnim tijelima, od kojih je najizrazitiju ulogu odigralo Vijeće narodne obrane i nacionalne sigurnosti (VONS).«²⁶

Želimo li konstitucionalizirati degolistički prezidencijalizam nije potrebno sastaviti novi ustavni tekst, većina odredaba može biti sačuvana. Treba možda ponovno formulirati neke članke o predsjedniku Republike i vladi, odbaciti diarhiju i uvesti nejednaki bicefalizam. No, zanemarili bi velik rizik proizvodnje potpuno drukčijih učinaka, stoga što povreda Ustava Francuske ne može biti umetnuta u Ustav.

Za ustavnopravno reproduciranje osnovnih načina djelovanja francuskih državnih vlasti nužno je u nacrtu zamijeniti političku odgovornost Vlade Parlamentu (čl. 20. st. 3. Ustava Francuske) s institucijom dvostruke političke odgovornosti vlade i predsjedniku Republike i parlamentu, zadržati samostalnu ovlast predsjednika Republike za imenovanje i razrješavanje predsjednika Vlade (čl. 8.) i izvanredne ovlasti (čl. 16.), a potom ukloniti institucionalne prepreke proširenju predsjedničkih ovlasti na štetu predsjednika Vlade. Predsjedničke ovlasti imenovanja i razrješavanja ostalih članova Vlade (čl. 8. st. 2.), predsjedavanja Ministarskom vijeću (čl. 9.) i potpisivanja uredaba na temelju zakonske ovlasti (čl. 38.) i na temelju ustavne ovlasti (čl. 37.) koje donosi Ministarsko vijeće, pregovaranja i zaključivanja međunarodnih ugovora (čl. 52.), postavljanja i opoziva veleposlanika (čl. 14.), inicijativu za promjenu ustava (čl. 89.), imenovanja najznačajnijih civilnih čelnika i vojnih zapovjednika (čl. 13. st. 2. i 3.), podnošenja zakona na ponovno odlučivanje (čl. 10.) i vrhovno zapovjedništvo oružanim snagama i predsjedavanje vijećima narodne obrane (čl. 15.) trebalo bi lišiti supotpisa predsjednika Vlade potrebnog za njihovo obnašanje na temelju članka 19. Ustava Francuske (1958). U nacrt bi dodali nove odredbe, institucionalizirali uspostavu tijela pod predsjedavanjem i vodstvom predsjednika Republike, a izvan Ministarskog vijeća. Nacrt bi zrcalio fragmentiranu ustavnu imitaciju ustavnog modela Pete Republike podastrijetu političkom subjektivizmu. 

4. Umjesto zaključka
Mit nema funkciju reći istinu, već djelovati na stvarnost. Tako je i mit o polupredsjedničkom sustavu u Republici Hrvatskoj, na »hrvatski« ili »francuski« način, trebao potaknuti demokratsku političku elitu s dozvolom konstruktivne kritike postojećeg poretka, a biračima ponuditi mobilizirajuću alternativu. Mit o polupredsjedničkom sustavu poslužio je i za usvajanje odredaba o ustrojstvu vlasti u Ustavu Hrvatske (1990.) i prilikom izmjene tih odredaba Ustavnim promjenama iz 2000. godine.

Ustavnim promjenama iz 2000. i 2001. godine²⁷ oblikovan je sustav parlamentarne vlade s temeljnom značajkom političke odgovornosti vlade parlamentu uz postojanje prava raspuštanja parlamenta, uspostavljene su prepreke obnavljanju sustava personalizirane vlasti u rukama predsjednika Republike (1990.-2000.). 

Sustav se ostvaruje više od deset godina, bilo bi stoga razumljivo da se ustavna znanost prestaje zanimati za polupredsjednički koncept.

Kako bi »liječili« teškoće koje više ne postoje ili probleme koji ne proizlaze iz ustavnog inženjeringa, upustivši se u rizik oblikovanja novog koncepta »čistog« parlamentarnog sustava kao suprotnosti polupredsjedničkom mitu, u Republici Hrvatskoj su se 2008. godine pojavili novi prijedlozi promjene ustavnog ustrojstva vlasti, napose ustavnog položaja i uloge predsjednika Republike Hrvatske.²⁸

Slično tomu, 2011. godine inicijativa predsjednika Republike Ive Josipovića za usvajanje predsjedničke ustavne ovlasti vraćanja zakona Saboru na ponovno odlučivanje, koju nalazimo i u članku 7. Ustavnog zakonu o odnosu javnih vlasti od 17. srpnja 1875., u francuskoj Trećoj Republici, parlamentarizmu poremećene ravnoteže u korist zakonodavne vlasti u kojemu je predsjednika Republike birao Parlament, te potom i u članku 10. stavak 2. Ustava Francuske (1958.) i nizu ustava parlamentarnih demokracija, gdje predsjednik vlade supotpisuje odluku predsjednika Republike, iznesena je na portalu Vjesnik.hr 15. listopada 2011. pod naslovom Josipović želi ovlast koju nije imao ni Tuđman.²⁹Navedeno potvrđuje da u Republici Hrvatskoj nije zaživjelo suglasje o prihvaćanju načela diobe vlasti ili se postojeći ustavni tekst želi odbaciti zbog promjene osoba na mjestu predsjednika Republike i predsjednika vlade ili se svaka obična nadogradnja ustavnog teksta unutar parlamentarnog sustava označava kao pokušaj koncentracije vlasti. 

Moramo se zapitati nije li mit o polupredsjedničkom sustavu oružje svih novatora i reformatora hrvatskog ustavnog sustava, u osnovi, namjerno ili ne, izjednačen s mistifikacijom. Ako mistifikacija postoji danas, sastoji se u korištenju dvojbenog politološkog koncepta polupredsjedničkog sustava u okviru borbe za vlast, u određivanju značenja i težine koju on nema. 

Iskustvo Francuske Pete Republike, koja je očuvala i stabilizirala ustavno ustrojstvo vlasti i nakon kohabitacije, a Ustavnim promjenama iz 2008. godine ojačala prava čovjeka, krenula u izgradnju neposredne demokracije i poboljšanja predstavničke demokracije. mogu biti putokaz u Republici Hrvatskoj za odbacivanje shvaćanja hrvatskog Ustava kao Demiurga, zrcala političkog subjektivizma trenutne političke vlasti.


1 Maurice Duverger, A New Political System Model: Semi-Presidential Government, European Journal of Political Research 8/1980., str.166. 
2 Droit, institutions et systemes politiques: melanges en hommage a Maurice Duverger, professeur emerite a l’Universite de Paris I, Pantheon-Sorbonne, Dominique Colas et Claude Emeri, P. U. F., Paris, 1987., www.congresafsp2009.fr. Pristup 8. 11. 2011. 
3 Vidjeti: Propositions pour une révision de la Constitution 15. février 1993., La Doc. française, Paris, 1993. 
4 Otto Pfersmann, L’illusione del mos gubernandi gallicum, in: Percorsi costituzionali 2 (2009.) str. 275-286. 
5 Vidjeti šire: Duverger, Maurice (1978.), Echec au roi, Paris, Albin Michel. 
6 Elgie, Robert (2004.) Semi-presidentialism: concepts, consequences and contesting explanations. Political Studies Review, 2 (3), str. 314-330. 
R. Elgie kao jednu od mogućnosti izučavanja nudi: »We may choose not to study semi-presidentialism at all. The veto players approach provides an alternative way of studying political institutions and overall may provide a more fruitful method of analysis.« http://doras.dcu.ie/63/, pristup 5. 11. 2011. 
7 Ibidem. R. Elgie, http://doras.dcu.ie/63/, pristup 5. 11. 2011. Autor navodi: 
Stepan Alfred, and Cindy Skach(1993), ‘Constitutional frameworks and democratic consolidation. Parliamentarism versus presidentialism’, World Politics, vol. 46, str. 9. 
Sartori, Giovanni (1997.), Comparative Constitutional Engineering. An Inquiry into Structures, Incentives and Outcomes, 2nd ed., London, Macmillan. str. 126; Sartori izbacuje i Irsku. 
8 Michel Troper »Les classifications en droit constitutionnel«, str. 945-956, u Revue de Droit Public et de la Science Politique en France et à l’étranger, Juillet-Août 1989., LGDJ, Paris, str. 945-1242. 
9 Hamon Francis, Troper Michel, Droit constitutionnel, Paris, LGDJ, 2007., 25éd., str.104-121 i 477. 
10 M.-A. Cohendent, Quel régime pour la VIe République?, R. D. P.,1/2-2002, str. 173. 
11 Paulo José Canelas Rapaz, (Université Paris 2), Le Portugal, un régime semi-présidentiel? str. 10., Congrès AFSP 2009, Section thématique 48 Maurice Duverger aujourd’hui. www.congresafsp2009.fr/.../st48canelasrapaz.doc. Pristup 8. 11. 2011. 
12 Ibidem. P. J. Canelaz Rapaz (2009.) Autor u naslovu poglavlja rada Echec et mat au concept par le manque d’opérabilité aludira na M. Duvergerovu knjigu Echec au Roi, Albin Michel, Paris, 1978. 
13 Mirjana Kasapović, Komparativna istraživanja polupredsjedničkih sustava u Srednjoj i Istočnoj Europi: problemi koncepcijske rastezljivosti, selekcijske pristranosti, tipologiziranja i denominiranja, Anali hrvatskog politološkog društva 2006., III. (2007.). str. 27-54. 
14 Smiljko Sokol, Polupredsjednički sustav i parlamentarizam, Politička misao, Zagreb, 1992., vol. XXIX., br. 3, str. 16. 
15 Duška Šarin, Nastanak hrvatskog Ustava, Varaždin, 1997., str. 97. Izlaganje S. Sokola na 2. sjednici Ustavotvorne komisije Predsjedništva Republike (31. 10. 1990.). 
16 Branko Smerdel, Parlamentarni sustav i stabilnost hrvatskoga Ustava - Slijede li nakon predsjedničkih izbora nove promjene ustrojstva vlasti?, Zbornik PFZ, 60, (1) 7-44 (2010.), str. 13. 
17 Duška Šarin, Nastanak hrvatskog Ustava, Varaždin, 1997., str. 107. 
18 Bertrand de Jouvenel, Du Principat, R. F. S. P., XIV., no 6, dec. 1964., str. 1053. 
19 J.-L. Quermonne et D. Chagnolland, Le gouvernement de la France sous laVe République, Dalloz, 1991., str. 84. Tekst govora od 31. siječnja 1964. vidjeti u Les grands textes de la pratique institutionnelle de laVe République, D. Maus, La doc. Française, Paris, 1998., str. 42-44. 
20 Maurice Duverger, Bréviare de la cohabitation, P. U. F., 1986., str. 7. 
21 Tek nakon izbora u studenom 1962. degolistički U. N. R. s 42% glasova osvaja apsolutnu većinu mandata (55%) u Nacionalnoj skupštini. 
22 G. de Courcel, 2 Les raports entre le Président de la République et le Premier ministre du début de 1959 aux premiers jours de 1962. Colloque »Les raports entre le Président de la République et le Premier ministre sous laVe République«, Institut Charles de Gaulle, AFDC, Paris 17-18 novembre 1988., str. 9 i 10. 
23 Zapisnik sa sjednice Nacionalne skupštine od 2. veljače 1960., http://archives.assemblee-nationale.fr/1/cri/1959-1960-extraordinaire2/001.pdf, pristup 6. 11. 2011. 
24 Tradicionalne političke snage suprotstavile su se neposrednom izboru, zahtijevaju »ubrzanu obnovu republikanskih institucija«, uklanjanje prezidencijalističkog tumačenja ustavne zbilje. Pokušan je atentat na De Gaullea u Pétit-Clamartu, M. Duverger iznosi da »atentat nisu izvršili komandosi francuskog Alžira, već politički čelnici kako bi svim sredstvima spriječili referendum o neposrednom izboru predsjednika. Zaključuje da je tu tezu teško dokazati: no sve je bilo moguće u užasnoj atmosferi tog razdoblja.« (M. Duverger, Bréviare de la cohabitation, P. U. F., 1986., str. 25). 
25 Biljana Kostadinov, Suvremeni francuski parlamentarizam, Zagreb, Pravni fakultet, 2004., str. 51. 
26 Branko Smerdel, Konstitucionalizam i promjena vlasti, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 50(2000) 1-2, 20. Autor zaključuje da je sustav, posebno nakon predsjedničkih izbora 1997. godine, dobivao sve više značajki prerastanja iz imperijalnog ratnog predsjedništva u sustav izborne monarhije. 
27 Ustav Republike Hrvatske (proč. tekst s ispr. - Nar. nov., br. 41/01 i 55/01). 
28 Vidjeti: Branko Smerdel, Parlamentarni sustav i stabilnost hrvatskoga Ustava, Zbornik PFZ, 60, (1) 7-44 (2010.) str. 24-30: O prijedlozima ustavnih promjena 2008. godine. 
29 Vjesnik, http://www.vjesnik.hr/Article.aspx?ID=0D3F966A-7FB2-4707-8EE8-C132414B8289, pristup 1. 11. 2011.