1. OKVIR ZA RASPRAVU
Od hrvatskog Ustava iz 1990., koji je na bitno drukčiji način regulirao ustroj i položaj sudbene vlasti u Republici Hrvatskoj, sustavno se radi na daljnjoj reformi, razvoju i unaprjeđenju stanja u sudstvu. Ipak, loši procesni parametri naveli su zakonodavca da počne promišljati pa i provoditi postupak dejudicijalizacije. Za potrebe ovog članka dejudicijalizaciju možemo naznačiti kao proces prenošenja određenih poslova sudbenosti osobama koje nisu suci, dakle nesucima, u našem slučaju na javne bilježnike. Formiranje stručno osposobljenog pravnog kadra, kao što su javni bilježnici, načelno je imalo pozitivne učinke koji se najbolje mogu prikazati sveukupno boljim procesnim parametrima.^[1]

2. DEFINIRANJE POJMOVA
Imajući na umu kompleksnost i aktualnost problema koji se obrađuju u ovom članku, a radi preciznosti i jasnoće, autor smatra važnim ab initio ponajprije objasniti pojmove »ostavina«, »stečaj« te »stečaj nad ostavinom«.

Pravo nasljeđivanja i pravila po kojima sud, druga tijela i ovlaštene osobe postupaju u nasljednim stvarima uređuje Zakon o nasljeđivanju.^[2] Pritom se ostavinom smatra skup prava (imovinskih i neimovinskih) te obveza ostavitelja, njegova cjelokupna aktiva (imovina) i pasiva (dugovi) podobna za nasljeđivanje, a koja nije lex specialis propisom podvrgnuta drukčijem režimu.^[3]

Provedbu kao i cilj stečajnog postupka detaljno uređuje Stečajni zakon.^[4] U pravnom smislu, stečaj je izvanparnični sui generis sudski postupak u kojem se provodi kolektivno namirenje svih vjerovnika iz imovine insolventnog dužnika bilo likvidacijskim stečajnim postupkom bilo nekim modelom reorganizacije (predstečajnim postupkom ili stečajnim planom). Iako se uočava određena različitost, oba upućuju na osnovni cilj stečaja, a to je namirenje vjerovnika i ostvarivanje njihovih imovinsko-pravnih zahtjeva (čl. 2. SZ-a).

Kada se govori o stečaju nad ostavinom, doktrina ukazuje kako je stečaj nad ostavinom poseban tip potrošačkoga stečajnog postupka koji se provodi nad imovinom preminule fizičke osobe. U hrvatskom pravu postupak stečaja potrošača ima specifičan materijalnopravni cilj, što je differentia specifica u odnosu na korporativni stečaj (čl. 2. Zakona o stečaju potrošača).^[5] Ipak, pravni specifikum u odnosu na potrošački stečaj je činjenica da u slučaju stečaja nad ostavinom načelo univerzalnosti nije primjenjivo jer se provodi samo nad jednim dijelom imovine nasljednika.

3. OKVIR ZA RASPRAVU I METODOLOGIJU RADA
Cjelovita ocjena/analiza o potrebi implementacije novog instituta zahtijeva usporedbu dviju referentnih točaka. Prva je zatečeno, a druga ciljno stanje, odnosno ono koje bi trebalo biti namjeravani rezultat implementacije instituta. U okviru prve točke analizirat ćemo i određena poredbenopravna iskustva, a sve radi usporedbe i mogućih prijedloga de lege ferenda za hrvatskoga zakonodavca.

3.1. DE LEGE LATA SITUACIJA I DEFINIRANJE PROBLEMA
Do nasljeđivanja dolazi kada postoji ostavina i kada se otvori nasljeđe (delacija). U trenutku smrti fizičke osobe otvara se njegova ostavina pa je bitno odrediti trenutak delacije, jer se prema njemu određuje sastav ostavine, krug nasljednika, dostojnost, sposobnost, rokovi zastare za nasljedničku tužbu et seq.^[6] Dakle, ostaviteljevom smrću njegova imovina, ostavina, ipso iure prelazi na nasljednike, čime postaje njihovo nasljedstvo (čl. 5. st. 2. ZoN-a). Za članak je bitna građanskopravna posljedica koja se ogleda u činjenici da nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove. U hrvatskom pravu prihvaćeno je načelo pro viribus hereditatis, »vrijednosno ograničen, a predmetno neograničen«.^[7] Naime, nasljednik odgovara i svojom, a ne samo naslijeđenom imovinom, i to do visine vrijednosti naslijeđene imovine, čak i neovisno o tomu ako je, exempli causa, nakon provedenog ostavinskog postupka, možebitno darovao svoje nasljedstvo. Ako je više nasljednika, oni odgovaraju za dugove ostavitelja solidarno, iz čega proizlazi da vjerovnik može tražiti naplatu svog potraživanja od bilo kojeg nasljednika, do visine vrijednosti naslijeđene imovine tog nasljednika (čl. 139. ZoN-a).^[8] Opasnost za nasljednika proizlazi iz činjenice da je za utvrđivanje njegove odgovornosti mjerodavna vrijednost aktive ostavine u trenutku smrti. U slučaju da nakon smrti imovina propadne ili izgubi na vrijednosti (primjerice, zbog pada cijene nekretnine), nasljednik to ne može koristiti kao pravni temelj za ograničavanje svoje odgovornosti.^[9] No, usprkos opsežnoj sudskoj praksi, u situacijama kada je pasiva veća od aktive ostavine, zakonodavac nije osigurao ravnomjeran i pravičan tretman svih vjerovnika. Naime, nasljednici odgovaraju za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine pa i kad su potpunom isplatom samo nekih ostaviteljevih vjerovnika oštetili ostale vjerovnike.^[10] Dakle, naseljenici nisu dužni namirivati ostaviteljeve vjerovnike određenim redoslijedom.^[11] Drugim riječima, pozitivno pravo određuje mogućnost provođenja ovrhe nad ostavinom koja se provodi prema načelu prvi u vremenu, jači u pravu (lat. prior tempore potior iure), što je za vjerovnike iznimno nepovoljno, jer će se neki namiriti u cijelosti, dok se drugi neće imati iz čega namiriti.^[12] Iako zakonodavac daje vjerovnicima zakonski benificium sepearationis (čl. 140. ZoN-a), on ne daje specifičan red isplate dugova. Važnost postojanja takvog reda isplate bio bi u slučaju da je pasiva veća od aktive ostavine, odnosno da je ostavina prezadužena.

3.1.1. ODABRANA POREDBENA ISKUSTVA
Pri reformi postojećih i izradi novih zakona u bivšim socijalističkim zemljama redovito se pojavljuje pitanje treba li slijediti tradicionalno kontinentalno-europske modele ili angloameričke modele, kojima se katkad pridaje pridjev «modernijih«. Ipak, suočene s istim problemima u području funkcionalizacije stečajnopravne zaštite i u unaprjeđenu nasljedno pravne regulative te sličnim pravno-političkim zahtjevima, države su krenule različitim putovima u reformi insolvencijskog i nasljednog prava.

S jedne strane, srpski i bosanskohercegovački zakonodavac imaju slično uređenje kao i hrvatski. Srpski zakonodavac zadovoljan je samo fragmentarnim nasljednopravnim propisima koji se nisu bitno promijenili od 1955.^[13], a prema objavljenim nacrtima Povjerenstva za izradu Građanskog zakonika ne pokazuje se namjera da se unaprijedi regulativa u navedenom pogledu.^[14] Štoviše, Zakonom o stečaju iz 2009. u Srbiji izbačene su odredbe o stečaju poduzetnika koje su bile najsličnije odredbama o stečaju potrošača.^[15] Stoga i doktrina ukazuje kako je jedan od većih nedostatka srpskog zakonodavaca što nije osigurao pravičan položaj vjerovnika u situacijama prezaduženosti ostavine.^[16]

Pravno identična situacija je i u bosanskohercegovačkom pravu.^[17] Dakle, nije izvršena recepcija instituta stečaja nad ostavinom.

To je posebno zanimljivo ako se navedeno analizira iz povijesne perspektive, gdje se uočava kako je Stečajni zakon Kraljevine Jugoslavije iz 1929. dopuštao mogućnost vođenja stečaja i nad »prezaduženom zaostavštinom« (par. 68.).^[18] Takva je praksa vidljiva i u desetljeću kasnije,^[19] sve do uvođenja samoupravnog socijalizma u bivšoj državi, kada se stečajevi uopće nisu provodili.

S druge strane, slovenski zakonodavac je 2007. implementacijom instituta stečaja nad ostavinom (slo. stečaj zapuščine) omogućio razmjerno namirenje vjerovnika, čime je postigao principijelnu ravnopravnost vjerovnika (in concursu conditio omnium creditorum par est), što je i bit svakog modela stečajnog postupka (čl. 415. ZFPPIPP-a).^[20] Postupak stečaja nad ostavinom reguliran je kroz devet članaka (čl. 414.-419. ZFPPIPP-a). U slučaju da nešto nije propisano odredbama koje ga normiraju, mutatis mutandis primjenjuju se odgovarajuće odredbe ZFPPIPP-a (čl. 416.).

Kao i hrvatski, slovenski Zakon o nasljeđivanju^[21] određuje da nasljednik odgovara po načelu pro viribus hereditatis. Dakle, nasljednici su načelno odgovorni za dugove preminuloga. Međutim, ta je odgovornost ograničena. Nasljednik je odgovoran za dugove umrlog do vrijednosti naslijeđene imovine. Ako postoji više nasljednika, oni zajednički odgovaraju za dugove umrlog, odnosno svaki do vrijednosti svojeg dijela ostavine bez obzira na to je li to već utjecalo na podjelu ostavine. Glede unutarnjih omjera raspodjele među nasljednicima, dugovi se dijele razmjerno njihovim udjelima u ostavini, osim ako je u oporuci utvrđeno drukčije (čl. 142. ZD-a). Nasljednik koji se odrekao svojega dijela ostavine ne odgovara za dugove umrlog (čl. 142. st. 2. ZD-a).

Na empirijskoj razini implementacija ovog novog instituta nije prošla bez kritike.^[22] Tvrdilo se da su propisi podnormirani te da su u koliziji s pravilima nasljednog prava, što se tijekom vremena pokazalo i utemeljenim jer su uslijedile mnogobrojne izmjene navedene regulative.

Trenutačno, postupak je stavljen u stvarnu nadležnost općinskih sudova (slo. okrožnega sodišča) (čl. 52. ZFPPIPP-a u svezi s čl. 177. ZD-a), dok se mjesna nadležnost određuje prema činjenici ima li preminuli prebivalište ili boravište u Republici Sloveniji u vrijeme smrti. U slučaju da preminuli u vrijeme smrti nije imao prebivalište ili boravište u Republici Sloveniji, mjesno je nadležan sud gdje se nalazi imovina koja ulazi u ostavinu ako je ona u Republici Sloveniji (čl. 414. ZFPPIPP-a). Ako se ostavinska masa nalazi u različitim dijelovima Slovenije, nadležan je sud gdje se nalazi pretežiti dio ostavine. Štoviše, uređena je i situacija ako se imovina nalazi i u nekoj od država članica EU-a, kada se govori o stečaju nad ostavinom s međunarodnim elementom.^[23] Tada se primjenjuje Uredba o insolvencijskim postupcima,^[24] uz ispunjavanje određenog uvjeta. Uvjet je da su postupci, koje država smatra da potpadaju pod područje insolvencijskih postupaka, navedeni u Prilogu A. Kada je riječ o Sloveniji u Prilogu A je, među ostalima, naveden i slo. postopek stečaja zapuščine. U slučaju da je riječ o državama nečlanicama, primjenjuju se odredbe o međunarodnom stečaju sadržane u ZFPPIPP-u (čl. 445.-488.).

Baš kao i svi postupci u stečaju, stečajni postupak nad ostavinom podijeljen je u dvije etape: prethodni i glavni stečajni postupak.

U njemačkom pravnom sustavu institut stečaja nad ostavinom nije noviji institut, kao u Sloveniji. Implementiran je u Insolvenzordnung (InsO), njemački Zakon o insolventnosti koji je na snazi od 1. siječnja 1999.^[25] Nužno je spomenuti kako je InsO poslužio kao uzor za transplantaciju, i slovenskoga ZFPPIPP-a i hrvatskoga SZ-a, što je predstavljalo korjenitu promjenu načina na koji se provodio stečajni postupak.

InsO uređuje institut stečaja nad ostavinom u Glavi X. pod posebnim stečajnim postupcima, stečaj nad ostavinom (Nachlabinsolvenzverfahre) (para. 315-331). Osnovna pretpostavka za pokretanje predstečajnog postupka je prezaduženost ostavine (para. 320.). Za postupak je stvarno nadležan sud (Insolvenzgericht), dok se mjesna nadležnost određuje prema prebivalištu ostavitelja u trenutku smrti (para. 315.). Stečajni postupak pokreće se na prijedlog osobe, a nikada ex offo. InsO daje krug osoba koje imaju pravo podnijeti zahtjev za početak stečajnog postupka. Tako prijedlog može podnijeti nasljednik, vjerovnik, skrbnik ostavine ili legatar (para. 317.). Ako sud prihvati prijedlog, on donosi odluku o otvaranju postupka. Od trenutka otvaranja stečajnog postupka prestaje neograničena odgovornost nasljednika.

Naime, nasljednici nisu odgovorni za svoje obveze iz ostavine ako se odreknu nasljedstva do propisanog roka. Ako nasljednici prihvaćaju svoje nasljedstvo, oni iz pravne perspektive »preuzimaju ulogu” oporučitelja (tzv. ultra vires hereditas). To znači da nasljeđuju i dugove oporučitelja i moraju ih, u načelu, pokriti svojom imovinom. Međutim, nasljednici mogu ograničiti svoju odgovornost za naslijeđene dugove na ono što se naziva »zakonskom ostavinom” (erbmasse). To znači da vjerovnici prema kojima je umrla osoba imala dugovanja mogu pokriti svoje gubitke iz zakonske ostavine, ali vlastita imovina nasljednika zaštićena je od trećih strana. Nasljednici mogu ostvariti to ograničenje odgovornosti na dva načina: mogu podnijeti zahtjev ostavinskom sudu tražeći upravljanje imovinom u ime vjerovnika ili mogu zatražiti pokretanje stečajnog postupka nad ostavinom podnošenjem zahtjeva lokalnom sudu koji je nadležan postupati kao stečajni sud.^[26]

Ostala pravna rješenja slična su odnosno susreli smo ih i u slovenskom uređenju stečajnog postupka nad ostavinom.

3.2. NEKE DE LEGE FERENDA PREPORUKE (I PROMIŠLJANJA)
Jasna orijentacija na već postojećem sustavu s pozitivnim iskustvom u praksi je smislena, jer takva situacija omogućava korištenje strane judikature i stručne literature kao pomoćnog sredstva u rješavanju problema koji se javljaju u primjeni zakona. Stoga ćemo iz iščitavanja navedenih propisa iznijeti neka opća razmatranja.

U hrvatskom stečajnom postupku isključivo je stvarno i mjesno nadležan trgovački sud na čijem se području nalazi sjedište pravne osobe. S obzirom na to da se realni sektor suočava s problemom kontinuirane nelikvidnosti, a (stečajni) sudovi s velikim brojem predmeta, činjenica da je sudski postupak stečaja potrošača stavljen u stvarnu nadležnost općinskih, a ne trgovačkih sudova, koji tradicionalno vode ovu vrstu postupaka, otvara pitanje hoće li ih sudovi, koji nisu specijalizirani za ovu vrstu predmeta, biti u stanju adekvatno i provoditi. Naime, objektivna potreba za specijalizacijom sudova nije nikakav hir, već nužan rezultat zahtjeva za učinkovitom stečajnopravnom sudskom zaštitom.

Stoga bi trebalo razmisliti da se u slučaju recepcije instituta stečaja nad ostavinom on delegira u stvarnu nadležnost javnih bilježnika koji su upoznati s problematikom specijalne egzekucije te problematikom ostavinskih postupaka.

4. UMJESTO ZAKLJUČKA
Iz povijesne perspektive, institut stečaja nad ostavinom nije terra incognita u našem zakonodavstvu. Ipak, nakon desetljeća praktične i normativne marginaliziranosti (ciljeva) stečajnog postupka, a posebno posljednjih nekoliko godina, tendencija reforme insolvencijskih postupaka došla je na vrh liste pravno-političkih ciljeva legislativne reforme.

Iako smo se u članku ograničili na opće konstatacije o institutu stečaja nad ostavinom, koje su utemeljene na poredbenim iskustvima, bez detaljne analize brojnih i raznolikih konkretnih specifičnih usporednih rješenja, jer bi nadišla planirani opseg članka, smatramo kako bi implementacija stečajnog postupka nad prezaduženom ostavinom bila najprikladnije rješenje za zaštitu pravnog položaja vjerovnika i prezaduženog dužnika, ostavine. Time bi se postigli višestruki ciljevi.

Ponajprije pravni, jer u situaciji kada dužnik nije u mogućnosti ispuniti dospjele tražbine, vjerovniku stoji na raspolaganju pokretanje ovršnog postupka.

Međutim, s obzirom na ovršno načelo »brži u vremenu, jači u pravu«, događa se da se »brži« vjerovnik u potpunosti namiri iz imovine dužnika, i to tako da nakon njegova namirenja ne ostane neizuzetih sredstava za namirenje ostalih vjerovnika koji su podnijeli prijedlog kasnije. Stoga stečaj nad ostavinom polazi od načelne pretpostavke ravnopravnosti vjerovnika (koja je relativizirana postojanjem stečajnih isplatnih redova, iako je u okviru istog reda osigurana ravnopravnost).

Ipak, recepcijom propisa o stečaju nad ostavinom pravni »izazovi« tek bi počeli. O tomu svjedoči strana judikatura, kao i brojne izmjene i dopune strane regulative. Upravo zato za hrvatskoga zakonodavca višestruku važnost ima primjena pravnih rješenja, kao i prepoznavanje iskustava drugih država u rješavanju problema koji mogu rezultirati prakticiranjem stečajnog postupka nad ostavinom. Stoga sinteza različitih uređenja koja su analizirana omogućuje istodobno uočiti specifična obilježja svakoga pojedinog uređenja, ali i problematiku koja je ciljano promatrana u tom uređenju, kako bi se uvidjelo koje bi od njih najbolje udovoljilo zahtjevima koji se postavljaju pred recepciju instituta u naše pravo.

[*] Članak je podijeljen na tri cjeline. U prvom dijelu definiraju se pojmovi. Kompleksnost predmeta istraživanja i postavljeni zadatci uvjetovali su izbor metoda pa je u drugom dijelu analizirana domaća i strana literatura, odgovarajući zakonski propisi te domaća i strana sudska praksa. U zaključnim razmatranjima sintetiziraju se nalazi normativne analize opravdavajući kako implementaciju instituta stečaja nad ostavinom u pozitivno pravo, tako i delegiranje navedenog u nadležnost javnih bilježnika. Bitno je istaknuti kako provedeno istraživanje ne dopušta detaljnu raščlambu ove problematike, stoga se autor ograničio na pojedine aspekte potencijalno nove regulative.
[1] Nar. nov., br. 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 i 14/19 – u nastavku teksta: ZoN.
[2] Exempli causa, Zakon o provedbi Uredbe (EU) br. 650/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 4. srpnja 2012. o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršavanju odluka i prihvaćanju i izvršavanju javnih isprava u nasljednim stvarima i o uspostavi Europske potvrde o nasljeđivanju, Nar. nov., br. 152/14.
[3] Nar. nov., br. 71/15 i 104/17 - u nastavku teksta: SZ.
[4] Nar. nov., br. 100/15 i 67/18 - u nastavku teksta: ZSP.
[5] Primjerice, Zakon o proglašenju nestalih osoba umrlima i dokazivanju smrti, Nar. nov., br. 10/74, navodi da će sud, ako sa sigurnošću ne može odrediti datum smrti, odrediti da se dan smrti smatra dan kad je, prema provedenom postupku, vjerojatno da je nestala osoba umrla, odnosno dan koji vjerojatno nije preživjela. Ako se taj dan ne može utvrditi, smatra se da je smrt nastupila prvog dana po isteku rokova pripisanih Zakonom (čl. 7.).
[6] Postoji iznimka od ovog pravila, kada se prelazi na odgovornost cum viribus hereditatis, „vrijednosno ograničen i predmetno ograničen“ sustav, odnosno kada se za dugove odgovara do visine vrijednosti naslijeđene ostavine, ali samo stvarima i pravima iz ostavine.
[7] U sudskoj praksi pitanje odgovornosti nasljednika za ostaviteljeve dugove je razrađeno, ali i dalje problematično.
[8] Gavella, N., Odgovornost za dugove ostavioca po ZON, Odvjetnik, 1972., br. 1-2, str. 11. Tako i odluka Vrhovnog suda RH, Gž-2200/1977 od 20. 10. 1977., cit. prema Crnić, J., Zakon o nasljeđivanju s bilješkama, objašnjenjima i sudskoj praksi, Zagreb, 1987, str. 319-320.
[9] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev -1470/63.
[10] Županijski sud u Varaždinu, Gž-1033/08-2 od 10. 6. 2008.
[11] Gavella, N., Pravni položaj nasljednika, Pravni fakultet - Centar za stručno usavršavanje i suradnju s udruženim radom, Čakovec, 1983., str. 51.: „kad nasljedstvo iscrpe oni vjerovnici koji budu imali priliku da se prvi naplate, ostali se neće imati iz čega namiriti.“
[12] Savezni Zakon o nasljeđivanju, Sl. list FNRJ, br. 20/55, čl. 145.-146.
[13] Zakon o nasleđivanju, Sl. glasnik RS, br. 46/95, 101/03 - Odluka USRS i 6/15, čl. 222.-227.
[14] Zakon o stečaju, Sl. glasnik RS, br. 104/09, 99/11 - dr. zakon, 71/12 - Odluka US i 83/14, 113/17, 44/18 i 95/18.
[15] Podrobnije Đurđević, D. B., op. cit., str. 9 i 10.
[16] Zakon o nasljeđivanju, Sl. novine FBiH br. 80/14., čl. 172.-173.
[17] Podrobnije, Verona, A., Zuglia, S., Stečajni zakon, Zakon o prinudnom poravnjavanju i Zakon o uvođenju u život tih zakona, s komentarom, sudskim rješidbama i dodatkom sporednih pravnih propisa, Tisak Jugoslovenske štampe, Zagreb, 1930., str. 224. et seq.
[18] Stečaj se može otvoriti i u pogledu ostavine kada za to postoje uvjeti i potreba razmjernog namirenja ostaviočevih vjerovnika (Rješenje Vrhovnog suda NR Slovenije, Gž 178/61 od 30. 6. 1961, Zb. VI/2-1961, br. 129.).
[19] Zakon o finančnem poslovanju, postopkih zaradi insolventnosti in prisilnem prenehanju (Ur. list RS, št. 13/14. – uradno prečiščeno besedilo, 10/15. – popr., 27/16., 31/16. – odl. US, 38/16. – odl. US in 63/16. – ZD-C, 54/18 – odl. US, 69/19 – odl. US, 74/20 – odl. US in 85/20 – odl. US), (u nastavku teksta: ZFPPIPP), čl. 414.-418
[20] Zakon o dedovanju (Ur. list SRS, št. 15/76., 23/78., Ur. list RS, št. 13/94. – ZN, 40/94. – Odl. US, 117/00. – Odl. US, 67/01., 83/01. – OZ, 73/04. – ZN-C, 31/13. – Odl. US in 63/16.) (u nastavku teksta: ZD), čl. 142. Podrobnije, Zupančič, K., Žnidaršič, S. V., Dedno pravo, Uradni list Republike Slovenije, Ljubljana, 2009.
[21] Dežman, A., Stečaj zapuščinskega premoženja v novi slovenski insolvenčni ureditvi, Zbornik Pravne fakultete Maribor, br. 1, 2007., str. 4. et seq.; Plavšak, N., Zakon o finančnem poslovanju, postopkih zaradi insolventnosti in prisilnem prenehanju (ZFPPIPP) Razširjena uvodna pojasnila, Gospodarski vestnik, Ljubljana, 2008., str. 165.
[22] Lapajne, I., Mednarodni stečaji in mednarodne zapuščine, Slovenski pravnik, Leto XXXIX, 1925., Štev. 3-4.
[23] Uredba (EU) 2015/848 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 2015. o postupku u slučaju nesolventnosti (preinaka), Sl. list EU, L 141/19.
[24] Insolvenzordnung vom 05. Oktober 1994 (BGBl. I S. 2866), die zuletzt durch Artikel 24 Absatz 3 des Gesetzes vom 23. Juni 2017 (BGBl. I S. 1693) geändert worden ist.
[25] Dostupno na mrežnim stranicama: https://e-justice.europa.eu/content_ succession-166-de-maximizeMS_EJN-hr.do?member=1#toc_8 (18.11.2017.). Isto vidi para. 1496. Bürgerliches Gesetzbuch in der Fassung der Bekanntmachung vom 02. Januar 2002 (BGBl. I S. 42, 2909; 2003 I S. 738), das zuletzt durch Artikel 1 des Gesetzes vom 20. Juli 2017 (BGBl. I S. 2787) geändert worden ist (u nastavku teksta: BGB) te Lange H., Kuchinke K., Erbrecht, Ein Lehrbuch, 5. Aufl., München, Verlag C. H. Beck, 2001., str. 636. et seq.