1. Uvod
Jedno od najaktualnijih i najvažnijih ustavnopravnih pitanja posljednjih mjeseci u Republici Hrvatskoj je i pitanje treba li, i u kojoj mjeri, konstitucionalizirati izborni sustav, tj. treba li u Ustav ugraditi određena načela izbornog sustava koja su sada sadržana u izbornom zakonodavstvu.

To pitanje došlo je u prvi plan nakon što je građanska inicijativa »U ime obitelji« pokrenula referendumsku inicijativu da se promjeni Ustav Republike Hrvatske, i to tako da se u članak 70. Ustava ugradi niz temeljnih načela izbornog sustava, osobito vrsta izbornog sustava, načelo oblikovanja izbornih jedinica, visina izbornoga praga, preferencijsko glasovanje, način glasovanja birača i dr.¹          

U sklopu svoje inicijative za cjelovitu promjenu hrvatskog Ustava, Predsjednik Republike Hrvatske također se založio za cjelovitu reformu izbornog sustava, a njezin sadržaj bio bi definiran novim Ustavom².

Konstitucionalizacija izbornog sustava kojim će se birati zastupnici Hrvatskog sabora istaknuta je, dakle, kako od strane jedne građanske inicijative, tako i od strane Predsjednika Republike Hrvatske, kao najvišeg državnog dužnosnika.

Riječ je o značajnoj ustavnopravnoj novini, jer izborni sustav do sada nije bio reguliran u Ustavu Republike Hrvatske. U nekoliko članaka (71.-73.) Ustav navodi samo da je Hrvatski sabor predstavničko tijelo građana i nositelj zakonodavne vlasti u Republici Hrvatskoj, da ima najmanje 100, a najviše 160 zastupnika koji se, na temelju općeg i jednakoga biračkog prava, biraju neposredno tajnim glasovanjem te da se zastupnici biraju na vrijeme od četiri godine. Sve ostalo - broj, uvjeti i postupak izbora zastupnika u Hrvatski sabor određuje se zakonom, a u skladu s člankom 83. Ustava riječ je o tzv. organskom zakonu koji se donosi kvalificiranom većinom svih zastupnika u Hrvatskom saboru.³

Prije više od dva desetljeća, govoreći o Nacrtu Ustava Republike Hrvatske u jednoj TV emisiji, profesor Smiljko Sokol reći će da ni u jednom suvremenom ustavu izborni sustav za parlamentarne izbore nije definiran, već je on, u pravilu, sadržan u posebnom, često organskom zakonu. Poslije će Sokol u udžbeniku iz ustavnog prava nešto ublažiti tu tvrdnju, pišući da je izborni sustav reguliran izbornim zakonodavstvom, a ne putem ustava, u većini europskih država.⁴ Uglavnom, takvo je stajalište bilo dominantno u hrvatskoj ustavnopravnoj, ali i politoliškoj misli, proteklih godina pa se nije ozbiljnije ni postavljalo pitanje treba li određena načela izbornog zakonodavstva ugraditi u Ustav i zašto bi to bilo važno.⁵

2. Izborni sustav kao fundamentalni ustavni izbor
Neposredno nakon Drugog svjetskog rata poznati talijanski demokršćanski političar Luigi Sturzo napisat će da je »izborni zakon, nakon ustava, najvažniji u institucionalnom poretku« države⁶, naglašavajući na taj način njegovu važnost s obzirom na činjenicu da u talijanski Ustav iz 1947. nisu ugrađena temeljna načela izbornog sustava.

Sa stajališta ustavne i političke znanosti važno je naglasiti sljedeće zapažanje Harryja Ecksteina koji je prije više od 50 godina zaključio da su »izborni sustavi oni dijelovi ustavne strukture koji su najčešće izdvojeni od strane političkih znanstvenika kao krucijalni za djelovanje predstavničkih institucija. Neki politički znanstvenici vjeruju da praktički čitava sudbina predstavničke vlade ovisi o izbornim aranžmanima; gotovo svi vjeruju da ti aranžmani imaju neku vrstu važnog učinka na način kako funkcioniraju predstavničke vlade…Štoviše, teško je razmišljati o bilo čemu fundamentalnijem za predstavničku vladu no što je izborni proces. Pritom je manje važno jesu li pojedinosti izbornog sustava stvarno određene u pisanim ustavima (kao što je ranije uvijek bio slučaj) ili su ostavljene običnoj zakonskoj uspostavi, uz samo najširu i neodređenu ustavnu smjernicu (kako je slučaj kod poratnih ustava). Jasno je da se nijedan drugi aspekt predstavničke vlade ne može smatrati istinski više ‘fundamentalnim’ za nju, istinski više ‘ustavnim’, ako pod tim terminom smatramo političke aranžmane koji ne bi smjeli biti stvarima stalnog pragmatičnog prilagođavanja slučajnim situacijama, niti prepušteni kapricima i interesima prolaznih većina«.⁷

2.1. Razmatranja drugih političkih sustava
A početkom 1990-ih, dajući ustavne preporuke ustavotvornica u nizu bivših socijalističkih država, analitičar komparativnih političkih sustava Arend Lijphart napomenut će da su »dva temeljna ustavna izbora s kojima su suočeni arhitekti novih demokratskih ustava, oni između većinskih izbora i razmjernog predstavništva te između parlamentarnih i predsjedničkih oblika vlade«, a posebno će naglasiti da nije dovoljno raspraviti samo prednosti i nedostatke predsjedničkog i parlamentarnog modela vlade, jer je »izborni sustav jednako vitalan element u demokratskom ustavnom dizajnu i stoga je od krucijalne važnosti ocijeniti ta dva izbora u odnosu jednog prema drugom«.⁸

No, činjenica je da i prijašnji ustavotvoritelji, a i oni kojima se Lijphart obraćao, često izbor između većinskog i razmjernog izbornog sustava nisu učinili formalnim ustavnim izborom, tj. nisu ugradili temeljna načela izbornog sustava u tekst ustava. Ako promatramo ustave donesene nakon Drugog svjetskog rata upada u oči da njemački, talijanski i francuski ustavotvorci nisu konstitucionalizirali izborni sustav, a slično su postupili i ustavotvorci u nizu post-socijalističkih država nakon 1990. Zašto mnogi ustavotvorci nedvojbeno važan ustavni izbor između većinskog i razmjernog izbornog sustava i druga važna načela izbornog sustava prepuštaju zakonskom uređenju?

Kako je primjetio Eckhard Jesse, ako je izborni sustav ustavno definiran njegova promjena učinjena je težom, iako ne nemogućom. Na drugoj strani, ako je izborni sustav definiran zakonom lakše ga je promijeniti, ali to nije automatski zajamčeno.⁹

Već navedeni Harry Eckstein smatrao je, pišući ranih 1960-ih, da su mnogi ustavotvorci izostavili određenje izbornog sustava da bi određeni doseg eksperimentiranja s izbornom procedurom učinili mogućim, da bi mogli »odbaciti ono što bi se pokazalo štetnim u praksi, a ojačati ono što bi se pokazalo korisnim«. Brojni izborni zakoni doneseni nakon Drugog svjetskog rata potvrđivali su tu Ecksteinovu opasku. No, i on sâm će smatrati upitnim je li mudro na taj način omogućiti lakšu, zakonodavnu, promjenu izbornog sustava, s obzirom na to da je gotovo u svim državama promjena ustava znatno zahtjevnija, odnosno kako bismo ustavnopravno rekli, ustavi su »kruti« upravo zbog složenosti postupka njihove promjene i/ili veće kvalificirane većine u parlamentu potrebne za donošenje odluke. Naime, stalno eksperimentiranje s fundamentalnim značajkama strukture vlade, pa tako i izbornim sustavima, neće pridonijeti učvršćenju ustava koje bi mu omogućilo da postane »živući« ustav i stekne »auru svetosti«. Pritom, takvo eksperimentiranje može biti često pokrenuto i iz sebičnih političkih motiva.¹⁰ Vladajuće parlamentarne većine doista mogu biti sklone tome da svoj status iskoriste da usvoje izborne zakone koji će im pogodovati. Riječima velikoga njemačkog ustavnog teoretičara Carla Schmitta, kad »radi izbora i glasova za iduće izborno razdoblje … većinska stranka može promijeniti pravila izbornog zakona u svoju korist i na štetu unutarnjih političkih konkurenata … načelo jednake šanse, a posljedično i temelj legalnosti parlamentarne zakonodavne države, gubi svoju uvjerljivost.«¹¹ Uostalom, treba podsjetiti na vrlo točno zapažanje istaknutog talijanskog politologa Giovannija Sartorija da su izborni sustavi najmanipulativniji instrument politike.¹²

2.2. Primjeri mijenjanja izbornih pravila
Brojni su primjeri, čak i u demokratskim državama, sklonosti parlamentarnih većina da zakonom mijenjaju izborna pravila kako bi na predstojećim izborima pogodovali vlastitoj stranci, odnosno strankama vladajuće koalicije. Takav »izborni inženjering« zapravo je obična izborna manipulacija, koja je često protivna temeljnim ustavnim načelima jednakog i neposrednog biračkog prava.¹³U takvim slučajevima česte su intervencije ustavnih sudova (tamo gdje oni postoje) koji ukidaju takve zakone ili njihove dijelove koji su nesukladni s ustavom. Ističem tako primjer njemačkog Saveznog ustavnog suda koji je posljednjih godina u četiri navrata ukidao važne odredbe izbornih zakona - dva puta je ukidao izborni zakon za Bundestag (2008. i 2012.), i dvaput zakon o izborima njemačkih zastupnika za Europski parlament (ukidajući prvo izborni prag od 5% u prvoj presudi, a potom i izborni prag od 3% u drugoj presudi). Početkom 2014. Ustavni sud Italije ukinuo je neke dijelove talijanskog izbornog zakona i to dijelove koji se odnose na većinsku premiju stranci ili koaliciji s relativnom većinom glasova te dio koji biračima dopušta isključivo glasovanje za stranke, ali ne i kandidate na listi.

I u Republici Hrvatskoj smo tijekom protekla dva desetljeća imali niz primjera ‘izbornog inženjeringa koji se osobito manifestirao u kontinuiranoj promjeni izbornog sustava prije svakih parlamentarnih izbora tijekom 1990-ih godina. Treba također napomenuti da je Ustavni sud Republike Hrvatske u srpnju 2011. ukinuo neke odredbe Zakona o izborima zastupnika (ustavnosudski predmeti, broj: U-I-120/2011, U-I-452/2011, U-I-693/2011, U-I-746/2011, U-I-993/2011, U-I-3643/2011) koje su predstavljale svojevrsni »izborni inženjering«.

Zakonodavne izborne manipulacije mogu se, dakle, zapriječiti i ustavnosudskom kontrolom ustavnosti zakona, ali nije uvijek moguće na taj način onemogućiti sve vrste »izbornog inženjeringa«, jer zakonodavac ipak ima značajne mogućnosti glede promjene izbornog sustava i da načelno ne dođe u sukob s poštovanjem Ustava, pogotovo ako Ustav ne nudi čvrsto uporište ustavnom sudu pri ocjeni ustavnosti nekog izbornog zakona.

3. Preporuke Venecijanske komisije
Venecijanska komisija u svojem Kodeksu dobre prakse u izbornim pitanjima ističe da je stabilnost izbornog zakona presudna za vjerodostojnost izbornog postupka, koji je sâm po sebi bitan u konsolidaciji demokracije. Komisija naglašava da, u praksi, nisu toliko ugrožena temeljna načela biračkog prava, koliko »stabilnost nekih određenih pravila izbornog zakona, posebno onih kojima se regulira sam izborni sustav, sastav izbornih komisija i određivanje granica izbornih jedinica«. Upravo ta tri elementa se veoma često smatraju odlučujućim čimbenicima u izbornim rezultatima i kod regulacije tih značajki mora se posvetiti pozornost da bi se izbjegla moguća manipulacija u korist stranke na vlasti. Stoga je Komisija dala sljedeću preporuku: »Osnovni elementi izbornog zakona, posebice sam izborni sustav, sastav izbornih komisija i utvrđivanje granica izbornih jedinica, smiju se mijenjati najkasnije godinu dana uoči izbora ili moraju biti utvrđeni ustavom ili zakonom više razine od običnog zakona.«

Dakle, dva su ponuđena rješenja - da se Ustavom ili posebnim zakonom koji ima veću pravnu snagu od običnog zakona definiraju najvažnija načela (sâm izborni sustav, članstvo u izbornim komisijama, izborne jedinice ili pravila o određivanju granica izbornih jedinica), odnosno drugo, fleksibilnije, rješenje je da se »propiše Ustavom da će, ako se izborni zakon izmijeni, stari sustav biti na snazi za sljedeće izbore - bar ako se ovi održavaju u idućoj godini - a da će se novi sustav primjenjivati nakon toga«.¹⁴

Od ponuđenih preporuka nedvojbeno je da ustavno definiranje temeljnih načela izbornog sustava daje najsnažniju pravnu zaštitu i stabilnost izbornog sustava, jer će se teže provesti negativni ustavni inženjering izbornog sustava. Propisivanje temeljnih načela izbornog sustava zakonom, pa makar i onim koji se donosi kvalificiranom većinom (kao organski zakoni u Republici Hrvatskoj) ne pruža, prema našem mišljenju, dovoljno jamstvo protiv izbornih manipulacija. Uostalom, pravna regulativa većine država članica EU također upućuje u smjeru ustavne regulacije izbornog sustava.

4. Načela izbornog sustava u ustavima europskih država
Prema nedavno objavljenoj studiji od 86 država čiji ustavi su analizirani, u »blagoj« većini njih (44 države) u Ustav su ugrađena temeljna načela izbornog sustava, odnosno tehnička procedura pretvaranja glasova birača u parlamentarne mandate. Pritom se navodi da najviše država koje imaju određena načela izbornog sustava ugrađena u ustav je situirano u Europi (i to više zapadnoj nego istočnoj) i Latinskoj Americi.¹⁵ U ovom članku osvrnut ćemo se samo na europske države.

Danas 16 od 28 država članica EU ima u svom Ustavu ugrađena određena temeljna načela izbornog sustava. Osim toga, još neke europske države izvan EU, kao što su Švicarska, Norveška i Island, su određena načela izbornog sustava definirala u svom ustavu.

Tablica: Definiranje izbornog sustava u ustavu ili zakonodavstvu16

Koja su to temeljna načela izbornog sustava koja se najčešće definiraju u ustavu? Svi će ustavi definirati biraju li se zastupnici putem razmjernog (u pravilu) ili većinskog izbornog sustava (vrlo rijetko). Tako, primjerice, portugalski Ustav iz 1976. navodi u članku 113. stavak 5. da će »glasovi biti pretvoreni u mjesta u skladu s načelom razmjernog predstavništva«.¹⁷ Slično propisuje i poljski Ustav u članku 96. stavak 2. da su »izbori za Zastupnički dom (Sejm) opći, jednaki, neposredni i proporcionalni, a provode se tajnim glasovanjem«.¹⁸ Ustav Češke Republike u članku 18. propisuje da će izbori za Zastupnički dom biti na temelju razmjernog predstavništva, a izbori za Senat na temelju većinskog sustava.¹⁹ Slovenski Ustav u članku 80. propisuje da se zastupnici, osim zastupnika nacionalnih manjina, biraju prema načelu razmjernog predstavništva uz izborni prag od 4%, pri čemu birači imaju odlučujući utjecaj na dodjelu mandata kandidatima.²⁰

Švedski Instrument vlade propisuje da birači imaju mogućnost preferencijskog glasovanja za pojedinog kandidata, dok Ustavi Malte i Irske pobliže određuju da birači biraju prema izbornom sustavu jedinstvenog prenosivog glasa. 

Neki ustavi propisuju i metodu pretvaranja glasova birača u parlamentarne mandate (D’Hondtova metoda u Ustavu Portugala, Sainte-Lague metoda u Ustavima Švedske i Norveške).

Uz načelo da se zastupnici biraju prema sustavu razmjernog predstavništva neki će ustavi propisati i visinu izbornog praga, odnosno postotak glasova koji je potrebno ostvariti radi stjecanja prava na sudjelovanje u razdiobi parlamentarnih mandata. Tako već spomenuti Ustav Slovenije propisuje izborni prag od 4%, kao i Ustavi Švedske (uz dodatni izborni prag od 12% na razini izbornih okruga) i Norveške, dok je visina izbornog praga od 5% propisana u Ustavu Islanda. Ustav Norveške propisuje posebno i zabranu prijeizbornog koaliranja političkih stranaka.²¹

Niz ustava (Švicarske, Švedske, Španjolske, Portugala, Norveške, Latvije, Irske, Danske, Austrije) sadržava odredbe kojima se želi zajamčiti načelo jednakosti glasa svakog birača tako da se definiraju kriteriji oblikovanja izbornih jedinica (poštovanje regionalnih ili pokrajinskih granica) i da se u njima bira broj zastupnika koji odgovara razmjerno broju birača, ali i prema drugim kriterijima (npr. gustoća naseljenosti nekog područja). Tako, primjerice, Ustav Latvije nalaže da u »podjeli Latvije u posebne izborne okruge, broj parlamentarnih zastupnika koje će se birati u svakom okrugu, bit će razmjeran broju birača u tom okrugu«²², dok Ustav Danske u članku 31. propisuje da će se »pri određivanju broja zastupnika dodijeljenog određenom području uzeti u obzir broj stanovnika, broj birača i gustoća stanovništva«.²³

Općenito se može reći da ustavi skandinavskih država (Švedska, Norveška, Danska, Island) najiscrpnije propisuju temeljna načela izbornog sustava pa se može govoriti o svojevrsnom »skandinavskom modelu konstitucionalizacije načela izbornog sustava«. Radi se, to treba naglasiti, o državama koje teže sporazumijevanju i konsenzusu političkih stranaka u političkom odlučivanju i u tom smislu one mogu služiti kao vrlo dobar primjer regulacije izbornih sustava.²⁴

5. Zaključak
Iz svega navedenog, a osobito važnosti izbornog sustava s ustavnopravnog gledišta, preporuka Venecijanske komisije i sadržaja niza ustava europskih država, proizlazi određenje iznosimo naše mišljenje da se i u Ustavu Republike Hrvatske konstitucionaliziraju temeljna načela izbornog sustava i to, ponajprije, karakter izbornog sustava (razmjerni, većinski ili kombinirani), kriteriji oblikovanja izbornih jedinica, načelo jednake težine svakog glasa, visina izbornog praga (u slučaju razmjernih izbora) te preferencijalno glasovanje (također u slučaju razmjernih izbora).

 

1 Referendumsko pitanje u sklopu inicijative »Birajmo zastupnike imenom i prezimenom« vidjeti na web-stranici udruge http://uimeobitelji.net/. 
2 »Smatram da izborni sustav moramo promijeniti. Vjerujem da građani žele više sudjelovati u donošenju političkih odluka, žele biti aktivniji, neposredniji, odlučujući u izboru svojih zastupnika u Sabor. Zato nudim jedan novi model koji pretpostavlja da građani imenom i prezimenom biraju pola zastupnika po većinskom sistemu, a da drugu polovicu biraju sa stranačkih lista, ali uz preferencijalno glasovanje.« 
 »Josipović nudi novi model izbornog sustava i mogućnost da građani s 10.000 potpisa sudjeluju u radu Sabora«, Slobodna Dalmacija, 8. listopada 2014. 
3 Ustav Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 56/90, 135/97, 8/98 - proč. tekst, 113/00, 124/00 - proč. tekst, 28/01, 41/01 - proč. tekst, 55/01 - ispr., 76/10, 85/10 -
proč. tekst i 5/14 - Odluka USRH). 
4 Branko Smerdel i Smiljko Sokol, Ustavno pravo, 4.. izdanje, Narodne novine, 2009., str. 259. 
5 S politološke strane ističem stajalište Nenada Zakošeka, dekana Fakulteta političkih znanosti, koji je mišljenja da »nije dobro referendumom rješavati pitanja izbornog zakonodavstva, niti tu materiju treba definirati Ustavom«. S druge strane, ustavni pravnik B. Smerdel, član Radne skupine Predsjednika Republike za izradu novoga Ustava, mišljenja je da se »Ustavom ne može propisati izborno zakonodavstvo, ali se mogu dati neka ograničenja« te da »neke formulacije o izbornom sustavu trebale bi se ugraditi u Ustav« (»Novi izborni sustav - Smerdel: Trebalo bi neke formulacije ugraditi u Ustav«, Večernji list, 24. lipnja 2014.) 
6 Luigi Sturzo, Leggi elettorali e instituzioni democratiche, u Scritti di carattere giuridico. Discorsi e attivita parlamentare (1946.-1959.), Rubbettina, Soveria Mannelli, 2007., str. 3. 
7 Harry Eckstein, The Impact of Electoral Systems on Representative Government, u Harry Eckstein i David E. Apter eds., Comparative Politics: A Reader, The Free Press, New York, 1963., str. 247. 
8 Lijphart, Constitutional Choices for New Democracies, Journal of Democracy Vol. 2, No. 1, 1991., str. 72. 
9 Eckhard Jesse, Wahlsysteme und Wahlrecht, in Oscar W. Gabriel and Sabine Kropp eds., Die EU-Staaten im Vergleich - Strukturen, Prozesse, Politikinhalte, 3. izdanje, VS Verlag, Wiesbaden, 2008., str. 301. 
10 Eckstein, The Impact of Electoral Systems on Representative Government, str. 247. 
11 Carl Schmitt, Legality and Legitimacy, Duke University Press, Durham, 2004., str. 35-36. 
12 Giovanni Sartori, Comparative Constitutional Engineering: An Inquiry into Structures, Incentives and Outcomes, 2. izdanje, New York University Press, New York, 1997., str. IX. 
13 Vidjeti opširnije Robert Podolnjak, Suvremeni hrvatski izborni inženjering kao sofisticirani oblik izborne manipulacije, Zbornik PFZ, vol. 63, no. 1, 2013., str. 155-187. 
14 Code of good practice in electoral matters - Guidelines and explanatory report, u Electoral law, Council of Europe Publishing, Strasbourg, 2008., str. 39-40. 
15 Johannes Raabe, Principles of representation throughout the world: Constitutional provisions and electoral systems, International Political Science Review, prethodna objava dostupna na http://ips.sagepub.com/content/early/2014/05/12/0192512114529985, str. 5-7. 
16 U jednom od novijih radova o izbornim sustavima u državama Europske unije navodi se da je njih 13 (od tadašnjih) 27 ustavno definiralo svoj izborni sustav. Prema toj studiji riječ je o Belgiji, Danskoj, Estoniji, Irskoj, Latviji, Luksemburgu, Malti, Nizozemskoj, Austriji, Poljskoj, Portugalu, Španjolskoj i Češkoj. V. Eckhard Jesse, Wahlsysteme und Wahlrecht, u Oscar W. Gabriel and Sabine Kropp eds., Die EU-Staaten im Vergleich: Strukturen, Prozesse, Politikinhalte, 3. izdanje, VS Verlag, Wiesbaden, 2008., str. 302. Međutim, još tri države članice EU imaju ustavno određenje izbornog sustava. To su Slovenija, koja je promjenom Ustava 2000. konstitucionalizirala svoj izborni sustav, Švedska koja je svoj izborni sustav ugradila u Instrument vlade, jedan od četiri temeljna ustavna zakona koji čine švedski Ustav te Finska (poglavlje 3, odjeljak 25 Ustava). Istu pogrešku glede Finske i Švedske (Slovenija nije obuhvaćena) čini također Dieter Nohlen u svojem pregledu 18 europskih država koje imaju ustavno ili zakonsko određenje izbornog sustava (vidjetii D. Nohlen, Wahlrecht und Parteiensystem, 7. izdanje., Verlag Barbara Budrich, Opladen, 2014., str. 157). 
17 Ustav Portugala dostupan na http://app.parlamento.pt/site_antigo/ingles/cons_leg/Constitution_VII_revisao_definitive.pdf. 
18 Ustav Republike Poljske iz 1997., Vladavina prava, god. IV., br. 3-4, 2000., str. 125-182. 
19 Ustav Češke Republike, dostupan na http://www.senat.cz/informace/zadosti/ustava-eng.php?ke_dni=&O=8,. 
20 Ustav Republike Slovenije, dostupan na http://www.dz-rs.si/?id=150&docid=27&showdoc=1. 
21 Ustav Norveške dostupan na https://www.stortinget.no/en/In-English/About-the-Storting/The-Constitution/The-Constitution/ . 
22 Ustav Latvije dostupan na http://www.saeima.lv/en/legislation/constitution. 
23 Ustavni zakon Danske dostupan je na http://www.thedanishparliament.dk/Democracy/The_Constitutional_Act_of_Denmark.aspx. 
24 Vidjeti Bernard Grofman i Arend Lijphart eds., The Evolution of Electoral and Party Systems in the Nordic Countries, Agathon Press, New York, 2002.