4. Prelazak ostavine na nasljednike - nasljed-nička izjava

Prijedlog je, usklađujući procesni dio s materijalnim, nastojao ukloniti neke nedostatke postojećeg, posebno neusklađenost materijalnog prava s postupovnim pravom. Prema važećem ZN-u ostavinski sud bio je dužan prikupiti nasljedničke izjave - izjavu o primanju ili, pak, o odricanju od nasljedstva (čl. 219. ZN-a). Iz niza razloga, a posebice stoga što su se mnogi zakonski nasljednici nalazili u inozemstvu, pribava nasljedničkih izjava bila je dugotrajna, a time i trajanje ostavinskog postupka. O tome je Stipković, naveo sljedeće:

»Osnovni je, naime, nedostatak postojećega zakona što je napustivši dotadašnje uređenje nasljeđivanja, austrijsko nasljeđivanje uručbom, i usvojivši švicarsko ipso iure nasljeđivanje, sam ostavinski postupak ostavio uglavnom onakvim kakav je bio, dakle prilagođen austrijskom modelu. Ta je neusklađenost možda i glavni uzrok nevolja s kojima se stranke susreću kad žele ostvariti svoje nasljedno pravo. Naime, čim sud mora prikupiti nasljedničke izjave svih potencijalnih nasljednika i utvrditi sastav ostavine, teško je ostavinski postupak učiniti kraćim i efikasnijim, pa makar se provedba pojedinih radnja ili pak cijeloga postupka prepustila javnim bilježnicima. Iskustvo nam govori da je baš to utvrđivanje sastava ostavine čest razlog odugovlačenja ostavinskog postupka. Za usklađivanje postupovnoga s materijalnim pravom ne govore samo teoretski nego, dakle, prije svega praktični razlozi.

Usporedivši ta dva sustava nasljeđivanja može se zaključiti da svaki od njih ima svoje prednosti i mane. Prema austrijskome sud u posebnom postupku utvrđuje tko ima najjaču pravnu osnovu nasljeđivanja, zahtijeva da se ta osoba očituje želi li naslijediti, pa joj tek onda uručuje nasljedstvo. Prednost je takvoga sustava manja vjerojatnost da će nasljedstvo biti uručeno krivoj osobi, a nedostatak dugo trajanje neizvjesnosti iza ostavi-teljeve smrti tko će ga naslijediti i zauzeti njegovo mjesto u pravnim odnosima. Prednost je pak tzv. ipso iure nasljeđivanja u tome što osoba s najjačom pravnom osnovom nasljedno pravo stječe odmah u času ostaviteljeve smrti, pa nema te neizvjesnosti u pravnim odnosima - novi subjekt je odmah tu, on sam može odmah zauzeti faktični položaj nasljednika i ne mora čekati da mu sud uruči nasljedstvo. Nedostatak toga sustava je to što nasljedno pravo automatski stječe i osoba koja možda ne želi naslijediti, pa se onda naknadno mora odreći nasljednoga prava, a i to što se lakše može dogoditi da položaj nasljednika zauzme osoba koja nema najjaču pravnu osnovu. I jedan i drugi sustav ne mogu izbjeći primjenu fikcija: u prvom se fingira da je u onom razdoblju neizvjesnosti sama ostavina svoj subjekt - tzv. ležeća ostavina, a u drugome da nasljednik koji se odrekne

nije ni bio naslijedio. No, općenito se smatra da je važnije da neizvjesnost bude izbjegnuta, pa makar uz cijenu povećanja rizika da se kriva osoba nađe u položaju nasljednika. Zato se smatra da treba i ubuduće zadržati ipso iure nasljeđivanje, uvedeno 1955. i da nema smisla vraćati se na nekadašnje OGZ-ovo uređenje, iako bi ovo bilo usklađeno sa stvarnim pravom, koje je Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima opet uredio uglavnom po uzoru na OGZ.«²¹

Prijedlog, u čl. 129., a i cijelom daljnjem tekstu više ne zahtijeva pribavu nasljedničke izjave, već propisuje:

Prelazak ostavine na nasljednike Članak 129.

(1) U času ostaviteljeve smrti nasljednik stječe nasljedno pravo i na njega po sili zakona prelazi ostavina umrle osobe, čime postaje njegovo nasljedstvo.

(2) U istom času nasljednik stječe i ostala prava i obveze vezane uz njegovo svojstvo nasljednika, ako što drugo ne proizlazi iz njihove pravne naravi.

(3) Nasljednik trajno ostaje nasljednikom, osim ako se valjano ne odrekne svoga nasljednog prava (odricanje od nasljedstva).

(4) Isto vrijedi i za stjecanje prava na zapis, kao i za stjecanje zapisa.

I dalje:

Nasljednička izjava

Članak 220.

(1) Svatko je ovlašten, ali nitko nije dužan dati nasljedničku izjavu.

(2) Za osobu koja nije dala izjavu o odricanju od nasljedstva smatra se da želi biti nasljednikom.

(3) Osoba koja je valjano dala izjavu da prihvaća nasljedstvo, ne može ga se više odreći.

(4) Nasljedničku izjavu potpisuju, odnosno stavljaju rukoznak nasljednik ili njegov zastupnik.

(5) Ako nasljednik ili njegov zastupnik nije u stanju potpisati nasljedničku izjavu navest će razlog ovlaštenoj osobi, koja će to zabilježiti u zapisniku.

(6) Potpis na ispravi o nasljedničkoj izjavi, kao i potpis na punomoći za davanje nasljedničke izjave mora biti javno ovjerovljen.

(7) Ako nasljednik u nasljedničkoj izjavi ne izjavi odnosi li se njegova izjava na ono što mu pripada na temelju zakona, ili na temelju oporuke, ili kao nužni dio, smatra se da se izjava odnosi na nasljedstvo na bilo kojem temelju.

(8) Sud neće zahtijevati nasljedničku izjavu ni od koga, ali nasljednik koji ju želi dati može to učiniti usmeno pred ostavinskim sudom ili pred svakim drugim općinskim sudom, odnosno predajom ostavinskom sudu ovjerovljene isprave o tome, (podcrtao J. C.)

(9) Prilikom davanja izjave o odricanju od nasljedstva sud će nasljednika upozoriti da se može odreći nasljedstva samo u svoje ime, ili u ime svojih potomaka.

Time:

»U usklađivanju procesnog dijela s materijalnim uklonilo se neke nepotrebne

formalnosti koje odugovlače postupak, kao npr. obvezatno davanje nasljedničke izjave koje je u našem sustavu nasljeđivanja, gdje se nasljedno pravo stječe ipso iure časom ostaviteljeve smrti, sasvim nepotrebno, osim ako ga se nasljednik želi odreći.«22

5. Prijenos poslova iz sudske nadležnosti na javne bilježnike

»Radi rasterećenja sudova omogućeno je javnim bilježnicima da preuzmu veliki dio poslova iz sadašnje sudske nadležnosti, ali je i osigurana dovoljna sudska kontrola suda nad njihovim radom. Na temelju ovoga Zakona javni bilježnici bili bi ovlašteni sastavljati javne oporuke; čuvati oporuke; u obliku javnobilježničkog akta sastavljati: ugovore o ustupu i raspodjeli imovine za života, ugovore o doživotnom uzdržavanju, ugovore o odricanju od nasljedstva i ugovore o prijenosu nasljednog dijela prije diobe; obavljati popis ostaviteljeve imovine i kao sudski povjerenici provoditi ostavinske rasprave.«²³

U ovom članku pisat ćemo o javnim bilježnicima kao sudskim povjerenicima u provođenju ostavinskih rasprava i donošenju rješenja o nasljeđivanju.

6. Tko provodi ostavinski postupak

Nadležnost za provođenje ostavinskog postupka propisana je čl. 176. Prijedloga. On glasi:

(1) Ostavinski se postupak u prvom stupnju provodi pred općinskim sudom, odnosno pred javnim bilježnikom kao povjerenikom suda.

(2) U općinskom sudu ostavinski postupak provodi sudac pojedinac ili sudski savjetnik.

(3) Sud će povjeriti javnom bilježniku provođenje ostavinskog postupka i dostaviti mu smrtovnicu.

(4) Kada javni bilježnik provodi radnje u ostavinskom postupku kao povjerenik suda ovlašten je, kao i sudac i sudski savjetnik općinskog suda, poduzimati sve radnje u postupku i donositi sve odluke osim odluka za koje je ovim Zakonom drukčije propisano.

Na području općinskih sudova gdje do dana stupanja na snagu budućeg Zakona o nasljeđivanju neće biti imenovani javni bilježnici, ostavinske postupke provode nadležni sudovi sve do imenovanja javnih bilježnika na području tih sudova (čl. 255. Prijedloga).

Iz navedene odredbe čl. 176. st. 3. proistječe da sud povjerava javnom bilježniku provođenje ostavinskog postupka te mu u tu svrhu dostavlja smrtovnicu. To je pravilo.

Od tog pravila postoji izuzetak. On se odnosi na razloge (daljnjeg), dakle, ne početnog povjeravanja provođenja ostavinske rasprave. Naime, sud može iz važnih razloga uvijek oduzeti javnom bilježniku daljnje provođenje ostavinske rasprave koje mu je povjereno. U takvom slučaju raspravu može provesti sam ili ju pak može povjeriti drugom javnom bilježniku.

Kao važni razlozi navedeni su u čl. 240. st. 3. Prijedloga primjerice: nemogućnost javnog bilježnika da zbog bolesti ili kojeg drugog razloga obavlja posao, očito zanemarivanje zakonskih obveza od strane javnog bilježnika ili drugi važni razlozi po ocjeni suda.

Protiv odluke suda bilo o povjeravanju provođenja ostavinske rasprave, bilo o oduzimanju daljnjeg provođenja ostavinske rasprave nije dopuštena žalba.

7. Javni bilježnik kao povjerenik suda (ko-mesarijalna funkcija)

Ovlast javnog bilježnika u provođenju ostavinske rasprave, dakle kao povjerenika suda, je tzv. komesarijalna funkcija.²⁴

S tim u svezi treba napomenuti sljedeće:

Prava stranaka u svezi s nasljeđivanjem prosuđivat će se prema zakonu (materijalno pravo) koji se primjenjivao u času otvaranja nasljedstva (čl. 252. st. 1. Prijedloga).

Naprotiv, postupovne odredbe (prema Prijedlogu) primjenjivat će se na sve slučajeve nasljeđivanja u kojima nije do časa primjene (novog) Zakona:

• doneseno pravomoćno rješenje o nasljeđivanju,
• niti je nasljeđivanje konačno uređeno, sporazumom, diobom, ili na drugi način.

Od ovog potonjeg postoji, u odnosu na povjeravanje javnim bilježnicima provođenja ostavinskog postupka, iznimka. Naime, javnim bilježnicima povjerit će sud samo one ostavinske predmete u kojima do dana primjene (novoga) zakona nije sud poduzeo ni jednu radnju. U onima u kojima je sud već poduzeo neku radnju, postupak će provesti općinski sud (čl. 252. st. 3. Prijedloga).

8. Postupanje javnog bilježnika kao povjerenika suda

Glava 13. Zakona o javnom bilježništvu sadržava odredbe o postupanju javnih bilježnika kao povjerenika sudova i drugih vlasti.

Tako je čl. 156. ^ZJB-a25 propisano, da će se ovlasti javnih bilježnika u provedbi ostavinske rasprave urediti zakonom kojim će se-urediti ostavinski postupak.

Stoga, premda je navedenom odredbom Zakona o javnom bilježništvu još 1994. godine bila otvorena mogućnost javnim bilježnicima da provode određene radnje tijekom ostavinske rasprave, tu ovlast javni bilježnici u praksi nisu mogli ostvariti sve do donošenja (budućeg) Zakona o nasljeđivanju, koji svojim odredbama određuje postupanje i ovlasti javnoga bilježnika kao sudskog povjerenika.

Temeljne odrednice za pravni položaj javnog bilježnika kao povjerenika suda ili neke druge vlasti, sadržane su već u čl. 158. ZJB-a. Tom zakonskom odredbom propisano je da se na javnog bilježnika kao povjerenika suda ili koje druge vlasti na odgovarajući način primjenjuju pravila koja uređuju postupak u kojem mu je povjereno obavljanje određenih poslova, osobito pravila o izuzeću, o dostavi, traženju pravne pomoći, podataka itd.²⁶

9. Službeno područje javnog bilježnika

Broj javnobilježničkih mjesta je ograničen (numerus clausus). Područje države podijeljeno je na javnobilježnička područja. Naime, javni bilježnik ima svoje službeno sjedište i područje na kojem obavlja svoju službu (čl. 5. ZJB-a). Službeno sjedište na području za koje je imenovan javnom bilježniku određuje ministarstvo nadležno za poslove pravosuđa, na temelju prethodno pribavljenog mišljenja Hrvatske javnobilježničke komore i javnog bilježnika (čl. 29. st. 1. ZJB-a). Službeno, pak, područje javnog bilježnika je područje zakonom određenog suda na kojemu on ima svoje sjedište, osim ako ministarstvo nadležno za poslove pravosuđa za pojedini slučaj drukčije ne odredi (čl. 30. ZJB-a). Svoju djelatnost u provođenju ostavinskih rasprava javni bilježnik može obavljati samo na svom službenom području (načelo teritorijaliteta).27

Kad na području suda imaju svoja sjedišta više javnih bilježnika predmeti će im se dodjeljivati u rad ravnomjerno prema abecednom redu prezimena javnog bilježnika. Svake tri godine na prijedlog predsjednika nadležnog županijskog suda i Hrvatske javnobilježničke komore ministar nadležan za poslove pravosuđa može promijeniti raspored rada javnih bilježnika.

10. Provođenje ostavinskog postupka

Ostavinski postupak je izvanparnični postupak. Prema čl. 175. st. 2. Prijedloga, ako tim zakonom nije drukčije određeno, u ostavinskom postupku na odgovarajući se način primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku.

To vrijedi i za provođenje radnji koje u ostavinskom postupku provodi javni bilježnik kao povjerenik suda. On je, naime, ovlašten kao i sudac i sudski savjetnik općinskog suda poduzimati sve radnje u postupku i donositi sve odluke osim odluka za koje predloženim zakonom nije drukčije propisano (čl. 176. st. 4. 240. st. 1. i 243. Prijedloga). To znači da javni bilježnik provodi radnje u nasljednim stvarima u skladu s odredbama predloženog zakona prema kojima sud provodi taj postupak. Za rad javnog bilježnika kao sudskog povjerenika vrijede propisi kao za sudove. Stoga pozive i druge isprave koje sastavlja kao sudski povjerenik javni bilježnik dostavlja strankama prema propisima o sudskoj dostavi. Ovlašten je pribavljati potrebne podatke i isprave od drugih nadležnih tijela. Podnesci kojima to traži oslobođeni su od troškova državnih pristojbi.

Stranke mogu tražiti i izuzeće javnog bilježnika. O njemu odlučuje sud koji ga je postavio za svoga povjerenika.

Drukčije je propisano za dvije skupine slučajeva:

Prva, kad je javni bilježnik dužan vratiti spis nadležnom ostavinskom sudu. To su slučajevi kad među strankama nastane spor, te ih sud upućuje na parnicu:

• ako su između stranaka sporne činjenice o kojima ovisi neko njihovo pravo (čl. 222. Prijedloga),
• upućivanje na parnicu zbog spora o pravu na zapis ili drugom pravu na ostavinu (čl. 223. Prijedloga),
• upućivanje na parnicu zbog spora o sastavu ostavine (čl. 224. Prijedloga)

To vrijedi i ako sud upućuje na postupak pred upravnim tijelom.

U nekim od tih slučajeva sud prekida postupak, a u nekima raspravlja sporna pitanja o ostavinskom postupku. Međutim, čim nastane koji od tih slučajeva, javni bilježnik ne može raspraviti sporna pitanja već vraća spis nadležnom sudu.

Druga skupina. U tu skupinu pripadaju slučajevi kad javni bilježnik može donositi odluke, ali samo uz suglasnost svih stranaka u postupku. To su:

• slučaj odvajanja ostavine (čl. 140. Prijedloga),
• odluka o pravu nasljednika koji su živjeli ili privređivali u zajednici s ostavi-teljem (čl. 143. Prijedloga) i
• odlučivanje o diobi kućanskih predmeta (čl. 144. Prijedloga).

Ako nema suglasnosti svih stranaka u postupku (druga skupina), tada će javni bilježnik vratiti spis nadležnom ostavinskom sudu.

11. Rokovi za provedbu postupka i odbijanje povjerenog posla

Prema odredbi čl. 242. Prijedloga:

»(1) Povjereni postupak provođenja ostavinske rasprave javni je bilježnik dužan provesti u roku koji mu sud za to odredi računajući od dana primitka predmeta.

(2) U slučaju da javni bilježnik iz opravdanih razloga ne uspije u roku iz st. 1. ovoga članka provesti sve radnje, dostavit će o tome izvješće sudu u kojem će obrazložiti razloge zbog kojih nije dovršio postupak.«

Ako sud ocijeni da javni bilježnik očito zanemaruje zakonske obveze, tada nastaje »važni razlog« zbog kojeg može oduzeti javnom bilježniku daljnje provođenje ostavinske rasprave. U takvom slučaju, a te se okolnosti mogu utvrditi i prilikom nadzora nad radom javnog bilježnika kao sudskog povjerenika koji obavlja sud koji mu je povjerio posao, sud naređuje javnom bilježniku predaju spisa i po službenoj dužnosti izvršava svoj nalog. Ako javni bilježnik odbije izvršiti nalog ili odbije predati sudu spise o povjerenom poslu sud ga može kazniti novčanom kaznom primjenjujući na odgovarajući način odredbe Ovršnog zakona o kazni.

Javni bilježnik može samo iz osobito opravdanih razloga, (o opravdanosti odlučuje sud) odbiti povjereni posao. Tada mora vratiti spise ostavinskom sudu.

12. Donošenje odluka u ostavinskom postupku

U prvobitnim raspravama o ovlastima javnih bilježnika u ostavinskom postupku izražavano je stajalište prema kojem bi javni bilježnik, kao sudski povjerenik u ostavinskom postupku, provodio sve radnje propisane Zakonom o nasljeđivanju osim:

• donošenja rješenja o nasljeđivanju,
• donošenja rješenja o upućivanju stranaka na parnicu i
• druge radnje ako to sud izrijekom navede.

U našim izlaganjima28 smatrali smo da ta ograničenja, posebice kad je riječ o donošenju rješenja o nasljeđivanju, nisu osnovana. Tako:

Motivacija izmjena i dopuna u nadležnosti u postupku, bitno bi bila okrnjena takvim ograničenjima. Stoga im se protivimo, a smatramo da je potrebno navesti kao argument i sljedeće:

• Prema odredbi čl. 1. ZJB-a, javno bilježništvo je javna služba koju obavljaju javni bilježnici kao samostalni i neovisni nositelji te službe, te imaju svojstvo osoba javnog povjerenja (čl. 2. st. 2. ZJB-a).
• Javni bilježnik nije zastupnik stranke, već njezin nepristrani povjerenik (čl. 33. st. 2. ZJB-a).
• I drugi propisi o općoj službenoj dužnosti iz čl. 33. ZJB-a govore o posebnom položaju javnog bilježnika. Uvjeti za imenovanje javnog bilježnika iznimno su strogi. Propisani su odredbom čl. 13. ZJB-a. Navest ćemo i one prema kojima za javnog bilježnika može biti imenovana osoba:
• koja ima poslovnu sposobnost i ispunjava opće zdravstvene uvjete za obavljanje sudačke službe (čl. 13. st. 1. t. 2. ZJB-a).
• koja je u Republici Hrvatskoj diplomirala na pravnom fakultetu ili koja je nostrificirala svoju diplomu o završenom pravnom fakultetu izvan Republike Hrvatske (čl. 13. st. 1. t. 3. ZJB-a),
• koja je položila:
• pravosudni i
• javnobilježnički ispit (čl. 13. st. 1.1. 4. ZJB-a)²⁹
• koja ima, nakon položenog pravosudnog ispita, najmanje pet godina radnog staža na pravnim poslovima,
• koja je dostojna javnog povjerenja za obavljanje javnobilježničkog poziva (čl. 13. st. 1. t. 6. ZJB-a). Jamstvo te dostoj- nosti su i pretpostavke iz čl. 13. st. 2. ZJB-a.

Prema njima se dostojnost za obavljanje službe procjenjuje kako s moralnog tako i stručnog stajališta.

Koji bi razlozi trebali opravdati spomenuto ograničenje. Ne vidimo ih. Naprotiv, to ograničenje smanjilo bi sve učinke prenošenja nadležnosti na javne bilježnike. To bi, naime, značilo da sudac, nakon što mu javni bilježnik po provedenoj ostavinskoj raspravi dostavi nacrt rješenja o nasljeđivanju, te sve zapisnike o učinjenim radnjama, mora proučiti ne samo dostavljeni mu nacrt, već i čitav ostavinski spis. Naime, samo tada može biti siguran u (ne)ispravnost ili točnije (ne)zakonitost ponuđenog mu nacrta rješenja o nasljeđivanju. To je, prema našem mišljenju, nepotrebno opterećivanje suca. Stoga bi, po našem mišljenju, jer je javni bilježnik osoba čije povjerenje u radu na ostavinskom predmetu (a i inače) nije upitno u svim nespornim stvarima, trebao biti ovlašten donijeti i rješenje o nasljeđivanju. Dostavio bi ga strankama i drugim sudionicima u postupku. Naime, ako nema spora ni o pravu ni o činjenicama tada je čitav ostavinski postupak, u biti, svojevrsni sporazum (ugovor) stranaka i drugih sudionika o nasljedstvu, dakle i sporazum o tome tko su nasljednici umrlog, koja imovina čini njegovu ostavinu i koja prava iz ostavine pripadaju nasljednicima, zapisovnicima i drugim osobama.

Stranci, odnosno drugom sudioniku u postupku koji smatra da je rješenjem o nasljeđivanju povrijeđeno njegovo pravo treba dati pravo prigovora. Prigovor se podnosi u roku određenim zakonom, primjerice osam dana preko javnog bilježnika ostavinskom sudu. O prigovoru odlučuje sudac pojedinac.

Prijedlog se opredijelio za ovlasti javnog bilježnika koje obuhvaćaju i donošenje rješenja o nasljeđivanju i zapisu (čl. 226. i si. Prijedloga).

13. Sudbena nadležnost i zaštita ustavnog prava na nasljeđivanje

lako je postupak koji provodi javni bilježnik, kao povjerenik suda, u biti isti kao onaj koji bi, da nije povjerio provođenje postupka javnom bilježniku, provodio općinski sud kao ostavinski, to ipak nije postupak u sudbenoj nadležnosti. Njime nije osigurana zaštita ustavnog prava iz čl. 29. Ustava da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o pravima i obvezama stranke, odnosno drugog sudionika u postupku. Time ne bi bilo osigurano ni provođenje čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Europske konvencije) prema kojem:

»Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi.... svatko ima pravo đa zakonom ustanovljeni, neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj....«.³⁰

Činom ratifikacije i objave u Narodnim novinama kao službenom glasilu Republike Hrvatske, ta je Konvencija, temeljem čl. 140. Ustava Republike Hrvatske postala dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske.

Upravo je to bio razlog zbog kojeg je Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo odredbe čl. 22., čl. 25. t. 7. i čl. 36. st. 3. Zakona o izvlaštenju (Nar. nov., br. 9/94 i 35/94). Naime, našao je povredu čl. 6. st. 1. Europske konvencije u spomenutim propisima, jer nije bila osigurana sudska zaštita odgovarajuća propisima Konvencije. U obrazloženju odluke³¹ Ustavni sud naveo je i ovo:

»Pretpostavka za primjenu odredbe st. 1 čl. 6. Konvencije je da se radi o odlučivanju o građanskim pravima i obvezama (civil rights and obligations). Praksa Europskoga suda pokazuje da se taj pojam shvaća relativno široko, pa se područje primjene spomenute odredbe odnosi ne samo na klasične građansko- pravne postupke, nego i sve one čiji se ishod izravno odnosi na neko građansko pravo ili obvezu u smislu ustaljenog kontinentalnoeuropskog shvaćanja. Nevažno je pri tome primjenjuju li se propisi privatnopravne ili javnopravne naravi, sudjeluju li u postupku fizičke osobe ili pravne osobe privatnog ili javnog prava (npr. država), kao ni to u čijoj je nadležnosti prema unutarnjem pravu odlučivanje o pojedinom pravu. Prema toj praksi odlučivanje o izvlaštenju, uključujući i odlučivanje o naknadi za izvlaštenu nekretninu, smatra se odlučivanjem o građanskom pravu, odnosno obvezi u smislu čl. 6. Konvencije. «

Nema dvojbe da se odredba čl. 6. st. 1. Konvencije odnosi i na jamstvo da o pravu na nasljedstvo (odnosno cjelokupna ostavinska prava iz čl. 48. st. 4. Ustava - jamči se pravo nasljeđivanja) odluči zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud, ali tek tada ako je to pravo sporno. Do tog trenutka postupovnopravna jamstva nisu obvezatna u sudbenoj nadležnosti. Stoga se prigovorom protiv rješenja o nasljeđivanju uspostavlja u ostavinskom postupku pravo iz čl. 29. Ustava, odnosno čl. 6. st. 1. Konvencije.

14. Prigovor protiv rješenja

Prijedlog, stoga, u članku 185. uvodi prigovor protiv rješenja. Prema tom članku:

»Protiv rješenja koje je kao povjerenik suda u ostavinskom postupku donio javni bilježnik dopušten je prigovor u roku od osam dana od dana dostave rješenja strankama.«

Prigovor se dostavlja javnom bilježniku. On ga je dužan bez odgode zajedno sa spisom dostaviti nadležnom općinskom sudu.

O prigovoru odlučuje tada sudac pojedinac. On može odlučiti sljedeće:

Nepravovremene, nepotpune, ili nedopuštene prigovore sud (sudac pojedinac) će odbaciti.

Ako iz navedenih razloga ne odbaci prigovor, tada će odlučiti o osnovanosti prigovora. On može rješenje o nasljeđivanju:

• u cijelosti održati na snazi ili
• djelomično održati rješenje na snazi, a djelomično ukinuto, ili
• ukinuti ga.

Protiv rješenja suda, dakle onog kojim je rješenje javnog bilježnika u cijelosti ili djelomično ukinuto nije dopuštena samostalna³² žalba.

U slučajevima pod b) i c) dakle ili kad se djelomično održi na snazi rješenje, a djelomično ga ukida ili kad ukida u cijelosti rješenje, tada sud sam odlučuje o ukinutom dijelu rješenja. U tom slučaju, ako nađe da je prethodno potrebno provesti još neke radnje, sud će ih sam provesti.

Rješenje o prigovoru sud dostavlja strankama i javnom bilježniku.

Protiv tog rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dostave prvostu- panjskog rješenja. U toj se žalbi može napadati i rješenje o prigovoru, u dijelu u kojem je tim rješenjem odlučeno o samom prigovoru. Dakako, tom žalbom može se napadati i cijelo rješenje prvo- stupanjskog suda.

U postupku po žalbi zadržano je dosadašnje uređenje, ali s time da je st. 4. čl. 189. Prijedloga unesena novost kojom se »po uzoru na odredbe čl. 11. st. 7. Ovršnoga zakona (Nar. nov., br. 57/96 i 27/99) i čl. 11. st. 6. Stečajnoga zakona (Nar. nov., br. 44/96, 29/99. i 129/00) želi omogućiti da prvostupanjski sud nastavi poduzimati radnje u postupku dok se odlučuje o žalbi protiv njegove odluke. Sud će prijepis spisa sa žalbom dostaviti drugostupanjskom sudu i, ne čekajući odluku drugostupanjskoga suda, poduzimati one radnje koje je ovlašten poduzimati u ostavinskom postupku.«³³

15. Izvanredni pravni lijekovi

Prema odredbi čl. 190. Prijedloga u ostavinskom postupku nisu dopušteni izvanredni pravni lijekovi osim zahtjeva za zaštitu zakonitosti. Međutim, protiv rješenja drugostupanjskog suda o novčanoj kazni izrečenoj javnom bilježniku koji je odbio izvršiti nalog suda ili je odbio predati sudu spise o povjerenom poslu, nije dopušten ni zahtjev za zaštitu zakonitosti. Protiv tog rješenja nisu dopušteni izvanredni pravni lijekovi (čl. 248. st. 1. Prijedloga).

 

21 Stipković, op. cit. str. 47.
22 Iz Uvoda Prijedloga, str. 2.
23 Iz Uvoda Prijedloga, str. 2.
24 Vidjeti o tome Mihajlo Dika: Javnobilježnička služba u Republici Hrvatskoj (III), Pravo i porezi br.
25 , Zagreb, str. 7.
25 Nar. nov., br. 78/93, 29/94, te čl. 371. Obiteljskog zakona (Nar. nov., br. 162/98). U nastavku teksta koristimo za taj zakon kraticu: ZJB.
26 Iz Obrazloženja.
27 Vidjeti o tome Mihajlo Dika: Javnobilježnička služba u Republici Hrvatskoj (I) Pravo i porezi br. 12/2001., st. 5. O javnobilježničkoj službi u Republici Hrvatskoj od istog autora i već prije u bilješci br. 24. spomenuti članak kao i: Javnobilježnička služba u Republici Hrvatskoj (II) Pravo i porezi br. 1/2002., str. 3.
28 Vidjeti o tome naše: “Uz predstojeće donošenje Zakona o nasljeđivanju”, Informator, Zagreb, br. 4996 od 23. siječnja 2002., str. 1.
29 U već spomenutoj raspravi (u dijelu I. ovoga članka) u Hrvatskom saboru je 19. lipnja 2002. jedan zastupnik doveo u pitanje kako će javni bilježnici koji nemaju pravosudne ispite zadovoljiti. Njegov kategorični odgovor bio je: “... neće niti ne mogu". Očito ne postoji dovoljno znanje o stručnosti javnih bilježnika. Treba požaliti da nitko od zastupnika od kojih su neki bili i vrlo aktivni sudionici donošenja Zakona o javnom bilježništvu, nije iskoristio priliku za ispravak krivog navoda te upozorio, govornika, ali i ostale, na činjenicu da javni bilježnik može biti samo osoba koja je položila pravosudni i javnobilježnički ispit, dakle više od onoga što se traži za imenovanje na sudačku funkciju, uključujući i više radnog iskustva.
30 Vidjeti Zakon o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola br. 1., 4., 6., 7. i 11. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori, br. 18/97). Pročišćeni tekst Konvencije zajedno s protokolima objavljen je u Narodnim novinama - Međunarodni ugovori, br. 6/99, a njegov ispravak u br. 8/99.
31 Nar. nov., br. 112/2000
32 O ne samostalnoj (vezanoj, spojenoj) žalbi vidjeti Triva - Belajec  Dika: Građansko, parnično, procesno pravo, Narodne novine, Zagreb, 1986., str. 586, te Triva - Dika: Zakon o parničnom postupku, Informator, Zagreb, 2001., str. 205. i članak 378. stavak 2. ZPP-a.
33 Iz Obrazloženja, str. 18.