U drugoj polovici svibnja 2016. Ministarstvo pravosuđa uputilo je u javnu raspravu Nacrt prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 25/13 - proč. tekst i 89/14 - ZPP/13 - u nastavku teksta: ZPP/16 ili Novela), kojim bi se zahvatilo u uređenje velikog broja instituta, između ostaloga u uređenje stvarne nadležnosti, utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, izuzeća, zastupanju stranaka u revizijskom postupku, »zastoju rokova«, zapisnika i tonskog snimanja, glasovanja u vijeću, oblika (elektroničke) komunikacije, dostave, između ostaloga preko pretinaca u sudu i preko e-oglasne ploče, troškova postupka, postupka mirenja, preinake tužbe, naknadnog suparničarstva, prekida i nastavljanja prekinutog postupka, dokazivanja ispravama, osiguranja dokaza, odbacivanja tužbe nakon prethodnog ispitivanja i na pripremnom ročištu, odgovora na tužbu, načela otvorenog pravosuđenja, povlačenja tužbe, očitovanja stranaka, presude zbog ogluhe i presude bez održavanja rasprave, objave i dostave presude, bitnih povreda odredaba parničnog postupka, ovlasti žalbenog suda, drugostupanjske presude, postupka nakon vraćanja predmeta na ponovno suđenje, revizije, postupka u parnicama iz radnih odnosa, postupka u parnicama zbog smetanja posjeda, platnog naloga, postupka u sporovima male vrijednosti, postupka pred trgovačkim sudovima, europskih parničnih postupaka. Bio bi uveden i novi institut ogledne parnice. Od navedenih intervencija posebno se značajnima čine one koje se tiču troškova postupka, revizije i ogledne parnice. Njima će biti posvećen ovaj osvrt.

Novelom bi se višestruko (čl. 18.-22. Novele), ali, ipak, ne i sustavno, zahvatilo u uređenje troškova parničnog postupka. Ključne izmjene ticale bi se naknade troškova prema načelu causae, prema uspjehu u sporu. Za neke bi se od tih izmjena moglo reći da su bitne, dok bi se za neke moglo reći da nisu dovoljno domišljene i određeno artikulirane. Značajno bi bila reformirana i odgovornost umješača za naknadu troškova postupka.

Osnovno pravilo prema kojemu je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove (čl. 154. st. 1. ZPP/13), bilo bi dopunjeno dodatkom »izazvane vođenjem postupka«, čime se, zapravo, u bitnome ne bi izmijenio sadržaj toga pravila.

I prema Noveli ostalo bi na snazi pravilo prema kojemu sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka ne bi uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi (st. 3. čl. 154. ZPP/13; st. 5. čl. 154. ZPP/16).

Prema Noveli bilo bi bitno izmijenjeno pravilo o naknadi troškova u slučaju djelomičnog uspjeha u parnici. Naime, pravilo prema kojemu sud može u slučaju u kojemu je stranka djelomično uspjela u parnici, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj i umješaču razmjeran dio troškova (čl. 154. st. 2. ZPP/13), bilo bi zamijenjeno dvama pravilima – jednim, koje bi se primjenjivalo kad stranke ne bi jednako uspjele u parnici (v. infra) i drugim, koje bi vrijedilo kad bi stranke uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima (v. infra ad 14.2.3.).

Prema prvom od tih pravila, relativno složenom, sud bi u slučaju u kojemu bi stranke djelomično uspjele u parnici bio dužan najprije utvrditi postotak u kojemu bi svaka od njih uspjela, a zatim od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela, oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon čega bi bio dužan utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici, koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici(čl. 154. st. 2. reč. 1. ZPP/16). Pritom bi se omjer uspjeha u parnici ocjenjivao prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu (čl. 154. st. 2. reč. 2. ZPP/16). Naknada troškova koji bi nastali u povodu prethodno postavljenih zahtjeva određivala bi se, treba uzeti, odgovarajućom primjenom pravila o povlačenju tužbe - preinaka tužbe preinakom tužbenog zahtjeva ostvarivala bi se zapravo povlačenjem prethodno istaknute tužbe i njezinom zamjenom novom, dok bi smanjenje tužbenog zahtjeva imalo značenje djelomičnog povlačenja tužbe.

Dakle, po novome, ako bi tužitelj uspio sa 60 %, a tuženik s 40 %, razlika između tih postotaka u korist tužitelja iznosila bi 20 %. Ako bi ukupan iznos potrebnih troškova tužitelja iznosio 100, tuženik bi mu bio dužan naknaditi 20.

Izmjena prema važećoj praksi bila bi u načinu obračuna. Prema važećoj praksi, najprije se utvrđuju ukupni potrebni troškovi svake stranke, zatim se utvrđuje koliko je svaka od njih uspjela u parnici, nakon čega se za svaku stranku utvrđuje koliko iznose njezini ukupni troškovi prema postotku u kojemu je uspjela, da bi se na kraju ti iznosi prebili. To bi, primjerice, značilo da bi u slučaju u kojemu bi ukupni troškovi tužitelja iznosili 100, a tuženika 80, i u kojemu bi tužitelj uspio sa 60 %, a tuženik s 40 %, tužitelj imao pravo na naknadu 60 % svojih ukupnih troškova, dakle 60, a tuženik pravo na naknadu 40 % svojih ukupnih troškova, dakle 32, što bi u konačnici dovelo do toga da bi tuženik bio dužan tužitelju naknaditi 28.

Navedena bi izmjena značila da bi se prigodom obračuna troškova u slučaju djelomičnog uspjeha u parnici primjenjivala metoda koju su u interpretaciji odredbe koja sadržajno odgovara važećoj odredbi članka 154. st. 2. ZPP/13 razvili austrijski sudovi, a koja se izvorno primjenjivala i na našim prostorima, da bi postupno, najprije u praksi privrednih sudova, bila nadomještena sada općeprihvaćenom metodom.

Navedena se izmjena čini prihvatljivom zato što je u biti poštenija.

Novelom bi bila unesena i odredba prema kojoj bi u slučaju u kojemu bi stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, sud mogao odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj stranci samo pojedine troškove primjenom članka 156. st. 1. (naknada troškova prema načelu krivnje i slučaja koji se dogodio stranci) ili članka 159. st. 3. (naknada prema iskazanoj spremnosti sporazumnog prevladavanja spora) ZPP/16 (novi st. 4. čl. 154. ZPP/16). To je pravilo zapravo razrađenije i ekplicitnije izraženo, a djelomično i dopunjeno pravilo sadržano u već navedenoj odredbi članka 154. st. 2. ZPP/13 (v. supra ad 2.2.2.).

Prema novoj odredbi st. 3. članka 154. ZPP/16, sud bi mogao, neovisno o pravilima iz st. 1. i 2. noveliranog članka 154. (v. supra ad 2.2.1. i 2.2.2.), odrediti da jedna stranka nadoknadi drugoj stranci pojedine troškove primjenom članka 156. st. 1. ili članka 159. st. 3. ZPP/16. Riječ je o pravilima o naknadi troškova prema načelu krivnje ili slučaja koji se stranci dogodio (156. ZPP-a), odnosno prema načelu iskazane spremnosti na mirno rješenje spora (novi st. 3. čl. 159. ZPP/16). Primjena navedenih odredaba bila bi predviđena i u slučaju u kojemu bi stranke uspjele djelomično u približno jednakim dijelovima u parnici (st. 4. čl. 154. ZPP/16, v. supra ad 2.2.3.).

I nakon Novele bila bi zadržana odredba dosadašnjeg st. 4. članka 154. ZPP/13, prema kojoj je sud dužan - prema rezultatu dokazivanja - odlučiti hoće li troškove iz članka 153. st. 5. ZPP-a (troškove izazvane dokazivanjem određenim po službenoj dužnosti radi provjere idu li stranke za time da raspolažu pravima kojima ne mogu raspolagati) podmirivati jedna ili obje stranke ili će ti troškovi pasti na teret sredstava suda (novi st. 5. čl. 154. ZPP/16).

Novelom bi bio bitno izmijenjen položaj umješača glede njegove odgovornosti za naknadu troškova postupka.

Prema važećem uređenju, stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču nadoknaditi troškove (čl. 154. st. 1. ZPP/13). Prema novome, ta bi odredba bila dopunjena odredbom prema kojoj bi umješač na strani stranke koja bi izgubila parnicu bio dužan naknaditi troškove koje je prouzročio svojim radnjama (čl. 154. st. 1. reč. 2. ZPP/16). Novost bi, dakle, bila u tome što bi umješač bio dužan nadoknaditi troškove postupka protivnoj stranci koje je prouzročio svojim radnjama, radnjama koje bi poduzeo radi toga da bi stranka kojoj se pridružio uspjela u parnici. Prema važećem uređenju, te je troškove protivnoj stranci dužna nadoknaditi stranka kojoj se umješač pridružio. Umješač bi, svakako, neovisno o navedenoj odredbi bio dužan i de lege lata nadoknaditi troškove objema strankama koje bi prouzročio krivnjom ili slučajem koji mu se dogodio.

Da bi umješač prema novom bio osuđen na naknadu određenih troškova prema načelu causae, ako je autor ovog osvrta uopće razumio što se navedenom odredbom htjelo reći, bilo bi nužno da glede tih troškova nastane obveza stranke kojoj se pridružio da nadoknadi troškove protivnoj stranci, da ona, dakle, u cijelosti izgubi parnicu (odredba st. 1. čl. 154. ZPP/16 odnosi se na slučaj u kojemu je stranka u cijelosti izgubila parnicu), a zatim da povod za nastanak tih troškova da umješač svojim radnjama.

Nepotpunost uređenja navedenog uvođenja odgovornosti umješača za troškove koji bi bili izazvani njegovim radnjama, očitovala bi se u tome što nije određeno rečeno odgovara li i stranka za te troškove (jer bi radnje umješača, da bi bile djelotvorne, trebale biti učinjene zato da bi stranka kojoj se pridružio uspjela u parnici), možebitno solidarno s umješačem, ili samo umješač. Nije riješeno ni pitanje kako bi stranka i umješač odgovarali za naknadu troškova u slučaju u kojemu bi i stranka i umješač poduzeli istovrsne radnje, npr. svaki od njih podnio isti pravni lijek itd. - bi li oni u tom slučaju odgovarali solidarno ili s obzirom na svoj udio u prouzročenju odgovarajućih troškova protivnoj stranci i njezinu umješaču. Nije riješeno ni pitanje odgovornosti umješača u slučaju u kojemu bi njegove radnje, kojima bi izazvao određene troškove protivniku, stranka kojoj se pridružio naknadno obezvrijedila svojim drukčijim radnjama. Nije riješeno ni pitanje odgovornosti umješača u slučaju djelomičnog uspjeha u parnici.

Navedenom novinom svakako bi se alterirao položaj običnog umješača - on više ne bi bio sudionik u postupku koji se pridružio stranci zato da bi joj pomogao da u njemu uspije i čije bi se radnje tretirale kao radnje same stranke, zbog čega bi troškove koje bi protivniku bili izazvani tim radnjama protivniku trebala nadoknaditi stranka kojoj bi se umješač pridružio, već sudionik s određenom samostalnom odgovornošću za radnje koje bi poduzeo. To bi, međutim, zahtijevalo i rekoncipiranje ukupnog statusa običnog umješača.

Čini se opravdanim preporučiti da se naznačene »inovacije« glede promjene statusa umješača i njihove posljedice pažljivije razmotre te da se možebitno od njih odustane dok se ne bi valjano prethodno proučile.

Bilo bi zadržano, kako je već rečeno (v. supra ad 2.2.1.), pravilo prema kojemu bi sud mogao odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka ne bi uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog toga dijela nisu nastali posebni troškovi (čl. 154. st. 3. ZPP/13, čl. 154. st. 4. ZPP/16).

Odredbe važećeg članka 158. ZPP-a o naknadi troškova u slučaju povlačenja tužbe, bile bi dopunjene proširenjem njihova domašaja i na slučaj u kojemu bi se tužitelj odrekao tužbenog zahtjeva. Prema novome, tužitelj koji bi povukao tužbu ili bi se odrekao tužbenog zahtjeva bio bi dužan tuženiku nadoknaditi troškove postupka (novi st. 1. čl. 158. ZPP/16). Iznimno, ako bi tužitelj povukao tužbu ili bi se odrekao tužbenog zahtjeva odmah nakon što bi tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja ili iz drugih razloga koji se mogu pripisati tuženiku, troškove postupka bio bi dužan tužitelju nadoknaditi tuženik (novi st. 2. čl. 158. ZPP/16).

Odredba sada važećeg st. 2. članka 158. ZPP/13, prema kojoj je stranka koja odustane od pravnog lijeka dužna nadoknaditi protivnoj stranci troškove nastale u povodu pravnog lijeka, ostala bi na snazi kao odredba st. 3. članka 158. ZPP/16.

Jedna vrlo ozbiljna i zapravo opasna inovacija predviđena je novom odredbom st. 3. članka 159. ZPP/16. Prema toj odredbi, sud bi mogao, cijeneći postupanje jedne ili druge stranke u korist ili protiv pokušaja mirnog rješenja spora u parnici, u cijelosti ili djelomično umanjiti ili uvećati dio troškova koje bi trebalo nadoknaditi drugoj stranci uz primjenu ostalih odredaba »ove Glave Zakona«, a mogao bi odrediti i da svaka stranka snosi svoje troškove.

Opasnosti koje se kriju u toj odredbi bile bi u tome što bi se sudu davale vrlo široke diskrecijske ovlasti, ovlasti da »po slobodnoj« ocjeni odmjerava troškove postupka rukovodeći se primarno stajalištem pojedinih od stranaka prema pokušaju mirnog prevladavanja spora u parnici, sklapanja nagodbe. Takvim bi se rješenjem otvarala mogućnost penaliziranja stranke koja bi otklonila pokušaj mirnog rješenja spora sklapanjem nagodbe (ili izvanparničnog mirenja?), kojim bi se od nje očekivalo da odstupi od svoje startne pozicije, odnosno da uopće oko toga gubi vrijeme, zato što bi smatrala da je njezin zahtjev izvan dvojbe osnovan ili da zahtjev protivnika uopće nije osnovan.

Riječ je o odredbi čije bi značenje te moguće razumijevanje i primjenu u praksi trebalo ozbiljno razmotriti te njezinu primjenu uvjetovati uspjehom u parnici. Trebalo bi možebitno »penalizirati stranku« koja bi u parnici dobila ono što bi mogla dobiti prema ponuđenoj nagodbi i koja bi nepotrebno inzistirala na drukčijem ishodu parnice. Trebalo bi uzeti u obzir i okolnost da stranka nije svojim dispozicijama, npr. priznanjem tužbenog zahtjeva, makar i djelomičnim, ili odricanjem od zahtjeva pridonijela barem djelomičnom okončanju spora, već je inzistirala na nagodbi, itd.

Predloženom novom odredbom članka 160. ZPP-a ta bi se odredba uskladila s uređenjem izlučnog zahtjeva prema Ovršnom zakonu i s novom ovršnopravnom terminologijom. Prema novome, ako bi u izlučnoj parnici bio prihvaćen tužbeni zahtjev za proglašenje ovrhe nedopuštenom na određenom predmetu ovrhe (prema važećem rješenju: zahtjev za izlučenje stvari), a sud bi utvrdio da je tuženik kao ovrhovoditelj u ovršnom postupku imao opravdanih razloga smatrati da ne postoje prava trećih osoba na tom predmetu (prema važećem uređenju: stvarima), odredio bi da svaka stranka snosi svoje troškove.

Prema Noveli, u članku 164. iza stavka 8. ZPP/13 dodao bi se novi stavak 9., prema kojemu bi o zahtjevu za naknadu troškova iz stavka 8. toga članka, dakle u slučajevima povlačenja tužbe i odricanja od tužbenog zahtjeva, kao i u slučaju presude na temelju priznanja i presude na temelju odricanja, ako povlačenje tužbe, odricanje ili odustanak od pravnog lijeka, priznanje ili odricanje nisu obavljeni na raspravi, u kojima bi se zahtjev za naknadu troškova mogao staviti u roku 15 dana nakon dostave obavijesti ili odluke, bio ovlašten odlučivati sudski savjetnik (čl. 22. Novele).

O ustavnosti te odredbe trebalo bi zauzeti stajalište u skladu s općim stajalištem o mogućnosti da se ovlasti na presuđivanje u parničnom postupku povjere sudskim savjetnicima (arg. ex čl. 121. Ustava RH - Nar. nov., br. 85/10 - proč. tekst). Bila bi riječ o inovaciji kojom bi se, makar djelomično, htjelo suce rastereti odlučivanja o troškovima postupka. Iako to nije popularno reći, odlučivanje o troškovima postupka često je složenije i zahtjevnije od odlučivanja o glavnoj stvari, zbog čega bi, čini se, i trebalo inzistirati na tome da o zahtjevu za njihovu naknadu odlučuju suci, a ne savjetnici. Savjetnici bi možebitno mogli pripremiti odluke (čl. 13. ZPP-a).

Pritom ne bi trebalo zaboraviti ni to da je zahtjev za naknadu troškova postupka meritorni, iako sporedni zahtjev, često važniji za stranku od glavnog zahtjeva.

O revizibilnosti troškova postupka i o troškovima ogledne parnice bit će govora u svezi s tim institutima.

Prema Noveli, iza članka 502.h dodala bi se glava trideset druga - b OGLEDNI POSTUPAK RADI RJEŠENJA PITANJA VAŽNOG ZA JEDINSTVENU PRIMJENU PRAVA i članci 502.i, 502.j, 502.k, 502.l, 502.lj, 502.m i 502.n.

U svezi s nazivom ove nove glave moglo bi se primijetiti da bi bilo dovoljno kad bi se on sveo na »Postupak u oglednim parnicama«, uz izostavljanja naznake zašto se on provodi jer svrha toga postupka nije samo rješenje pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava (arg. iz novog čl. 502.j ZPP/16).

Svrha ogledne parnice, da bi potpunije odgovorila onome što bi se njome trebalo postići, ne bi se smjela reducirati samo na zauzimanje apstraktnog pravnog shvaćanja o određenom pravnom pitanju, kako je učinjeno u Noveli; ona bi trebala biti u zauzimanju stajališta o pravnoj kvalifikaciji određenog činjeničnog stanja te u definiranju pretpostavaka za njegovo utvrđivanje i njegovu utvrđenost - onda kad bi o tome ovisilo rješenje većeg broja sporova u kojima bi bili istaknuti istovrsni zahtjevi utemeljeni na bitno istovrsnoj (podudarnoj) činjeničnoj i pravnoj osnovi. Zbog toga bi, čini se, za oglednu parnicu trebalo biti bitno da se u njoj prvostupanjski postupak provede (na posebno koncentriran i ubrzan način - sudac koji bi ga provodio trebao biti biti do te mjere oslobođen drugih poslova da bi ga tako mogao provesti; to bi vrijedilo i za možebitna vještačenja) i donese konačna odluka te da se omogući Vrhovnom sudu da u povodu žalbe kao relativno potpunom pravnom lijeku odluči o pravilnosti i zakonitosti te odluke. Tvorci Novele izabrali su, međutim, prije navedeni pristup. Time je ogledna parnice u bitnome izjednačena s novom revizijom.

U postupcima u kojima bi odluka ovisila o rješavanju istog pravnog pitanja primjenjivale bi se »odredbe ovoga Zakona« ako u odredbama glave trideset druge - b ne bi bilo drukčije određeno (novi čl. 502.i ZPP/16). Umjesto toga, trebalo je, međutim, reći da bi se primjenjivale odredbe prvog i drugog dijela ZPP-a te odredbe trećeg dijela toga Zakona o posebnim postupcima čijoj bi primjeni, s obzirom na vrstu postupka u svezi s kojim je pokrenut postupak oglednog spora, bilo mjesta.

Postupci u kojima odluka ovisi o rješavanju istog pravnog pitanja prema odredbama gleve trideset druge - b bili bi »slični sporovi koji su u većem broju već pokrenuti ili se njihovo pokretanje očekuje u kraćem razdoblju, a rješenje kojih ovisi o istom pravnom pitanju koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu (pitanju važnom za jedinstvenu primjenu prava)« (novi čl. 502.j ZPP/16).

U svezi s izloženom definicijom moglo bi se primijetiti da u njoj, najprije, nije odgovoreno na pitanje što su »slični sporovi«, jesu li to sporovi s istovrsnom činjeničnom i pravnom osnovom (i između istovrsnih pravnih subjekata) u kojima bi bili istaknuti bitno istovrsni zahtjevi, ili bi se sličnost trebala prosuđivati (i) prema nekim drugim kriterijima. Iz te definicije, također, nije do kraja jasno kad bi trebalo uzeti da bi se radilo o većem broju pokrenutih sporova ili sporova čije se pokretanje očekuje - desetak, nekoliko desetina, stotina, tisuća. Bila bi riječ o »pravnim standardima« koji bi dopuštali prilično široke mogućnosti različitih interpretacija i individualiziranja.

Nije odgovoreno ni na pitanje kako bi se, na temelju koje sličnosti, ocjenjivalo bi li rješenje svih tih sporova ovisilo o istom pravnom pitanju koje bi bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu (pitanju važnom za jedinstvenu primjenu prava). Isto pravno pitanje pretpostavljalo bi da bi bila riječ o sporovima o istovrsnim zahtjevima koji bi se temeljili na (hipotetski) istovrsnoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, sporovima s bitno istovrsnim predmetom. Pritom bi mogla biti riječ i o složenim pravnim pitanjima, pitanjima na koje bi bilo moguće različito odgovoriti ovisno o tome koje bi se od činjeničnih pretpostavaka i kako realizirale in concreto. U tom bi smislu pravna shvaćanja mogla biti kazuistički razrađena radi uvažavanja različitih mogućih situacija.

U kontekstu ogledne parnice, dakle većeg broja istovrsnih sporova, sporova o istovrsnim zahtjevima koji bi se temeljili na bitno istovrsnoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, inzistiranje na kriteriju važnosti pravnog pitanja o kojemu bi ovisilo njihovo rješenje primjenom istih pretpostavaka kao i glede nove jednotipske revizije čini se suvišnim, izraz je nerazumijevanja biti funkcije ogledne parnice. Provedba bi te pranice trebala, zauzimanjem, makar i ponovnim, određenog pravnog shvaćanja, stvoriti specifične uvjete za njihovo što jednoobraznije rješavanje, i to ne samo definiranjem pravne premise primjenom koje bi se ti sporovi trebali riješiti, već definiranjem onoga što će se smatrati dostatno utvrđenom činjeničnom premisom za donošenje odluke. Prihvaćena koncepcija nije uzela u obzir ovaj drugi izvanredno važan aspekt ogledne parnice - aspekt koji bi se ostvarivao time što bi Vrhovni sud kao žalbeni sud (makar ulogu žalbenog vijeća odigrala sjednica odjela), kontrolirajući način na koji bi u oglednoj parnici bilo utvrđeno činjenično stanje, rekao i kako bi trebalo utvrđivati činjeničnu premisu za rješenje spora i kad bi se smatralo da je ona utvrđena. 

Ako bi »na sudu« bio podnesen veći broj tužbi u sličnim sporovima ili bi se njihovo pokretanje očekivalo u kraćem razdoblju, rješenje kojih bi ovisilo o pitanju važnom za jedinstvenu primjenu prava, sud (prvostupanjski), nakon održavanja pripremnog ročišta i sjednice sudskog odjela, bio bi dužan dostaviti prijedlog za rješenje pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, sa spisom predmeta, Vrhovnom sudu Republike Hrvatske radi zauzimanja pravnog shvaćanja o tom pitanju. Taj prijedlog odmah bi bio objavljen na mrežnoj stranici e-oglasna ploča sudova (čl. 401.k st. 1. ZPP/16), s tim da, ipak, nije rečeno koji bi ga sud bio dužan objaviti - Vrhovni sud ili prvostupanjski sud koji je dostavio prijedlog. Nije do kraja jasno ni to bi li prijedlog Vrhovnom sudu dostavljao sudac prvostupanjskog suda koji je inicirao sazivanje sjednice odjela toga suda ili njegov predsjednik. Nije jasno rečeno ni bi li sudac prvostupanjskog suda mogao podnijeti prijedlog Vrhovnom sudu iako bi na sjednici odjela bilo zauzeto drukčije stajalište, zapravo nije jasno određena uloga te sjednice u svemu tome.

U prijedlogu prvostupanjski sud morao bi određeno naznačiti pravno pitanje o kojemu bi predlagao zauzimanje pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske te određeno izložiti razloge zbog kojih bi smatrao da je ono važno u smislu odredbe članka 382. st. 2. ovoga Zakona (čl. 502.lj st. 1. ZPP/16), dakle za postizavanje jedinstva u primjeni prava itd.

U svezi s opisanom pripremom pravnog pitanja i prijedloga Vrhovnom sudu postavlja se pitanje bi li u svemu tome, počevši s pripremom sjednice odjela prvostupanjskog suda, trebalo i kakvu ulogu dati strankama - bi li ih trebalo upoznati s inicijativom za pokretanje ogledne parnice i s pitanjem koje bi se postavilo Vrhovnom sudu, odnosno bi li im i kako trebalo omogućiti da se o tome izjasne. Nitko, naime, ne bi više od njih bio zainteresiran da se bitno pravno pitanje sroči na određeni način i da se radi njegova rješenja iznese odgovarajuća argumentacija.

Od objave navedenog prijedloga do objave okončanja oglednog postupka, stranke u oglednom postupku ne bi mogle slobodno raspolagati zahtjevom u odnosu na koji bi bio podnesen prijedlog za rješenje pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava (čl. 401.k st. 2. ZPP/16), što znači da ga ne bi smjele priznati, odreći ga se, zaključiti nagodbu, ali, valja uzeti, premda to nije određeno rečeno, ni povući tužbu. Bila bi riječ o specifičnoj blokadi parnice u tijeku. Prema navedenim odredbama, ne bi bilo jasno ni koji bi to postupak bio ogledni, samo jedan od više »sličnih« postupaka pokrenutih pred određenim sudom ili svi takvi predmeti u kojima bi bilo održano pripremno ročište i u povodu kojih bi bila održana sjednica odjela prvostupanjskog suda. Čini se da bi druga interpretacija više odgovarala biti stvari.

Od objave prijedloga za rješenje »važnog« pitanja do objave okončanja oglednog postupka zastalo bi zastarijevanje prava na podnošenje zahtjeva u odnosu na koji je podnesen prijedlog za rješenje toga pitanja u postupcima u kojima bi odluka ovisila o njegovu rješenju (čl. 401.k st. 3. ZPP/16). To je predviđeno vjerojatno zato da pojedine stranke ne bi nepotrebno podnosile tužbe prije zauzimanja pravnog shvaćanja u povodu ogledne parnice. Nove bi se tužbe u »sličnim« sporovima, međutim, mogle, čini se, i dalje podnositi.

Nakon što bi primio prijedlog za rješenje pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, predsjednik Vrhovnog suda, bez odgode zatražio bi od predsjednika svih prvostupanjskih sudova da ga obavijeste o tome jesu li i u kojem broju pred njihovim sudovima pokrenuti takvi sporovi (čl. 502.l st. 1. ZPP/16), koji bi mu te podatke bili dužni dostaviti u roku 15 dana (čl. 502.l st. 2. ZPP/16).

O dopuštenosti prijedloga za rješenje pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava odlučivala bi sjednica odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske rješenjem u roku 30 dana od proteka roka iz članka 502.l st. 2. ZPP/16 (čl. 502.lj st. 1. ZPP/16), odnosno alternativno vijeće od pet sudaca Vrhovnog suda rješenjem u roku 30 dana od proteka roka iz članka 502.l st. 2. ZPP/16 (čl. 502.lj st. 3. ZPP/16).

U odluci kojom bi prijedlog bio odbijen, bilo bi dovoljno da se Vrhovni sud pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje prijedloga. Ono bi, dakle, moglo biti sasvim sumarno, pa i evazivno, »šablonizirano«, iako bi prema »prirodi stvari« više odgovaralo kad bi bilo propisano da to rješenje treba biti određeno obrazloženo - zato da bi se iz razloga zbog kojih bi se smatralo da pitanje zbog kojih je postupak pokrenut nije važno za ostvarivanje jedinstvene primjene prava, niži sudovi, ali i stranke u svim »sličnim« sporovima mogli shvatiti u čemu su oni pogriješili smatrajući da treba pokrenuti oglednu parnicu, odnosno kakva je zapravo jedinstvena sudska praksa.

Rješenje o odbijanju prijedloga odmah bi bilo objavljeno na mrežnoj stranici e-oglasna ploča sudova. Prvostupanjski sud nakon objave toga rješenja nastavio bi postupak prema odredbama koje se na njega inače primjenjuju (čl. 502.lj st. 4. ZPP/16).

U odluci kojom bi dopustio prijedlog Vrhovni bi sud trebao navesti u kojem dijelu i u odnosu na koje određeno pravno pitanje dopušta zauzimanje pravnog shvaćanja. Rješenje kojim dopušta prijedlog odmah bi bilo objavljeno na mrežnoj stranici e-oglasna ploča sudova (čl. 502.lj st. 5. ZPP/16).

Protiv rješenja donesenih u povodu prijedloga, pravni lijek ne bi bio dopušten (čl. 502.lj st. 6. ZPP/16).

O pitanju važnom za jedinstvenu primjenu prava odlučivala bi sjednica odjela Vrhovnog suda rješenjem u roku 90 dana od dana objave rješenja kojim je dopušten prijedlog, rješenjem koje bi odmah bilo objavljeno na mrežnoj stranici e-oglasna ploča sudova (čl. 502.m ZPP/16), odnosno alternativno, vijeće od pet sudaca Vrhovnog suda rješenjem u roku 90 dana od dana objave rješenja kojim je dopušten prijedlog, rješenjem koje bi odmah bilo objavljeno na mrežnoj stranici e-oglasna ploča sudova.

S obzirom na važnost oglednih parnica za osiguranje jedinstvene primjene prava, ali i za rasterećenje sudova, pa i Vrhovnog suda, predviđeni rok od 90 dana za donošenje odluke čini se nepotrebno dugim.

Nakon donošenja pravnog shvaćanja Vrhovnog suda, sud bi u nastavljenim postupcima bio vezan tim pravnim shvaćanjem (čl. 502.n st. 1. ZPP/16). Tu relativno nedovoljno jasno sročenu odredbu trebalo bi shvatiti u smislu da bi tim shvaćanjem bili vezani svi sudovi kojih bi se to shvaćanje ticalo, a ne samo sud postupka pred kojim je dao povoda za pokretanje ogledne parnice. Problem koji bi se s time u svezi mogao javiti bio bi bi li pravna shvaćanja sudova, pa makar bila riječ i o shvaćanjima Vrhovnog suda, smjela obvezivati i stranke koje ne bi sudjelovale u postupcima u povodu kojih bi ona bila donesena. 

U nastavljenim postupcima stranke bi se već u rješenju o nastavku postupka obavještavale o zauzetom pravnom shvaćanju (čl. 502.n st. 2. ZPP/16). Nastavljeni bi se postupci u kojima bi odluka ovisila o rješavanju istog pravnog pitanja provodili prema odredbama koje bi za njih inače bile mjerodavne (čl. 502.n st. 3. ZPP/16).

U nastavljenim postupcima sudovi bi bili dužni nastojati da stranke nagodbom ili na drugi neosporiv način dovrše postupak (čl. 502.n st. 4. ZPP/16).

U nastavljanim postupcima sud bi o troškovima postupka odlučivao prema slobodnoj ocjeni, uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, osobito okolnost da su pojedine od stranaka imale razloga pokrenuti spor zbog neizvjesnosti pravnog pitanja o kojemu je ovisilo njegovo rješenje, te postupanje stranaka nakon što bi bile obaviještene o zauzetom pravnom shvaćanju (čl. 502.n st. 5. ZPP/16).

U nastavljenim postupcima stranke bi svakako trebale moći dokazivati da se u njima radi o sporu na koji se ne bi trebalo primijeniti zauzeto pravno shvaćanje. Strankama bi trebalo priznati i pravo da u novopokrenutim sporovima dokazuju da su u njima ispunjeni uvjeti za primjenu pravnog shvaćanja, ali i da nisu.

Prihvaćanjem obvezatnosti pravnog shvaćanja iz ogledne parnice na velika bi se vrata u hrvatsko pravo na specifičan način dodatno (uz neke već postojeće slučajeve) unio institut precedenata. To bi na ustavnopravnoj razini svakako zahtijevalo, između ostaloga, i otvaranje mogućnosti ustavnosudske kontrole i ovoga novog modela stvaranja prava.