Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta objavilo je 12. travnja 2012. na svojoj internetskoj stranici Prijedlog Nacrta Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju pod navedenim naslovom (u nastavku teksta: Nacrt)¹ i pozvalo cjelokupnu »zainteresiranu javnost i sve dionike sustava« da se aktivno uključe u javnu raspravu, a svoja mišljenja i prijedloge dostave Ministarstvu na adresu elektronske pošte².

Rok je iznenađujuće kratak: do 27. travnja 2012. Mediji su pokazali malo interesa za javnu raspravu. Šira javnost nije sklona vjerovati kako je reforma znanosti i visokog obrazovanja, kao i općenito stanje na tom području, od velikog značaja za rješavanje bitnih i aktualnih problema gospodarske krize i stalnog pada standarda građana. Akademska zajednica zamorena je permanentnom raspravom o zakonskim prijedlozima prijašnje Vlade i ignoriranjem stajališta zainteresiranih, pa i zakonodavstva o obveznim konzultacijama sa zainteresiranim skupinama.³ Čak niti internetski portali nisu izvještavali o ključnom dosadašnjim događajima u raspravi: zahtjevu Sveučilišta u Zagrebu da se rok za raspravu produlji, te skupu na Filozofskom fakultetu navedenog Sveučilišta započetim u petak 20. travnja u organizaciji sindikata Akademska solidarnost.⁴

Temeljnim se pitanjima reforme sustava znanosti i visokog obrazovanja u Nacrtu pristupa »ispočetka«, ignorirajući javnu raspravu koja se cijele prošle godine vodila zbog nastojanja prijašnje Vlade da nametne novo zakonodavstvo⁵, usprkos otporu većeg dijela akademske zajednice, a u kojoj su sudjelovali neki istaknuti pripadnici sadašnje vladajuće garniture.⁶

Mi ćemo se u ovom osvrtu nastojati ograničiti ukazati na pravne aspekte Nacrta s formalnog gledišta njegove nedopustivo niske nomo-tehničke kvalitete, ali i materijalnog koje pokazuje očiglednu neusklađenost ciljeva i sredstava za njihovu provedbu, pogrešnu procjenu posljedica (učinaka) usvajanja predloženog teksta, kontradiktornost obrazloženja, kao i gotovo nevjerojatnu neusklađenost politika različitih ministarstava unutar Vlade.⁷ Očekivalo bi se da Nacrt takve kvalitete niti ne bude izložen sudu javnosti, posebno jer se radi o novoj Vladi, stranaka čiji su zastupnici iz oporbe donedavno oštro kritizirali pokušaje svojih političkih protivnika da radikalnim prijedlozima zakonodavstva stvore dojam ozbiljnih namjera, kad je već bilo jasno da za ozbiljne reforme nema ni financijskih sredstava, niti određene strategije kako bi se ta sredstva imala koristiti kad bi ih i bilo u izobilju.

Kao primjer već uobičajenog koliko i nepromišljenog pravnopolitičkog pristupa uzmimo izjavu bivšeg ministra Gvozdena Flege kako će zakon biti na snazi jednu godinu, dok se ne donese Strategija, a zatim i dobar zakon čije se trajanje previđa na pet-šest godina. Ta je izjava dana u duhu kronične pogreške hrvatskih zakonodavaca u vrijeme obveznih reformi »donesimo zakon pa ako ne valja mijenjajmo ga!« Takav je pristup pogrešan u svim slučajevima, jer protivno mišljenju nestručnjaka, neprovedivi zakoni izazivaju ozbiljne društvene posljedice. Posebno je pogrešan u primjeru sustava znanosti i visokog obrazovanja, podvrgnutog cijelom desetljeću intenzivnog eksperimentiranja s reformama koje se poduzimaju bez ulaganja dovoljnih sredstava.⁸

Kao primjer površnog nomo-tehničkog pristupa, uzmimo početnu rečenicu Nacrta. Autor Nacrta nalazi ustavnu osnovu za donošenje zakona u članku 2. stavak 4. podstavak Ustava, koji općenito govori o državnom suverenitetu: »Hrvatski sabor i narod neposredno odlučuje …. o uređivanju gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u Republici Hrvatskoj«.⁹ Listajući Ustav, on nije uspio ili nije želio doći do članka 81. Ustava koji određuje nadležnosti Hrvatskog sabora, niti do članka 83. Ustava koji zakon o predmetnoj materiji definira kao »organski zakon«, a kamo li do članaka 68. i 69. Ustava koji govore o autonomiji Sveučilišta, odnosno slobodi znanstvenog, umjetničkog i kulturnog stvaralaštva. Za niz odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, donesenih u razdoblju od posljednjih deset godina, koje obvezuju zakonodavca, autor Nacrta ili nije čuo ili ih namjerava ignorirati.¹⁰ Zbog toga bi, Nacrt trebalo odmah vratiti Ministarstvu. 

Međutim, s obzirom na iskustva s nedomišljenim i ishitrenim promjenama, koje su na području znanosti i školstva općenito već uzrokovale velike štete, smatramo da postoji jasna i izravna opasnost od hitnog nametanja novog zakonodavstva, te držimo važnim da na vrijeme upozorimo na tu opasnost cjelokupnu pravničku i akademsku javnost.¹¹

Nacrt utvrđuje sljedeće značajke teškog stanja na koje bi želio utjecati predloženim Nacrtom: 

»Republika Hrvatska zaostaje za Europskom unijom po broju međunarodno relevantnih objavljenih publikacija po broju stanovnika. Iako su publikacije trenutno zapravo jedini pokazatelj uspješnosti rada znanstvenika, sukladno Pravilniku o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja, u znanstvenoj zajednici još uvijek ponegdje nije općeprihvaćeno da su međunarodno relevantne publikacije osnovni preduvjet i pokazatelj sustavnoga znanstvenog rada, osim pojedinih polja humanističkih znanosti.

Sustav visokoga obrazovanja danas na više načina ne potiče sudjelovanje odraslih građana u studijskim programima. To se posebice odnosi na izvanredne studije, za koje nije jasno definirano pravo na prilagođen studijski program i način izvođenja studija, te na razlikovne obveze studenata u kojima nije jasno riješen studentski status. Osim toga, postojeće odredbe zakona koje se odnose na cjeloživotno učenje nedovoljno i nejasno uređuju osiguravanje kvalitete studija za odrasle osobe.«

Kako, međutim, objasniti tako loše stanje, s obzirom na konstataciju koja slijedi: 

»Istodobno, u području osiguravanja kvalitete Republika Hrvatska nalazi se na vodećemu mjestu u regiji po kvaliteti nacionalnih propisa. Europski standardi i smjernice za osiguravanje kvalitete u visokome obrazovanju iz 2005. godine u Hrvatsku su uvedeni 2009. godine donošenjem Zakona o osiguravanju kvalitete u znanosti i visokome obrazovanju«¹². Očigledno, takvi se ‘najkvalitetniji propisi’ ne provode ili se provode samo formalno, posebno zato što za njihovu provedbu nisu ispunjene nužne pretpostavke. 

Pisac Nacrta, pak, nalazi druge razloge: »Ipak, neke od odredbi Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju još nisu usklađene s europskim standardima u ovome području, posebice u pitanjima korištenja ishoda učenja, ECTS-a te sadržaja studijskih i izvedbenih programa. Kao strukturiranu mjeru razvoja ljudskih potencijala, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta godinama provodi program financiranja znanstvenih novaka – doktoranda i postdoktoranda. Njih su 2.604 trenutno u potpori, međutim udio doktora znanosti u radno aktivnom stanovništvu iznosi samo 0,67%. Analiza dosadašnje uspješnosti sustava znanstvenih novaka istaknula je činjenicu da čak više od polovice znanstvenih novaka nikada ne uspije.« Iz toga bi slijedilo kako treba postrožiti kriterije prijma, kao i nadzor rada sa znanstvenim novacima, ali to za predlagatelja Nacrta nije rješenje.

Nacrt se poziva na europske strateške planove. To je normalna posljedica činjenice da vlastite strateške planove tek ima u planu, ali ih nije ponudio javnosti na raspravu.¹³ »EU je kao strateški dokument do 2020. definirala Strateški okvir za europsku suradnju u obrazovanju i izobrazbi (E&T 2020). U njemu su definirana četiri glavna strateška cilja i pripadajući podciljevi, od kojih su za visoko obrazovanje relevantni: (1) realno ostvarenje cjeloživotnoga učenja i mobilnosti; (2) provedba strategija cjeloživotnoga učenja, uz poseban naglasak na priznavanje neformalnoga i informalnog učenja, (3) referiranje nacionalnih kvalifikacijskih okvira s Europskim kvalifikacijskim okvirom, te potpora korištenju ishoda učenja o proširivanje mobilnosti, (4) poboljšanje kvalitete i učinkovitosti obrazovanja i izobrazbe, (5) poticanje razvoja sustava upravljanja i financiranja visokoga obrazovanja, uključujući i reformu studijskih programa i kvalitetu obrazovanja odraslih, (6) unapređivati javne politike temeljene na podacima i održivo javno i privatno financiranje visokoga obrazovanja, (7) osigurati da se prilikom razvoja sustava obrazovanja uzimaju u obzir buduće društvene potrebe za novim vještinama, kao i da se uzmu u obzir potrebe tržišta rada, (8) unapređivanje ravnopravnosti, socijalne kohezije i aktivnoga građanstva o smanjivanje odustajanja od obrazovanja i omogućavanje povratka u sustav visokoga obrazovanja nakon (duljih) pauza, (9) pružanje potpore za studij osobama kojima je potrebna posebna potpora, poboljšanje kreativnosti i inovacija, uključujući i poduzetništvo, na svim razinama obrazovanja i izobrazbe, (10) razvoj transverzalnih kompetencija¹⁴, (11) razvoj predavačkih metoda i mehanizma za kreativnost i inovacije, uključujući i obrazovanje nastavnika, (12) razvoj partnerstava između istraživanja, podučavanja i tržišta rada.«¹⁵ U cilju primjene takve europske strategije, formuliraju se ciljevi samog Nacrta.

Pisac Nacrta smatra potrebnim »napomenuti da je Vlada Republike Hrvatske u svome Programu Vlade 2011.-2015. naglasila da će se razvoj sustava znanosti, tehnologije i visokog obrazovanja, između ostalog, provoditi i sljedećim mjerama: (1) razvojem učinkovitoga modela financiranja javnih sveučilišta cjelovitim proračunom; (2) nastojanjem da što skorije dostignemo razinu izdvajanja u Europskoj uniji za obrazovanje i znanstvena istraživanja; maksimalnim uključivanjem hrvatskih sveučilišta u europski prostor visokog obrazovanja; (3) uključivanjem u Europski istraživački prostor odnosno odobravanjem nove generacije znanstveno-istraživačkih projekata i kolaborativnih programa, temeljenih na međunarodnim kriterijima znanstvene izvrsnosti; (4) osnivanjem znanstveno-istraživačkih centara izvrsnosti, s posebnim osjećajem za prioritetna znanstveno-istraživačka područja; (5) kadrovskom obnovom sveučilišta i javnih instituta, uz posebnu brigu za znanstvene novake, posebno najuspješnije; (6) strogim pridržavanjem znanstveničke i akademske čestitosti; (7) kontinuiranim praćenjem i analizom uspješnosti Bolonjskog procesa te poduzimanjem mjera za njegovo unapređenje, posebno osiguranjem kvalitetne nastave i znanstvenih istraživanja; zauzimanjem za kraće, ali kvalitetnije studiranje; (8) povećanjem broja studenata tako da se do 2020. približimo cilju od 30% visokoobrazovanih zaposlenika; poticanjem studiranja deficitarnih struka; (9) brigom o studentskom standardu i povećanjem kapaciteta smještaja i prehrane; osiguranjem unutarnje i vanjske, horizontalne i vertikalne mobilnosti, osobito međunarodne suradnje u svim oblicima i na svim razinama; potpomaganjem hrvatske znanstvene publicistike, posebno međunarodnih časopisa s visokim impaktom, i poticanjem rada stručnih društava.«

Nije, međutim, razvidno na koji bi način mjere predviđene Nacrtom mogle utjecati na ostvarivanje tih ciljeva i namjera Vlade.

Rasprava je usmjerena na pitanje »popravljanja zakona«, kao da je bolji tekst, a ne njegova primjena glavna svrha donošenja zakonodavstva.¹⁶ Novi Nacrt ne vide svi niti kao popravljanje postojećeg teksta. Sindikat Akademska solidarnost smatra kako se »pod krinkom laganih kozmetičkih osvježenja i vatrogasnih mjera, opravdanih brzinom i efikasnošću, provodi model legislativnog uređenja sustava posve sukladan onome što ga je zagovarao (HDZ-ov) ministar Fuchs«. Premda u Nacrtu teško možemo uočiti neki model, pa i prikriveni, korisno je vidjeti obrazloženje najiskusnijeg SDP-ovog stručnjaka za ovo područje. 

Razlike između ovog i tzv. ‘Fuchsovih zakona’¹⁷ profesor Flego vidi u sljedećim točkama: 

(1) ovaj prijedlog objedinjuje dva postojeća nacionalna vijeća (za znanost i za visoko obrazovanje) u jedno - Nacionalno vijeće za znanost, visoko obrazovanje i tehnologiju,

(2) prijedlozi Fuchsovih zakona sveučilište su protuustavno podredili Vladi, dok ovaj prijedlog zadržava autonomiju sveučilišta, 

(3) Fuchsov je prijedlog javne znanstvene institute u potpunosti izručio Vladi i njezinim odlukama,

(4) konačno, ovaj prijedlog kani ograničiti radni vijek sveučilišnih nastavnika na 65 godina života«.

Profesor Flego je k tomu upozorio kako »ovo nisu konačna rješenja Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju nego popravljanje postojećeg«. U izjavi za H-Alter objašnjava: »Ove izmjene bi trebale biti na snazi jednu akademsku godinu dok se ne izradi Strategija razvoja znanosti i visokog obrazovanja. Nakon što prijedlog te strategije prođe raspravu, izradit će se prijedlozi zakona koji će ići na javnu raspravu. Tek temeljem toga bi smjeli biti doneseni zakoni za slijedećih pet, šest ili tko zna koliko godina«.

Ostavljajući po strani pitanje kako i zašto bi bilo dobro na rok od godine dana ukinuti dva nacionalna vijeća, za znanost i visoko obrazovanje, uspostavljena nakon dugih rasprava upravo u vrijeme kada je profesor Flego bio ministar¹⁸, moramo ukazati kako ne bi, u vrijeme rezanja proračunskih troškova, ukidanje starih i zbog novog Vijeća, preustrojavanje službi i neminovno ‘uhodavanje’, predstavljalo samo neopravdan trošak, nego i pravo rasipništvo. 

Pa koja je onda prava, ali prikrivena svrha Nacrta i kratkog roka javne rasprave, s očiglednom namjerom žurnog izglasavanja novog zakonodavstva? Portal Večernjeg lista izvijestio je 18. travnja, da je ministar na Aktualnom satu u Saboru, grubom iskrenošću izjavio »… kako su pokrenute izmjene Zakona o obrazovanju kako bi se otvorila nova radna mjesta za znanstvene novake koji će, ako im se ne osigura radno mjesto na fakultetima na kojima su se školovali i čije je školovanje financirala država, ostati bez posla. Od fakulteta smo tražili da nas izvijeste o potrebnom razvoju njihove sveučilišne zajednice, a želimo i svim novacima osigurati odlazak u inozemstvo kako bi stekli dodatna znanja i vratili se kao stručnjaci koji će unaprijediti hrvatsku znanost i visoko obrazovanje«.¹⁹

Ideja je, dakle, krajnje jednostavna: prisilno umiroviti određeni broj redovitih profesora u trajnom zvanju zato što navršavaju 65 godina, pa time uštedjeti za zapošljavanje (valjda samo uspješnih) znanstvenih novaka kojima prijete otkazi.²⁰ Uštedilo bi se na proračunu Ministarstva znanosti i obrazovanja.²¹ To što bi nekoliko stotina najviše kvalificiranih i za rad sposobnih ljudi palo na račun mirovinskih fondova, dakle drugih stavki državnog proračuna, pisca Nacrta kao i odgovornog ministra se očigledno ne tiče. Također, računa se na raskol u redovima akademske zajednice. U cilju europeizacije sustava, znanstveni novaci bi zamijenili iskusne nastavnike i profesore. Oni koji ne dobiju radna mjesta za koja su se kvalificirali desetogodišnjim radom, mogu otići u inozemstvo s nadom da se vrate još osposobljenijim za nepostojeća, odnosno neizvjesna radna mjesta.

Ovu je ideju, dakako, teško braniti bilo kome tko poznaje sustav znanosti i visokog obrazovanja. Na bitno je ukazao dekan zagrebačkog Filozofskog fakulteta Damir Boras: umirovljeni profesori zaposlit će se na privatnim učilištima ili osnovati nova, dok će kvaliteta javnog obrazovanja padati. Osim toga, u najnaprednijim europskim zemljama podiže se granica umirovljenja za fizičke radnike, dok bi se kod nas prisilno umirovilo one koji se bave intelektualnim radom.²²

Bivši ministar Gvozden Flego ne samo da vidi probleme, nego prijedlog smatra potencijalno »pogubnim«. Prema novom prijedlogu ostanak na poslu nakon 65. godine, profesori mogu ostvariti samo ako će im plaću osiguravati matični fakulteti, europski ili znanstveni projekti. Flego upozorava i zaključuje:

(1) sredstva iz projekata su premala za plaće. 

(2) iz sredstava javnih projekta ne smiju biti isplaćivani osobni dohoci. Stoga prema ovome prijedlogu nastavnici nakon 65 godina mogu sudjelovati u nastavi ako im osobne dohotke osigurava sveučilište ili fakultet iz vlastitih sredstava ili ako u tržišnim ili europskim projektima imaju osiguran novac za osobne dohotke. 

(3) U Hrvatskoj gotovo da nema tržišnih projekata zbog stanja u gospodarstvu, a europske projekte u društvenim znanostima i humanističkim disciplinama vrlo je teško dobiti. 

Nagli prestanak rada iskusnih profesora mogao bi biti poguban i za kvalitetu, i za raznovrsnost nastave i istraživanja, nove podjele između tehničkih, prirodnih i bio-znanosti s jedne, te društvenih i humanističkih s druge strane. Motiv tog prijedloga je oslobađanje radnih mjesta za mlade stručnjake, što smatram pozitivnim, no nagli prestanak rada iskusnih profesora mogao bi biti poguban i za kvalitetu, i za raznovrsnosti nastave i istraživanja. Osim toga, toliko smo deficitarni nastavnicima u visokom obrazovanju da bi trebalo osigurati i otvaranje novih, razvojnih radnih mjesta i nastavak obrazovne aktivnosti iskusnih profesora.²³ Zaprepašćuje zaključak profesora Flege kako bi takav zakon, koji prijeti pogubnim posljedicama, ipak trebalo usvojiti, kao tipičan primjer logičke pogreške koja se naziva non sequitur.²⁴

Drugi upozoravaju: Teško je očekivati nova radna mjesta kad se ovim prijedlogom ne rješava ni postojeći problem znanstvenih novaka, koji zaposleni na projektima, najčešće sudjeluju u izvedbi nastave i tako omogućuju funkcioniranje fakulteta, a po okončanju ugovora, ostaju na ulici ako im se ne otvori novo radno mjesto. A to se događa sve rjeđe s obzirom na sredstva koja se za znanost i obrazovanje izdvajaju iz proračuna.

Prema dokumentu Europske komisije pod naslovom »Upravljanje u Europskoj Uniji«, konzistentnost i koherentnost politika jedna je od temeljnih i najvažnijih značajki »dobrog upravljanja« ²⁵. To dakako zahtijeva dobru koordinaciju, na prvom mjestu na razini Vlade. Pogledajmo kako to izgleda u ovom primjeru.

Nacrt konstatira kronični problem osiromašenja hrvatske znanosti i visokog obrazovanja: »Nužno je naglasiti kako Republika Hrvatska, s ulaganjima u znanost i istraživanje manjim od 1% BND-a i istraživačkim potencijalom, koji čini oko 2.350 istraživača na milijun stanovnika, još uvijek u mnogim segmentima znatno zaostaje za članicama Europske unije. Primjerice, ekonomije u velikoj mjeri temeljene na inovacijama, poput Finske, Švedske i Izraela, drže postotak ulaganja u znanost i istraživanje na visokih 3 - 5% BDP-a posljednjih nekoliko desetljeća, što još uvijek za Republiku Hrvatsku predstavlja iznimno ambiciozan cilj.« Pa ipak, ocjenjuje se: »Za provedbu Zakona nije potrebno osigurati dodatna financijska sredstva u Državnom proračunu za 2012. godinu. Financiranje znanstvene djelatnosti u 2012. godini, kao i planiranje potrebnih financijskih sredstava u budućim proračunskim razdobljima provodit će se sukladno smjernicama Državnog proračuna ocjenjuje predlagatelj Nacrta.« Zaključak je logičan, jer cilj pisca Nacrta i nije poboljšanje stvarnog stanja, nego poboljšanje teksta.

Zabrinjava pitanje konzistentnosti Vladinih politika, odnosno nedostatka koordinacije između pojedinih resora. Tjedan dana prije propisanog završetka javne rasprave o Nacrtu, u nju se nenamjerno uključio i potpredsjednik Vlade i ministar financija, koji je iz Washingtona, gdje je uspješno prodao ogroman iznos obveznica potrebnih za servisiranje dugova, upozorio: »Moramo onemogućiti odlazak u mirovinu prije 65.«²⁶Govoreći o mjerama socijalne politike u suočavanju s krizom, kazao je kako nema prostora za smanjivanje mirovina u Hrvatskoj. ‘Evidentno je da su mirovine preniske i da se tu ne može učiniti ništa u cilju smanjenja mirovina, ali broj umirovljenika je prevelik. Sa 51-om godinom prosječne starosti naših umirovljenikato znači da smo umirovili gotovo svakoga. To mora prestati, mi se moramo boriti za ostanak mladih ljudi za na radnom mjestu.’Vlada, po njegovim riječima, mora onemogućiti ulazak u mirovinske stupove prije 65 godina jer je to neprihvatljivo i za radno sposobne ljude i za proračun. Najavio je da će se u Hrvatskoj morati dizati dobna granica za odlazak u mirovinu jer je to već postala praksa u EU. Nakon uzrujanih reakcija većine javnosti koja ne misli kao Josipović i većina uspješnih sveučilišnih profesora da je dobro i pravedno »raditi do smrti«²⁷, u raspravu se uključio ministra rada i mirovinskog sustava koji je zajamčio da se dob za odlazak u mirovinu ne će skraćivati, no to nije u središtu naše teme²⁸. 

Nacrt predstavlja do sada najkontroverzniji i najishitreniji zakonski prijedlog nove Vlade na strateški važnom području. Nakon iskustva s proglašenjem »zemlje znanja«, ali i iskustvima preuveličanih europskih uzora, do danas je trebalo svakome postati jasna jednostavna istina. Na području obrazovanja nema kratkoročnih rješenja i privremenih zakona. Ministarstvo je bilo dužno porezne obveznike poštediti troškova izrade ovog Nacrta, koji treba bez odlaganja vratiti predlagatelju.

1 Što smatramo manje zbunjujućim nego ‘prijedlog’ koji bi se mogao pogrešno razumjeti kao ‘prijedlog zakona’. 
2 http://public.mzos.hr/Default.aspx?art=11617&sec=1933 
3 Tijekom prošlogodišnje rasprave Vlada je ignorirala Kodeks o konzultacijama sa zainteresiranim skupinama pri donošenju zakonodavstva. To je bio samo nastavak, rekli bismo ‘istim sredstvima’, politike prethodnog ministra koji je na isti način spremao ustavne promjene, kako bi naprečac uveo »obvezno srednje obrazovanje«. Sada je na snazi Zakon o procjeni učinaka propisa (Nar. nov., br. 90/11) koji je nesumnjivo prekršen samim načinom objave Nacrta kao i određenim trajanjem javne rasprave. Prema članku 5. tog Zakona mjerodavni su i drugi (europski) propisi. 
4 Najtemeljitiji prikaz dala je Mašenjka Bašić: http://www.h-alter.org/vijesti/hrvatska/stilski-dotjeran-neoliberalni-model/print:true. Međutim, ovdje je kao što ćemo pokazati, vrlo teško vidjeti neki transparentni ‘model’. S druge strane, to pokazuje da se znanost i visoko obrazovanje smatra pitanjem za ‘alernativu’. 
5 Prijedlozi Zakona o sveučilištu (ZOS), Zakona o visokom obrazovanju (ZOVO) i Zakona o znanstvenoj djelatnosti (ZOZD) iz travnja i lipnja 2011. 
6 http://www.portaloko.hr/clanak/unatoc-protivljenju-akademske-zajednice-fuchsov-zakon-ce-biti-usvojen/0/13844/ 
7 Nacrt nas, ukratko, podsjeća na podnaslov jednog od značajnih zadnjih radova pokojnog Jadranka Crnića: ‘Kako ne treba pisati zakone’, Novi informator, br. 5589/2007.    
8 O čemu ovaj bivši SDP-ov ministar znade mnogo jer je njegov projekt reforme doživio težak udarac rezanjem proračunskih sredstava sredinom 2003. 
9 Tijekom pregovora o pristupanju, bilo je prijedloga da se taj članak, u kojem je težište na riječima »u Republici Hrvatskoj«, u smislu »ne savezni organi«,  briše jer predstavlja prepreku pristupanju Europskoj uniji. 
10 U pogledu pitanja koja se tiču autonomije u ustroju i upravljanju Sveučilištem osobito su značajne dvije odluke Ustavnoga suda: Odluka broj U-I-902/1999. od  26. siječnja 2000. (Nar. nov., br. 67/00), kojom su proglašene neustavnima neke odredbe Zakona o visokim učilištima (Nar. nov., br. 59/96 – proč. tekst), te Odluka broj U-I-1707/2006. od 20. prosinca 2006. (Nar. nov., br. 2/07), kojom su proglašene neustavnima neke odredbe Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (Nar. nov., br. 123/03, 198/03, 105/04 i 174/04.). http://sljeme.usud.hr/usud/praksaw.nsf/Ustav/ C1256A25004A262AC1256877003F8064? 
11 V. naša upozorenja na neispunjene pretpostavke »bolonjske reforme« u Branko Smerdel: Bologna ex angulo decani, Pravni fakultet, Zagreb, 2005., posebno raspravu o novom Zakonu iz 2003., 11-23. 
12 Nar. nov., br. 45/09., te Pravilnik o sadržaju dopusnice, uvjetima za izdavanje dopusnice za obavljanje djelatnosti visokoga obrazovanja, uvjetima za izvođenje studijskoga programa te uvjetima za reakreditaciju visokih učilišta (Nar. nov., br. 24/10), kojim se omogućuje akreditacija novih i reakreditacija postojećih visokih učilišta po poboljšanome sustavu koji je u potpunosti usklađen s Europskim standardima i smjernicama. Tvrdimo da se odredbe tih propisa provode vrlo formalno i s velikim poteškoćama. 
13 Ministarstvo je s Hrvatskom akademijom znanosti i umjetnosti formiralo radnu skupinu za izradu Strategije razvoja znanosti i obrazovanja, ali sa znatnim izmjenama postojećeg zakona ide prije ikakvog očitovanja te radne skupine, kao i bez ikakvog reagiranja na Deklaraciju Sindikata Akademske solidarnosti. 
14 Štogod taj loši prijevod s engleskog njemu značio. Podsjećamo da je članak 12. Ustava RH o jeziku u službenoj uporabi i dalje na snazi. Dapače, hrvatski je već de facto priznat kao službenih jezika Europske unije. 
15 U sektoru visokoga obrazovanja posebice je navedeno da bi do 2020. barem 40% osoba starih između 30 i 34 godine u Republici Hrvatskoj i Europskoj uniji trebalo steći neku razinu visokoga obrazovanja. 
 Cjeloživotno učenje u visokom obrazovanju u Republici Hrvatskoj, u usporedbi sa zemljama Europske unije, iznimno je slabo razvijeno. Prema podacima Eurostudent IV. istraživanja, Hrvatska je posljednja od 25 država koje su sudjelovale u istraživanju po broju odraslih osoba koje sudjeluju u visokome obrazovanju (91% hrvatskih studenata ima manje od 24 godine, a samo 2% studenata starije je od 30 godina). Imajući na umu značajne negativne demografske trendove, Republika Hrvatska nalazi se u kritičnome razdoblju u kojemu se njezin cjelokupni sustav visokoga obrazovanja mora prilagoditi obrazovanju odraslih studenata. 
16 Do danas nije dan konzistentan teoretski odgovor na pitanje: što činiti s neprovedivim zakonima? Kakva je njihova ‘pravna narav’ i ‘pravni status’? Naše je mišljenje kako je ono što je u kojem zakonu neprovedivo, istodobno i protuustavno. Donošenje velikog broja zakona, za čiju provedbu nisu osigurani osnovni uvjeti, dovelo je do ignoriranja temeljnih ustavnih načela i vrijednosti, kao i posebnih odredbi Ustava. To se, u interesu stabiliziranja, održavanja i razvitka pravnog poretka, ne bi smjelo dulje tolerirati. Usp. Branko Smerdel: Leges et circenses: kako pisati zakone, te Može li neprovediv zakon biti ustavan? Branko Smerdel: O ustavima i ljudima, 29. i 34., Informator, br. 5994-5995 od 17. i 20. kolovoza  2011. i 6008 od 5. listopada 2011. 
17 U pitanju su prijedlozi Zakona o sveučilištu (ZOS), Zakona o visokom obrazovanju (ZOVO) i Zakona o znanstvenoj djelatnosti (ZOZD), iz travnja i lipnja 2011. 
18 Ako je za Nacrt iz 2011. usvojen kolokvijalni naziv ‘Fuksov zakon’, Zakon iz 2003. koji je, s izmjenama i dopunama i danas na snazi, bio bi ‘Flegin zakon’, s ‘Primorčevim izmjenama i dopunama’. (Nar. nov., br.  123/03, 198/03, 105/04, 174/04, 46/07,  45/09, 46/11. 
19 http://www.vecernji.hr/vijesti/ne-smatramo-da-smo-zasluzili-nobelovu-nagradu-ekonomije-clanak-399558 
20 Ideja usmjerena na izazivanje antagonizma između starih i mladih znanstvenika nije novog datuma. O apsurdnosti ideje o prisilnom umirovljenju za rad sposobnih stručnjaka na mjestima za koja je potrebno barem dva desetljeća rada, a  čija je prvenstvena zadaća rad s novim generacijama znanstvenika, prvi sam put govorio na Vijeću prije 20 godina, kao najmlađi redoviti profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu. Mnogi su me kolege pitali što se to mene tiče, na što sam odgovorio kako smatram da je nepromišljenost oko takvih pitanja malum in se, simplicizam nedopustiv pri reguliranju najvažnijih državnih institucija. Tijekom rasprava o izmjenama i dopunama Zakona 2004. dosljedno sam se zalagao za ukidanje ‘izuzetnosti dozvole nastavka rada do 70 godine’. Zbog toga mi je savjest mirna. Govorim pro domo, ali ja kao svoj dom shvaćam hrvatski sustav visokog obrazovanja u kojem sam proveo cijeli radni vijek. 
21 Premda je i to upitno s obzirom na predviđene organizacijske promjene, usprkos tvrdnji pisca Nacrta kako će se sve to izvesti bez dodatnih troškova. 
22 Jutarnji list, 21. travnja 2012., Magazin, str. 26. Čak i docent Pavel Gregorić, koji podržava promjene ‘u svrhu pomlađivanja’, ukazuje na štetu koju bi izazvalo umirovljenje »izvrsnih« nastavnika. To, naravno, znači da je problem negdje drugdje. Brain drain se u naprednim državama događa zbog tržišnih razloga (primjerice, američka ili kineska sveučilišta nude bolje uvjete i bolje plaće). U Hrvatskoj bi lijeva koalicija najuspješnije znanstvenike prisilno pridružila ogromnom broju umirovljenika. Na štetu socijale! 
23 Usp. parcijalnu mjeru iz ZID/2011, članak 1.: »Iznimno od odredbe stavka 7. ovoga članka, nastavniku iz područja biomedicine i zdravstva, polje kliničke medicinske znanosti, koji nije izabran u zvanje redovitog profesora u trajnom zvanju, visoko učilište može produljiti radni odnos do isteka akademske godine u kojoj navršava 70 godina života, posebno cijeneći pri tome njegov znanstveni doprinos te uspješnost u obrazovnom procesu i odgoju mladih znanstvenika i nastavnika.«. 
24 Ustav u članku 40. štiti slobodu mišljenja i izražavanja mišljenja svakoga, a posebno u vezi s člankom 69. stavak 1. znanstvenika, dok je etički kodeksi Sveučilišta zahtijevaju. Očito se prednost daje stranačkoj stezi.  
25  B. Smerdel, S. Sokol: Ustavno pravo, Pravni fakultet u Zagrebu, 2005.      
26 http://www.tportal.hr/biznis/gospodarstvo/189321/Moramo-onemoguciti-odlazak-ljudi-u-mirovinu-prije-65.html 
27 Ars longa vita brevis, kažu klasici. Predsjednik Republike profesor Ivo Josipović je svojedobno kazao kako ima namjeru ‘raditi sve do smrti’, a drugom je prilikom pojasnio da se nakon isteka mandata namjerava vratiti na Sveučilište. 
28 http://www.tportal.hr/biznis/gospodarstvo/189578/Radni-vijek-se-nece-produzavati.html