1. OKVIR ZA RASPRAVU
U tuzemnom kaznenom procesnom pravu već je dulje vrijeme prisutna doktrina ekskluzije dokaza koji su pribavljeni na nedozvoljen način.

Polazeći od načela da se procjena zakonitosti dokaza provodi prema procesnom zakonu koji je bio na snazi u vrijeme pribavljanja dokaza te uzimajući u obzir da se dio kaznenih postupaka još uvijek vodi prema prijašnjim procesnim zakonima, zanimljivo je analizirati genezu pojma nezakonitih dokaza u kaznenom postupku, i to upravo zbog činjenice što će građanski sudovi aktivnim tumačenjima pravne norme pridonositi razvoju pravne misli i u toj materiji.

U upravnom postupku svi su dokazi izjednačeni, pa službena osoba koja vodi postupak može neke dokaze prihvatiti, a neke ne, te potom odlučiti da su neke činjenice dokazane.

Tim više što je Zakon o općem upravnom postupku¹, u članku 58. st. 1. propisao da se činjenice na podlozi kojih se donosi rješenje utvrđuju dokazima te da će se kao dokazno sredstvo upotrijebiti sve što je pogodno za utvrđivanje stanja stvari i što odgovara pojedinom slučaju, uz primjerično navođenje pojedinih dokaznih sredstava.²

Bitna razlika između građanskog i kaznenog, pa i upravnog postupka u određenim aspektima, u tome je što ekskluzija dokaza u kaznenom postupku pruža zaštitu okrivljenika i istodobno ne ograničava ničija druga prava – druga strana je, naime, država.

Za razliku od toga, u građanskom postupku treba, isto tako, uzimati u obzir prava i interese suprotne stranke.

2. ODABRANA PRAKSA I DOKTRINA NEZAKONITIH DOKAZA U PARNIČNOM POSTUPKU
Sam institut nezakonito pribavljenih dokaza razvijao se prije svega u sudskoj praksi i teoriji. Prof. Dika upućuje na već formirana stajališta USRH-a i Vrhovnog suda Republike Hrvatske (u nastavku teksta: VSRH) o problematici nedopuštenih dokaza u parničnom postupku, s naznakom da treba utvrditi, analogno kao i u kaznenom postupku, zakonske pretpostavke za primjenu načela proporcionalnosti kao kriterija za ograničenje u primjeni određenih Ustavom zajamčenih temeljnih ljudskih prava i sloboda.³

2.1. OSVRT NA PRAKSU USRH-A
USRH je više puta naznačio da nije njegova zadaća preuzeti ulogu redovnih sudova, koji su prvi pozvani interpretirati zakone. Njegova je zadaća ograničena na ispitivanje jesu li učinci takve interpretacije sudova suglasni s Ustavom s aspekta zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda.

U jednom predmetu USRH ističe da pri ocjenjivanju koji će dokaz uzeti kao zakonit ili nezakonit, sudovi nemaju jednaka ograničenja kad odlučuju u građanskim odnosno u kaznenim predmetima. Zakon o parničnom postupku⁴ ne sadržava odredbu koja bi navela definiciju što se smatra nezakonitim dokazom, dok Zakon o kaznenom postupku⁵ izričito propisuje koji se dokazi smatraju nezakonitima.

Pri odlučivanju jesu li određeni dokazi “pribavljeni na nezakonit način” sudovi kod odlučivanja u građanskim predmetima imaju veću slobodu djelovanja….Ustavna tužba mora sadržavati konkretne i obrazložene razloge eventualne povrede određenog ustavnog prava… Stoga nije dostatno pozvati se u ustavnoj tužbi na povrede koje su rezultat navodnih nezakonitosti što ih je počinilo nadležno tijelo ili sud u sudskom postupku.⁶

Zanimljiva je odluka USRH-a o izravnom nadzoru i zakonitosti takvih dokaza. Naime, USRH ističe da kada su u pitanju radni odnosi, odnos poslodavca i radnika mora se temeljiti na uzajamnom povjerenju i ponašanju u dobroj vjeri. U slučaju podnositeljice ustavne tužbe, komentari koje je ona iznijela na društvenoj mreži Facebook⁷ i kojima je izrazila svoje mišljenje o organizaciji rada tuženika nisu, prema ocjeni USRH-a, bili usmjereni vrijeđanju poslodavca te po svom sadržaju nisu bili takvog intenziteta da bi zahtijevali donošenje najstrože mjere prestanka radnog odnosa.

Prema ocjeni USRH-a, u osporenoj presudi VSRH-a propustio je ispitati razmjernost izrečene mjere izvanrednog otkaza podnositeljici te nije postigao pravičnu ravnotežu između tuženikova prava na čast i ugled i prava podnositeljice na slobodu mišljenja i izražavanja misli. Slijedom navedenog, USRH je ocijenio da je u konkretnom slučaju podnositeljici povrijeđeno pravo na slobodu mišljenja i izražavanja misli ...⁸

2.2. OSVRT NA PRAKSU ESLJP-A
Istovjetna je stajališta zauzeo i ESLJP u predmetu Perić protiv Hrvatske⁹: „18. Zahtjevi obuhvaćeni konceptom pravičnog saslušanja nisu nužno identični u predmetima koji se odnose na građanska prava i dužnosti, i u predmetima u kojima se odlučuje o kaznenoj odgovornosti. Ovu tvrdnju potvrđuje odsutnost detaljnih odredbi poput par. 2. i 3. čl. 6. u odnosu na drugu skupinu predmeta. Stoga, iako su te odredbe relevantne izvan okvira kaznenog prava (vidi Albert i Le Compte protiv Belgije, od 10. veljače 1983, serija A. br. 58, 20, par. 39.), države stranke vodeći građanske postupke imaju veću slobodu djelovanja nego kad odlučuju u kaznenim predmetima (Pitkanen protiv Finske, br. 30508/96, par. 59., 9. ožujak 2004.).“ Dakle, kada je riječ o stajalištima ESLJP-a o nezakonitim dokazima, prije svega treba istaknuti da Konvencija za zaštitu ljudskih prava (u nastavku teksta: Konvencija) ne sadrži pravila o načinu pribavljanja i dopustivosti uporabe dokaza jer je to pitanje nacionalnih zakonodavstava, jednako kao što niti ESLJP nije nadležan ocjenjivati je li neki dokaz u nacionalnom postupku bio zakonito pribavljen i uporabljen. Iako su prema izraženom stajalištu ESLJP-a za ocjenu zakonitosti dokaza primarno nadležni domaći sudovi, ipak i on razmatra pitanje pravne dopuštenosti uporabe nekog dokaza (admissibility of evidence), i to u okviru primjene kriterija “pravičnog postupka”.

Taj kriterij počiva na tzv. “holističkom pristupu” u primjeni članka 6. Konvencije, kod kojeg ESLJP uzima u obzir sve okolnosti pojedinog slučaja ocjenjujući koliki je bio utjecaj počinjene povrede na pravičnost postupka u cjelini. Iz dosadašnje judikature proizlazi da nezakonitosti koje se pojavljuju u pribavljanju ili uporabi nekog dokaza u konkretnom predmetu, a koje istovremeno predstavljaju i povredu nekog konvencijskog prava, mogu biti vrlo različite.¹⁰

2.3. OSVRT NA SUDSKU PRAKSU VSRH-A I NIŽIH SUDOVA
Pitanje nezakonito pribavljenog dokaza u praksi je najčešće povezano s povredom prava na privatnost. Ustav RH i Konvencija, no ne i ZPP, uređuju (i) zaštitu osobnih podataka s kojom se pravno može povezati pojam nezakonito pribavljenog dokaza.

Dakako, osim spomenutih pravnih izvora, za raspravu o nezakonito pribavljenim dokazima, značajni su i Zakon o zaštiti na radu, Zakon o radu, Zakon o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka te Zakon o privatnim detektivima. Zbog toga je potrebno znati kada poslodavac informacije koje je o radniku prikupio može koristiti za donošenje odluka o pravnom položaju radnika i koje su posljedice njegovih postupaka.¹¹

Iz revizijskog shvaćanja VSRH-a posl. br. Revr-85/2014 od 21. siječnja 2015. proizlazi da u slučaju kada poslodavac samoinicijativno stavi GPS uređaj u vozilo radnika, nadzor i praćenje moraju biti transparentni za radnika odnosno moraju imati svrhu s kojom je radnik upoznat i podaci se ne bi smjeli koristiti za neku drugu svrhu. U konkretnom slučaju poslodavac je pratio svoje radnike na temelju ugovora sklopljenog s licenciranom detektivskom agencijom i na temelju ugrađenih GPS uređaja, a VSRH je zauzeo stajalište da je praćenje radnika na taj način zakonito.

U predmetu VSRH Revr-20/14 od 16. prosinca 2014. ocijenjen je zakonitim otkaz ugovora o radu koji je uručen nakon što je poslodavac angažirao detektivsku agenciju da prati radnike jer je imao opravdanu sumnju da krše zakonsku zabranu natjecanja s poslodavcem. U konkretnom predmetu, na temelju (i) dokaza prikupljenih od detektivske agencije radnici su dobili otkaze ugovora o radu.

Isto tako, u predmetu pred VSRH-om Revr-1571/10-2 od 24. siječnja 2012. naznačeno je da poslodavac može tolerirati da radnik tijekom radnog vremena obavi poneki privatni razgovor sa službenog telefona, i to ponašanje ne bi se moglo smatrati povredom radnih obveza, ali podnositeljica je kroz predmetno razdoblje obavila više privatnih razgovora putem službenog telefona tuženika i šteta koju je time pretrpio tuženik za privatne telefonske razgovore nije neznatna, što je opravdan razlog za otkaz ugovora o radu.

Zanimljivo je izdvojiti odluku VSRH-a pod br. Revr-1803/09 od 15. rujna 2011. vezano uz video-nadzor. Radnik je osporavao otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika zbog osobito teške povrede koja je snimljena video-kamerom koja se nalazila na približno 150 metara od radnika, a koja je snimala naplatne kućice na autocesti. Iz video-snimke bilo je razvidno da je radnik propustio evidentirati deset vozila te da je novac pribavljen naplatom otuđio.

Snimka je napravljena bez radnikova znanja i bez prethodnog upozorenja pa je iz tog razloga radnik u postupku isticao da je riječ o nezakonitom dokazu. VSRH je u bitnome utvrdio da se sporna snimka odnosi na snimanje javnog prostora, autoceste, i sama osoba radnika koji je obavljao posao u naplatnoj kućici nije bila vidljiva te u konkretnom slučaju nije došlo do narušavanja privatnosti radnika.

Konačno, VSRH je zauzeo stav da činjenica što radnik prethodno nije bio upozoren na snimanje ne čini tu snimku nezakonitim dokazom i da je otkaz bio dopušten.

Donekle slična situacija je i u predmetu VSRH-a, gdje je opravdano osobi otkazan ugovor o radu jer je putem video-nadzora registrirano da je u razdoblju: 16.-18. rujna 2017. u izvršavanju poslova svog radnog mjesta počinio 24 povrede obveza iz radnog odnosa propuštanjem izdavanja računa za pojedine naplaćene konzumacije te uzimanjem gotovog novca iz blagajne itd., što je opravdano ocijenjeno od poslodavca povredama obveza iz radnog odnosa.¹² Glede zakonitosti snimanja video-nadzorom zanimljiva je i odluka Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž R-1079/2020-2 od 3. prosinca 2020., u kojoj se navodi: „Tužitelj u žalbi navodi kako je sporni događaj snimljen nadzornim kamerama, a da on, iako je vidio postojanje kamera, nije znao da su uključene te da snimaju….. Međutim iz dokaza izvedenih u ovom postupku nameće se zaključak kako je u konkretnom slučaju video nadzor kuhinje u kojoj se odvijao radni proces bio dopušten. …. Kod takovog stanja stvari, kada je radnik znao za postojanje video nadzora u radnoj prostoriji (kuhinji), a vodeći računa o potrebi postojanja pravične ravnoteže između radnikovog prava na privatnost i poslodavčevog legitimnog poslovnog interesa da nadzire proces rada, ovaj drugostupanjski sud smatra kako je u predmetnom slučaju video nadzor bio dopušten, a s time i dokaz pregledom zabilježenog materijala video kamerom.

3. PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU IZ 2022. I NEZAKONITI DOKAZI
Novim člankom 220.a Prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2022.¹³ uvodi se institut nezakonitog dokaza, koji određuje: “Sudska odluka ne može se temeljiti na dokazu pribavljenom na nezakonit način (nezakonit dokaz).

Sud može rješenjem dopustiti izvođenje nezakonitog dokaza i uzeti u obzir njegov sadržaj ako ocijeni da je to potrebno kako bi se utvrdila odlučna činjenica. Prilikom odlučivanja o dopustivosti dokaza, sud će uzeti u obzir razmjer težine povrede prava zbog izvođenja nezakonitog dokaza te interesa da se u postupku pravilno i potpuno utvrdi činjenično stanje.

Protiv rješenja iz st. 2. nije dopuštena posebna žalba”.

U određenim stručnim raspravama već se dovodi u pitanje ustavnost tog rješenja jer Ustav Republike Hrvatske¹⁴ propisuje izričitu zabranu korištenja nezakonitih dokaza. Dakle, nema formulacije ...ako zakonom nije drugačije propisano… Ipak, iščitavajući ustavnu normu expressis verbis pitanje je hoće li u konkretnom slučaju biti dostatno jezično tumačenje ili će se trebati primijeniti i drugi argumenti da bi se ona protumačila.

Naime, mišljenja smo da na predmetnu ustavnu normu treba primijeniti, već prihvaćenu, evolutivnu i teleološku metodu tumačenja ustavnih vrednota polazeći od toga što o sadržaju sporne norme u vrijeme tumačenja razumijevaju i prihvaćaju moderna država i razvijeno demokratsko društvo (vidjeti infra), s jedne strane, a s druge strane, realitet spoznaje i mogućnost njihova realiziranja u danim društvenim odnosima koje karakterizira razvoj tehnologija te s tim u vezi promjene u svim segmentima gospodarskog i društvenog života.

Nadalje, kao problematično može se pokazati primjena testa razmjernosti prilikom ocjenjivanja je li dokaz pribavljen na nezakonit način odnosno utvrđivanje razmjernosti težine povrede i interesa da se u postupku pravilno i potpuno utvrdi činjenično stanje.

Naime, načelo razmjernosti je jedno od temeljnih pravnih načela Europske unije te je sastavni dio hrvatskog pravnog poretka,¹⁵ dok sadržaj načela možemo identificirati kroz tri elementa: 1. legitimnost mjere, odnosno cilja koji se želi postići propisivanjem da se sudska odluka ne može se temeljiti na dokazu pribavljenom na nezakonit način. 2. nužnost mjere za ostvarenje cilja koji se želi postići …da se u postupku pravilno i potpuno utvrdi činjenično stanje te 3. utvrđivanje razmjernosti, odnosno proporcionalnosti u užem smislu, što se očituje u pronalaženju razmjera između mjere kojom se ograničavaju zajamčena prava radi postizanja određenog cilja i dopustivog stupnja intervencije u zajamčena prava.

Ipak, zakonodavac ne daje niti temeljne smjernice o tome koje okolnosti sud treba imati na umu pri donošenju odluke o tomu je li dokaz pribavljen na nezakonit način niti razrađuje dodatne kriterije koje treba uzeti u obzir kako bi se moglo ocijeniti da se do pribavljanja dokaza došlo na nezakonit način, ostavljajući rješavanje tog pitanja praksi i uspostavljanju pravnog standarda.

Analizirajući postojeću sudsku praksu potrebno je napomenuti da su postojeći „indikatori“, u smislu sudske prakse, instruktivni te da je popis otvoren i podložan slobodnoj interpretaciji/diskreciji u slučajevima kada sud odlučuje je li riječ o nezakonitom dokazu.

4. UMJESTO ZAKLJUČKA
Slovenski Zakon o pravdnem postopku¹⁶, u jednom od Nacrta¹⁷ prije nekoliko godina, predviđao je novi članak 219.c, koji je glasio: „Na nedozvoljen način pribavljeni dokazi ne smiju se izvoditi osim ako sud s obzirom na okolnosti slučaja prosudi da njihovo otkriće prevlada nad interesima suprotne stranke ili trećih osoba”. No takvo je rješenje napušteno pa je razvoj toga instituta u velikoj mjeri prepušten judikaturi.

U konačnici, i najreprezentativniji model, njemački Zivilprozessordnung¹⁸, također, glede nezakonito pribavljenih dokaza nema posebnih odredbi. U sklopu nedozvoljenih dokaza u njemačkom građanskom procesnom pravu svrstavaju se prije svega tri situacije. U prvom slučaju riječ je o situacijama kad ZPO određuje da se dokazi ne smiju izvoditi u određenim slučajevima.

Primjer je odredba ZPO-a da sud mora upozoriti svjedoka na pravo odbiti svjedočenje. Ako sud prekrši to pravo, sud ne smije upotrijebiti takvo svjedočenje u konačnoj odluci. Druga je situacija kad stranke informacije pribavljaju izvan parnice i kasnije ih upotrebljavaju u sudskom postupku s namjerom da se glede toga provodi dokazni postupak ili postavljaju dokazna pitanja suprotnoj stranci.

Nedopuštenost dokaza ne odnosi se na tako pribavljene informacije i činjenice, pa čak i ako su takve informacije bile pribavljene na nezakonit način. Od toga treba razlikovati treću situaciju, gdje stranke nezakonito pribavljaju same dokaze koje kasnije namjeravaju upotrijebiti u parničnom postupku.

U tom slučaju sud mora vagati interes stranaka – ocijeniti je li povreda prava druge stranke bila tako gruba da je dokaz zbog toga nedopušten. Kao slučajevi takvih povreda navode se povrede prava na privatnost.¹⁹

Dakle, u pravnim sustavima Njemačke i Slovenije postoji stav da treba nezakonito pribavljene dokaze ocijeniti putem „vaganja“ interesa – prava jedne stranke na dokaz i povrijeđenog ustavnog prava druge stranke. Stoga ostaje pitanje mogu li njihova iskustva u shvaćanju instituta nezakonitih dokaza u parnici poslužiti kao normativni uzor odnosno je li uopće potrebno normiranje.

Za sada vidimo da su odluke domaćih viših sudova donesene u području nezakonitih dokaza u radnopravnim odnosima trasirale put redovnim nižim sudovima da pravilno primjenjuju propise iz ovog područja, jer je ab initio bilo nesnalaženja i nedoumica oko pravilne primjene ustavnih i konvencijskih rješenja.

Ono što je vidljivo kao problem jest ocjena informatičkih tehnologija kao dokaznih sredstava u radnim sporovima. Ipak, ono na što judikatura ukazuje jest da se zakonitost pribavljanja dokaza u takvim situacijama treba ocjenjivati quaestio facti.

Možemo naznačiti da pri odlučivanju jesu li određeni dokazi „pribavljeni na nezakonit način“ sudovi u građanskim predmetima imaju veću slobodu djelovanja, odnosno da se izrazimo ustavnopravnim rječnikom - ne treba težiti ekscesivnom formalizmu..²⁰ jer je pravo stvoreno da bi se primjenjivalo na konkretne životne situacije.²¹