1. POVIJESNI RAZVOJ
Staž osiguranja s povećanim trajanjem uveden je u sustav mirovinskog osiguranja još u bivšoj federalnoj državi tadašnjim saveznim Zakonom o stažu osiguranja s povećanim trajanjem iz 1968. Naime, od 1965. starosna granica za ostvarivanje prava na mirovinu bila je neposredno povišena za pet godina (sljedećih pet godina - do 1970. godine - nitko nije mogao ostvariti pravo na starosnu mirovinu), pa je, na traženje tadašnjih sindikata, umjesto dotadašnjih skupina zaposlenih koje su pravo na starosnu mirovinu ostvarivale na temelju posebno određenih nižih starosnih granica, uvedeno računanje staža osiguranja s povećanim trajanjem za određene skupine zaposlenih. U tu svrhu uspostavljena je tada jedinstvena koncepcija računanja takvoga staža, razmjerno vremenu provedenog na radu na osobito teškim i po zdravlje štetnim poslovima, za razliku od ostalih država u Europi i svijetu, u kojima se problem rada na tim poslovima rješavao sniženim starosnim granicama za ostvarivanje prava na mirovinu za određene skupine zaposlenih (kao što su rudari, pomorci, radnici u metalurgiji, baletani i sl.), koje tamo ostvaruju pravo na mirovinu u sklopu posebno za njih osnovanih nositelja mirovinskog osiguranja. Od tada, pa do 80-ih godina prošloga stoljeća, usporedno s industrijalizacijom države i gospodarstvenim kretanjima, mogao se zabilježiti rast broja radnih mjesta na kojima se staž osiguranja računa s povećanim trajanjem, kao i broj radnika na njima, da bi kasnije došlo do reduciranja, ne samo skupina poslova, nego i broja radnika zaposlenih na tim poslovima. To reduciranje nije bilo samo posljedica prestanka rada u određenim poduzećima i gospodarstvenim djelatnostima, nego i posljedica poboljšavanja uvjeta rada i pojedinih radnih procesa, pa je time i otpala potreba za računanje staža osiguranja s povećanim trajanjem. Radna mjesta na kojima se staž računao s povećanim trajanjem utvrđivala su se posebnom odlukom tadašnje samoupravne interesne zajednice mirovinskog i invalidskog osiguranja u sklopu svake republike i pokrajine⁴, i to po jedinstvenoj metodologiji koja je važila za čitavu federalnu državu⁵. Takvo je stanje zatečeno početkom 90-ih godina prošloga stoljeća.

U međuvremenu, od 90-ih godina i kasnije u javnom sektoru došlo je do izvjesnog povećanja broja poslova na kojima se staž osiguranja računa s povećanim trajanjem, što je posljedica organiziranja samostalne hrvatske države i povećanja broja radnih mjesta, ali i zaposlenih na poslovima na kojima se staž osiguranja računa s povećanim trajanjem. Također, valja napomenuti da se, prigodom pripreme reforme mirovinskog sustava (1999.), razmatrala i mogućnost zamjene modela računanja staža osiguranja s povećanim trajanjem s nekim drukčijim, tako što bi se u tu svrhu osnovao i poslovao zaseban fond, koji bi poslovao na načelu kapitalizacije, po ugledu na slovenski model, ali do sada se u sustavu nije ništa promijenilo. Naime, model kapitalizacije, kao način financiranja mirovina, podesan je za mirovinske sustave u kojima se odlazi u mirovinu barem u vrijeme koje je zakonom određeno za odlazak u starosnu mirovinu (i kasnije), a ne prije toga vremena, što pokazuje da je model kapitalizacije neprimjenjiv za skupine zaposlenih koje rade na poslovima na kojima se staž osiguranja računa s povećanim trajanjem. Naime, kod tih osoba je vrijeme uplaćivanja doprinosa i njihove kapitalizacije znatno skraćeno i sredstva koja se u tu svrhu prikupljaju, nedovoljna su za osiguranje dovoljno visoke mirovine i njihovu isplatu, dugotrajniju nego u slučajevima osoba koje su otišle u mirovinu ne ispunjavajući redovite uvjete starosne dobi za to.

Kako se može zaključiti, u sustavu mirovinskog osiguranja, koji je važio i primjenjivao se do 31. prosinca 1998., pravo na staž osiguranja s povećanim trajanjem imali su samo radnici u radnom odnosu i djelatnici u javnoj upravi, koji su radili na osobito teškim i po zdravlje štetnim radnim mjestima, uz još neke manje skupine na kojima zaposleni, zbog prirode i težine posla, poslije određenih godina života nisu mogli s uspjehom obavljati svoju profesionalnu djelatnost, ali ne i osobe s invaliditetom.

2. STAŽ OSIGURANJA S POVEĆANIM TRAJANJEM ZA OSOBE S INVALIDITETOM
Nakon 1. siječnja 1999., tada već u samostalnoj hrvatskoj državi, radna mjesta na kojima se staž osiguranja računa s povećanim trajanjem utvrđuju se zakonom. Od tada su po prvi put u našem sustavu mirovinskog osiguranja osobe s teškim invaliditetom dobile mogućnost da im se staž osiguranja računa s povećanim trajanjem tako što su one i njihov invaliditet bili taksativno nabrojeni u tadašnjem Zakonu o mirovinskom osiguranju. To su bili: „osiguranici koji rade na osobito teškim i za zdravlje i radnu sposobnost štetnim radnim mjestima i osiguranici kojima nakon određenih godina života, zbog naravi i težine posla, fiziološke funkcije organizma opadaju u toj mjeri da onemogućavaju daljnje uspješno obavljanje tog posla kao i osiguranici slijepe osobe, osobe oboljele od distrofije i srodnih mišićnih i neuromišićnih bolesti, oboljeli od paraplegije, cerebralne i dječje paralize, multipleks skleroze, reumatoidnog artritisa, gluhe osobe te osobe kod kojih postoje funkcionalni poremećaji zbog kojih se ne mogu samostalno kretati bez uporabe invalidskih kolica, ostvaruju prava iz obveznoga mirovinskog osiguranja na temelju generacijske solidarnosti prema posebnom zakonu“⁶. Slijedom toga, u naknadno donesenom Zakonu o stažu osiguranja s povećanim trajanjem bilo je određeno da se svojstvo osiguranika tih osoba s invaliditetom i staž osiguranja priznaje s povećanim trajanjem, pod uvjetom da im zdravstveno stanje uzrokuje trajne posljedice za život i rad, što se utvrđivalo rješenjem u upravnom postupku, na temelju nalaza i mišljenja ovlaštenih vještaka mirovinskog osiguranja⁷, a staž osiguranja računao se 12/15 mjeseci godišnje.

Važećim Zakonom o stažu osiguranja s povećanim trajanjem obuhvaćen je širi krug tih osoba. Sada su to: „osobe oboljele od distrofije i srodnih mišićnih i neuromišićnih bolesti, oboljeli od paraplegije, cerebralne i dječje paralize, multiple skleroze i srodnih bolesti, slijepe osobe, gluhe osobe, gluhoslijepe osobe, osobe oboljele od reumatoidnog artritisa i drugih sustavnih upalnih bolesti zglobova i vezivnog tkiva (ankilozantni spondilitis, psorijatični artritis, seronegativni artritis, sistemski eritemski lupus, sklerodermija i polimiozitis/dermatomiozitis), osobe kod kojih postoje funkcionalni poremećaji zbog kojih se ne mogu samostalno kretati bez uporabe invalidskih kolica te osobe s Downovim sindromom“⁸. Kako se može vidjeti, tim su Zakonom također obuhvaćene skupine osoba s invaliditetom s teškim oštećenjima, koje teško ili gotovo nikako ne nalaze mjesto na tržištu rada, zbog čega je proširen krug osoba kojima se staž osiguranja računa s povećanim trajanjem. Također, u zakonu je ostao i uvjet da tim osobama zdravstveno stanje uzrokuje trajne posljedice za život i rad, kao i to da se staž osiguranja s povećanim trajanjem računa 12/15 mjeseci godišnje⁹. Zato je ovom dopunom Zakona o stažu osiguranja s povećanim trajanjem¹⁰ otvorena šira mogućnost računanja staža osiguranja s povećanim trajanjem, kako bi se te skupine osoba poticalo da se uključuju na tržište rada, samozapošljavaju se te ravnopravno sudjeluju u društvu uopće.

3. SADRŽAJ DOPUNA ZAKONA
Ova dopuna Zakona o stažu osiguranja s povećanim trajanjem odnosi se samo na osobe s invaliditetom koje su već obuhvaćene mogućnošću računanja staža osiguranja s povećanim trajanjem. Tako se ta mogućnost proširuje na još neke skupine osoba s invaliditetom koje obavljaju neke druge djelatnosti, izjednačene s osobama u radnom odnosu. To su sljedeće skupine:

• osobe koje se nakon završenog školovanja nalaze na obveznom stručnom osposobljavanju za rad¹¹
• osobe koje pružaju pomoć i njegu hrvatskim ratnim vojnim invalidima iz Domovinskog rata i koje za taj rad primaju naknadu prema posebnim propisima¹²
• roditelji koji obavljaju roditeljske dužnosti roditelja u prvoj godini života djeteta, ako je dijete hrvatski državljanin i ako roditelj i dijete imaju prebivalište u Republici Hrvatskoj¹³
• osobe, odnosno osiguranici, korisnici naknade plaće zbog privremene nesposobnosti za rad, nakon prestanka zaposlenja ili drugoga rada na temelju kojega su bile osigurane¹⁴
• osobe koje se nalaze na profesionalnoj rehabilitaciji, za vrijeme trajanja te rehabilitacije i bez obzira na to jesu li prije toga te osobe bile osigurane u obveznom mirovinskom osiguranju¹⁵.

Također, osobe s invaliditetom, koje obavljaju samostalne djelatnosti i neke druge skupine, isto će ubuduće imati pravo na staž osiguranja s povećanim trajanjem¹⁶. To su:

• obrtnici i ostali koji obavljaju gospodarske i druge samostalne djelatnosti, osobe koje su na temelju svojega rada obveznici poreza na dohodak ili poreza na dobit, vrhunski sportaši, osobe koje obavljaju domaću radinost ili sporedno zanimanje¹⁷
• osobe upisane u upisnik poljoprivrednika, osigurane na osobni zahtjev¹⁸
• članovi uprave, izvršni direktori trgovačkih društava, likvidatori i upravitelji zadruge¹⁹
• svećenici i drugi vjerski službenici vjerske zajednice upisane u javnu evidenciju²⁰
• osobe zaposlene u inozemstvu kod međunarodnih organizacija, u Europskoj uniji ili stranih poslodavaca, koji nemaju poslovnu jedinicu u Republici Hrvatskoj, a one rade u Republici Hrvatskoj, osigurane na osobni zahtjev²¹.

Ovim potonjim skupinama osoba s invaliditetom staž osiguranja s povećanim trajanjem računat će se na temelju plaćenih doprinosa za mirovinsko osiguranje jer oni sami za sebe plaćaju doprinose za to osiguranje. Zakon o dopunama također sadržava obvezu prijave na matičnu evidenciju, podatak o svojstvu osiguranika – osoba s invaliditetom iz navedene dvije skupine, kojima će se staž osiguranja ubuduće računati s povećanim trajanjem²².

4. ZAKLJUČAK
Kako se može vidjeti, počevši od 1999. godine osobama s invaliditetom počeo se računati staž osiguranja s povećanim trajanjem, s tim da se taj krug osoba od 2019. godine najprije proširio na neke druge skupine, da bi se Zakonom o dopunama još proširio na osobe s invaliditetom koje obavljaju samostalne i neke druge djelatnosti, praktično, na sve osobe s invaliditetom koje nešto rade. Tako će se od ovih dopuna Zakona o stažu osiguranja s povećanim trajanjem svim navedenim skupinama osoba s invaliditetom, koje su obuhvaćene obveznim mirovinskim osiguranjem, bez obzira na osnovu osiguranja, ubuduće računati staž osiguranja s povećanim trajanjem po stopi 12/15 mjeseci godišnje, za razliku od ostalih skupina zaposlenih, kojima se staž osiguranja računa s povećanim trajanjem kada se nalaze u radnom odnosu²³. Time je zakonodavac prema osobama s invaliditetom primijenio tzv. pozitivnu diskriminaciju. Naime, osobe s invaliditetom ne samo što nisu sposobne obavljati sve poslove kao zdrave osobe, nego one teško nalaze mjesto na tržištu rada. Zbog toga im je Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom omogućeno i samozapošljavanje²⁴, tako da vlastitim osobnim radom mogu zarađivati za život. Tako ih se ovom zakonskom mjerom želi i nastoji stimulirati ne samo na zapošljavanje, nego i na samozapošljavanje, čime Republika Hrvatska ispunjava obveze koje proizlaze iz Nacionalne strategije za izjednačavanje mogućnosti za osobe s invaliditetom, 2017. – 2020.²⁵ Također, time se osobito ispunjavaju obveze iz Konvencije o pravima osoba s invaliditetom²⁶, prema kojoj, između ostalog: „Države stranke priznaju pravo na rad osobama s invaliditetom, na ravnopravnoj osnovi s drugima; ovo uključuje pravo na mogućnost zarađivanja za život od rada, slobodno odabranog ili prihvaćenog na tržištu rada i u radnom okruženju koje je otvoreno, uključujuće i dostupno osobama s invaliditetom. Države stranke će osigurati i promicati ostvarenje prava na rad, uključujući pritom i one koji steknu invaliditet tijekom zaposlenja, poduzimanjem odgovarajućih koraka, uključujući i zakonodavstvo…²⁷“, što, između ostalog, uključuje pristup osobama s invaliditetom općim tehničkim programima, programima profesionalne orijentacije, službama zapošljavanja te profesionalnom i trajnom obrazovanju, promicanje mogućnosti zapošljavanja i napredovanja u karijeri na tržištu rada, i to u javnom i u privatnom sektoru, pružanje pomoći pri nalaženju i zadržavanju posla te promicanje mogućnosti samozapošljavanja, poduzetništva, zadrugarstva i pokretanja vlastitog posla, kao i da osobe s invaliditetom ne budu držane u ropskom ili podčinjenom odnosu i da budu, pod uvjetima ravnopravnim s drugima, zaštićene od prisilnog rada. Prema tome, na tim osnovama valja razmatrati ove dopune Zakona o stažu osiguranja s povećanim trajanjem u njihovoj budućoj primjeni.