26.11.2021.

Novo reguliranje ugovora o kupoprodaji

Hrvatski je sabor 12. studenoga 2021. donio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima. Navedene su izmjene i dopune učinjene kako bi se u njega ugradila pravila sadržana u Direktivi (EU) 2019/771, zakonodavnom aktu koji je nastojao ukloniti prepreke koje su ometale prekograničnu trgovinu. Prenošenjem sadržaja Direktive u Zakon o obveznim odnosima mijenjaju se i opća pravila koja se primjenjuju na sve ugovore o kupoprodaji. Autorica Maja Josipović vodi nas kroz izmjene i dopune Zakona o obveznim odnosima i pojašnjava na koji način one utječu na ugovor o kupoprodaji.

1. UVOD
Izmjene i dopune Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – u nastavku teksta: ZOO), usvojene na sjednici Hrvatskog sabora održanoj 12. studenoga 2021., na nov način uređuju ugovor o kupoprodaji, prenoseći pravila iz Direktive 2019/7711, kojom je zamijenjena prijašnja Direktiva 1999/44.2

Naime, Direktiva 2019/771 nastojala je ukloniti prepreke koje su ometale prekograničnu trgovinu. Do navedene situacije došlo je zahvaljujući prijašnjoj Direktivi 1999/44, koja je, kao direktiva minimalnog usklađenja, dopuštala državama članicama da uvedu ili zadrže i strože odredbe od onih propisanih Direktivom 1999/44 kako bi osigurale višu razinu zaštite potrošača, što je dovelo do razlike u nacionalnim propisima u području potrošačkog ugovornog prava. Na taj način povećala se pravna nesigurnost te se stvorila klima koja nije poticala sklapanje prekograničnih ugovora o kupoprodaji. Stoga je cilj Direktive 2019/771 bio ukloniti prepreke povezane s ugovornim pravom koje ometaju prekograničnu trgovinu, smanjiti nesigurnosti s kojom se suočavaju poslovni subjekti i potrošači zbog složenosti pravnog okvira te smanjiti troškove uzrokovane razlikama u nacionalnim ugovornim pravima.

Direktiva 2019/771 postavljena je kao direktiva maksimalnog usklađenja koja dopušta odstupanje od njezinih pravila samo u slučajevima koji su u Direktivi navedeni. Stoga države članice u svojem nacionalnom pravu ne mogu zadržati niti uvesti (blaže ili strože) odredbe koje odstupaju od odredbi utvrđenih Direktivom 2019/771, osim ako njome nije drukčije predviđeno.

Izmjene i dopune ZOO-a iz 2021. pristupile su prenošenju odredbi Direktive 2019/771 tako da su ta pravila prenesena kao opća pravila koja se primjenjuju na sve ugovore o kupoprodaji i na sve stvari, s posebnim uređenjem određenih instituta za pojedine vrste ugovora kao što su trgovački ugovori, potrošački ugovori i sl.3

U ovom članku nastojimo prikazati važne novosti koje se uvode izmjenama i dopunama ZOO-a iz 2021., a koje se tiču ugovora o kupoprodaji te skrenuti pozornost na moguće teškoće u njihovoj provedbi. Pozitivne i negativne posljedice tih izmjena pokazat će praksa tijekom vremena.

2. DEFINICIJE
Pohvaljujemo zakonodavca zato što je prepoznao potrebnim unijeti u ZOO članak koji sadržava definicije pojedinih pojmova jer se one inače nalaze po cijelom ZOO-u. Sada je u novom članku 399.a definirano čak jedanaest pojmova, no oni su nažalost definirani u odnosu na odgovornost za materijalne nedostatke stvari i komercijalno jamstvo (kod ugovora o kupoprodaji), iako se mogu pojavljivati i u drugim slučajevima kao i kod drugih ugovora.

Iznimno je bitno definiranje pojma „potrošač“, koji je određen kao fizička osoba koja sklapa ugovor o kupoprodaji izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Takva definicija potrošača je uža od definicije potrošača iz članka 5. t. 15.4 Zakona o zaštiti potrošača5, koja se odnosi na pravne poslove općenito. Imajući na umu da potrošači sklapaju različite ugovore (ugovor o zajmu s obročnom otplatom, kreditiranju, o pružanju usluga i sl.), a ne samo ugovor o kupoprodaji, šteta je da u ZOO-u nije ponuđena šira definicija pojma „potrošač“, kako bi se upravo ona mogla primijeniti i na ostale ugovore koje potrošač sklapa, a tim više kada se pogleda definicija pojma „potrošački ugovor“. Naime, definicija potrošačkog ugovora je šira jer nije vezana uz ugovor o kupoprodaji, već se navodi kako je to ugovor koji sklapaju potrošač i svaka fizička ili pravna osoba koja djeluje u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, uključujući i osobu koja djeluje u ime ili za račun te osobe.

Stavljajući prije navedene definicije potrošača i potrošačkog ugovora u korelaciju, valja napomenuti da se zbog uske definicije pojma potrošač koju daje ZOO sužava i definicija potrošačkog ugovora, jer se potrošač prema ZOO-u definira samo u odnosu na ugovor o kupoprodaji6. Prema mišljenju autorice, u slučajevima kada potrošač sklopi neki drugi ugovor (osim ugovora o kupoprodaji) koji ulazi u kategoriju potrošačkog ugovora, trebalo bi se pozvati na definiciju potrošača iz ZZP-a koja je šira od definicije iz ZOO-a, čime bi se riješila dvojba.

Usto, dana je definicija pojma „proizvođač“, koji je definiran kao osoba koja je izradila stvar, uvezla stvar na područje Europske unije i svaka druga osoba koja se predstavlja kao proizvođač time što na stvar stavlja svoje ime, zaštitni znak ili drugi razlikovni znak. Valja napomenuti da u ZOO-u već postoji definicija proizvođača (u članku 1076.) i da su jedna s drugom u korelaciji pa nova definicija proizvođača nema neku dodanu vrijednost.

Nadalje, utvrđene su definicije digitalnog sadržaja, digitalne usluge, trajnog nosača i trajnosti7, koje su itekako bitne za moderni svijet u kojem se učestalo koriste digitalne tehnologije. Jedino je šteta što su ti pojmovi definirani u odnosu na odgovornost za materijalne nedostatke stvari i komercijalno jamstvo (za ugovore o kupoprodaji).

3. MATERIJALNI NEDOSTACI
Pojam materijalnog nedostatka sada je redefiniran pa zakonodavac radi razliku u ocjenjivanju nedostataka prema subjektivnim i objektivnim kriterijima.

3.1. SUBJEKTIVNI MATERIJALNI NEDOSTACI
U članku 401. st. 1. ZOO-a propisuju se nedostaci na stvari tako da stvar ne udovoljava onim zahtjevima koji su ugovorne strane utvrdile ugovorom o kupoprodaji.

Dakle, riječ je o subjektivnim kriterijima za ocjenu ima li stvar nedostatak ili ne, a to su: 1) ako stvar ne odgovara opisu, vrsti, količini i kvaliteti odnosno nema funkcionalnost, kompatibilnost, interoperabilnost8 i druge značajke kako je utvrđeno ugovorom o kupoprodaji; 2) ako stvar nije prikladna za bilo koju posebnu namjenu za koju je potrebna kupcu i s kojom je kupac upoznao prodavatelja najkasnije u trenutku sklapanja ugovora te u odnosu na koju je prodavatelj dao pristanak; 3) ako stvar nije isporučena sa svom dodatnom opremom i uputama, uključujući upute za instalaciju, kako je utvrđeno ugovorom o kupoprodaji i 4) ako stvar nije isporučena s ažuriranjima kako je utvrđeno ugovorom o kupoprodaji.

Dakle, riječ je o nedostatku na isporučenoj stvari u obliku neispunjavanja zahtjeva iz ugovora o kupoprodaji. Isto tako, ako je isporučena stvar s digitalnim elementima, a ugovoreno je isporučivanje i ažuriranja, tada će nedostatak na stvari postojati kada ugovoreno ažuriranje nije isporučeno, kao i kada je ono isporučeno, ali je neispravno ili nepotpuno.

3.2. OBJEKTIVNI MATERIJALNI NEDOSTACI
U članku 401. st. 2. ZOO-a sada se propisuju materijalni nedostaci koji se ocjenjuju na temelju objektivnih kriterija, a to su: 1) ako stvar nije prikladna za upotrebu u svrhe za koje bi se stvar iste vrste uobičajeno koristila, uzimajući u obzir sve propise Europske unije i Republike Hrvatske, tehničke standarde ili, ako ih nema, primjenjive kodekse ponašanja u određenom području ako oni postoje; 2) ako stvar ne odgovara kvaliteti i opisu uzorka ili modela koji je prodavatelj stavio na raspolaganje kupcu prije sklapanja ugovora; 3) ako stvar nije isporučena s dodatnom opremom, uključujući ambalažu, upute za instalaciju ili druge upute, čiji primitak kupac može razumno očekivati i 4) ako stvar ne odgovara količini ili nema ona svojstva i druge značajke, uključujući one koje se odnose na trajnost, funkcionalnost, kompatibilnost i sigurnost, koji su uobičajeni za stvar iste vrste i koje kupac može razumno očekivati s obzirom na prirodu stvari te uzimajući u obzir sve javne izjave koje su dali prodavatelj ili druge osobe u prethodnim fazama lanca transakcija, uključujući i proizvođača, ili koje su dane u njihovo ime, osobito u oglašavanju ili označivanju.9

Od tih nedostataka moguće je odstupanje kod potrošačkih ugovora, i to samo u slučaju kada je potrošač bio posebno obaviješten da određeno obilježje stvari odstupa od objektivnih kriterija koji se koriste za određivanje nedostataka i ako je potrošač to izričito i zasebno prihvatio prilikom sklapanja ugovora. Ovo će biti posebno bitno pri prodaji rabljenih stvari.

Nadalje, zakonodavac je propisao i nedostatke koji se tiču nepravilne instalacije ili montaže stvari10, i to kada je usluga instalacije/montaže bila dio ugovora o kupoprodaji, a obavio ju je prodavatelj ili osoba za koju on odgovara.

Zanimljivo je da je zakonodavac zaštitio kupca čak i u slučaju kada je on sam nepravilno instalirao ili montirao stvar, no samo ako je ta nepravilna instalacija/montaža bila posljedica nedostataka u uputama za instalaciju/montažu koje mu je dostavio prodavatelj. Dakle, na sudu koji vodi postupak teret je procjene kolika je bila jasnoća tih uputa s obzirom na prosječnog kupca.

4. ODGOVORNOST ZA MATERIJALNE NEDOSTATKE
Odgovornost prodavatelja za materijalne nedostatke također je redefinirana i sada je propisano da ona postoji bez obzira na to je li sklopljen usmeni ugovor o kupoprodaji ili je on sklopljen u pisanom obliku11. Navedena odredba nije od posebne dodane vrijednosti jer sudska praksa pri procjeni odgovornosti prodavatelja nije niti radila razliku s obzirom na oblik u kojem je sklopljen ugovor.

Nadalje, u istom članku normira se odgovornost prodavatelja i za ugovore za isporuku stvari koju je tek potrebno izraditi ili proizvesti. Pohvalno je što je u ovom slučaju zakonodavac s ugovorom o kupoprodaji izjednačio i ugovor o djelu, kao i druge ugovore pa će prodavatelj kod potrošačkih ugovora odgovarati za materijalne nedostatke stvari prema pravilima propisanima za ugovor o kupoprodaji i kada je riječ o ugovoru za isporuku stvari koju je tek potrebno izraditi ili proizvesti, neovisno o kakvoj je vrsti ugovora riječ.

Zakonodavac je propisao presumpciju da je svaki nedostatak stvari kao i stvari s digitalnim elementima koji se pokazao u roku od jedne godine od trenutka prijelaza rizika postojao i u trenutku prijelaza rizika, osim ako prodavatelj dokaže suprotno ili suprotno proizlazi iz naravi stvari ili naravi nedostatka. Time je ranije propisani rok od 6 mjeseci povećan na godinu dana, dok je za trgovačke ugovore zadržano važeće uređenje (rok od 6 mjeseci).

4.1. ODGOVORNOST ZA MATERIJALNE NEDOSTATKE U POTROŠAČKIM UGOVORIMA KUPOPRODAJE STVARI S DIGITALNIM ELEMENTIMA
Pravila o odgovornosti za materijalne nedostatke neće se primjenjivati na potrošačke ugovore o kupoprodaji materijalnih nosača podataka koji služe isključivo kao nosači digitalnog sadržaja12, a isto tako ni na potrošačke ugovore za isporuku digitalnih sadržaja ili usluga, osim ako je predmet ugovora o kupoprodaji neka pokretna stvar u koju je ugrađen digitalni sadržaj/usluga ili su povezani sa stvari tako da bi odsutnost tog digitalnog sadržaja/usluge onemogućila funkcioniranje te stvari. Pritom nije bitno isporučuje li takav digitalni sadržaj/uslugu prodavatelj ili treća strana.

U slučaju dvojbe o tome je li isporuka ugrađenog ili povezanog digitalnog sadržaja/usluge dio potrošačkog ugovora o kupoprodaji, zakonodavac je propisao presumpciju da su oni obuhvaćeni ugovorom o kupoprodaji. Naime, sadržaj ugovora o kupoprodaji trebao bi utvrditi čini li isporuka ugrađenog ili povezanog digitalnog sadržaja/usluge dio ugovora o kupoprodaji s prodavateljem. Ako to nije navedeno u ugovoru, zakonodavac je propisao prije navedenu presumpciju da bi otklonio određenu nesigurnost između prodavatelja i kupca jer postoji roba za koju se podrazumijeva da obuhvaća isporuku određenog digitalnog sadržaja/usluge jer je to uobičajeno za takvu vrstu robe pa bi ih potrošač mogao razumno očekivati.

Nadalje, zakonodavac pojašnjava i trenutak prelaska rizika na kupca pa tako u slučaju stvari s digitalnim elementima rizik na kupca prelazi u trenutku kada je obavljena jednokratna isporuka odnosno kada je započela kontinuirana isporuka digitalnog sadržaja ili usluge, pri čemu je bitno da je isporučena i fizička stvar. Što se tiče same kontinuirane isporuke digitalnog sadržaja/usluge tijekom razdoblja duljeg od dvije godine, teret dokaza da ne postoji nedostatak digitalnog sadržaja/usluge je na prodavatelju za cijelo razdoblje na koje je isporuka ugovorena, a ako je ugovorena kontinuirana isporuka digitalnog sadržaja/usluge na rok do dvije godine, teret dokaza da ne postoji nedostatak je na prodavatelju za vrijeme od dvije godine od prijelaza rizika.

4.2. ODGOVORNOST ZA MATERIJALNE NEDOSTATKE U SLUČAJU INSTALIRANJA ILI MONTIRANJA STVARI
U slučaju kada stvar treba instalirati ili montirati prodavatelj ili osoba za koju on odgovara, rizik na kupca prelazi u trenutku u kojem je dovršena instalacija odnosno montaža. To je dobro jer se u praksi zna dogoditi da prodavatelj isporuči stvar kupcu, a da instaliranje ili montaža određeno vrijeme ne bude izvršena. U tom slučaju, kupac, iako je stvar dobio, ne može je upotrebljavati pa ne može ni primijetiti ima li stvar nedostatak ili nema sve dok se instalacija ili montaža ne izvrši. Stoga, uvođenjem ove odredbe opravdano se štiti kupca.

4.3. ODGOVORNOST ZA MATERIJALNE NEDOSTATKE U LANCU ISPORUKE
Zakonodavac uvodi odgovornost za materijalne nedostatke u lancu isporuke tako da prodavatelj, koji kupcu odgovara za nedostatke stvari, ima pravo ostvarivati svoja prava iz odgovornosti za materijalne nedostatke prema svojem prodavatelju (tzv. prethodni prodavatelj), ali pod uvjetom da su i u odnosu između njih ispunjene pretpostavke odgovornosti za materijalne nedostatke13. Pritom, prodavatelj je dužan bez odgađanja obavijestiti prethodnog prodavatelja o tome da je popravio ili zamijenio stvar kupcu, snizio mu cijenu ili da je nastupio raskid ugovora s kupcem te mu dostaviti sve podatke važne za prosuđivanje odgovornosti za materijalne nedostatke. Prethodni prodavatelj neće odgovarati za materijalne nedostatke ako je od prijelaza rizika između prethodnog prodavatelja i prodavatelja prošlo više od dvije godine, no prethodni prodavatelj i prodavatelj smiju ugovarati i druge rokove, kao i isključenje, ograničenje odnosno proširenje odgovornosti.

4.4. ODGOVORNOST ZA NEDOSTATKE U POTROŠAČKIM UGOVORIMA PRI AŽURIRANJU STVARI S DIGITALNIM ELEMENTOM
Kod stvari s digitalnim elementom moguće je ugovorom predvidjeti obvezu ažuriranja, no prodavatelj bi, i kada to nije posebno ugovoreno, trebao osigurati ažuriranja, a posebno sigurnosna ažuriranja koja su potrebna da stvar s digitalnim elementom ostane bez nedostataka. Takva obveza ažuriranja kod ugovora o kupoprodaji s kontinuiranom isporukom digitalnog sadržaja ili usluge na rok dulji od dvije godine, traje do isteka razdoblja za koji je ugovorena, a ako je ugovoreno kraće razdoblje kontinuirane isporuke, obveza ažuriranja traje dvije godine od trenutka prijelaza rizika na kupca.

Pri jednokratnoj isporuci prodavatelj je odgovoran za pružanje potrebnih ažuriranja kako bi stvar s digitalnim elementom ostala bez nedostatka tijekom razdoblja koje potrošač može razumno očekivati, što se procjenjuje na temelju vrste i namjene robe i digitalnih elemenata te uzimajući u obzir okolnosti i prirodu ugovora o kupoprodaji.

Na potrošaču je izbor o tome hoće li ažuriranja instalirati ili ne. Međutim, ako odluči ne instalirati isporučena mu ažuriranja, potrošač ne bi trebao očekivati da će takva stvar ostati bez nedostataka, a prodavatelj neće biti odgovoran za nedostatak koji proizlazi isključivo iz propuštanja instalacije ažuriranja, ako je obavijestio potrošača o raspoloživosti ažuriranja i posljedicama propuštanja instalacije te ako potrošačevo propuštanje instalacije ili nepravilna instalacija ažuriranja nisu posljedica nedostataka u dostavljenim uputama za instalaciju.

Osim toga, prodavatelj neće odgovarati za prijašnje navedene nedostatke ako je potrošač u trenutku sklapanja ugovora bio obaviješten da određeno obilježje odstupa od objektivnih kriterija koji se koriste za određivanje nedostataka i ako ga je izričito i zasebno prihvatio prilikom sklapanja ugovora.

5. PRAVA KUPCA U SLUČAJU MATERIJALNOG NEDOSTATKA STVARI
U slučaju nedostatka stvari kupac koji je pravodobno i uredno obavijestio prodavatelja o njemu ima pravo od prodavatelja zahtijevati: popravak stvari, zamjenu stvari, razmjerno sniženje cijene ili izjaviti da raskida ugovor. U svakom od tih slučajeva kupac ima pravo i na popravljanje štete prema općim pravilima o odgovornosti za štetu, uključujući i štetu koju je zbog nedostatka stvari pretrpio na drugim svojim dobrima. Sada se u ZOO-u propisuje hijerarhija prava kupca, i to tako da je kupac prvo ovlašten tražiti uklanjanje nedostatka, pri čemu ima pravo izbora između popravka i zamjene stvari, no pritom je ipak ograničen samo ako bi odabrana opcija (popravak ili zamjena) bila nemoguća, ili ako bi njome prodavatelju nastali nerazmjerni troškovi u odnosu na drugu opciju. Pri ocjeni nerazmjernosti uzimaju se u obzir sve okolnosti, a osobito vrijednost stvari bez nedostatka, važnost nedostatka i pitanje može li se popravak odnosno zamjena obaviti bez znatnih neugodnosti za kupca. S druge strane, prodavatelj ima pravo odbiti uklanjanje nedostatka ako su popravak i zamjena nemogući ili bi mu time bili prouzročeni nerazmjerni troškovi.

5.1. UKLANJANJE NEDOSTATKA POPRAVKOM ILI ZAMJENOM STVARI
Uklanjanje nedostatka ili predaja druge stvari za kupca je besplatno jer troškove14 snosi prodavatelj. Popravak odnosno zamjenu stvari treba provesti u razumnom roku od trenutka obavijesti o nedostatku te bez znatnih neugodnosti za kupca, uzimajući u obzir prirodu stvari i njezinu svrhu. Kupac je obvezan staviti stvar na raspolaganje prodavatelju, a prodavatelj ju je obvezan preuzeti. Ako je riječ o stvari koja je prethodno instalirana ili montirana, u slučaju da je potreban njezin popravak ili zamjena, to će uključivati i instalaciju ili montažu ako se nedostatak pojavio nakon što je instalacija ili montaža bila obavljena u skladu s njezinom prirodom i namjenom. U slučaju zamjene stvari potrošač nije dužan platiti za uobičajenu upotrebu zamijenjene stvari tijekom razdoblja prije njezine zamjene.

Izmjenama ZOO-a propisano je da kupac ima pravo uskratiti plaćanje bilo kojeg nepodmirenog dijela cijene sve dok prodavatelj ne ispuni svoje obveze po osnovi odgovornosti za materijalne nedostatke. Takve su se situacije u praksi često događale (primjerice, prodavatelj tuži kupca za isplatu dijela kupovnine, a kupac se brani da mu je isporučena stvar s nedostatkom te da prodavatelj nije ispunio svoju obvezu po osnovi odgovornosti za materijalne nedostatke).

5.2. SNIŽENJE CIJENE I RASKID UGOVORA
Sniženje cijene ili raskid ugovora kupac ima pravo tražiti tek ako prodavatelj nije uklonio nedostatak ili je to odbio učiniti, ili ako nedostatak postoji unatoč pokušaju da ga se ukloni, odnosno ako je iz okolnosti očito da se nedostatak neće ukloniti u razumnom roku ili bez znatnih neugodnosti za kupca te ako je nedostatak tako ozbiljan da opravdava trenutačno sniženje cijene ili raskid ugovora. Ako je nedostatak neznatan, kupac neće imati pravo na raskid ugovora, ali mu pripadaju sva druga prava uključujući i naknadu štete. Teret dokaza da je nedostatak neznatan je na prodavatelju.

5.3. RASKID POTROŠAČKOG UGOVORA IZJAVOM KUPCA
Izmjenama ZOO-a propisuje se poseban način raskida potrošačkih ugovora izjavom kupca ako prodavatelj u naknadnom razumnom roku ne ispuni potrošački ugovor, što znači da potrošački ugovor ostaje na snazi nakon proteka naknadnog roka ako ga kupac ne raskine, za razliku od ostalih ugovora o kupoprodaji koji se raskidaju po samom zakonu, a kupac ga izjavom može održati na snazi.

U slučaju kada kupac stječe više stvari, a samo neka od stvari ima nedostatak, kupac može raskinuti ugovor glede svih stvari, a ne samo u odnosu na stvar s nedostatkom, ako se od njega ne može očekivati da će pristati zadržati samo stvar koja nema nedostatak. U odnosu na potrošačke ugovore, u slučaju kada potrošač raskine ugovor samo glede stvari s nedostatkom prodavatelj neće imati pravo raskinuti ugovor i glede ostalih stvari, čime se nastoji dodatno zaštititi potrošača.

Trošak povrata stvari prodavatelju u slučaju raskida ugovora snosi prodavatelj. Prilikom povrata stvari, prodavatelj je dužan vratiti cijenu plaćenu za stvar, ali tek nakon što je primi ili tek kad od kupca primi dokaz da je stvar poslao natrag.

6. KOMERCIJALNO JAMSTVO
Institut jamstva za ispravnost prodane stvari (garancija) sada se naziva komercijalno jamstvo. Ono je definirano u članku 423. ZOO-a kao svaka obveza kojom se prodavatelj/proizvođač (davatelj jamstva), osim odgovornost za materijalne nedostatke stvari, obvezuje kupcu vratiti plaćenu cijenu ili zamijeniti, popraviti ili servisirati stvar ako ona ne zadovoljava specifikacije ili druge zahtjeve koji su navedeni u izjavi o jamstvu ili u relevantnom reklamnom materijalu koji je dostupan u trenutku ili prije sklapanja ugovora.

Ako su uvjeti komercijalnog jamstva sadržani u reklamnom materijalu povoljniji za kupca od uvjeta iz izjave o komercijalnom jamstvu, prednost imaju povoljniji uvjeti, osim ako je prije sklapanja ugovora povezani reklamni materijal bio ispravljen na jednak ili usporediv način kao i kada je dan. Također, ako proizvođač nudi kupcu komercijalno jamstvo trajnosti za određenu stvar tijekom određenog razdoblja, on je odgovoran izravno kupcu tijekom cijelog tog razdoblja glede popravka ili zamjene stvari, a kupcu može ponuditi i povoljnije uvjete u izjavi o komercijalnom jamstvu trajnosti.

Ako stvar ne zadovoljava specifikacije odnosno zahtjeve navedene u jamstvu tijekom određenog vremena računajući od njezine predaje kupcu, kupac može zahtijevati od proizvođača/prodavatelja da stvar popravi u razumnom roku ili ako to ne učini da mu preda stvar koja zadovoljava specifikacije odnosno zahtjeve navedene u jamstvu.

U slučaju proizvođačeva jamstva za ispunjenje obveza iz jamstva uz proizvođača odgovara i prodavatelj. Izjava o komercijalnom jamstvu dostavlja se kupcu na trajnom nosaču podataka najkasnije u trenutku predaje stvari te ona mora biti jednostavna i razumljiva i u njoj mora biti navedeno da komercijalno jamstvo ne utječe na prava kupca iz odgovornosti za materijalne nedostatke stvari. Ako izjava nije uručena kupcu i ne sadržava sve što mora sadržavati, to ne utječe na valjanost jamstva i obveze davatelja jamstva.

7. ZAKLJUČAK
U ovom smo članku pokušali ukratko prikazati izmjene i dopune ZOO-a koje nas očekuju, a koje su vezane uz ugovore o kupoprodaji koji će biti sklopljeni nakon 1. siječnja 2022.

One su napravljene s obzirom na tehnološki napredak koji je doveo do rasta tržišta robe s ugrađenim digitalnim sadržajima ili uslugama i činjenice da potrošači takvu robu sve češće upotrebljavaju i kupuju. Međutim, tek će praksa tijekom vremena pokazati je li s tim izmjenama i dopunama u cijelosti udovoljeno tehnološkom napretku.

 

1 Direktiva (EU) 2019/771 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 2019. o određenim aspektima ugovora o kupoprodaji robe, izmjeni Uredbe (EU) 2017/2394 i Direktive 2009/22/EZ te stavljanju izvan snage Direktive 1999/44/EZ, SL L 136, od 22. 5. 2019., str. 28 – 50 (u nastavku teksta: Direktiva 2019/771).
2 Direktiva 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 25. svibnja 1999. o određenim aspektima prodaje robe široke potrošnje i o jamstvima za takvu robu, SL L 171, od 7. 7. 1999., str. 17 – 21.
3 Nacrt konačnog prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima, Ministarstvo pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, https://vlada.gov.hr/sjednice/78-sjednica-vlade-republike-hrvatske-33060/33060 (30. rujna 2021.).
4 Potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.
5 Nar. nov., br. 41/14, 110/15 i 14/19 - u nastavku teksta: ZZP.
6 Valja imati na umu da se i ranija definicija potrošačkog ugovora, koja je postojala u članku 402. st. 3. ZOO-a, odnosila na ugovor o kupoprodaji.
7 Članak 399.a t. 4., t. 5., t. 9. i t. 10. ZOO-a.
8 Definicije svih triju pojmova sadržava članak 399.a t. 6., 7. i 8.
9 Prodavatelja izjave iz članka 401. st. 2. t. 4. ZOO-a ne obvezuju ako dokaže da nije znao niti mogao znati za izjavu ili da je do trenutka sklapanja ugovora javna izjava bila ispravljena na jednak ili usporediv način kao i kada je dana ili da ta javna izjava nije mogla utjecati na donošenje odluke o kupnji.
10 Članak 401. st. 2. t. 5. i t. 6. ZOO-a.
11 Članak 400. st. 3. ZOO-a.
12 Iz Nacrta zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima razvidno je da zakonodavac planira posebnim zakonom urediti potrošačke ugovore na temelju kojih trgovac isporučuje ili se obvezuje isporučiti digitalni sadržaj ili uslugu potrošaču, a koji se odnose i na digitalni sadržaj koji je isporučen na materijalnom nosaču podataka, kao što su DVD-ovi, CD-ovi, USB memorije i memorijske kartice, kao i na sam materijalni nosač podataka, pod uvjetom da taj nosač služi isključivo kao nosač digitalnog sadržaja. Upravo iz tog razloga je u ZOO-u isključena odgovornost za takvu vrstu potrošačkih ugovora.
13 Članak 422.a ZOO-a.
14 Primjerice: poštanski troškovi, troškovi prijevoza, rada ili materijala i sl.