Hrvatska je u 2007. godini usvojila Nacionalnu klasifikaciju prostornih jedinica za statistiku¹, koja odgovara NUTS klasifikaciji za države članice Europske unije (u nastavku teksta: i EU). Na razini NUTS 2 Republika Hrvatska trenutno ima definirane tri statističke regije - Sjeverozapadnu Hrvatsku, Središnju i Istočnu (Panonsku) Hrvatsku te Jadransku Hrvatsku.

Mnoge je iznenadila nedavna najava o promjeni definicije neadministrativnih, tj., statističkih regija koja bi trebala uslijediti 1. siječnja 2013., a prema kojoj će Republika Hrvatska umjesto tri imati dvije takve regije. Dvojbe je posebice otvorilo objavljeno rješenje o združivanju dviju regija u jedinstvenu regiju sjeverne ili kontinentalne Hrvatske. Prije svega, bitno je razjasniti moguće razloge te promjene u sklopu relevantnih regulativnih odredaba EU²:

• prosječna veličina statističkih regija na NUTS 2 razini mora biti između 800.000 tisuća i 3,0 mil. stanovnika;

• pri definiciji neadministrativnih regija, mora se voditi računa o relevantnim kriterijima poput zemljopisnih, povijesnih, kulturnih ili okolišnih čimbenika; 

• promjene su moguće svake tri godine, ako se tako smanjuje standardna devijacija (mjera raspršenosti) broja stanovnika u svim teritorijalnim jedinicama Europske unije. 

Posljednji uvjet za Republiku Hrvatsku predstavljao bi vrlo bitno ograničenje s obzirom na to da su sadašnje tri statističke regije vrlo ujednačene s populacijom između 1,23 i 1,65 milijuna stanovnika, prema popisu stanovništva iz 2011., te bi bila blokirana mogućnost promjene. Hitnost promjene nametnuli su podaci o dostizanju razine od 75% prosjeka BDP-a EU za Sjeverozapadnu Hrvatsku³. Time bi bio smanjen ukupni apsorpcijski kapacitet Hrvatske za korištenje sredstava iz EU fondova, putem znatno većeg udjela obvezatnog nacionalnog sufinanciranja projekata, ali i suženim izborom tematskih prioriteta.

Za procjenu razvijenosti za iduće programsko razdoblje (2014.-2020.), referentno je razdoblje 2007.-2009. u kojem je u EU zabilježena recesija, a Republika Hrvatska je u prve dvije godine tog razdoblja, i nadalje, ostvarivala rast. Zbog metodoloških promjena procjene BDP-a (uključivanje tzv. »sive ekonomije« i stambene rente u procjene bruto domaćeg proizvoda), te promjene definiranja ukupnog stanovništva (primjenom koncepta uobičajenog mjesta stanovanja), sadašnji BDP po stanovniku Republike Hrvatske znatno je veći nego 2007. kad su kreirane tri statističke regionalne jedinice u Hrvatskoj.

Valja napomenuti da je razina razvijenosti, mjerena putem pokazatelja BDP-a po stanovniku Sjeverozapadne Hrvatske, u određenoj mjeri precijenjena. Taj pokazatelj ne mjeri bogatstvo ili životni standard određene populacije nego gospodarske aktivnosti na nekom području, u odnosu na broj stanovnika. Stoga je u područjima s dnevnim i tjednim imigracijama BDP po stanovniku veći jer uključuje gospodarske aktivnosti dijela populacije, koja na tom području nema uobičajeno mjesto stanovanja. Nadalje, prisutan je i učinak registriranja gospodarske aktivnosti u drugim područjima, koji se alocira prema sjedištu pravnih subjekata, koje je vrlo često u glavnom gradu. 

Promjenama definiranja statističkih jedinica u stručnoj, političkoj i široj javnosti postavljaju se mnoge dvojbe o opravdanosti predloženog rješenja o agregiranju dviju sjevernih jedinica u jedinstvenu neadministrativnu jedinicu koja bi uključivala sve županije sjeverne Hrvatske.

U razmatranje i analiziranje svih mogućih opcija statističke podjele Republike Hrvatske, još od 2004. uključen je Institut za međunarodne odnose (IMO) iz Zagreba. 

Recentne izrađene analize u IMO-u, potvrdile su da je definiranje dvije statističke regije najpovoljnije rješenje jer omogućava cjelokupnom području Republike Hrvatske status manje razvijenih regija i mogućnost najpovoljnijeg korištenja sredstava iz EU fondova, barem do 2027. godine.

Iako je višegodišnji financijski okvir EU za 2014.-2020., još uvijek u fazi izrade, već sada je razvidno da će mogućnosti financiranja za Republiku Hrvatsku biti značajno veće zbog više razine raspoloživih sredstava i duljeg vremenskog razdoblja provedbe. Osim toga, proces programiranja omogućit će uključivanje dodatnih područja financiranja u odnosu na program pretpristupne pomoći IPA-e. 

Za razdoblje 2014.-2020., sredstva iz EU fondova morat će se usmjeriti na ograničeni broj tematskih prioriteta, ovisno o stupnju razvijenosti regija, a na što se referira u smislu »tematske koncentracije« u okviru Strategije »Europa 2020⁴«, ključnog strateškog dokumenta na razini EU. 

Prilikom odlučivanja o prioritetima, kao i odabiru projekata, nužno će biti njihovo usklađivanje s tri cilja koja su u središtu Strategije Europa 2020:

- pametan (smart) rast, koji podrazumijeva razvoj gospodarstva zasnovanog na znanju i inovacijama; 

- održivi (sustainable) rast, koji se temelji na promociji djelotvornijeg, zelenijeg i konkurentnijeg gospodarstva te 

- uključivi (inclusive) rast, usmjeren na poticanje gospodarstva s visokom stopom zapošljavanja kroz promociju gospodarske, socijalne i teritorijalne kohezije. 

Ta tri područja čine okosnicu vizije europskog socijalnog i tržišnog gospodarstva za 21. stojeće i ključna su odrednica apliciranja za strukturne fondove. 

Područja ulaganja i raspoloživi iznosi za RH poznati su, uključujući i fondove iz kojih će se ta područja financirati. Tako će, primjerice, već u drugoj polovici 2013. godine 240,0 mil. eura biti raspoloživo kroz Europski fond za regionalni razvoj za istraživanja i tehnološki razvoj, inovacije i poduzetništvo, informatizaciju društva, inicijative za lokalni razvoj, zdravstvenu i socijalnu infrastrukturu, okoliš i energetiku, turizam i kulturu, te promet. U istom će razdoblju 60,0 mil. eura biti Republici Hrvatskoj na raspolaganju iz Europskog socijalnog fonda za ulaganja u izobrazbu i razvoj ljudskih potencijala, usmjerenih na zapošljavanje, poduzetništvo i socijalnu uključenost, te 150,0 mil. eura iz Kohezijskog fonda za velike infrastrukturne projekte na području prometa i zaštite okoliša. 

Iako su RH veliki infrastrukturni projekti nužni i poželjni, kao što su to ulaganja u zaštitu okoliša, energetsku učinkovitost, navodnjavanje poljoprivrednih površina i dr., valja već sada imati na umu činjenicu da će najmanje 25% iz EU fondova namijenjenih slabije razvijenim regijama trebati investirati u poticanje zapošljavanja, socijalno zbrinjavanje te obrazovanje. Taj će postotak biti znatno viši kod razvijenih regija (oko 50%). Na manje razvijena područja i dalje će ići najizdašniji dio financijskog kolača (64% ukupnih sredstava). 

U tom kontekstu valja razmatrati i podjelu na nove statističke (neadministrativne) regije u RH, s ciljem povlačenja najvišeg mogućeg iznosa sredstava za potrebe financiranja razvoja svih hrvatskih područja te odabira i pripreme relevantnih razvojnih projekata o kojima će, dugoročnije gledajući, taj razvoj ponajviše i ovisiti. 

Pri agregiranju administrativnih jedinica mora se voditi računa o relevantnim kriterijima poput zemljopisnih, povijesnih, kulturnih, okolišnih i drugih čimbenika. Međutim, iako površinom i brojem stanovnika vrlo mala, RH je regionalno vrlo raznolika. Pritom nema izrazito jasnih prirodnih ili povijesnih granica između postojećih županija, temeljem kojih bi se jednostavno odredile regionalne cjeline. Zbog položaja na dodiru većih geografskih cjelina, zemljopisno se razlikuju tri osnovne cjeline⁵: nizinska, gorsko-planinska i sredozemna regija. S obzirom na postojeću podjelu na županije i mali broj stanovnika, nije moguće formirati statističku regiju koja bi obuhvaćala područje gorsko-planinske Hrvatske. Nadalje, u nizinskoj regiji razlikujemo Središnju Hrvatsku, odnosno peripanonski prostor i Istočnu Hrvatsku, koja se sastoji od Slavonije, južnog dijela Baranje i zapadnog Srijema. Važno je naglasiti da sadašnja definicija statističkih regija nije sukladna navedenim zemljopisnim osobinama regija, jer su pojedine županije Središnje Hrvatske u istoj statističkoj regiji sa županijama Istočne Hrvatske. Nadalje, ne postoji jasna »prirodna« granica između te dvije regije, što je najviše vidljivo na primjeru Bjelovarsko-bilogorske i Virovitičko-podravske županije, koje imaju mnoga obilježja Istočne Hrvatske, ali u većoj mjeri gravitiraju Središnjoj Hrvatskoj. 

U funkcionalnom smislu, demografskom i ekonomskom, u RH postoje gravitacijska područja ljudskih aktivnosti koncentriranih oko većih urbanih središta sa znatnim dnevnim i tjednim migracijama. Razlikuju se četiri osnovne makroregije: zagrebačka, osječka, riječka i splitska. Međutim, navedena tipologija ne obuhvaća u cjelini područje RH kao gravitirajuće navedenim urbanim središtima. Primjerice, županije Virovitičko-podravska i Brodsko-posavska u znatnijoj mjeri gravitiraju i prema zagrebačkoj makroregiji. U okviru Hrvatskog primorja nije riječ o tipičnoj gravitaciji prema dva veća grada, nego je vrlo važna i uloga pojedinih manjih gradova. Također, u ovoj tipologiji gorska Hrvatska nema vlastito makroregionalno središte pa se pojedini njezini dijelovi gravitacijski orijentiraju prema Zagrebu, Rijeci, ili Splitu.

Iako razina razvijenosti, gospodarska i socio-ekonomska struktura ili konkurentnost, nije formalni uvjet definiranja statističkih regija, može biti releventna, ako ima za to opravdanja. Pritom je bitno naglasiti da statističke regije nisu samostalni subjekti i funkcionalne cjeline vođenja regionalne razvojne politike. Prema istraživanju regionalne konkurentnosti⁶, županije u RH imaju slična socio-ekonomska obilježja, u znatnoj mjeri neovisno od pripadnosti kako zemljopisnim i gravitacijskim, tako i postojećim statističkim regijama. Tako postoje međusobne sličnosti Grada Zagreba i Istarske županije, zatim Osječke i Koprivničko-križevačke županije, ali i sedam županija s vrlo netipičnim strukturnim pokazateljima razvijenosti, odnosno konkurentnosti.

Slijedom navedenog, moguća su tri rješenja:

a) izdvajanje Zagreba - u varijanti izdvajanja Grada Zagreba, sa ili bez Zagrebačke županije - ta bi statistička regija bila razvrstana kao najrazvijenija (s BDP-om po stanovniku iznad 90% prosjeka EU) te bi, sukladno postojećim kriterijima, koji uključuju pokazatelje zaposlenosti i obrazovanosti, u usporedbi s ostalim regijama EU, bila podobna za samo marginalna sredstava iz EU fondova;

b) prebacivanje dvije ili tri županije iz istočne u zapadnu regiju – riješio bi se problem za iduće sedmogodišnje razdoblje, ali bi vrlo vjerojatno cjelokupna proširena zapadna regija u idućem razdoblju dostigla razinu 75% prosjeka BDP-a EU i bila bi podobna za samo marginalna sredstva iz EU fondova; i 

c) definiranje pet statističkih regija – iako naizgled logično s obzirom na to da u određenoj mjeri korespondira s gravitacijskim područjima, najlošije je rješenje, jer bi u prvom sedmogodišnjem razdoblju jedna, a u drugom čak dvije regije dostigle razinu 75% prosjeka EU i bila bi podobna za samo marginalna sredstava iz EU fondova;

Sadašnja podjela na tri regije rezultirala bi nepovoljnim financijskim učincima za županije Sjeverozapadne Hrvatske, jer bi zbog dostizanja granice od 75% BDP-a po stanovniku u odnosu na prosjek EU (mjereno paritetom kupovne moći valuta) ta statistička regija u idućoj financijskoj perspektivi (2014.-2020.) izgubila status manje razvijenih područja koja potpadaju pod najizdašniji, Cilj 1 Kohezijske politike – konvergencija, i imala bi nižu stopu sufinanciranja projekata iz strukturnih fondova (oko 60% umjesto prosječnih 75-85%.) 

Nova podjela na dvije statističke regije omogućit će bolje iskorištenje alociranih sredstava od 450,0 mil. eura do kraja 2013. te 1,1 do 1,5 mlrd. eura svake iduće godine. Pritom nema sumnje, da će sredstava za dobro pripremljene projekte biti dovoljno, ali ključno je pitanje hoće li se uspjeti pripremiti dovoljan broj kvalitetnih projekata, s dugoročnim bitnim značenjem za razvoj svih hrvatskih područja. Stoga je na ovaj segment nužno usmjeriti pažnju svih ključnih dionika razvoja na svim razinama, od nacionalne do lokalne. Vremena za povlačenje sredstava iz EU fondova nema puno. Rok za povlačenje 450,0 mil. eura, odnosno alokaciju za šest mjeseci članstva u 2013., je kraj 2016., a sve buduće godišnje alokacije morat će se povlačiti u roku od samo dvije godine, iako RH namjerava osigurati produljenje na tri godine.

Nova podjela na dvije regije olakšat će planiranje i provedbu razvojnih projekata s obzirom na jednaka pravila koja će se primjenjivati u svim područjima RH, pri čemu nova podjela ne umanjuje fleksibilnost državnih tijela Republike Hrvatske glede usmjeravanja sredstava na pojedina zemljopisna područja unutar statističkih regija. Drugim riječima, državna tijela imaju slobodu da unutar pojedine statističke regije usmjere više sredstava prema slabije razvijenim županijama.

U Institutu za međunarodne odnose su podrobno razmatrane opcije i rješenja te posljedice definiranja statističkih regija i drugih zemalja, danas zemalja članica EU, koje su prolazile kroz isti proces. Pritom je zamjetno da je prednost dana rješenjima koja u najvećoj mjeri istodobno zadovoljavaju zadana pravila o definiranju tih regija od strane EU, zemljopisno-povijesnih osobina pojedinih zemalja, kao i procjene o najboljem apsorpcijskom kapacitetu za kreiranje i provođenje razvojnih projekata s najvećim učinkom. 

Nadležnosti određivanja kriterija i prioriteta projekata i dalje ima RH te ne postoji opravdana sumnja da bi ta podjela automatski podrazumijevala manja sredstava za istočne županije. Ravnopravnost svih područja u povlačenju EU sredstava je nužna, kako na lokalnoj tako i na regionalnoj razini. Ta ravnopravnost trenutno nije potpuna s obzirom na to da će se određeno natjecanje neizbježno odvijati između 429 općina te 127 gradova, poglavito između većih i manjih gradova. Ravnopravnost, koja je nužna, moguće je postići i to:

1. jačanjem sposobnosti podnositelja i koordinatora projekata financiranjem pripreme projekata, odnosno premoštavanjem u financiranju dijela nacionalne participacije;

2. dizajniranju projekata koji će postizati veći udjel EU financiranja i imati veći dugoročni utjecaj na ravnomjeran gospodarski i ukupni razvitak;

3. poboljšanjem okruženja od utjecaja na projekte, vezano uz administrativne prepreke. 

Poštovanjem navedenog pružit će se jednake mogućnosti svim općinama, gradovima i županijama. Ipak važno je napomenuti da se regionalna razvojna politika ne svodi samo na kreiranje projekata i povlačenje sredstava EU. Središnja državna tijela, kroz mehanizme nacionalne regionalne politike i dalje će trebati posebnim mjerama podupirati najmanje razvijena područja da bi u privlačenju razvojnih sredstava, institucionalnih i privatnih, bila u što ravnopravnijem položaju.

Ove je godine Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU već podržalo najslabije razvijena područja RH, s izdvajanjima u vrijednosti od 12,0 mil. kuna kroz »Program Priprema lokalnih projekata na potpomognutim područjima«. Tako se nastoji pridonijeti bržem društveno-gospodarskom razvoju najslabije razvijenih područja RH, odnosno pružanjem financijske pomoći u izradi projektne dokumentacije za lokalne razvojne projekte, utemeljene na strateškim razvojnim dokumentima, a prihvatljive za financiranje iz EU fondova. Takva podrška tim je važnija jer - za razliku od predpristupnih fondova, u okviru kojih su se pretežno središnja državna tijela i agencije pripremale i provodile projekte - od sredine 2013. će se kao podnositelji prijava za značajan broj projekata javljati korisnici i institucije nižih razina – tijela regionalne i lokalne vlasti, ili lokalna javna poduzeća. 

Dosadašnja iskustva u RH, ali i postrožena načela te pristup u okviru nove kohezijske politike EU, nalažu i RH bržu prilagodbu na lokalnoj i regionalnoj razini, tj. razini općina, gradova i županija. U okolnostima prevladavajuće usmjerenosti na manje projekte te na razvoj temeljnog poduzetničkog okruženja, primjerice cestovne i komunalne infrastrukture, iako iznimno značajne - postavlja se pitanje nužnosti definiranja i provođenja razvojnih projekata u području poticanja konkurentnosti temeljene na modernim tehnologijama, znanju i inovativnosti, poslovnom okruženju i dr., ključnih za povećanje konkurentnosti i osiguranje dinamičnog gospodarskog rasta hrvatskih regija. 

Cijeli je niz zadataka i inicijativa koje se mogu poduzeti »odozdo«, tj. s lokalne i regionalne razine, ne čekajući za svaku inicijativu potporu središnjih državnih tijela. Inicijative »odozdo« su tim značajnije jer će se ulaskom u EU mogućnosti jedinica lokalne i regionalne samouprave za provedbu razvojnih projekata značajno povećati. Da bi se osiguralo da najslabije razvijena područja u RH maksimalno iskoriste nove mogućnosti, određene mjere trebat će inicirati, poglavito u slabije razvijenim gradovima i područjima, između kojih valja izdvojiti nekoliko prioritetnih:

1. sustavno jačanje strateškog planiranja na razini županija, gradova i općina uz poticanje uključivanja poduzetnika, obrtnika te udruga u prijavljivanje i provedbu projekata;

2. koncentraciju ulaganja na manji broj razvojnih prioriteta, a onda i razvojnih projekata;

3. intenziviranje formiranja stručnih timova iz javnog i privatnog sektora koji će sustavno raditi na identificiranju i razvoju projektnih ideja, te njihovoj provedbi;

4. povećanje sposobnosti za financijsko upravljanje i kontrolu, te praćenje vrjednovanja projekata; 

5. jačanje sposobnosti za primjenu propisa o javnoj nabavi na lokalnoj i regionalnoj razini, u skladu s direktivama EU, uz stjecanje stručnih znanja o pripremi složenih infrastrukturnih projekata; 

6. osposobljavanje za provođenje postupaka procjene učinka projekta na okoliš i izradu studija izvodljivosti te analize troškova i koristi, za provođenje natječajnih postupaka i pripremu natječajne dokumentacije;

7. poticanje prijavljivanja većih projekata sa značajnijim i dugoročnijim učincima na razvoj, što je lakše realizirati temeljem zajedničke suradnje više općina pa i županija u prijavljivanju i provedbi.

Kad se radi o dobrom partnerstvu javnog i privatnog sektora, prijava i realizacija takvih projekata bitno je olakšana i uspješnija, a partnerstvo je ključno i za izradu kvalitetne dokumentacije. Valja upozoriti da priprema jednog infrastrukturnog projekta, koji vrijedi više milijuna eura, može trajati i dvije do tri godine, a često podrazumijeva i prijeko potrebno rješavanje imovinsko-pravnih odnosa. 

IMO od 2007. prati i analizira kapacitete županija za korištenje EU fondova. Rezultati posljednjeg istraživanja nedvojbeno su ukazali na značajan porast kapaciteta županijskih uprava i razvojnih agencija za pripremu i provedbu projekata, financiranih kroz pretpristupne programe EU. Premda su razlike među županijama glede ukupnog broja uključenih zaposlenika i dalje značajne, one se, ipak, polako smanjuju. Županijske institucije zajedno s jedinicama lokalne samouprave najuspješnija su kategorija korisnika EU programa u okviru natječaja koji su im dostupni. Analiza je također pokazala da dosadašnji uspjeh u korištenju EU fondova nije povezan s veličinom i stupnjem razvijenosti, već da je presudan čimbenik broj zaposlenih na pripremi i provedbi projekata. To znači da i slabije razvijene županije i općine mogu očekivati značajne rezultate ako se odluče više investirati u razvoj ljudskih resursa. Takvih primjera imamo unatrag nekoliko godina sve više po cijeloj Republici Hrvatskoj – od najmanje razvijenih općina u Sjeverozapadnoj Hrvatskoj, do pograničnih područja slavonskih županija. Primjer vrijedan spominjanja svakako je i općina Lovas u Vukovarsko-srijemskoj Županiji te Ured za međunarodnu suradnju »TINTL«⁷. U Općini Lovas su na svaku kunu iz proračuna dobili sedamdeset iz EU fondova. U uredu se danas traže, osmišljavaju, pišu i sastavljaju projekti koji se potom kandidiraju na natječaje iz EU fondova. Vidljiva je velika uloga općine, jer kad projekt završi, općina nastavlja financiranje, čime se osigurava održivost postignutih učinaka. To je samo jedan u nizu primjera što se sve može poduzeti na lokalnoj i regionalnoj razini s osviještenim razvojnim akterima koji nisu isključivo čekali na podršku »odozgo«, te spoznali nužnost vlastitog organiziranja i podizanja razine osposobljenosti za strateški značajne zadatke. 

Neke razvijenije jedinice nisu uspjele realizirati vlastite potencijale na području korištenja EU fondova u mjeri koja bi odgovarala njihovoj gospodarskoj i financijskoj snazi. Ipak, nastoji se nadoknaditi izgubljeno vrijeme pa se, primjerice, u gradu Zagrebu planira uključivanje poduzetnika u pripremu projekata osnivanjem Partnerskog fonda Grada Zagreba i poduzetnika za pripremu EU projekata.

Valja naglasiti da će dio projekata koji se pokreću, kako u gradu Zagrebu, tako i u svim drugim većim gradovima RH, imati za rezultat razvojne učinke u bitno širem okruženju. To se osobito odnosi na projekte koji su usmjereni na poticanje novih tehnologija i inovacija, na projekte koji povezuju sektore (bio medicina, novi poslovni modeli, mehatronika i dr.), projekte vezane uz tradicionalne industrije i poduzetništvo u cijeloj zemlji, kao i na učenje za poduzetništvo (entrepreneurial learning), projekte koji jačaju upravljanje razvojem, nova znanja u svim područjima, i sl. U okviru strukturnih instrumenata kohezijske politike (koji obuhvaćaju i strukturne fondove i kohezijski fond), predviđeno je da 5% ukupnih sredstava u razdoblju 2014.-2020. bude alocirano na 300 većih gradova EU. Svaka zemlja članica moći će predložiti nekoliko gradova koji će moći aplicirati na ta sredstva. Na nama je da ta sredstva iskoristimo na najbolji način, te ostvarimo razvojne učinke u područjima koja su bitno šira od samih gradova. 

Slijedom navedenog, daljnje rasprave o podjeli regija u RH trebale bi, ponajprije, usmjerene na pitanja kako prijavljivati što relevantnije projekte, usklađene sa županijskim, nacionalnim i spomenutim tematskim prioritetima Strategije EU 2020, kako osposobiti kreatore i podnositelje projekata te na to kako što više ubrzati i olakšati taj proces, uključujući i osiguravanje financijske potpore predlagateljima projekata. Financijska potpora osobito je značajna kad govorimo o većim infrastrukturnim i drugim strateškim razvojnim projektima od dugoročnog značenja za smanjivanje postojećih regionalnih razlika u RH te za jačanje regionalne konkurentnosti koja je trenutno na izrazito niskoj razini. O konkurentnosti hrvatskih regija ovisit će cjelokupna gospodarska konkurentnost Republike Hrvatske. Maksimalna potpora očekuje se od tijela na nacionalnoj razini, te od lokalne i regionalne samouprave. 

U tom smislu, za uspješno korištenje strukturnih fondova potrebno je usredotočiti se na: 

1. pripremu nacionalnih strateških dokumenata;

2. pripremu većih, za razvoj relevantnih projekata, poglavito onih oko kojih je okupljeno više jedinica lokalne uprave i samouprave;

3. daljnje jačanje sposobnosti uprave za upravljanje razvojem te upravljanje EU fondovima na svim razinama;

4. osnaživanje i animiranje razvojnih i projektnih timova u gradovima, županijama i općinama u cijeloj RH, a poglavito u manje razvijenim područjima;

5. animiranje, poticanje i potpora poduzetnicima da se uključuju i koriste mogućnosti financiranja razvoja iz fondova EU.



1 Nar. nov., br.  35/07. 
2 REGULATION (EC) No 1059/2003 on the Establishment of a Common Classification of Territorial Units for Statistics (NUTS). 
3 Riječ je o izračunu prema paritetu kupovne moći valuta, odnosno korigirano za razlike u razini cijena. 
4 Podrobnije u: EUROPE 2020 A Strategy for Smart, Sustainable and Inclusive Growth, July 2011; Barca, Fabrizio. (2009) An Agenda for a Reformed Cohesion Policy, July 2011.; European Commission, Investing in Europe’s Future. Fifth Report on Economic, Social and Territorial Cohesion;  Samecki, Pavel. (2009) Orientation Paper on Future Cohesion Policy . 
5 Izvor: Proleksis enciklopedija http://proleksis.lzmk.hr/natuknica.aspx?ID=33206&upit=hrvatska&tip=t 
6 Regionalni indeks konkurentnosti RH 2010., UNDP i NVK, Zagreb 2008. 
7 Akronim prvih slova općina koje su ga osnovale: Tovarnik, Ilok, Nijemci, Tompojevci i Lovas.