Trenutačno važeći Zakon o zaštiti potrošača (Nar. nov., br. 41/14, 110/15 i 14/19 - u nastavku teksta: Zakon), kao opći regulatorni okvir u području zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj, na snazi je gotovo pet godina. Izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov., br. 110/15) osnovni je cilj bio izvršiti dodatno usklađivanje s europskim zakonodavstvom u tom području i poboljšati već postojeće odredbe tada važećeg Zakona. Međutim, i nakon tih znatnih izmjena i dopuna, u međuvremenu se ukazala potreba za daljnjim intervencijama u tekst Zakona, što je rezultiralo donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov., br. 14/19 - u nastavku teksta: ZIDZZP), koji je stupio, u glavnini svojih odredaba, na snagu 15. veljače 2019.

Kako proizlazi iz teksta ZIDZZP-a, najnovije izmjene i dopune u bitnome su usmjerene na potpuno usklađivanje njegovih odredaba s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi^[1]te na unaprjeđenje pojedinih materijalnih i prekršajnih odredaba prethodnog Zakona na koje je upozoravala praksa tijekom dosadašnje višegodišnje primjene. 

Dakle, prema obrazloženju predlagatelja, odnosno Vlade Republike Hrvatske, ZIDZZP-om se, u bitnome, žele urediti sljedeća pitanja:

- potpuno usklađivanje s odredbama Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi tako da se jasnije određuje obveza isticanja dviju cijena unutar poslovnih prostorija

- preciznije određivanje odredaba koje se odnose na osnivanje savjetodavnih tijela pri pravnim osobama s javnom ovlasti i jedinicama lokalne samouprave

- informiranost potrošača putem mrežnih stranica udruga za zaštitu potrošača o jedinicama lokalne samouprave i trgovcima u radu čijih savjetodavnih tijela odnosno povjerenstava sudjeluju predstavnici istih udruga 

- neovisnost i nepristranost udruga za zaštitu potrošača

- obveza polaganja stručnog ispita za osobe koje obavljaju poslove savjetovanja, informiranja i izobrazbe potrošača na temelju javnog natječaja za koji su osigurana sredstva u državnom proračunu

- usklađivanje odredaba koje se odnose na upravne mjere i prekršajnih odredaba s materijalnim odredbama

- nomotehničko uređivanje pojedinih odredaba prijašnjeg Zakona u cilju jasnoće.

Odredbom članka 18. st. 4. Zakona bilo je propisano da je trgovac prilikom obavljanja posebnog oblika prodaje (akcijska prodaja, rasprodaja, sezonsko sniženje, prodaja proizvoda s greškom, prodaja proizvoda kojima istječe rok) dužan istaknuti cijenu u redovitoj prodaji i cijenu tijekom trajanja posebnog oblika prodaje. Međutim, predviđeni su i određeni izuzetci od takvog pravila pa je tako stavak 5. istog članka propisivao da se to pravilo ne primjenjuje na ugovore sklopljene izvan poslovnih prostorija i ugovore sklopljene na daljinu te u slučajevima kada posebni oblik prodaje iz ovoga članka traje najdulje tri dana (primjerice: tzv. vikend akcije).

Naime, Direktiva o potrošačkim pravima^[2]dopušta državama članicama da mogu propisati dodatne zahtjeve kod ugovora sklopljenih unutar poslovnih prostorija pa se tako iskoristila ova regulatorna mogućnost te je propisana obveza isticanja dviju cijena kod tzv. klasičnih ugovora, dok, dakle, takva obveza ne postoji kod ugovora sklopljenih izvan prostorija i ugovora na daljinu, jer niti sama navedena Direktiva to ne predviđa. Inače, Zakon, u svojim odredbama članka 5. toč. 27. i 28. daje definiciju pojmova »ugovor na daljinu« i »ugovor sklopljen izvan poslovnih prostorija«.

Nadalje, radi otežane provedbe odredbe izvornog Zakona koja je propisivala obvezno isticanje dviju cijena, i to u slučajevima kad posebni oblici prodaje traju kraće razdoblje, na što su se kontinuirano žalili trgovci, izmjenama i dopunama iz 2015. u tom je smislu bilo propisano da se obveza isticanja dviju cijena ne primjenjuje na situacije kada posebni oblici prodaje traju najdulje tri dana. Međutim, sada su člankom 4. ZIDZZP-a, u članku 18. st. 4. i 5. Zakona mijenjani tako da je jasnije propisano da se obveza trgovca glede isticanja cijena u redovitoj prodaji i cijena tijekom trajanja posebnog oblika prodaje odnosi samo na prodaju unutar poslovnih prostorija te da se ista obveza, uz prije propisane slučajeve (ugovore sklopljene izvan poslovnih prostorija i ugovore sklopljene na daljinu te u slučajevima kada posebni oblik prodaje iz ovoga članka traje najdulje tri dana), ne odnosi niti na oglašavanje, a sve u cilju potpunog usklađivanja s odredbama Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi. U tom kontekstu možemo dodati da Zakon, u svojoj odredbi članka 5. toč. 14. pojam »poslovne prostorije« definira kao prodajni prostor u nekretnini u kojem trgovac trajno obavlja svoju djelatnost, odnosno prodajni prostor u pokretnini u kojem trgovac uobičajeno obavlja svoju djelatnost.

Isto tako, radi usklađivanja s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi, člankom 7. ZIDZZP-a dodan je članak 38.a, koji propisuje da je na trgovcu teret dokaza o točnosti činjeničnih tvrdnji u svezi s poslovnom praksom (nepoštenom poslovnom praksom).

Prethodno je člankom 25. st. 1. Zakona bilo propisano da je »tijelo javne vlasti koje uređuje pružanje javnih usluga potrošačima« dužno osnovati savjetodavno tijelo. Međutim, takva formulacija iz navedene odredbe stvarala je određene teškoće prilikom primjene u odnosu na određivanje koja su to tijela javne vlasti koja imaju obligaciju osnivanja savjetodavnih tijela. Tako je sada ovim izmjenama i dopunama na jasniji način propisano da su zapravo u pitanju pravne osobe s javnom ovlasti koje obavljaju regulatorne poslove, dakle regulatorna tijela kao što su Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti (HAKOM) i Hrvatska energetska regualtorna agencija (HERA). 

Prema tome, sada je člankom 25. st. 1. Zakona propisano da je pravna osoba s javnom ovlasti koja obavlja regulatorne poslove glede javnih usluga iz članka 24. st. 1. Zakona, dužna osnovati savjetodavno tijelo. K tome, za razliku od prije, navedena odredba u odnosu na javne usluge izrijekom se referira na članak 24. st. 1. Zakona, koji propisuje da se javnim uslugama u smislu toga Zakona smatraju: distribucija električne energije, prirodnog plina te toplinske energije, zatim elektroničke komunikacijske usluge, javna vodoopskrba i javna odvodnja, opskrba plinom u javnoj usluzi, obavljanje dimnjačarskih poslova, opskrba električnom energijom u univerzalonoj usluzi, poštanke usluge, prijevoz putnika u javnom prometu i prikupljanje miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada. 

Osim takve obveze tijela javne vlasti, članak 25. st. 2. Zakona propisivao je da su i jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave koje odlučuju o pravima i obvezama potrošača javnih usluga, obvezne osnovati savjetodavno tijelo. Međutim, takvo normiranje potrebno je promatrati u kontekstu odredaba Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (Nar. nov., br. 33/01, 60/01, 129/05, 109/07, 125/08, 36/09, 150/11, 144/12, 19/13, 137/15 i 123/17), koji u članku 19. propisuje da su poslovi zaštite potrošača u samoupravnom djelokrugu općina i gradova, dakle jedinica lokalne samouprave, a ne i jedinica područne (regionalne) samouprave, kako i proizlazi iz članka 20. navedenog Zakona. Poradi eksternog usklađivanja s prethodno navedenim normativnim uređenjem iz Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi, sada je u članku 25. st. 2. Zakona zadržan dio odredbe koji se odnosi na osnivanje savjetodavnih tijela pri jedinicama lokalne samouprave koje odlučuju o pravima i obvezama potrošača javnih usluga, odnosno izostavljen je dio odredbe koji se odnosi na osnivanje takvog tijela pri jedinicama područne (regionalne) samouprave. 

Nadalje, kako u znatnom broju jedinica lokalne samouprave nema udruga koje djeluju na lokalnom području, zbog čega predmetna savjetodavna tijela nisu imala imenovane članove ispred udruga za zaštitu potrošača, tako je radi učinkovitije provedbe predmetne odredbe sada u članku 25. st. 3. Zakona propisano da se u savjetodavno tijelo jedinice lokalne samouprave predstavnika potrošača imenuje ona udruga za zaštitu potrošača koja djeluje i ima sjedište na području jedinice područne (regionalne) samouprave na čijem se području nalazi jedinica lokalne samouprave koja je dužna osnovati savjetodavno tijelo.

Isto tako, radi učinkovitije provedbe, a posebno zbog nedostatka kapaciteta i velikog broja jedinica lokalne samouprave, za razliku od prije, članak 25. st. 4. Zakona propisuje mogućnost da pojedine jedinice lokalne samouprave osnuju zajedničko savjetodavno tijelo ako trgovac pruža javne usluge na području više jednica lokalne samouprave.

Inače, novom odredbom iz članka 25. st. 10. Zakona propisano je da se postupak osnivanja, način rada te prava i obveze članova savjetodavnog tijela, odnosno povjerenstva za reklamaciju potrošača uređuje aktima pravne osobe s javnim ovlastima, jedinice lokalne samouprave, odnosno trgovca koji pruža javnu uslugu, a prema stavku 6. istoga članka, predstavnike udruga za zaštitu potrošača imenuju udruge za zaštitu potrošača na razdoblje i po postupku upravo sukladno predmetnim aktima iz prethodno navedenog stavka 10.

Bitna je novina sadržana u članku 25. st. 7. Zakona, u kojemu je, a u svrhu informiranosti potrošača, propisano da udruge za zaštitu potrošača objavljuju na svojim mrežnim stranicama popis pravnih osoba s javnom ovlasti i jedinica lokalne samouprave i popis trgovaca u radu čijih savjetodavnih tijela odnosno povjerenstava za reklamaciju potrošača sudjeluju predstavnici tih udruga. Također, u stavku 9. istoga članka propisano je da Hrvatska obrtnička komora i Hrvatska gospodarska komora objavljuju na svojim mrežnim stranicama popis povjerenstava za reklamaciju potrošača koje su osnovale u skladu s odredbom stavka 8. toga članka (za pojedine djelatnosti koje obavljaju trgovci koji imaju do pet zaposlenih može se pri navedenim komorama osnovati povjerenstvo za reklamaciju potrošača).

U tom kontekstu možemo istaknuti da je člankom 6. ZIDZZP-a dodan članak 25.a te su time odredbe koje se odnose na reklamacijski postupak radi jasnoće zakonskog teksta izdvojene u posebni članak, dakle u članak 25.a., koji sada sadržava odredbe kojima se propisuje reklamacijski postupak koji se odnosi na potrošače korisnike javnih usluga.

Jedna od bitnih novina iz ZIDZZP-a odnosi se upravo na sklapanje ugovora o uslugama na daljinu putem telefona. Naime, prije je odredbama članka 66.a st. 2. i 3. Zakona bilo propisano da se takav ugovor smatra sklopljenim kad potrošač potpisanu ponudu ili pisani pristanak pošalje trgovcu te da se odredbe toga članka ne primjenjuju na ugovore sklopljene na temelju posebnog propisa kojim se uređuju elektroničke komunikacije. Međutim, budući da su bile česte pritužbe potrošača glede ugovora sklopljenih na temelju posebnog zakona kojim se uređuju elektroničke komunikacije,  nastala je potreba da se i za takve ugovore jasnije propiše trenutak njihova sklapanja kao i da se na te ugovore sklopljene putem telefona primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača. 

Tako je sada člankom 66.a st. 2. Zakona propisano da se predmetni ugovor smatra sklopljenim kad potrošač, nakon primitka ponude, dostavi trgovcu potvrdu svoje suglasnosti o sklapanju ugovora, a koja, dakle, podrazumijeva, osim potpisane ponude na papiru i druge modalitete dostave suglasnosti od strane potrošača, primjerice putem elektroničke pošte. Osim toga, izmijenjenim stavkom 3. toga članka sada je propisano da je na trgovcu teret dokaza o zaprimanju potvrde suglasnosti iz stavka 2. toga članka, čime je ujedno i otpala odredba prema kojoj je, dakle, bilo propisano da se odredbe ovoga članka ne primjenjuju na ugovore sklopljene na temelju posebnog propisa kojim se uređuju elektroničke komunikacije. Bitno je napomenuti da je člankom 26. ZIDZZP-a propisano da članak 10. Zakona, kojim su upravo mijenjane prethodno navedene odredbe članka 66.a st. 2. i 3., stupa na snagu 1. kolovoza 2019.

ZIDZZP je izmijenio u cijelosti članak 105., koji je bitno reducirao, tako da taj članak, za razliku od prije, sada samo upućuje na primjenu Zakona o alternativnom rješavanju potrošačkih sporova (Nar. nov., br. 121/16) propisujući da potrošač može pokrenuti postupak za rješavanje sporova protiv trgovaca pred ovlaštenim tijelom za alternativno rješavanje potrošačkih sporova u skladu s posebnim zakonom, koji, dakle, uređuje problematiku alternativnog rješavanja potrošačkih sporova. 

Uz to, mijenjan je i članak 106. st. 1. Zakona, koji propisuje pravo pokretanja postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a u koji je, uz prijašnje propise, uvršten i zakon kojim se uređuje pružanje usluga u turizmu u dijelu koji se odnosi na ugovor o putovanju u paket-aranžmanu i ugovor o povezanom putnom aranžmanu, zatim zakon kojim se uređuje alternativno rješavanje potrošačkih sporova te zakon kojim se uređuje provedba Uredbe (EU) 2018/302 Europskog parlamenta i Vijeća od 28. veljače 2018. o rješavanju pitanja neopravdanoga geografskog blokiranja i drugih oblika diskriminacije na unutarnjem tržištu na temelju državljanstva, mjesta boravišta ili mjesta poslovnog nastana klijenta te o izmjeni uredaba (EZ) br. 2006/2004 i EU 2017/2394 i Direktive 2009/22/EZ (ovaj dio ZIDZZP-a stupa na snagu danom stupanja na snagu potonjeg zakona).

Odredbom članka 128. st. 1. Zakona propisano je da udruge za zaštitu potrošača moraju u svojem djelovanju biti neovisne o trgovcima. Izmijenjenim stavkom 2. toga članka dodatno se i preciznije uređuje ova problematika tako da se sada propisuje izrijekom da osoba ovlaštena za zastupanje udruge, član tijela udruge ili bilo koji drugi član udruge ne smije koristiti djelovanje udruge za ostvarivanje privatnog, poslovnog ili drugog interesa, a na temelju čega je otpala prijašnja odredba koja je propisivala da udruga za zaštitu potrošača svoju neovisnost uređuje statutom.

Člankom 16. ZIDZZP-a dodan je članak 132.a, kojim se propisuje za osobu koja obavlja poslove savjetovanja, informiranja i izobrazbe potrošača iz članka 132. st. 1. Zakona na temelju javnog natječaja za provedbu kojeg su sredstva osigurana u državnom proračunu RH, obveza polaganja stručnog ispita za obavljanje takvih poslova pri ministarstvu nadležnom za poslove zaštite potrošača. Takvo rješenje opravdava se potrebom osiguravanja što kavalitetnijeg pružanja savjeta i informacija potrošačima, pri tome uzimajući u obzir složenost i multidiscipliniranost područja zaštite potrošača kao i učestale promjene propisa. Pravilnik kojim će biti uređen postupak ocjenjivanja stručne osposobljenosti osoba za obavljanje poslova savjetovanja, informiranja i izobrazbe potrošača donosi ministar nadležan za poslove zaštite potrošača, i to prema članku 23. ZIDZZP-a, u roku 90 dana od dana stupanja na snagu toga Zakona, a u daljnjem roku od četiri mjeseca od dana stupanja na snagu navedenog pravilnika, osobe koje obavljaju poslove savjetovanja, informiranja i izobrazbe potrošača dužne su položiti predmetni stručni ispit (čl. 24. ZIDZZP-a). 

Izmijenjenim člankom 134. st. 1. Zakona propisano je da nadzor nad provođenjem Zakona, osim u slučajevima iz stavka 2. (Hrvatska narodna banka) i stavka 3. (Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti) obavljaju tržišni inspektori središnjeg tijela državne uprave nadležnog za inspekcijske poslove u skladu s ovlastima određenim posebnim zakonom. Ta odredba stupa na snagu 1. travnja 2019., kada je predviđeno stupanje na snagu i Zakona o Državnom inspektoratu (Nar. nov., br. 115/18), iz čega proizlazi da će od toga dana inspekcijski nadzor nad provođenjem toga Zakona, osim navedenih izuzetaka, provoditi tržišni inspektori ponovno ustanovljenog Državnog inspektorata, što je i sukladno članku 5. st. 1. Zakona o Državnom inspektoratu (sada to provode tržišni inspektori Ministarstva gospodarstva).

Osim toga, izmijenjen je i članak 137. Zakona radi usklađenja upravnih mjera koje određuje rješenjem tržišni inspektor, s odgovarajućim materijalnim odredbama. Između ostaloga, sada se odredba članka 137. st. 1. toč. 2. Zakona, za razliku od prije kada se izrijekom pozivala na članak 7. st. 1., 2., 5. i 7., referira na cjelokupnu materijalnu odredbu članka 7. Zakona, odnosno sada jasno podrazumijeva da će nadležni inspektor rješenjem trgovcu privremeno zabraniti prodaju proizvoda i pružanja usluga do otklanjanja nalazom utvrđenih nepravilnosti i ako trgovac postupi suprotno članku 7. st. 4. (kod proizvoda u rasutom stanju nije istaknuo samo cijenu za jedinicu mjere na prodajnom mjestu proizvoda) i stavku 8. Zakona (nije pri oglašavanju u kojem se navodi mnaloprodajna cijena proizvoda ili usluga naveo i cijenu za jedinicu mjere, sukladno odredbama ovoga članka).

Dakle, člankom 20. ZIDZZP-a izvršeno je usklađivanje prekršajnih odredaba članka 138. Zakona s odgovarajućim materijalnim odredbama, odnosno mogli bismo reći i da su ispravljeni određeni propusti pri propisivanju prekršaja u odredbama navedenog članka. Naime, pojedina postupanja suprotna određenim materijalnim odredbama nisu bila izravno predviđena u prekršajnim odredbama, što je u praksi i izazivalo određene probleme i dvojbe (primjerice, u konkretnom predmetu, tužitelj je postupao protivno odredbama članka 76. Zakona, kada u slučaju jednostranog raskida ugovora trgovac nije u propisanom roku potrošaču izvršio povrat plaćenog) podveo pod materijalnu odredbu članka 43. st. 1. Zakona i pravno okvalificirao kao prekršaj iz članka 138. st. 1. toč. 45. Zakona - neispunjenje ugovora) pa su tako sada u novom članku 138. st. 1. dodane nove prekršajne odredbe, što je impliciralo i promjene numeracije pojedinih zakonskih opisa. Prema tome, u članku 138. st. 1. Zakona dodatno su propisane prekršajne odredbe odnosno kažnjavanje novčanom kaznom u slučaju da trgovac:

3. na proizvodu ili prodajnom mjestu, osim cijena iz članka 7. st. 1. Zakona, istakne druge cijene, osim u slučajevima iz članka 8. st. 4. i glave II. dijela II. Zakona (čl. 7. st. 2.)

4. kod proizvoda u rasutom stanju, ne istakne cijenu za jedinicu mjere na prodajnom mjestu proizvoda (čl. 7. st. 4.)

9. prilikom odobravanja popusta za pojedine proizvode ili skupine proizvoda nije istaknuo cijenu sukladno članku 18. Zakona (čl. 8. st. 4.)

21. nije potrošaču obračunao i isplatio kamate sukladno članku 13. st. 1. Zakona

56. nije dao potrošaču obavijesti sukladno članku 65. st. 1. Zakona

61. nije na mrežnoj stranici naznačio postoji li ograničenje u dostavi te koja su sredstva plaćanja prihvaćena (čl. 68.)

63. nije, bez odgađanja, dostavio potrošaču potvrdu o primitku izjave o raskidu na trajnom mediju (čl. 74. st. 4.)

64. nije izvršio potrošaču povrat plaćenog iznosa sukladno članku 76. st. 1. Zakona

65. nije izvršio potrošaču povrat plaćenog iznosa sukladno članku 76. st. 3. Zakona

84. potrošaču dostavi ugovor koji ne sadržava zaseban obrazac za jednostrani raskid ugovora (čl. 99. st. 5.).

Međutim, potrebno je istaknuti i to da zakonski opisi iz prijašnjih točaka 5. i 42. iz stavka 1. čl. 138. Zakona, koji su propisivali kažnjavanje ako trgovac bez opravdanog razloga odbije sklopiti ugovor o prodaji proizvoda ili pružanju usluga ako to ne proizlazi iz okolnosti slučaja (čl. 8. st. 1. - sada st. 5.), odnosno ako se ne održava kvaliteta pružene javne usluge u skladu s posebnim propisima i pravilima struke (čl. 28.), više ne egzistiraju u novom članku 138. Zakona.

Prema tome, za razliku od prijašnje 84. točke, sada su zakonski opisi pozicionirani u 93. točke u stavku 1. čl. 138. Zakona.

Nadalje, s obzirom na izmjene (nomotehička dorada) materijalnih odredaba članka 7. st. 7. i članka 8. Zakona, prekršaji u kojima se trgovac ne pridržava istaknute maloprodajne cijene i ne pridržava uvjeta prodaje sada su, za razliku od prije, pozicionirani u različitim točkama članka 138. st. 1., odnosno u točkama 5. i 8. navedene odredbe. 

Zakonski opis iz prijašnje točke 14., sada točke 17. iz stavka 1. čl. 138. Zakona, koji se odnosi na vođenje i čuvanje evidencije prigovora potrošača, više ne sadržava formulaciju »na prodajnom mjestu«, čime je ova prekršajna odredba usklađena s materijalnom odredbom članka 10. st. 6. Zakona, na koju se i referira, a koja također ne sadržava takvu formulaciju. Za razliku od prethodno navedenog, u zakonski opis iz prijašnje točke 16., sada točke 19., koji se odnosi na ispostavljanje ponude s opisom radova te potrebnog materijala i dijelova za popravak, dodana je formulacija »na papiru ili drugom trajnom mediju«, a radi usklađivanja s izmijenjenom materijalnom odredbom članka 12. st. 1. Zakona, u kojoj je sada poseban naglasak stavljen na pojam »papir«, i unatoč tome što odredba članka 5. toč. 25. Zakona pojam »trajni medij« definira kao »svako sredstvo koje omogućava potrošaču ili trgovcu da pohrani informacije koje su njemu osobno namijenjene tako da budu dostupne za kasniju uporabu toliko dugo koliko je potrebno s obzirom na svrhu informacije i koje omogućava nepromijenjenu reprodukciju podataka, kao što je papir, elektronička pošta, CD-ROM, DVD, memorijska kartica i čvrsti disk računala«.

Također, u zakonski opis iz prijašnje točke 27. sada točke 31. (isticanje cijene u redovitoj prodaji i cijene tijekom trajanja posebnog oblika prodaje) dodana je formulacija »unutar poslovnih prostorija«, i to poradi usklađenja s izmijenjenom materijalnom odredbom iz članka 18. st. 4. Zakona. 

U odnosu na zakonske opise iz prijašnjih točaka 46. i 47., sada točaka 49. i 50 (roba s materijalnim nedostatkom) možemo istaknuti da je pojam »proizvod« zamijenjen pojmom »roba«, sukladno izmjenama materijalnih odredaba članka 43. Zakona, koje su opet usklađene s odredbama Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), jer je pojam »proizvod« (čl. 5. toč. 20. Zakona) širi pojam od pojma stvar iz Zakona o obveznim odnosima.

Konačno, smatramo važnim istaknuti i to da odredbe novoga članka 138. st. 1., 2. i 3. Zakona za počinitelje prekršaja propisuju iste kazne kao i odredbe prijašnjeg članka 138. Zakona, odnosno propisuju novčanu kaznu u iznosu od 10.000,00 do 100.000,00 kuna za trgovca - pravnu osobu, zatim od 10.000,00 do 15.000,00 kuna za odgovrnu osobu u pravnoj osobi te od 5.000,00 do 15.000,00 kuna za trgovca - fizičku osobu.

Isto tako, u cijelosti je mijenjan i članak 139. Zakona, a to, također, radi usklađenja prekršajnih odredaba s materijalnim odredbama izmijenjenog članka 125. Zakona, o kojemu je prethodno u tekstu bilo više riječi, kao i s odredbama Prekršajnog zakona (Nar. nov., br. 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18) u odnosu na propisanu novčanu kaznu.

Naime, prije je člankom 139. Zakona bilo propisano da će se novčanom kaznom u iznosu od 15.000,00 do 100.000,00 kuna kazniti za prekršaj odgovorna osoba u tijelu javne vlasti, a taj raspon novčane kazne nije bio u skladu s odredbom članka 33. st. 3. Prekršajnog zakona, koji određuje da za takvu kategoriju počinitelja prekršaja ne može biti propisana novčana kazna u iznosu većem od 50.000,00 kuna. Tako je sada člankom 139. propisano da će se novačnom kaznom u iznosu od 10.000,00 do 15.000,00 kuna kazniti za prekršaj odgovorna osoba u pravnoj osobi s javnom ovlasti (koja obavlja regulatorne poslove glede javnih usluga) ili jedinici lokalne samouprave.

Na kraju možemo zaključiti da se najnovijim izmjenama i dopunama revolucionarno ne mijenjaju prijašnje odredbe Zakona, no da su ipak u pitanju bitne promjene. Dakle, ovim izmjenama i dopunama u bitnome je izvršeno potpuno usklađivanje s odredbama Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, preciznije su određene odredbe koje se odnose na osnivanje savjetodavnih tijela, uvedena je obveza polaganja stručnog ispita za osobe koje obavljaju poslove savjetovanja, informiranja i izobrazbe potrošača na temelju javnog natječaja za koja su osigurana sredstva u državnom proračunu te su usklađene prekršajne odredbe s materijalnim odredbama, posebno dodavanjem novih zakonskih opisa u članak 138. Zakona, kao i što su odredbe Zakona usklađene s odredbama drugih zakona - Zakona o obveznim odnosima, Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi, Zakona o Državnom inspektoratu, Prekršajnog zakona i dr.

 

[1]Direktiva 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005.
[2]Direktiva 2011/83/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011.