1.Uvod
Hrvatski je sabor na sjednici 21. listopada 2011. donio novi Kazneni zakon¹ koji će stupiti na snagu 1. siječnja 2013., kad će prestati važiti Kazneni zakon iz 1997.² Dobili smo Zakon koji nije nov samo zato što smjenjuje stari, nego zato što doista donosi niz novina. 

Iako je Kazneni zakon iz 1997. nerijetko, ne bez ponosa, istican kao prvi cjeloviti hrvatski zakon s područja kaznenog materijalnog prava, on je, u bîti, samo u manjoj mjeri zahvaćao u dotadašnje, »jugoslavensko kazneno pravo«, ponekad samo na području pravnog nazivlja, pa i jezika uopće.³

Neke je odredbe, poput one o gospodarskim kaznenim djelima, vrijeme pregazilo, druge su opet bile teorijski nedovoljno razrađene pa i nomotehnički nedotjerane, što je otežavalo njihovu primjenu. U smjernicama za izradu Nacrta prijedloga Kaznenog zakona od 17. prosinca 2009., Vlada Republike Hrvatske založila se za donošenje potpuno novog Kaznenog zakona i povjerila je taj zadatak radnoj skupini koju su činili isključivo profesori kaznenog prava i istaknuti pravnici iz prakse, i koja je, nakon više od dvije godine neometanog rada, pripremila konačni Nacrt. 

KZ/11 donosi niz posve novih odredaba, a i one koje su preuzete iz KZ/97 pretrpjele su manje ili veće izmjene. To će, zacijelo, značiti novo opterećenje za praksu (osim onoga koje već proizlazi iz izmjena procesnog kaznenog prava) pa se zakonodavac odlučio za relativno dulje vrijeme vakacije, da bi omogućio dovoljnu pripremu. Kako je u kratkom prikazu nemoguće prikazati sve izmjene, u ovom ćemo se članku ograničiti na one najznačajnije u općem dijelu, i to najprije na one koje se odnose na pretpostavke kažnjivosti, a onda i na one kojima se uređuje sustav sankcija. 

2.Pretpostavke kažnjivosti
KZ/11 ostaje i dalje kod strukture kaznenog djela, usvojene u KZ/97 prema kojoj su elementi kaznenog djela radnja, biće kaznenog djela, protupravnost i krivnja. Postavilo se jedino pitanje treba li zadržati institut beznačajnog djela koji je teorijski prijeporan jer isključuje kazneno djelo, iako su svi navedeni elementi očuvani. Institut je, u neku ruku, bio produžetak nekadašnje neznatne društvene opasnosti, ali je imao izvjesno uporište i u paragrafu 42. austrijskog Kaznenog zakonika (»nepostojeća kažnjivost djela«), od kojeg je, međutim, austrijski zakonodavac nedavno odustao, smatrajući da se čitava problematika može valjano riješiti u okviru procesnog prava. Zato je radna skupina razmatrala mogućnost brisanja odredbe o beznačajnom djelu i ostvarivanja njezine svrhe drugim sredstvima, ponajprije ovlašću državnog odvjetnika da odbaci kaznenu prijavu ili odustane od kaznenog progona ako okrivljenik preuzme određene obveze (čl. 522. Zakona o kaznenom postupku - u nastavku teksta: ZKP).⁴ Na kraju je zaključeno da se beznačajno djelo zadrži dok ne sažive navedene procesne norme pa je institut beznačajnog djela uz manje izmjene zadržan u članku 33. KZ/11. 

2.1.Izmjena koncepcije krivnje
Od postojećih elemenata kaznenog djela bitno je izmijenjena samo koncepcija krivnje što je, ujedno, i najvažnija doktrinarna novost u općem dijelu koja nije bez praktičnih posljedica. U članku 23. KZ/11 utvrđuje se da je sastojak krivnje, osim ubrojivosti, namjere ili nehaja i svijesti o protupravnosti, i nepostojanje ispričavajućih razloga. Taj pojam, preuzet iz njemačke dogmatike (Entschuldigungsgründe) obuhvaća situacije u kojima protupravnost i krivnja ostaju, ali su do te mjere oslabljeni da prijekor kao bît krivnje više nije opravdan. Novi Zakon, ujedno, uvodi dva takva razloga: prekoračenje granica nužne obrane zbog ispričive jake prepasti prouzročene napadom (čl. 21. st. 4. KZ/11) i ispričavajuću krajnju nuždu (čl. 22. st. 2. KZ/11). U tim slučajevima ne će biti krivnje, pa prema tome ni kaznenog djela i umjesto dosadašnjeg oslobođenja od kazne donosit će se oslobađajuća presuda.

Za praksu će ta mogućnost biti od osobite važnosti kod prekoračenja nužne obrane jer su sudovi u takvim slučajevima bili skloni izricati visoke kazne bez obzira na psihičko stanje počinitelja. No, isključenje krivnje u takvim će slučajevima doći u obzir samo u slučajevima ispričive jake prepasti, prouzročene napadom (astenički afekt), ali ne i u slučajevima jake razdraženosti (stenički afekt), kad će, kao i dosad, sud moći samo ublažiti kaznu (čl. 21. st. 3. KZ/11). 

Dok KZ/11 krajnju nuždu kao razlog isključenja protupravnosti (čl. 22. st. 1.) mijenja samo utoliko što je priznaje i u slučaju skrivljene opasnosti, on bitno mijenja drugu vrstu krajnje nužde (čl. 22. st. 2.), kako u njezinim pretpostavkama (počinjeno zlo ne smije biti nerazmjerno teže od zla koje je prijetilo i ne smije postojati dužnost izlaganja opasnosti), tako i u učinku koji se sada sastoji u isključenju krivnje. Tko, dakle, u neskrivljenoj opasnosti oduzme tuđi život da bi spasio svoj, ne će se samo oslobađati kazne, kako je to propisano u članku 30. stavak 2. KZ/97, nego će se osloboditi optužbe zbog nemogućnosti da mu se zbog teškog duševnog opterećenja, u kojem se našao, uputi prijekor kao bît krivnje. 

2.2.Pokušaj
Nakon velikih rasprava u radnoj skupini, ali i izvan nje, izmijenjena je odredba o pokušaju (čl. 34. KZ/11). Ključni problem na tom području je razgraničenje između pripremnih radnji (koje najčešće nisu kažnjive) i pokušaja (koji je kažnjiv kod svih kaznenih djela za koja je propisana kazna zatvora od pet godina ili teža). Postojeća formulacija iz članka 33. stavak 1. KZ/97 prema kojoj pokušaj postoji kad počinitelj »s namjerom započne ostvarenje kaznenog djela, ali ga ne dovrši« je, zapravo, besadržajna jer ne kaže ništa o tome kad prestaje pripremna radnja, a počinje pokušaj. Sudska ju je praksa pretežno tumačila u skladu s tzv. formalno objektivnom teorijom prema kojoj je ostvarenje kaznenog djela započeto kad je počinitelj djelomično ostvario biće kaznenog djela. U modernim pravnim sustavima ta je teorija napuštena jer, s jedne strane, u nekim slučajevima neopravdano tretira kao pokušaj ostvarenje jednog obilježja kaznenog djela.⁵

Stoga je, u skladu s modernom individualno-objektivnom teorijom, u članku 34. stavak 1. KZ/11pokušaj definiran kao poduzimanje radnje koja prostorno i vremenski neposredno prethodi ostvarenju bića kaznenog djela. 

Izmijenjena je i odredba o neprikladnom pokušaju (čl. 34. st. 3. KZ/11) tako da je, prema uzoru na njemački i švicarski KZ, mogućnost oslobođenja od kazne ograničena na postupanje iz grube nerazumnosti (npr. netko daje trudnici čaj od kamilice u namjeri da izazove pobačaj). 

2.3.Dobrovoljni odustanak
Nova odredba o dobrovoljnom odustanku uvodi tzv. »nekauzalni« odustanak (čl. 35. st. 2. KZ/11) kojim se »honorira« počiniteljeva radnja, poduzeta u svrhu da se spriječi dovršenje kaznenog djela i kad je ono izostalo iz drugih razloga, primjerice, počinitelj javi policiji da je postavio bombu ne znajući da je ona već demontirana. Brisana je odredba članka 34. stavak 3. KZ/97 prema kojoj se u slučaju odustanka od kvalificiranog pokušaja počinitelj kažnjava za dovršeno samostalno kazneno djelo, primjerice, pokušao je ubojstvo, zadavši žrtvi tešku tjelesnu ozljedu, a onda je pozvao hitnu pomoć i na taj način žrtvi spasio život. Sudovi u takvim slučajevima i do sada s pravom nisu posebno kažnjavali za tešku tjelesnu ozljedu, nego su o njoj vodili računa pri odmjeravanju kazne za pokušaj ubojstva od kojeg je počinitelj odustao. 

2.4.Sudjelovanje više osoba
Problematika sudjelovanja više osoba u počinjenju djela uređena je na novi način. Napuštena je dosadašnja podjela na pojedinačnog počinitelja i sudionike (čl. 35. KZ/97), prema kojoj je odlučno sudjeluje li u počinjenju kaznenog djela samo jedna osoba ili više njih. Kriterij je pogrešan jer okolnost da u počinjenju djela sudjeluje više osoba ne isključuje mogućnost da one budu počinitelji. Počinitelj, stoga, nije samo pojedinačni počinitelj, nego su to i supočinitelji koji se u članku 35. stavak 2. KZ/97 pogrešno proglašavaju sudionicima. Pogrešno je i kao pojedinačnog počinitelja tretirati posrednog počinitelja, tj. osobu koja posredstvom druge osobe počini kazneno djelo, kako je to učinjeno u članku 35. stavak 1. KZ/97, jer posredni počinitelj prema definiciji ne djeluje sâm nego putem neposrednog počinitelja koji, štoviše, u nekim slučajevima može biti i odgovoran.

Iz tih je razloga sada čitava materija uređena drukčije. U članku 36. stavak 1. KZ/11 propisano je da je počinitelj osoba koja sama ili posredstvom druge osobe počini kazneno djelo, čime je pojam »pojedinačni počinitelj« zamijenjen pojmom »počinitelj«, dok je odredba o supočiniteljstvu (čl. 36. st. 2. KZ/11) smještena u isti članak s naslovom »počiniteljstvo«, čime je jasno stavljeno na znanje da je supočiniteljstvo oblik počiniteljstva. Pojam sudioništva obuhvaća, pak, samo poticanje i pomaganje, što je izrijekom rečeno u članku 39. stavak 1. KZ/11.

Radna skupina raspravila je pitanje treba li se zakonski tekst pozivati na teoriju o vlasti nad djelom kao teoriju počiniteljstva, što sada u obliku argumenta a contrario čini članak 35. stavak 4. KZ/97 (ako poticatelj i pomagatelj ne vladaju počinjenjem kaznenog djela, znači da počinitelj vlada). Ta je teorija inače dominantna u njemačkoj kaznenopravnoj doktrini, ali se s pravom upozorava na njezin ograničen domet jer se ne može primijeniti na delicta propria (kaznena djela koja može počiniti samo osoba s traženim svojstvom) niti na kaznena djela nečinjenjem, kad počinitelj nije tko ima vlast nad djelom nego tko krši određenu dužnost. Zbog toga se odustalo od izričitog spominjanja teorije u zakonskom tekstu, što ne sprječava njezinu daljnju razradu u literaturi i primjenu u praksi (uz spomenute iznimke). Vodilo se računa i o tome da se teorija o vlasti nad djelom ne može primijeniti ni na nehajno supočiniteljstvo, koje se ne temelji na vlasti nad djelom nego na zajedničkoj povredi dužne pažnje, što je sada i rečeno u članku 36. stavak 3. KZ/11. 

Definicije poticanja i pomaganja ostale su u osnovi nepromijenjene, ali je brisana odredba članka 35. stavak 4. KZ/97 (»Poticatelj i pomagatelj su sudionici koji, ne vladajući počinjenjem kaznenog djela, pridonose njegovu počinjenju.«), ne samo zbog odustajanja od pozivanja na teoriju o vlasti nad djelom, nego i zbog logične pogreške u njoj koja se sastoji u tome da se pojmovi poticatelja i pomagatelja definiraju s pomoću njih samih (cirkularna definicija). Ispuštena je odredba članka 38. stavak 2. KZ/97 u kojoj se nabrajaju tipične pomagateljske radnje jer one ne moraju nužno predstavljati pomaganje, pogotovo ako se pođe od vlasti nad djelom kao bitne oznake počiniteljstva koja je onda moguća i u tim slučajevima. 

2.5.Prostorno važenje
U odnosu na prostorno važenje kaznenog zakonodavstva htjelo se izbjeći sadašnje gomilanje u istom članku svih načela koja se odnose na kaznena djela počinjena u inozemstvu (čl. 14. KZ/97), pa su radi bolje preglednosti, ali i preciznijeg uređenja, odvojena u posebne članke (čl. 13.-17. KZ/11). Od brojnih novosti na tom području valja istaknuti novi tretman univerzalnog načela, prema kojem se kaznena vlast jedne države proteže i na kaznena djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom i kad su počinjena izvan njezinog teritorija, a počinitelj i žrtva nisu njezini državljani, niti su povrijeđeni njezini pravni interesi (čl. 16. KZ/11). Ono je do sada bilo pogrešno smješteno među odredbe o realnom načelu (čl. 14. st. 1. podst. 3. KZ/97), pa kako za realno načelo ne postoje nikakva ograničenja koja vrijede za ostala načela (aktivnog i pasivnog personaliteta), tako je Republika Hrvatska prisvojila sebi pravo, ali i preuzela (neostvarivu) obvezu da kažnjava sve počinitelje međunarodnih zločina u svijetu i kad se ne nalaze na njezinom području pa i kad su već izdržali kaznu u drugoj državi. Prema članku 18. stavak 4. KZ/11 to više ne će biti moguće jer će Republika Hrvatska moći primijeniti univerzalno načelo samo kad se počinitelj nalazi na njezinom području, tj. kad ga »ima u vlasti«, što znači da mu ne može suditi u odsutnosti, a prema članku 18. stavak 3. KZ/11 ne će moći pokrenuti kazneni postupak ako je on već pokrenut pred Međunarodnim kaznenim sudom ili sudom druge države (iznimka je jedino ako je postupak u drugoj državi proveden suprotno načelima pravičnog suđenja). Zadržano je, međutim, načelo koje se do sada nazivalo univerzalnim, a koje se odnosi na ostala kaznena djela počinjena izvan područja Republike Hrvatske (primjerice, krađa koju počini strani državljanin na štetu stranog državljanina u inozemstvu) za koja vrijede dosadašnja ograničenja (čl. 17. KZ/11). 

Nova odredba o vremenskom važenju Kaznenog zakona (čl. 3. KZ/11) pobliže određuje pojam blažeg zakona. Odredba o retroaktivnoj primjeni blažeg zakona (st. 2.) proširena je tumačenjem pojma »blaži zakon«. Ona je interpretativno pravilo, uneseno u zakonski tekst iz čisto praktičnih razloga da bi se nakon stupanja na snagu novog Zakona spriječile neopravdane oslobađajuće presude u predmetima u kojima će se optužba odnositi na kaznena djela kojih više nema u novom Zakonu (što će osobito biti slučaj kod seksualnih i gospodarskih kaznenih djela). Prema odredbi članka 3. stavak 3. KZ/11 sud će u takvim slučajevima morati ispitati postoji li u konkretnom slučaju pravni kontinuitet između kaznenog djela navedenog u optužbi i odgovarajućeg kaznenog djela prema novom Zakonu, tako da će činjenično stanje podvesti pod bića kaznenih djela iz oba zakona pa ako utvrdi da postoji, primijenit će blaži zakon; odluku da je novi zakon blaži za počinitelja i sukladno tome oslobađajuću presudu sud će donijeti samo ako pravni kontinuitet ne postoji. 

2.6.Zastara
Najvažnija novost u odnosu na zastaru jest ukidanje prekida zastare, a time i razlikovanja apsolutne i relativne zastare. Takvo rješenje, poznato u modernim kaznenim zakonicima, ima teorijsko utemeljenje: ako je ratio legis zastare smanjenje protupravnosti i krivnje zbog proteka vremena, a to znači i gašenje potrebe za kažnjavanjem, zašto bi ocjena o postojanju takve potrebe ovisila o tome je li državni aparat poduzeo određene radnje? No, razlozi su i čisto praktične prirode jer je sudska praksa pokazala neujednačenost u određenju procesnih radnji koje prekidaju zastaru, što je dovelo do pravne neisgurnosti. Novi, jedinstveni rokovi zastare kaznenog progona i izvršenja kazne (čl. 81. st. 1. i 83. st. 1. KZ/11), nešto su skraćeni dosadašnji rokovi apsolutne zastare (kreću se prema visini propisane odnosno izrečene kazne od 6 do 40 godina). 

Novi Kazneni zakon donosi i druge zanimljive novosti u vezi sa zastarom. Prema odredbi članka 86. KZ/11 u slučajevima promjene roka zastare kaznenog progona ili zastare izvršenja imaju se primijeniti zastarni rokovi novog Zakona, čime je razriješen spor o tome je li retroaktivna primjena produljenih zastarnih rokova u skladu s načelom zakonitosti. Kad je, pak, propisano da se u slučajevima kad se prije isteka zastarnog roka donese prvostupanjska presuda, zastara kaznenog progona produljuje za dvije godine (čl. 81. st. 3 KZ/11), pošlo se od toga da je sud ipak riješio predmet u roku (makar i nepravomoćno) pa treba omogućiti i njegovo okončanje. Novost je i odredba članka 84. stavak 3. KZ/11 prema kojoj zastara izvršenja kazne ne teče za vrijeme izdržavanja kazne, čime je otklonjeno stajalište Kaznenog odjela VSRH od 10. studenoga 2000., prema kojem se u slučajevima kad za vrijeme izdržavanja kazne nastupi apsolutna zastara izvršenja obustavlja daljnje izvršenje. 

Radna je skupina posvetila veliku pozornosti produljenom kaznenom djelu. Neobično je da je ta pravna konstrukcija unesena u KZ/97 u vrijeme kad se u modernom kaznenom pravu sve više napušta i zamjenjuje realnim stjecajem (tako vrhovni sudovi Švicarske i Njemačke). Ona, između ostalog, onemogućuje kažnjavanje za pojedine radnje, pronađene nakon pravomoćnosti presude za produljeno kazneno djelo. Radna se skupina odlučila za kompromisno rješenje prema kojem produljeno kazneno djelo ostaje, ali je njegova primjena isključena kod kaznenih djela koja predstavljaju napad na na život, tijelo i druge slobode osobe (čl. 52. KZ/11).⁶

Na ovom području novi Zakon donosi brojne novine. Napuštena je teorijski teško održiva koncepcija prema kojoj su mjere upozorenja posebna vrsta sankcija; uvjetna osuda je samo modifikacija kazne zatvora ili novčane kazne, dok se sudska opomena ukida jer je, uz druge mogućnosti reakcije na bagatelni kriminalitet (uvjetna osuda, odustanak od kaznenog progona prema čl. 522. ZKP-a itd.), suvišna. Postoje, prema tome, samo dvije vrste sankcija: kazne (koje se izriču na temelju krivnje) i sigurnosne mjere (koje se izriču na temelju opasnosti počinitelja). Kazne su novčana kazna, zatvor i dugotrajni zatvor, dok je dijapazon sigurnosnih mjera proširen na ukupno devet takvih mjera. 

Prema novoj odredbi članka 44. stavak 1. KZ/11 kazna zatvora ne može biti kraća od tri mjeseca niti dulja od dvadeset godina. Na taj je način podignut opći minimum (s 30 dana na 3 mjeseca), čime se želi ograničiti primjena kratkotrajnih kazni zatvora, ali i opći maksimum (s 15 na 20 godina), da bi se pokrila neopravdana praznina prema KZ/97 koji isključuje izricanje kazne zatvora u trajanju od 15 do 20 godina. To, međutim, ne znači da se maksimum podiže za sva kaznena djela u kojima je predviđen u KZ/97; u velikom broju takvih kaznenih djela i u novom se Zakonu ostalo kod propisane kazne zatvora u trajanju do 15 godina. 

U radnoj skupini vođene su duge rasprave o tome treba li dugotrajni zatvor zamijeniti doživotnim (koji poznaje većina modernih europskih država, kao i međunarodno kazneno pravo). Osobito su članovi skupine iz redova sudaca ustrajali na tome da najteže zločince ne bi uopće trebalo puštati na slobodu, ali se istodobno nije prihvaćao doživotni zatvor s obrazloženjem da je u suprotnosti sa zahtjevom određenosti kazne. Konačno je i ovdje nađen kompromis prema kojem ostaje dugotrajni zatvor u trajanju od 21 do 40 godina, ali se iznimno, za kaznena djela počinjena u stjecaju, može izreći kazna u trajanju od 50 godina (čl. 46. st. 1. i 2. KZ/11).⁷

Rukovodeći se kritikama upućenim kratkotrajnim kaznama zatvora koje su neprikladne za preodgajanje, a dovode i do prenapučenosti zatvora, u članku 45. stavak 1. KZ/11, propisano je da se kazna zatvora u trajanju do šest mjeseci zatvora može izreći samo ako se može očekivati da se novčana kazna ili rad za opće dobro ne će moći izvršiti ili se novčanom kaznom, radom za opće dobro ili uvjetnom osudom ne bi mogla postići svrha kažnjavanja. Rad za opće dobro, koji se počeo sve više primjenjivati, sada je pomnije normiran, o čemu je već bilo govora u ovom listu.⁸

Novčana kazna je, pak, bitno izmijenjena. Odredba o toj kazni u članku 51. KZ/97, imala je brojne slabosti, od kojih je na prvom mjestu pozivanje na prosječni dnevni dohodak. To nije primjena, nego negacija danas modernog sustava dani-novčana kazna kojim se hoće postići da visina novčane kazne odgovara imovinskim prilikama počinitelja jer prosječni dnevni dohodak upravo to onemogućuje. Utvrđivanje visine novčane kazne na temelju prosječnog dnevnog dohotka, koje je obilno korišteno u praksi, u članku 42. KZ/11 potpuno je napušteno. Sud će sada biti dužan u svakom predmetu najprije utvrditi broj dnevnih iznosa na temelju svih okolnosti od kojih općenito ovisi odmjeravanje kazne (ali ne i imovinskog stanja počinitelja!), a zatim visinu počiniteljevog dnevnog iznosa pa će novčana kazna predstavljati umnožak broja i visine dnevnog iznosa. Visina dnevnog iznosa utvrdivat će se, pak, na temelju svih počiniteljevih prihoda i njegove imovine, od čega će se odbijati troškovi nužni za uzdržavanje počinitelja i njegove obitelji. Jasno je da će to zahtijevati veći napor suca, ali će njegov zadatak biti olakšan utoliko što će visinu dnevnog iznosa moći utvrditi po slobodnoj ocjeni ako bi utvrđivanje počiniteljevih prihoda, imovine i ostalih podataka bilo povezano s nerazmjernim teškoćama. 

Znatne su izmjene i kod uvjetne osude i uvjetnog otpusta. Novim Zakonom hoće se ograničiti primjena uvjetne osude koja se sada izriče čak u 70% slučajeva. U tu se svrhu potiče primjena rada za opće dobro, no i sama je uvjetna osuda pretrpjela znatne promjene. Snižena je gornja mjera kazne zatvora koja se smije izreći da bi se kazna mogla uvjetovati, tako da to više nisu dvije godine, nego jedna godina (čl. 56. st. 1. KZ/11). Da bi se smjela izreći uvjetna osuda više se ne traži kumulacija apstraktnog kriterija (visina propisane kazne) i konkretnog kriterija (visina izrečene kazne), što je teoretski teško opravdati (zašto je kod krađe uvjetna osuda moguća i kad je izrečena kazna zatvora od dvije godine, a to nije moguće kod razbojništva?), a u nekim je slučajevima dovodilo i do neodrživih razlika u mogućnostima primjene uvjetne osude. Napušteno je i razlikovanje »obične« uvjetne osude i uvjetne osude sa zaštitnim nadzorom, ali je sudu dana generalna ovlast da izreče zaštitni nadzor počinitelju kad ocijeni da mu je potrebna pomoć (čl. 64. st. 1. KZ/11), a i znatno je proširen krug posebnih obveza koje se mogu izreći uz uvjetnu osudu (čl. 62. KZ/11). Potpuna novost je i djelomična uvjetna osuda koja se ograničava samo na dio kazne (čl. 57. KZ/11). 

Važna izmjena u odnosu na uvjetni otpust jest ukidanje članka 160. Zakona o izvršenju kazne zatvora, prema kojoj o uvjetnom otpustu odlučuje posebno povjerenstvo. U skladu s tendencijom judicijalizacije izvršenja kazni, takvu će odluku, ubuduće, donositi sud (čl. 59. st. 1. KZ/11). Novi Zakon otklanja i nejasnoću postojeće odredbe o opozivu uvjetnog otpusta pa propisuje da će odluku o opozivu zbog počinjenja kaznenog djela na uvjetnom otpustu donositi sud zajedno s presudom o novom djelu, dok će opoziv zbog nepoštovanja drugih obveza biti u nadležnosti suca izvršenja (čl. 61. KZ/11). 

Kod oduzimanja imovinske koristi novi se Zakon izričito opredjeljuje za tzv. bruto načelo jer propisuje da se »oduzeta imovinska korist neće smanjiti za iznos sredstava uloženih u kriminalnu djelatnost« (čl. 77. st. 5. KZ/11). Poseban članak u novom Kaznenom zakonu posvećen je tzv. proširenom oduzimanju imovinske korist (čl. 78. KZ/11), što je novost u suvremenom kaznenom pravu. Prošireno oduzimanje odnosi se na korist koja ne potječe iz kaznenog djela za koje je počinitelj oglašen krivim, ali se njezino kriminalno stjecanje pretpostavlja. Ono je moguće samo ako je počinjeno kazneno djelo iz nadležnosti Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta. 

1 Objavljen u Nar. nov., br. 125/11 (u nastavku teksta: KZ/11). 
2 Kazneni zakon (Nar. nov., br. 110/97, 27/98 - ispr., 50/00 - Odluka USRH, 129/00, 51/01, 111/03 - Odluka USRH, 190/03 - Odluka USRH, 150/04, 84/05 - ispr., 71/06, 110/07, 152/08, 57/11, 77/11 - Odluka USRH - 
u nastavku teksta: KZ/97). 
3 o je, na određeni način, bilo priznato i u službenom Vladinom obrazloženju prijedloga tog Zakona, u kojem je rečeno da »pozitivno pravo valja preoblikovati u novo, tako da se postojeće normativno stanje mijenja razumno, s oprezom i samo onda kada je to neophodno radi usklađivanja s Ustavom i povećanja njegove vrijednosti«. 
4 Zakon o kaznenom postupku (Nar. nov., br. 152/08, 76/09, 80/11 i 121/11 - proč. tekst.). 
5 Primjerice, netko izvadi dvije daske iz krova kuće da bi tek sljedeće noći, kroz nastalu rupu, ušao u kuću i oduzeo tuđe stvari), dok ostavlja nekažnjenog počinitelja koji još nije počeo ostvarivati nijedno obilježje kaznenog djela iako ga od toga dijeli samo mali korak (npr. pružio je ruku prema stvari koju namjerava uzeti, ali je nije dotaknuo). 
6 Odredba je djelomično u skladu s dosadašnjom praksom sudova koji su otklanjali mogućnost primjene te pravne figure kod ubojstva, tjelesnih ozljeda, razbojništva i sl., ali će, ubuduće, biti isključena i kod drugih kaznenih djela protiv osobnih sloboda, ponajprije seksualnih delikata, što će u praksi dovesti do teškoća. 
7 Takvo rješenje u osnovi predstavlja tzv. prijevaru s pomoću etikete (Etikettenschwindel) jer se de facto doživotni zatvor uvodi pod drugim imenom. Odredba, osim toga, ograničuje mogućnost izricanja dugotrajnog zatvora u trajanju od 50 godina na stjecaj kaznenih djela, dok je neopravdano isključuje za samo jedno kazneno djelo koje može biti iste težine pa i teže, npr. genocid koji se smatra »zločinom nad zločinima«. 
8 K. Bumči, Zamjena kazne zatvora radom za opće dobro prema odredbama novog Kaznenog zakona, Informator, br. 6025 od 3. prosinca 2011., str. 10-12.