Postupak donošenja novog Zakona o koncesijama (u nastavku teksta: ZoK), koji je objavljen u Narodnim novinama, broj 69/17, predstavljao je za Vladu RH, kao ovlaštenog predlagatelja, izazov, kako zbog rokova donošenja i prenošenja same Direktive 2014/23/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. veljače 2014. o dodjeli ugovora o koncesiji² (u nastavku teksta: Direktiva), tako i promišljanja o određivanju modela koji će biti prilagođen gospodarstvu Republike Hrvatske (u nastavku teksta: RH).

ZoK kao lex generalis uređuje postupke davanja koncesije, ugovor o koncesiji, prestanak koncesije, politiku koncesija, pravnu zaštita u postupcima davanja koncesije, prekršajne odredbe te druga pitanja u svezi s koncesijama, dok posebni, tzv. »sektorski« zakoni uređuju posebna pitanja davanja koncesija za određene djelatnosti i područja. Cilj predlaganja novog zakona bio je da, osim tih odredaba koje se donose u cilju usklađivanja s navedenom Direktivom, riješi i neke dvojbe koje su se javljale u primjeni Zakona o koncesijama iz 2012. godine (u nastavku teksta: ZoK/2012) odnosno da ih jasnije uredi. Važno je, pritom, napomenuti da je velik dio odredaba ZoK/2012 ostao nepromijenjen. 

Jedan od općih ciljeva donošenja novog zakona svakako je bio pružanje kvalitetnog normativnog rješenja kojim će se postići viši stupanj transparentnosti i jednostavnosti postupanja, kako onih koja su u nadležnosti samog davatelja koncesije, tako i onih koja se odnose na samo nadmetanje u postupku davanja koncesije uz osiguranu pravnu zaštitu i poštovanje načela koja su prenesena iz predmetne Direktive.

S obzirom na to da je jedan od ciljeva predlaganja novog Zakona i zaštita interesa i imovine RH koja se može dati u koncesiju, bilo je potrebno prepoznati i na pravi način odrediti učinkovito postupanje davatelja koncesije uz smanjenje mogućih koncesijskih evazija ili nezakonitih postupanja koncesioniranja kojima se možebitno nanosi šteta državnom ili lokalnim proračunima.

U skladu s odgovarajućim odredbama Direktive, pristupilo se uvođenju vrijednosnog praga u postupcima davanja koncesija kojim se nastoji osigurati minimalna razina koordinacije postupaka za dodjelu ugovora o koncesiji na temelju načela Ugovora o funkcioniranju EU.

S obzirom na dvojbe rješenja iz ZoK/2012 glede pravne prirode ugovora o koncesiji, pristupilo se njegovu definiranju kao upravnog ugovora kojim se ističe element javnog interesa. Zaštita javnog interesa pokazuje se osobito važna za vrijeme trajanja koncesijskih ugovora u slučajevima financijske nediscipline koncesionara, tj. (ne)plaćanja naknada za koncesiju ili korištenja koncesije izvan ugovorom određenih okvira.

Davanju koncesije prethodi niz radnji i postupanja koja se odnose na izradu studije opravdanosti, dokumentacije za nadmetanje, te ostalih pripremnih radnji. Novim zakonom željelo se jasnije utvrditi poslove stručnog povjerenstva kojemu se, između ostalog, u djelokrugu poslova nalazi i prepoznavanje postojanja elemenata javnog duga u koncesiji koji mogu biti prisutni u velikim infrastrukturnim projektima. Na taj se način ad hoc postupanjem utvrđuju uvjeti davanja koncesije, što pridonosi fiskalnoj odgovornosti svakog davatelja.

Isključenje gospodarskog subjekta iz nadmetanja kada za to postoje utvrđeni razlozi, uvodi se kao jačanje načela transparentnosti, ali kao i antikoruptivna mjera koja je od velikog značenja u budućim fazama razvoja i jačanja sustava koncesija u RH.

Pitanja potkoncesioniranja i/li podugovaranja utvrđena su na način da se onemogućava tzv. »manipuliranje« koncesijskim ugovorima. Time se ne određuju samo uvjeti davanja koncesije nego se štiti javni interes i realiziraju načela davanja koncesije u cilju izbora najkvalitetnijih koncesionara u postupku nadmetanja.

U odnosu na rješenja ZoK/2012, pravna zaštita u novom zakonu uređena je na način da vodi računa o vrijednosnom pragu, a nadležnost za rješavanje sporova promijenjena je u korist upravnih sudova. Ugovorne stranke i dalje mogu ugovarati arbitražu, s tim da se jasnije propisuju pravila o uporabi jezika arbitraže. 

Kako bi se omogućio razvitak složenijih koncesijskih projekata, što je sastavni dio predmetne Direktive, nužno je bilo pristupiti normativnim rješenjima kojima se uređuju pitanja koja predstavljaju poveznicu između koncesije i javnoprivatnog partnerstva, odnosno pitanja kojima se utvrđuje odnos tih dvaju instituta. Time se omogućava donošenje odluka u okviru dizajniranja koncesijskih modela, odnosno modela javno-privatnih partnerstava koji sadržavaju obilježja ugovora o koncesijama ili su dio projekta koji ima prirodu ugovora o javno-privatnom partnerstvu. Pritom je bilo nužno urediti mogućnosti izmjena ugovora koje nastaju tijekom trajanja ugovora o koncesiji, pri čemu se jasno prepoznaju bitne izmjene ugovora o koncesiji u slučaju kojih je nužno provesti novi postupak davanja koncesije. Isto tako, izmjene ugovora o koncesiji koje nisu bitne jasno se uređuju ovim Zakonom. Pri takvim izmjenama davatelj nije dužan provesti novi postupak davanja koncesije. Svi navedeni elementi, od prijenosa ugovora o koncesiji do dodataka ugovora o koncesiji, predviđaju se dokumentacijom za nadmetanje i samim ugovorom, čiji se sadržaj uređuje prilikom davanja koncesije. Na takav način onemogućava se promjena uvjeta koji bi doveli u samom postupku do odluke o odabiru drugog koncesionara, što je bitno za provedbu i krovnog i posebnih zakona koji čine sustav koncesija u RH.

Također, željelo se jasnije urediti obveze davatelja koncesije, koji je dužan voditi brigu o svakom pojedinačnom ugovoru o koncesiji i pritom pri neplaćanju koncesijske naknade provoditi prisilnu naplatu te u krajnjem slučaju pristupiti raskidu ugovora o koncesiji.

Nepostupanja davatelja koncesije tijekom trajanja ugovora o koncesiji nanose financijsku štetu državnom ili proračunima na lokalnoj/regionalnoj razini, tako da se uočena potencijalna nepostupanja žele eliminirati kroz provedbu nadzora od strane nadležnih službi Ministarstva financija. Inspekcijski nadzor Ministarstva financija usmjeren je kako na davatelja koncesije, tako i na koncesionara, pri čemu nadležne inspekcijske službe Ministarstva financija surađuju i međusobno koordiniraju svoj rad s nadležnim službama davatelja koncesije.

Prethodno nabrojeni ciljevi ZoK-a izgledaju prilično realni te bi trebali omogućiti optimalan razvitak sustava koncesija, neovisno o tome je li riječ o izgradnji većih infrastrukturnih projekata povezanih s aktivacijom državne imovine ili o manjim koncesijama koje se realiziraju na lokalnoj/regionalnoj razini.

Uspješnost izgradnje sustava koncesija ovisit će o angažmanu svih dionika u pojedinom području koncesioniranja, što zahtijeva promjenu djelovanja i dizajniranja projekata koji su od javnog interesa. Jedan od problema koji prati razvoj koncesija na području RH jest činjenica da se u javnosti koncesiju vidi kao eksploataciju prirodnih bogatstava, pri čemu se zanemaruje činjenica da postoje koncesije za usluge i koncesije za radove, koje su same po sebi važne zbog ostvarivanja dugoročnih gospodarskih ciljeva, dok koncesije za gospodarsko korištenje općeg ili drugog dobra mogu biti zasebne ili pak sastavni dijelovi većih koncesijskih projekata bilo za usluge bilo za radove. U nastavku, nakon osvrta na osnovne ciljeve, daje se prikaz onih pitanja koja su bila dijelom šire rasprave u javnosti i kao takve predmet razmatranja i odlučivanja, posebice tijekom drugog čitanja u Hrvatskom saboru.

ZoK u odredbi članka 8. st. 4. određuje da su koncesije za izgradnju i upravljanje autocestama, izgradnju i upravljanje željezničkim prugama, prijenos i distribuciju električne energije, izgradnju i upravljanje infrastrukturom za prijenos nafte naftovodima, izgradnju i upravljanje transportnim sustavom plina strateški interes RH. Za navedene koncesije, ali i za one koje Hrvatski sabor proglasi koncesijama od strateškog interesa (st. 5. istog članka), Hrvatski sabor donijet će poseban zakon kojim će urediti postupak davanja koncesije i druga pitanja u svezi s tom koncesijom. Na ovom mjestu postavlja se pitanje je li u ovom normativnom rješenju trebalo dodati i pomorsko dobro i/ili vode u okviru koncesija od strateškog interesa koji će biti regulirani posebnim zakonom.

Prvo treba uzeti u obzir da koncesije iz stavka 4. čl. 8. nisu zakonom uređene te se na taj način onemogućava bilo kakvo odlučivanje o njima koje bi isključilo Hrvatski sabor. Uvrštavanje pomorskog dobra ili voda otvaraju različita pitanja i dvojbe, počevši od Ustava RH do posebnih zakona kojima su oni uređeni. Naime, njihovo uvrštavanje u članak 8. st. 4. ZoK-a zapravo bi značilo da bi u tom slučaju za svaku pojedinu i onu manju koncesiju trebalo donositi poseban zakon, a sam postupak davanja koncesije uvelike bi bio opterećen dodatnim (pod)procedurama, što bi pojednostavnjeno gledano značilo da bi se trebao donositi zakon o davanju u koncesiju plaže na nekom otoku ili poljoprivredne parcele u nekom dijelu RH i sl. To bi u konačnici proizvodilo i upitne ekonomske ciljeve. Da bismo razjasnili pitanje strateškog interesa u području prirodnih bogatstava, u nastavku ilustriramo davanje koncesija na njima.

ZoK propisuje da se koncesija može dati za korištenje voda. Posebna pitanja vezana uz davanje koncesije za korištenje voda propisana su posebnim zakonom, a u ovom konkretnom slučaju Zakonom o vodama³. 

Tako se koncesija može dati za gospodarsko korištenje voda, ali ne i za djelatnosti javne vodoopskrbe i javne odvodnje, osim iznimno u slučajevima javne usluge pročišćavanja otpadnih voda, odvoza otpadnih voda iz septičkih jama te usluga javnog navodnjavanja ili izvođenja radova u djelatnosti javnog navodnjavanja. Javni isporučitelj vodnih usluga javne vodoopskrbe ili javne odvodnje je trgovačko društvo odnosno ustanova čiji je osnivač jedinica lokalne samouprave.

Djelatnosti javne vodoopskrbe i javne odvodnje obavljaju se kao javna služba koja je od interesa za jedinice lokalne samouprave na uslužnom području te smatramo da se vodne usluge moraju nastaviti pružati pod nediskriminacijskim i socijalno prihvatljivim uvjetima. Isto tako, jedna od bitnih intencija zašto se usluge javne odvodnje i vodoopskrbe ne koncesioniraju jest da se osigura njihov održivi razvitak i stalno povećanje kakvoće vodnih usluga te da se komunalne vodne građevine održavaju trajno u stanju funkcionalne sposobnosti. Također, treba naglasiti da vode predstavljaju iznimno snažan ekonomski potencijal i njihovo iskorištavanje, bilo radi flaširanja i prodaje na tržištu bilo izgradnje velikih/malih hidroelektrana, treba razmatrati u okviru ekonomski racionalnih modela, pri čemu ovaj Zakon na vrlo jasan način propisuje postupke davanja, a kroz poseban zakon dodatno se razrađuju specifičnosti, pri čemu je nepobitno i jasno kako su vode kroz poseban zakon zaštićene u punoj mjeri.

Vezano uz pitanje pomorskog dobra, prije svega, ističemo da su člankom 52. Ustava RH more, morska obala i otoci proglašeni dobrima od interesa za RH. Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima⁴ propisano je da morska obala kao opće dobro ne može biti objekt prava vlasništva i drugih stvarnih prava. O općim dobrima vodi brigu, njima upravlja i za to odgovara RH, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno.

S obzirom na netom navedeno, RH je prepoznala pomorsko dobro kao najveći resurs te s njim raspolaže savjesno i odgovorno, štiteći nacionalne interese, samim time što pomorsko dobro nije moguće privatizirati, već se može koristiti samo na temelju koncesije. S tim u svezi možemo konstatirati da će ZoK omogućiti jačanje svih oblika budućih ulaganja putem koncesija na pomorskom dobru, ponajprije glede razvoja i unaprjeđenja pomorskog dobra kroz veću afirmiranost budućih koncesionara glede povećanja investicijskih ulaganja, ali i zaštitu pomorskog dobra kao i njegovim boljim gospodarenjem. ZoK-om su stvorene sve pretpostavke za temeljito uređenje i unaprjeđenje pomorskog dobra te usklađenje Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama⁵ sa ZoK-om. Ovaj poseban zakon treba regulirati pitanja samih koncesija, ali i koncesijskih odobrenja, što je važan element shvaćanja sustava koncesija te s tim u svezi i uloge krovnog zakona.

Načela postupka davanja koncesije propisana su člankom 6. ZoK-a, sukladno kojem je davatelj koncesije dužan poštovati načelo slobode kretanja robe, načelo slobode poslovnog nastana, načelo slobode pružanja usluga, načelo učinkovitosti, kao i ostala temeljna načela iz Ustava Republike Hrvatske te Ugovora o funkcioniranju EU, kao što su načelo tržišnog natjecanja, načelo jednakog tretmana, načelo zabrane diskriminacije, načelo uzajamnog priznavanja, načelo razmjernosti i načelo transparentnosti. Navedena načela uvedena su u hrvatski pravni sustav 2008. godine, kada je RH bila u postupku implementacije pravne stečevine EU u svoje nacionalno zakonodavstvo i od tada se primjenjuju i u hrvatskom koncesijskom sustavu. 

Prije postupka davanja koncesije davatelj koncesije dužan je imenovati stručno povjerenstvo čiji su članovi stručnjaci pravne, ekonomske, tehničke i druge odgovarajuće struke, ovisno o predmetu i značajkama koncesije. Pri tome, članovi stručnog povjerenstva za koncesiju ne moraju biti zaposlenici davatelja koncesije, no možemo očekivati da će u svakom postupku davanja koncesije davatelj uključiti nadležne službe i predstavnike nadležnih državnih ili lokalnih tijela, što je i predviđeno odredbama članka 16. ZoK-a. Stručno povjerenstvo, između ostalog, surađuje s davateljem koncesije, analizira davanje koncesije, surađuje i izrađuje studiju opravdanosti te odlučuje o drugim mjerama koje su sastavni dio postupka pregleda i ocjene ponuda pri nadmetanju, te samom sklapanju ugovora o koncesiji.

Studija opravdanosti jest početni korak u postupku davanja koncesije te je uređena člancima 18. i 19. ZoK-a. Studijom opravdanosti uzimaju se, prije svega, u obzir javni interes, utjecaj na okoliš, zaštita prirode i kulturnih dobara, financijski učinci koncesije na državni proračun RH, odnosno proračun jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te usklađenost s gospodarskim razvojnim planovima i planovima davanja koncesija, odnosno zadovoljenje potreba za pružanjem i javnih usluga. 

Uz prethodno spomenute odredbe koje se odnose na studiju opravdanosti, člankom 20. ZoK-a uređuje se i postupak procjene koncesije, što u konačnici vodi k jasnoj procjeni ponuda i određenju koncesijske naknade koja će »reflektirati« protutežu koristima koje će ostvariti koncesionar za vrijeme koncesioniranja. 

Pritom nije naodmet spomenuti da se tim Zakonom omogućava i promjena koncesijskih naknada, što je predviđeno u različitim slučajevima gdje dolazi do mogućeg umanjenja realne vrijednosti naknade koju plaća koncesionar, bilo da se radi o promjenama u okolnostima koncesioniranja bilo zbog promjene indeksa potrošačkih cijena, ali i promjena međuvalutarnih odnosa (čl. 57. st. 5. ZoK-a). 

Realnom procjenom vrijednosti koncesije u kojoj sudjeluje stručno povjerenstvo onemogućava se davanje koncesije ispod njezine realne vrijednosti, što je potom i dio samog postupka pregleda i ocjena ponuda bilo da se radi o ekonomski najpovoljnijoj ponudi bilo najviše ponuđenoj naknadi. U tom slučaju, koncesije za usluge i koncesije za gospodarsko korištenje koje se daju ispod vrijednosnog praga primjenjuju ta dva kriterija, a ako je njihova vrijednost veća od vrijednosnog praga, primjenjuje se ekonomski najpovoljnija ponuda, odnosno kriteriji ekonomski najpovoljnije ponude.

Osiguranje transparentnosti u svim postupanjima koja prethode davanju koncesije, ali i samoj realizaciji ugovora o koncesiji tim Zakonom uređuju se značajnim dijelom i dokumentacijom za nadmetanje i postupanjem stručnog povjerenstva. 

U dokumentaciji za nadmetanje predviđaju se svi uvjeti koje mora zadovoljiti budući koncesionar (čl. 21. i 22. ZoK-a) prije davanja koncesije, a potom i tijekom provedbe ugovora o koncesiji. Primjerice, člankom 22. uz niz preduvjeta, stavkom 2. točkom 8. određuje se i nacrt ugovora, a potom i određenje mogućih izmjena ugovora o koncesiji (toč. 9.) . Dakle, unaprijed su poznati elementi ugovora svakoj zainteresiranoj strani, što se novim zakonom dodatno uređuje u smislu jasnoće i načina provedbe samog postupka davanja koncesije.

Uz cijeli postupak, ZoK-om se određuje i jamstvo za ozbiljnost ponude (čl. 23.) te potom i jamstvo za provedbu ugovora (čl. 55.), gdje se određuje jamstvo za provedbu ugovora o koncesiji, a na osnovi procijenjene vrijednosti ugovora o koncesiji i uz procjenu rizika nastupanja mogućih neplaćanja koncesijske naknade za vrijeme trajanja ugovora o koncesiji. Jamstva služe kao osiguranje davatelju koncesije u slučaju kršenja ugovornih odredaba koje su sklopljene s koncesionarom i davatelj je dužan voditi brigu o svim slučajevima u kojima dolazi do kršenja ugovornih uvjeta, bilo da se radi o neplaćanjima bilo o proširenju koncesijskog područja koje nije predmet ugovora o koncesiji.

Razvidno je da se u samom postupku davatelj koncesije unaprijed osigurava na postojanje jasnih uvjeta prema svim sudionicima nadmetanja, pri čemu se zadovoljavaju uvjeti transparentnosti, jer se obavijesti o namjeri davanja koncesije objavljuju u javnom elektroničkom oglasniku javne nabave (EOJN), a oni iznad vrijednosnog praga (trenutno oko 5,2 mln eura) objavljuju se i u službenom glasilu EU.

Uz sve navedeno, tijekom postupka davatelj je u mogućnosti isključiti gospodarski subjekt ako se uoče nepravilnosti, što je jasno definirano člancima 24. i 25. ZoK-a, a što je novina koja do sada nije postojala. 

Iz svega navedenog može se zaključiti da same radnje koje prethode davanju koncesije, njihov sadržaj, te obveze davatelja predstavljaju postupanje u kojem se prepoznaje niz okolnosti koje mogu predstavljati manju transparentnost ili nepoštovanje tržišnog nadmetanja, a što uvelike onemogućava manipuliranja s nadmetanjem za davanje koncesije.

Izmjene ugovora o koncesiji predviđa i predmetna Direktiva, a u ZoK-u su posebno uređene člancima 62. i 63. Kako se radi o dugoročnim ugovornim odnosima, tijekom njegova trajanja nije moguće predvidjeti sve situacije u kojima je moguće prepoznati prirodu promjena. Prijenos ugovora o koncesiji predstavlja dopuštenu izmjenu ugovora o koncesiji koja prethodno mora biti sadržana u ugovoru o koncesiji, te kao takva mora biti sastavni dio dokumentacije za nadmetanje. Postavlja se pitanje je li se na takav način omogućilo manipuliranje s koncesijskim pravima na štetu imovine i interesa RH. Prema iskustvima i sustavima koji postoje u međunarodnoj praksi, prijenos koncesije i s tim povezano založno pravo (čl. 67. ZoK-a) uobičajeni su instrumenti koji služe provedbi ugovora o koncesijama, jer se tako osigurava mogućnost financiranja i razvoja projekata. Naime, stavkom 4. čl. 66. Zakona navodi se da se prijenos koncesije može dopustiti u slučajevima koji su povezani sa stjecanjem vlasništva nad koncesionarom nakon provedbe postupka restrukturiranja, a kroz postupke spajanja postojećeg koncesionara s budućim koncesionarom ili drugih oblika stjecanja vlasništva koji proistječu iz provedenog postupka restrukturiranja, a u skladu sa stavkom 2. istoga članka. Prijenos ugovora o koncesiji može se izvršiti pod uvjetom da treća osoba ispunjava uvjete sposobnosti određene za koncesionara u dokumentaciji za nadmetanje i obavijesti o namjeri davanja koncesije, a o čemu svoju suglasnost daje davatelj koncesije. Naime, pažljivijim raščlanjenjem navedenog članka jasno se navodi da je prijenos moguć samo u slučajevima pisane suglasnosti davatelja koncesije (st. 1. čl. 66.), a omogućava se financijskim institucijama. 

ZoK, kao krovni zakon, određuje okvire u kojima se kroz posebne/sektorske zakone podrobnije uređuje pitanje sklapanja ugovora o koncesiji i specifičnosti svake vrste koncesije. To znači da za vrijeme trajanja ugovora o koncesiji koncesionar može imati određenih poslovnih teškoća (uobičajeni rizici poslovanja, koji mogu biti manje ili više upravljivi) i u takvim slučajevima koji potencijalno prethode predstečaju ili stečaju, mogu dovesti do problema u poslovanju, pri čemu se od strane financijskih vjerovnika aktiviraju zaštitne klauzule ugovora, što je uobičajena praksa u financijskom svijetu. Možemo spomenuti da se navedena materija također regulira u odredbama Zakona o trgovačkim društvima⁶, člankom 521., koji se odnosi na pripajanje i stjecanje dionica.

Poništenjem navedenog i nepostojanjem mogućnosti prijenosa i/li zaloga nad koncesijom (umanjuje se vrijednost s protekom roka na koji traje koncesija) uvelike bi se ograničilo koncesioniranje i razvoj složenijih modela koncesija, pa i onih koji su dijelom projekti javno-privatnog partnerstva. Koncesija kao svojevrsno ekskluzivno pravo u sebi generira rizike, a oni se u postupku davanja koncesije uvelike prepoznaju i nužno ih je definirati. To je postignuto jasnim određenjem poslova i sastava stručnog povjerenstva (čl. 16.), ali i studijom opravdanosti (čl. 18. i 19.) kojima se ta pitanja također uređuju. 

ZoK-om se omogućava koncesionaru za vrijeme trajanja ugovora o koncesiji sklapanje podugovora ili potkoncesije radi izvođenja određenih radova ili pružanja pojedinih usluga iz ugovora o koncesiji u manjem opsegu te obavljanja sporednih djelatnosti (čl. 68. st. 1.). Sklapanje podugovora ili potkoncesije koja je svojstvena području pomorskog dobra, mora biti jasno predviđeno u dokumentaciji za nadmetanje, pri čemu se podugovor i ugovor o potkoncesiji ne može sklopiti s ciljem neopravdanog izbjegavanja izvršenja ugovornih obveza koncesionara i s ciljem davanja koncesije određenih ugovorom o koncesiji (st. 5.). Na taj način umanjuje se mogućnost manipulacije ugovora o koncesiji pri kojem bi koncesionar u većem dijelu mogao povjeriti trećoj strani predmet ugovora o koncesiji, što je i svojevrsna antikoruptivna mjera koja je ugrađena u odredbe ZoK-a.

Nadovezujući se na pitanje prijenosa koncesije, u članku 64. ZoK prepoznaje radnje koje prethode prijenosu ugovora o koncesiji, pri čemu davatelj mora ispuniti niz preduvjeta u odnosu na predloženo te provesti detaljnu analizu koja će prethoditi prijenosu ugovora o koncesiji koji slijedi odredbe sukladne ZUP-u.

Način prestanka koncesije uređen je zasebno člancima 70.-73., s tim da se u članku 73. detaljno navode preduvjeti u kojima davatelj koncesije može jednostrano raskinuti ugovor o koncesiji. U točki 7. st. 1. potonjeg članka, između ostalog, navedeno je »ako je koncesionar prenio na treću osobu svoja prava iz ugovora o koncesiji suprotno odredbama ovog Zakona i ugovora o koncesiji«. Osim navedenog uvjeta, davatelj koncesije može prije samog davanja suglasnosti na prijenos koncesije provesti druge radnje ako su uočene nepravilnosti koje predstavljaju moguću manipulaciju i kao takve nanose štetu imovini i interesima RH. Tako uređenim odredbama utvrđene su stroge odredbe koje mora poštovati davatelj koncesije, čime se eliminira moguće nezakonito postupanje ili drugi oblici koji nisu u skladu s pozitivnim propisima RH.

ZoK prepoznaje i druge oblike djelovanja koje će uvesti veću financijsku disciplinu, ali i druge pojavnosti koje bi mogle biti uvjetovane svojevrsnom inertnošću postupanja davatelja koncesije čijim se propustima nanose financijske štete državnom ili proračunu na lokalnoj/regionalnoj razini. U Dijelu drugom, odredbama Glave II. ZoK-a (čl. 75.-79.) utvrđuju se obveze davatelja koncesije te odredbama Glave III. kojima se utvrđuje obveza praćenja provedbe ugovora o koncesiji, a koji obuhvaća postupak nadzora i naplate koncesijske naknade (čl. 82.). 

Pritom, ZoK jasno predviđa korake poduzimanja mjera naplate (čl. 83.), što u konkretnome znači pokretanje postupka prisilne naplate aktiviranjem instrumenata osiguranja i drugim postupanjima u slučaju moguće nelegalne pojavnosti. Kako bi se u još većoj mjeri pospješila naplata koncesijskih naknada i ispunjenje ugovornih obveza, nadležne inspekcijske službe Ministarstva financija poduzimaju mjere i kontroliraju procese naplate, te su nadležni za postupanja nad davateljem koncesije, ali i nad koncesionarom (čl. 84.-92.).

Na taj način, a što je zasebno uređeno i kroz prekršajne odredbe, namjera je uspostaviti strožiji režim praćenja koncesija i suzbijanje mogućih koncesijskih evazija u neplaćanjima ili drugim kršenjima ugovornog odnosa između davatelja koncesije i koncesionara.

Izdvojeni i zasebno prikazani elementi novog Zakona o koncesijama u svojoj prirodi ukazuju da je RH dobila kvalitetan zakonski okvir, koji će omogućiti razvoj složenih koncesijskih projekata i s tim povezano ostvarenje ciljeva gospodarskog razvoja. Ispravnost pristupa zakonodavca pokazat će i njegova primjena u praksi, koja će, između ostalog, ovisiti i o angažmanu svih dionika u procesu koncesioniranja, što će u bitnome odrediti ostvarenje ciljeva zakonodavca te same predmetne Direktive. 

 

* Autor je zaposlenik Ministarstva financija RH. Iznesena stajališta su stajališta autora i nužno ne moraju predstavljati službeno stajalište institucije u kojoj je zaposlen. 
2 SL L 94, 28. 3. 2014. 
3 Zakon o vodama (Nar. nov., br. 153/09, 63/11, 130/11, 56/13 i 14/14) 
4 Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Nar. nov., br. 91/96, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14) 
5 Zakon o pom orskom dobru i morskim lukama (Nar. nov., br. 158/03, 100/04, 141/06, 38/09, 123/11 i 56/16) 
6 Zakon o trgovačkim društvima (Nar. nov., br. 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13 i 110/15)