1. Uvodne napomene i razlozi donošenja Zakona

Zakonom o sprječavanju pranja novca (u nastavku teksta: Zakon) putem mjera i radnji u bankarskom, novčarskom i drugom poslovanju nastoji se, kroz rad državnih tijela, na učinkovit način suprostaviti organiziranom kriminalu i korupciji. Ključno pitanje pritom je kako spriječiti korištenje financijskog sustava i drugih sektora gospodarstva za pranje novca.

Bit je pranja novca u pretvaranju ilegalnog novca prikupljenog na nezakonit način u legalan novac tj. novac s pokrićem u zakonitom radu i djelatnosti. Pranjem novca, u smislu Zakona, smatraju se sva činjenja i nečinjenja radi prikrivanja izvora protupravno stečenog novca te korištenja istog za obavljanje dopuštene djelatnosti ili stjecanja imovine na zakonit način.

Sukladno Zakonu i međunarodnim standardima, Ured za sprječavanje pranja novca (u nastavku teksta: Ured) od svog osnutka 1998. godine, ustrojen je u sastavu Ministarstva financija kao autonomna i samostalna financijsko-obavještajna jedinica administrativnog tipa, bez istražnih ovlasti, koja prikuplja, analizira, analitički obrađuje i pohranjuje Zakonom propisane podatke o transakcijama, dobivenih od obveznika, te dostavlja obavijesti o sumnjivim transakcijama nadležnim državnim tijelima na daljnje postupanje.

U nastojanju da Republika Hrvatska uskladi svoje zakonodavstvo sa zakonodavstvom Europske unije, izvršene su izmjene i dopune Zakona i izrađen novi Pravilnik o njegovoj provedbi.

Jedan od glavnih razloga donošenja izmjena i dopuna Zakona je potreba za usklađenjem odredaba Zakona s pojedinim odredbama nove Smjernice EZ br. 2001/97/EC o sprječavanju uporabe financijskog sektora u svrhe pranja novca (koja je dopunila do tada važeću Smjernicu br. 91/308/EEC).

Najvažnije novosti koje donosi Smjernica 2001/97/EC očituju se u proširenju kruga obveznika i subjekata u poduzimanju mjera za sprječavanje i otkrivanje pranja novca na podružnice obveznika

koje se nalaze u inozemstvu ili ako obveznici imaju u većinskom vlasništvu ili pod kontrolom financijske institucije u inozemstvu, pravne i fizičke osobe koje obavljaju poslove u svezi s organizacijom i provođenjem dražbi, te druge subjekte koji u sklopu svoje djelatnosti provode određene financijske aktivnosti.

Nadalje, jedan od značajnih razloga izmjena Zakona su i preporuke posebnog odbora Vijeća Europe komisije koje se odnose na identifikaciju stvarnog vlasnika pravne osobe i utvrđivanje popisa članova uprave prilikom otvaranja računa ili uspostave trajne poslovne suradnje.

Republika Hrvatska također je potpisanica Međunarodne konvencije o suzbijanju financiranja terorizma UN-a koju je ratificirala 17. listopada 2003. (Nar. nov. - Međunarodni ugovori br.16/03), sukladno kojoj Ured kao primatelj obavijesti treba o sumnjivim transakcijama izvijestiti nadležna domaća tijela i međunarodne organizacije kad utvrdi da su neka novčana sredstva namijenjena financiranju terorističkih organizacija.

Cilj zakonskih mjera je, u stvari, razvoj sustava prevencije u sprječavanju pranja novca, što uključuje: aktivnije uključivanje i drugih obveznika i profesija u poduzimanje mjera za sprječavanje pranja novca; utvrđivanje domaćih i stranih pravnih osoba, odnosno njihovih stvarnih vlasnika i članova uprave društva; obveza prijave iznosa od 200.000,00 kn na više od strane obveznika za gotovinske i gotovinski povezane transakcije te nadzor nad primjenom Zakona na način da se izričito odrede tijela prema pojedinim područjima djelatnosti koja će preuzeti odgovornost za nadzor u provedbi Zakona.

2. Odredbe koje se mijenjaju Zakonom

U članku 1. Zakona utvrđuje se područje primjene i definicija pranja novca. Taj članak usklađen je sa člankom 6. Konvencije Vijeća Europe br. 141 o pranju, traganju, privremenom oduzimanju i oduzimanju prihoda stečenog kaznenim djelom i Smjernicom EZ br. 2001/97EC o sprječavanju uporabe financijskog sektora u svrhe pranja novca. Definicija je usklađena i s odredbom članka 279. Kaznenog zakona RH koji propisuje kazneno djelo pranja novca, sukladno kojem se novac može prati iz svih nezakonitih radnji, iz kojih proizlaze nezakoniti prihodi.

Zakonom o sprječavanju pranja novca iz 1997. godine određene su pravne osobe i u njima odgovorne osobe te fizičke osobe koje su dužne poduzimati mjere i radnje radi otkrivanja i sprječavanja pranja novca i to: banke i štedionice, investicijski fondovi i društva, Hrvatski fond za privatizaciju, društva za osiguranje, burze i ostale pravne osobe ovlaštene za obavljanje poslova s vrijednosnim papirima, zalagaonice te druge pravne osobe.

Člankom 2. izmjena i dopuna Zakona utvrđeni su i novi obveznici: stambene štedionice, štedno kreditne zadruge, društva za upravljanje investicijskim fondovima, mirovinski fondovi, društva za upravljanje mirovinskim fondovima, FINA, Hrvatska pošta d.d. No, bitnu novost predstavlja proširen krug obveznika koji su dužni poduzimati mjere na području sprječavanja i otkrivanja pranja novca, a koji obuhvaća domaće obveznike koji imaju podružnice i u inozemstvu ili onih obveznika koji imaju u većinskom vlasništvu ili pod kontrolom financijske institucije u državama u kojima se ne primjenjuju standardi u sprječavanju pranja novca, ako one nisu u suprotnostima sa zakonima i drugim propisima tih država.

Članak 3. regulira obvezu identifikacije stvarnog vlasnika stranke. Naime, prilikom otvaranja računa ili drugih oblika uspostave trajnije poslovne suradnje, obveznik je dužan od stranke zatražiti izjavu s podacima o fizičkoj osobi koja je stvarni vlasnik pravne osobe te podatke o članovima Uprave pravne osobe. Propisivanjem prikupljanja tih podataka jača se prevencija u sustavu sprječavanja pranja novca te se postiže jačanje sustava indikatora za prepoznavanja sumnjivih transakcija i transparentnost pri osnivanju trgovačkih društava.

Ta je odredba ušla u Zakon imajući također na umu da su tvrtke iz offshore područja osobito pogodna za prikrivanje izvora novca i nelegalne transakcije jer u tim područjima postoji anonimnost vlasništva i niske, ili nikakve, porezne obveze.

Jedna od važnijih promjena sadržana je u članku 6. kojom se propisuje da će obveznik identificirati stranku i Uredu dostaviti propisane podatke ako vrijednost transakcije iznosi 200.000,00 kuna ili više (Zakonom iz 1997. limit je bio 105.000,00 kn) Naime, praksa samog Ureda pokazala je da se fizički prijavljivao veliki broj transakcija čime je rad Ureda i obveznika bio otežan zbog prevelikog broja prijava, a koje se, većinom, nisu mogle dovesti u vezu s pranjem novca i drugim nelegalnim aktivnostima.

Tim je izmjenama Zakona cenzus povećan na 200.000,00 kn, međutim, i nadalje je na snazi odredba o potrebi identifikacije stranke za iznose od 105.000,00 kn i više koji se, dok ne dosegne novopropisani iznos, ne prijavljuje Uredu.

Jedna je od važnijih zakonskih promjena (članak 7.) utvrđivanje odvjetnika, odvjetničkih društava, javnih bilježnika, revizorskih tvrtki i ovlaštenih revizora, pravnih i fizičkih osoba koje obavljaju računovodstvene poslove ili

poslove poreznog savjetovanja kao novih subjekata u sprječavanju pranja novca, a s obzirom na činjenicu da isti mogu biti zlorabljeni za pranje novca kad u svom radu obavljaju financijske i druge transakcije s imovinom te utvrde da u svezi s određenim transakcijama postoji sumnja da se radi o pranju novca.

Radi se o specifičnoj skupini obveznika koji zbog prirode svog poslovanja (čuvanje poslovnih tajni klijenata, povjerljivost) ne ulaze u klasične obveznike te su za njih propisane posebne radnje. Zakon tako propisuje da su odvjetnik, odvjetničko društvo i javni bilježnik dužni na propisani način obavještavati Ured kad u svom radu obavljaju financijsku ili drugu transakciju imovinom preko vrijednosti od 200.000,00 kuna ili ako postoji sumnja da se radi o pranju novca.

Revizorska tvrtka, ovlašteni revizor i osobe koje obavljaju računovodstvene poslove ili poslove poreznog savjetovanja, dužni su na propisani način obavještavati Ured kad postoji sumnja da se radi o pranju novca. Ovi subjekti obvezni su obavijestiti Ured o svim slučajevima kad stranka od njih zatraži savjet vezan za pranje novca. Način obavještavanja Ureda te način vođenja popisa prikupljenih podataka obavlja se na obrascima propisanim Pravilnikom o provedbi Zakona (u nastavku teksta: Pravilnik) (Nar. nov., br. 114/97).

Kao iznimka od obveze provođenja tih mjera Zakon navodi zastupanje stranke u sudskim i upravnim postupcima, što obuhvaća i davanje savjeta u svezi s tim postupcima, osim u svrhu pranja novca.

Značajnu novost u članku 21.a Zakona predstavlja izričito određivanje nadzornih tijela i decentralizacija nadzora po određenim sektorima nad obveznicima koji moraju postupati sukladno Zakonu. Tako je propisano da u sklopu svoje nadležnosti nadzor provode Hrvatska narodna banka, komisija za vrijednosne papire, Agencija za nadzor mirovinskih fondova i osiguranja, Direkcija za nadzor društava za osiguranje, a također u sklopu svoje nadležnosti i nadzorne službe Ministarstva financija i Ured za sprječavanje pranja novca kao službe koje su posebno naglašene jer imaju uvid u poslovanje svih obveznika.

Člankom 18. Zakona određeno je da će se novčanom kaznom od 10.000 do 100.000 kuna kazniti za prekršaj obveznika ako: ne utvrdi identitet stranke sukladno članku 4. i 5. Zakona; ne prikupi podatke o transakciji sukladno članku 6. Zakona; ne pribavi punomoć sukladno članku 7; ne obavijesti Ured o transakciji i ne dostavi mu podatke iz članka 8. i 11. Zakona.

Novčanom kaznom od 5.000 do 30.000 kuna kaznit će se odgovorna osoba u pravnoj osobi koja počini predmetni prekršaj.

Ako je predmetni prekršaj počinjen u povodu transakcije čija je vrijednost 1.000.000 kuna ili veća, obveznika će se kazniti novčanom kaznom od 50.000 do 300.000 kuna, a odgovorna osoba u pravnoj osobi koja je počinila prekršaj novčanom kaznom od 10.000 do 50.000 kuna.

3. Bezgotovinske transakcije

lako predmeti plaćanja i postupanja prema Zakonu trebaju biti isključivo gotovinske transakcije, bilo u zemlji ili iz inozemstva, predmet postupanja može biti i bezgotovinski novac, dakle novac koji se već nalazi u financijskom sustavu ako postoji sumnja u pranje novca.

Zapravo, primarno se može raditi o ulazu gotovine u financijski sustav bez odgovarajuće kontrole, dok se u drugom koraku obavlja negotovinska transakcija. To se posebno odnosi na države koje nemaju zakonsku regulativu pranja novca, pa kontrola nije mogla biti obavljena, te na tzv. off shore područja kojima nije u interesu sprječavati pranje novca. Takvih područja u svijetu ima tridesetak i poznati su svim novčarskim ustanovama i tvrtkama koje se bave prometom novca.

4. Novi Pravilnik o provedbi Zakona o sprječavanju pranja novca

Već spomenutim Pravilnikom iscrpnije se razrađuju odredbe Zakona, odnosno pitanja identifikacije stranke, način i rokovi izvješćivanja Ureda, način vođenja popisa o prikupljenim podacima, iznimke pri identifikaciji i obavješćivnju te način i rokovi obavješćivanja Ureda od strane subjekata iz članka 9.a Zakona.

4.1. Identifikacija stvarnog vlasnika

Člankom 3. Pravilnika detaljnije se propisuje sadržaj izjave s podacima o stvarnom vlasniku i članovima Uprave pravne osobe, koju je obveznik dužan zatražiti od stranke prilikom otvaranja računa ili uspostave trajnije poslovne suradnje. Izjava mora sadržavati podatke o: nazivu obveznika koji traži izjavu, fizičkoj osobi koja daje izjavu, stvarnom vlasniku - fizičkoj osobi, popis članova Uprave pravne osobe koja otvara račun te datum davanja izjave i potpis njezinog davatelja, te obvezu stranke da u roku trideset dana od promjene vlasničko-up-ravljačke strukture dostavi obvezniku novu izjavu s izmijenjenim podacima.

Za slučaj da se ne može utvrditi identitet stvarnog vlasnika-fizičke osobe, obveznik će prihvatiti izjavu u kojoj je kao stvarni vlasnik navedena pravna osoba (s nazivom tvrtke, sjedištem, državom i matičnim borjem) registrirana u državama koje primjenjuju međunarodne standarde u sprječavanju pranja novca, jer je za te pravne osobe moguće prikupiti podatke preko inozemnih obavještajnih jedinica. Kad je stranka registrirana u off shore zoni ili nekooperativnoj zemlji, podatak o stvarnom vlasniku jedan je od osnovnih uvjeta za otvaranje računa ili uspostavu poslovne suradnje.

U slučaju da stranka ne dostavi pisanu izjavu s traženim podacima prilikom otvaranja računa, ili dostavi nepotpunu izjavu, a obvezniku nije poznata njezina vlasničko upravljačka struktura, poslovnu suradnju nije moguće uspostaviti.

Identifikacijom stvarnog vlasnika svakako se preventivno djeluje na sužavanje prostora za unos nezakonito stečenih sredstava u financijski sustav Republike Hrvatske.

4.2. Obavješćivanje Ureda

Pravilnikom se uvodi novi obrazac za obavješćivanje Ureda o transakcijama, u kojem je broj podataka koje obveznici prikupljaju značajno smanjen. Novost je da obveznik popunjava obrazac i privitke dok stranka tu obvezu više nema kao do sada.

Banke i Financijska agencija dužni su do kraja ožujka 2004. uspostaviti prijenos podataka na elektroničkom obrascu, koristeći posebni aplikativni software licenciran od Ministarstva financija. Na taj će se način bitno povećati sigurnost i kvaliteta podataka, skratiti vrijeme njihove dostave i smanjiti troškovi obveznika.

Kako prepoznati sumnjive transakcije i osobe koje su sudionici istih, sadržava popis pokazatelja za sumnjive transakcije koji sastavlja Ured u suradnji s obveznicima i nadzornim tijelima. Pokazatelji su podijeljeni u dvije skupine i to: objektivni, čija je primjena obvezna, primjerice zemljopisno područje iz kojeg transakcija dolazi ili visina iznosa gotovinske transakcije od npr. 500.000,00 kuna, i subjektivni, čija se primjena prepušta samom obvezniku i ovlaštenoj osobi.

Uz do sada uobičajene načine obavješćivanja Ureda, kao novi način uvodi se elektronički prijenos na elektroničkom obrascu. Ured će biti obaviješten i telefonskim o transakcijama koje još nisu obavljene ili se sumnja u pranje novca, te ako postoji realna mogućnost transfera sredstava u inozemstvo, podizanja u gotovini ili umanjenja salda na drugi način. Također, Ured će biti izviješten ovim putem, zbog eventualne odgode obavljanja transakcije na 72 sata, ako treba provjeriti podatke iz sumnjive transakcije kako bi se omogućilo da »prljavi« novac ne napusti Republiku Hrvatsku

Pravilnikom je, nadalje, određen rok od tri dana (od obavljanja transakcije) za obavješćivanje Ureda o gotovinskim transakcijama, te ako su iste vezane uz poslove životnog osiguranja, izvještavanje Ureda prije nego što se transakcija obavi, odnosno rok od 24 sata od njezina obavljanja, ako zbog prirode transakcije to nije moguće učiniti prije njezina obavljanja. Nakon što obvezniku naloži odgodu obavljanja transakcije, Ured će odmah o izdanom nalogu za odgodu obavljanja transakcije izvijestiti nadležno Državno odvjetništvo.

4.2.1. Izuzeci obveze obavješćivanja

Sukladno Pravilniku, iznimke od obveze obavješćivanja Ureda postoje:

• kad se obavljaju transakcije među bankama, štedionicama, osiguravajućim društvima i organizacijama za vođenje platnog prometa;
• kod obavljanja transakcija među bankama i mjenjačnicama koje se odnose na otkup deviza, stranih čekova i na preuzimanje stranih čekova zbog unovčavanja;

• kod transakcija među bankama koje se odnose na prijenos gotovine i čekova preko državne granice ako domaća banka za takav prijenos ima dozvolu Hrvatske narodne banke;
• kad se obavljaju unovčenja čekova rezidenata Republike Hrvatske s naslova prodaje robe ili usluga od strane pravne osobe ili samostalnog poduzetnika, odnosno obrtnika u korist njihova žiro-računa kod banke, štedionice ili organizacije za vođenje platnog prometa;

kad se obavljaju transakcije kod banke, štedionice ili organizacije za vođenje platnog prometa, a transakcije se odnose na podizanje gotovine s tekućih, žiro-računa građana radi pologa depozita ili kao štedni ulog kod iste stranke, kao i u slučaju kupnje deviza u svezi s polaganjem na devizni račun iste stranke.

Zadnja se iznimka odnosi, primjerice, na fizičke osobe koje u banci podižu s računa sredstva iznad granice za identifikaciju stranke, a istovremeno plaćaju neku svoju obvezu (po kupoprodaji nekretnine, automobila i si.) ili kupuju stranu valutu (koju npr. polažu na vlastiti račun, oročavaju, transferiraju u inozemstvo i si ). Glavni uvjet za tu iznimku je istovremenost obavljanja transakcija.¹

Zaključne napomene

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sprječavanju pranja novca stupio je na snagu 1. kolovoza 2003., ali je njegova primjena odgođena do 1. siječnja 2004. Na taj je način ostavljeno novim obveznicima iz članka 2. i drugim subjektima iz članka 9a. dovoljno vremena da se pripreme za praktičnu primjenu ovoga Zakona i provedbu podzakonskih propisa.

Povećanjem limita za prijavu gotovinskih transakcija, uvođenjem novih obveznika, identifikacijom stvarnog vlasnika te učinkovitijim nadzorom obveznika, uvelike se pridonosi razvoju sustava prevencije pranja novca u Republici Hrvatskoj.

Izmijenjene odredbe cjelovito usklađuju hrvatsko zakonodavstvo s obvezama koje državama nalaže Smjernica EZ br.2001/97 EC, odnosno hrvatsko gospodarstvo time prihvaća preporuku Posebnog odbora. Za našu državu to znači da će se prihvatiti svi međunarodni standardi i mehanizmi u sustavu sprječavanja pranja novca, odnosno da će biti jednaki onima u Europskoj uniji. Time će u cijelosti biti ispunjena obveza iz članka 78. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju s EU-om.

1 U tekstu su, uz zakonski tekst, korišteni članci: Mijatović.Ž., Cindori,S., Zakonodavne promjene na području sprječavanja pranja novca, i Masnjak, B., Novosti u zakonskoj regulativi sprječavanja pranja novca, Suvremeno poduzetništvo 1/2004 i 9/2003.