1. ŠTO SMO DOBILI TREĆOM NOVELOM STEČAJNOG ZAKONA IZ 2024.
Stečajni zakon stupio je na snagu 1. rujna 2015., a motiv je bilo učinkovitije rješava­nje problema insolventnosti. Cilj Zakona o izmjenama i dopunama Ste­čajnog zakona, koji je stupio na snagu 2. studenog 2017., bio je primarno olakšati predstečajni postupak propisivanjem realnih rokova za poduzimanje određe­nih radnji u postupku. Novela Stečajnog zakona objavljena je 18. ožujka 2022.¹, a glavni joj je cilj bio omogućiti održivim poduzećima i poduzetnicima, u financijskim poteškoćama, pristup učinkovitim nacionalnim okvirima za preventivno restrukturiranje koji im omogućavaju nastavak rada.

Predmet treće Novele Stečajnog zakona² iz 2024. je usklađivanje normativnog okvira radi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj.³ Izmjene i dopuna obuhvaćaju rješenja kojima se, između ostalog, mijenja valuta i usklađuje iznos: predujma troškova predstečajnoga postupka (čl. 28. Stečajnog zakona⁴); naknade za prijavu tražbine (čl. 40. SZ-a); najniži iznos temeljnog kapitala društva stečajnih upravitelja s ograničenom odgovornošću (čl. 79.b SZ-a); predujma za namirenje troškova stečajnoga postupka (čl. 112. SZ-a); naknade za neovlašteno korištenje, odnosno uporabu predmeta stečajne mase (čl. 216. SZ-a); početne cijene nekretnine na četvrtoj dražbi (čl. 247. SZ-a); novčanih kazni (čl. 45., 90. i 91. SZ-a). Također, zakonodavac se pozabavio tzv. nomotehničkim pitanjima jer terminologija koja se upotrebljava u pravnim propisima treba biti egzaktna, jasna, dosljedna i razumljiva pa se, između ostalog, ispravlja krivo pozivanje na stavke (čl. 79., 81. i 91. SZ-a). S takvom primjenom pravne terminologije može se u znatnoj mjeri pridonijeti efikasnijem provođenju propisa kao i pravnoj sigurnosti uopće.

1.1. ŠTO SMO (JOŠ) TREBALI DOBITI, ODNOSNO KOJA SU SE JOŠ PITANJA TREBALA ADRESIRATI NOVELOM SZ-A
Analizom položaja stečajnog upravitelja dolazimo do zaključka kako navedena profesija nije dostatno regulirana, odnosno da ne postoje kriteriji za profesionalno bavljenje ovom profesijom, kao i da nema tijela, osim tijela u stečajnom postupku, koje bi provodilo stalan nadzor nad njihovim radom. Rješenje je u uspostavljanju komore stečajnih upravitelja koja bi bila zadužena za edukaciju stečajnih upravitelja, zastupanje njihovih interesa i sankcioniranje u slučaju djelovanja protiv interesa vjerovnika i dužnika. Primjerice, slovenski insolvencijski zakon, Zakon o finančnem poslovanju, postopkih zaradi insolventnosti in prisilnem prenehanju, nalaže osnivanje Komore stečajnih upravitelja (slov. Zbornica upraviteljev Slovenije).⁵

Daljnji problem je kolizija stečajnih propisa s propisima o zaštiti osobnih podataka. Stajalište Europskog suda za ljudska prava (u nastavku teksta: ESLJP) u pogledu zaštite privatnosti stranaka i drugih sudionika u postupku jest da razmjer publiciteta i dostupnosti odluka treba ocjenjivati u svakom konkretnom predmetu, uzimajući u obzir posebne karakteristika konkretnog slučaja i legitimni interes zbog kojeg se javni pristup konkretnom aktu želi ograničiti.⁶ U predmetu br. C-131/12, odluka od 13.04.2014. (Google Spain)⁷ Sud Europske unije (u nastavku teksta: Sud EU) razmatrao je, je li društvo Google bilo obvezno izbrisati zastarjele informacije o tužiteljevim financijskim poteškoćama iz popisa rezultata pretraživanja. Kad se tužiteljevo ime tražilo u internetskoj tražilici Google, rezultati pretrage uključivali su poveznice na stare novinske članke u kojima se navodila njegova povezanost sa stečaj­nim postupkom. Slijedom navedenog, Sud EU je pružio smjer­nice o čimbenicima koje je potrebno uzeti u obzir prilikom odvagivanja inte­resa.⁸

Kako su razlozi koji upućuju na zloporabu prava višestruki i različiti, a budući da SZ izričito ne definira sadržaj zloporabe prava, kao ni Zakon o parničnom postupku⁹ koji se supsidijarno primjenjuje, na judikaturi je ostavljeno da uspostavi pravni standard zloporabe prava u stečaju. Ne treba smetnuti s uma da je stečajna regulativa samo jedan od elemenata pravnog sustava koji utječe na poslovanje trgovačkih društava. Naime, zakonsko reguliranje stečajnog postupka nije samo po sebi dovoljno da osigura nesmetano funkcioniranje ekonomskih kretanja u jednoj zemlji budući da je nužna i primjena zakonskih rješenja iz područja primarnog statusnog prava, dakle, Zakona o trgovačkim društvima¹⁰ koji nalaže da članovi uprave, odnosno direktori moraju voditi poslove društva s pozornošću urednog i savjesnoga gospodarstvenika (čl. 252. SZ-a). Postoji velik broj pojavnih oblika zloporabe prava u stečaju pa bi i analiza svake zloporabe svaka­ko zaslužila biti predmetom zasebnoga iscrpnog izlaganja.

Nadalje, predstečajni je postupak hitan/žuran (čl. 11. st. 2. SZ-a).¹¹ Sud je dužan o prijedlogu za otvaranje predstečajnoga postupka odlučiti u roku osam dana od dana podnošenja potpunoga prijedloga. Predstečajni postupak mora se završiti u roku 120 dana od dana otvaranja predstečajnoga postupka. Iznimno, sud može na prijedlog dužnika, vjerovnika ili povjerenika dopustiti produljenje roka za daljnjih 180 dana ako smatra da je postignut napredak u pregovorima o planu restrukturiranja i da postoji vjerojatnost uspješnog okončanja predstečajnoga postupka (čl. 63. SZ-a). Prilikom računanja rokova treba primijeniti pravila o računanju rokova koja su određena odredbama ZPP-a. Ako se rok računa na dane, u rok se ne uračunava dan kad je dostava ili priopćenje obavljeno, odnosno dan u koji pada događaj otkada treba računati trajanje roka. Nadalje, sud bi ročište radi ispitivanja tražbina trebao odrediti u roku od 105 do 112 dana¹² od dana donošenja rješenja o otvaranju predstečajnoga postupka pod pretpostavkom da se objave provode u zakonom predviđenim rokovima i da se rokovi računaju od dana dostave u skladu s člankom 12. stavak 1. SZ-a. Ako bi FINA objavila dopunu tablice prijavljenih tražbina ili očitovanja, ispitno bi ročište trebalo odrediti u roku 110 do 120 dana od dana donošenja rješenja o otvaranju predstečajnoga postupka. Navedeno potvrđuje da je rok od 120 dana, koliko može trajati predstečajni postupak, dvojben. Podsjetimo da je takav rok implementiran jer se u praksi pokazalo da je i rok od 360 dana (koji je bio prije stupanja na snagu ZIDSZ/2022) ponekad bio kratak za dovršetak predstečajnoga postupka pa su sudovi vodili postupke i dulje od 360 dana što je bilo protivno zakonu. Ovdje treba uzeti u obzir i organizacijski moment jer sama Direktiva (EU) 2019/1023 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. lipnja 2019. o okvirima za preventivno restrukturiranje, otpustu duga i zabranama te o mjerama za povećanje učin­kovitosti postupaka koji se odnose na restrukturiranje, ne­solventnost i otpust duga i o izmjeni Direktive (EU) 2017/1132¹³, propisuje potrebu posebnog stručnog znanja i brzine u radu, no ako pojedini sudac istovremeno dobije u rad veći broj predmeta vezanih uz predstečajne nagodbe, pitanje je hoće li sve biti moguće dovršiti u predviđenim rokovima. Štoviše, da bi se poštovali ovi rokovi sudovi moraju uskladiti cijelu organizaciju rada jer nije samo pitanje dovoljnog broja osoba kojima se raspoređuju predstečajni predmeti, uz to se mora paziti da ne dođe do gubitka roka poradi raznih administrativnih radnji u sudu.

Također se može postaviti pitanje je li Direktiva o restrukturiranju i nesolventnosti implementirana na način koji je u skladu s njezinim ciljem. Napomenimo, dok uredbe u potpunosti unificiraju pravo, tj. zamjenjuju do tada postojeće interne norme jednom, potpuno istovjetnom europskom normom, direktive ostavljaju prostora za donekle različita rješenja u različitim državama članicama. U svakom slučaju, Novelom 2022. su implementirana određena rješenja, s tim da se dio pravila još mora implementirati i podzakonskim propisima.

Nakon stupanja na snagu Druge novele, Ministarstvo nadležno za poslove pravosuđa utvrdilo je listu stečajnih upravitelja za područje nadležnosti svakog suda i listu visoko kvalificiranih stečajnih upravitelja za područje nadležnosti svih sudova. Ipak i ovom Novelom nije jasno određeno koja je prednost biti visokokvalificirani stečajni upravitelj.

Također trebalo bi razmisliti o reviziji Uredbe o kriterijima i načinu obračuna i plaćanja nagrade stečajnom upravitelju iz 2015. kako bi se uskladila s porastom troškova koje ima u obavljanju stečajno upraviteljske službe, kao i s porastom cijena svih usluga i dobara, te s rastom prosječne plaće u Republici Hrvatskoj.

Stečajni upravitelj ima prava i obveze tijela dužnika pravne osobe (uprave/upravnog odbora, skupštine i nadzornog odbora) pa, primjerice, zastupa stečajnog dužnika, vodi poslovanje dužnika ako su stečajni vjerovnici donijeli odluku o nastavku poslovanja, brine o ostvarivanju dužnikovih tražbina, unovčava imovinu dužnika. Budući da se navedena odluka treba upisati u sudski registar, pitanje je primjenjuju li se odredbe ZTD-a i na stečajnog upravitelja, odnosno primjenjuju li se odredbe ZTD-a o izričitoj zabrani za imenovanje za članove uprave i izvršne direktore u društvima za osobe s nepodmirenim javnim dugova­njima (čl. 77. SZ-a u vezi s čl. 62.a, čl. 68. st. 3. ZTD-a ili čl. 43. Zakona o sudskom registru)? ¹⁴

2. ZAKON O PRISILNOJ LIKVIDACIJI KREDITNIH INSTITUCIJA
Ishodište za novelu Zakona o prisilnoj likvidaciji kreditnih institucija¹⁵ je Zakon o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji¹⁶ i to Glava VI. toga Zakona, pod nazivom Stečaj i likvidacija banaka.

U vrijeme stupanja Stečajnog zakona¹⁷ na snagu (1.1. 1997.) postojao je već niz stečajnih postupaka otvorenih nad bankama temeljem ZPNSL-a, a odredbom stavka 1. članak 339. određeno je da se do donošenja posebnog zakona (ovdje se misli na Zakon o bankama) na stečaj i likvidaciju banaka primjenjuju i dalje odredbe Glave VI. ZPNSL-a.

Potreba za uspostavljanjem stabilnog, održivog i funkcionalnog bankarskog sustava dovela je do legislativnih izmjena. Tako zakon o bankama iz 2002. kao lex specialis za stečaj nad bankom i štedionicom propisuje niz novosti.

Stupanjem na snagu Zakona o kreditnim institucijama¹⁸ područje stečaja kreditnih institucija posebno je uređeno samo kroz sedam članaka. I u stečajnim postupcima nad kreditnim institucijama vrijede opća pravila, osim ako nije drukčije propisano ZKI-om. Ovdje svakako treba spomenuti Odluku o primjeni odredaba zakona i drugih propisa iz nadležnosti Hrvatske narodne banke (u nastavku teksta: HNB) na kreditne institucije u likvidaciji¹⁹ te na Zakon o Državnoj agenciji za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka²⁰ kojim je osnovana specijalizirana financijska institucija koja osigurava depozite u kreditnim institucijama.

Neposredno prije noveliranja starog SZ-a donesen je Zakon o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi²¹ koji je propisivao mjere za financijsko restrukturiranje u postupku predstečajne nagodbe što de iure i de facto znači izvan i prije stečajnog postupka. Ipak relativno recentni slučaj pada Credo banke povukao je malu lavinu pitanja, ali i javna suprotstavljanja mjerodavnih institucija.²² Štoviše, do donošenja Zakona o prisilnoj likvidaciji kreditnih institucija²³, stečajni postupak nad kreditnom institucijom provodio se prema SZ-u koji je opći zakon u smislu stečajnog postupka propalog društva što uzrokuje određene probleme kad se radi o bankarskom sektoru s obzirom na kompleksnost imovine kreditnih institucija i veliki utjecaj koji na imovinu ima trajanje postupka.

Postojanje lex specialisa ZPLKI-a koji uređuje područje prisilne likvidacije kreditnih institucija i kontinuirano unaprjeđenje navedenih odredbi, nužnost je i intencija zakonodavca upravo iz razloga makro ekonomske stabilnosti. Kao glavni argument za ujednačavanje postupanja u svim državama članicama EU-a navodi se mogućnost da različita postupovna pravila u različitim državama negativno utječu na funkcioniranje ujedinjenoga tržišta. ZPLKI uređuje uvjete za otvaranje i okončanje postupka prisilne likvidacije kreditnih institucija, pravne posljedice njegova otvaranja i provedbe, pravila, postupke i instrumente u postupcima prisilne likvidacije kreditnih institucija i ovlasti te zadatke tijela u postupku prisilne likvidacije kreditnih institucija i subjekata primjene (čl. 1.). Sekundarni je cilj činjenica da propast bilo koje kreditne institucije ima izravne negativne posljedice na sve fizičke i pravne osobe koje su imale bilo kakve poslovne odnose s tom kreditnom institucijom, ali i indirektne negativne posljedice na druge gospodarske subjekte koji su povezani s fizičkim i pravnim osobama povezanim s propalom kreditnom institucijom. Ono što smatramo bitnim istaknuti jest da se na postupak prisilne likvidacije kreditne institucije i dalje na odgovarajući način primjenjuju odredbe zakona kojim se uređuje stečaj i zakona kojim se uređuju pravila parničnog postupka pred trgovačkim sudovima, osim ako ZPLKI-om nije drukčije uređeno.

2.1. ŠTO DONOSI NOVELA ZPLKI-A IZ 2024.
Uz činjenicu da odobrenja za rad kreditnim institucijama sa sjedištem u Republici Hrvatskoj više ne izdaje HNB, već Europska središnja banka, trebalo se pristupiti promjenama u skladu s nastalim tehničkim promjenama u platnoprometnoj infrastrukturi. Posljedično, zbog načina rada u okviru Eurosustava više se ne izdvajaju sredstva obvezne pričuve na poseban račun kod HNB-a pa, slijedom toga, nema niti povrata tih sredstava. Kao posljedica uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj izvršena je prilagodba iznosa regulatornog kapitala tako da se iznosi u kunama zamjenjuju iznosima u eurima. Novela je izvršila i niz nomotehničkih pojašnjenja. Tako je određeno da se nad kreditnom institucijom ne može provesti stečajni postupak prema SZ-u, da se postupak prisilne likvidacije ne može provesti nad kreditnom unijom te je proširena lista primatelja obavijesti o odluci o podnošenju prijedloga za pokretanje postupka prisilne likvidacije. Također se nomotehnički razjasnilo da prijedlog za pokretanje prisilne likvidacije, na temelju odluke Savjeta HNB-a, podnosi guverner HNB-a, a ne Savjet HNB-a.

Preciziran je izričaj kako bi obuhvatio tražbine matičnih društava kao vlasnika instrumenata koje je društvo kći izdalo u svrhu ispunjavanja minimalnog zahtjeva za regulatorni kapital i podložne obveze. Također je precizirano da se sve tražbine koje dioničar ima prema kreditnoj instituciji s obzirom na njegov status dioničara, namiruju nakon namirenja svih ostalih tražbina vjerovnika kreditne institucije u postupku prisilne likvidacije i svih troškova postupka prisilne likvidacije.²⁴

3. UMJESTO ZAKLJUČKA
Donošenje novele SZ-a i ZPLKI-a vremenski se poklopilo s izmjenama ZTD-a te ZSR-a, što čini temelje reforme našeg trgovačkog zakonodavstva. Međutim taj proces je kontinuiran i sigurno se ovdje ne završava. Analizom geneze prethodno važećih zakonodavnih rješenja koja reguliraju neki od modela insolvencije nad bankama, odnosno kreditnim institucijama, donesenih u posljednja tri desetljeća, ukazujemo na mogućnost kontinuiranog poboljšanja legislative u ovom području, posebice s aspekta učinkovitog i transparentnog eliminiranja, odnosno prisilne likvidacije nelikvidnih banaka s financijskog tržišta, s ciljem održavanja stabilnosti bankarskog sektora, zaštite interesa vjerovnika i povećanja pravne sigurnosti te transparentnosti.

Opredjeljenje zakonodavca, kroz ZPLKI, da jednim zakonom regulira prisilnu likvidaciju kreditnih institucija je pohvalno, uz argumentaciju da su navedeni subjekti specifični i prema vrsti djelatnosti i prema načinu poslovanja. Jedina zajednička karakteristika kreditnih institucija i drugih financijskih institucija, primjerice osiguravajućih društava, sastoji se u njihovu financijskom karakteru, ali to ne znači da je ta karakteristika identična i kod jednog i kod drugog subjekta.

Jedan od velikih problema u ovom razdoblju je implementacija novih rješenja kao i mogući negativni učinci koji se javljaju na početku njihove primjene. Ipak o značaju koji ima stečajna regulativa u pravnom sustavu jedne zemlje, ali i o potrebi da ona bude prilagođena rješenjima koja vladaju u suvremenim gospodarstvima ne treba previše govoriti. Stečajno pravo ne može riješiti probleme u gospodarstvu, ali može pomoći u rješavanju namirenja vjerovnika u slučaju insolvencije dužnika.