Institut dopusta je pravo radnika kojim se na zahtjev radnika odobrava dopust u opravdanim slučajevima za njegove potrebe u određenim životnim situacijama. Razlikujemo neplaćeni i plaćeni dopust. Temeljne odredbe o pravu na neplaćeni dopust propisane su odredbom članka 87. Zakona o radu^[1], koja propisuje mogućnost da poslodavac radniku na njegov zahtjev odobri neplaćeni dopust za koje vrijeme prava i obveze iz radnog odnosa ili u svezi s radnim odnosom miruju, ako zakonom nije drukčije određeno. Dakle,neplaćeni dopust predstavlja mirovanje radnog odnosa (bez naknade plaće) za vrijeme kojeg radnik ne ostvaruje pravo na plaću ili naknadu plaće, niti prava iz zdravstvenog i mirovinskog osiguranja te ga je poslodavac obvezan odjavitis mirovinskog i zdravstvenog osiguranja.

Plaćeni dopust, za razliku od neplaćenog dopusta, predstavlja institut oslobođenja od obveze rada uz naknadu plaće (plaćeni dopust) tijekom kalendarske godine za važne osobne potrebe radnika, a osobito u svezi sa sklapanjem braka, rođenjem djeteta, težom bolesti ili smrću člana uže obitelji u ukupnom trajanju od sedam radnih dana godišnje, ako to nije drukčije uređeno kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu. Nadalje, prema članku 86. Zakona o radu,radnik ima pravo na plaćeni dopust za vrijeme obrazovanja ili stručnog osposobljavanja i usavršavanja te obrazovanja za potrebe radničkog vijeća ili sindikalnog rada, pod uvjetima, u trajanju i uz naknadu određenu kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu.

Za zaposlenike u javnim službama plaćeni dopust reguliran je Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama^[2] (u nastavku teksta: TKU), ali i granskim kolektivnim ugovorima za pojedine djelatnosti javnih službi, i to u odnosu na plaćeni dopust: Kolektivnim ugovorom za djelatnost socijalne skrbi^[3], Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja^[4], Kolektivnim ugovorom za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama^[5] te Kolektivnim ugovorom za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama^[6]. Za zaposlenike u ustanovama kulture plaćeni dopust nije ugovoren Granskim kolektivnim ugovorom za zaposlenike u ustanovama kulture koje se financiraju iz državnog proračuna^[7] te se u odnosu na ostvarivanje prava na plaćeni dopust primjenjuju odredbe TKU-a. Također odredbe TKU-a primjenjuju se i na zaposlene u djelatnosti znanosti i visokog obrazovanja^[8], koji iako nije popisan od strane nezavisnog sindikata znanosti i obrazovanja, institutom proširene primjene vrijedi za sve zaposlene u javnim službama.

U odnosu na neplaćeni dopust pored Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama^[9] (u nastavku teksta: TKU), ali i pojedinim granskim kolektivnim ugovorima za pojedine djelatnosti javnih službi, i to: Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, Kolektivnim ugovorom za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama te Kolektivnim ugovorom za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama, koji na identičan način reguliraju pravo na neplaćeni dopust. Ostali granski kolektivni ugovori kao što su: Kolektivni ugovor za djelatnost socijalne skrbi i Granski kolektivni ugovor za zaposlenike u ustanovama kulture koje se financiraju iz državnog proračuna ne sadržavaju odredbe o pravu na neplaćeni dopust te se u odnosu na ostvarivanje prava na neplaćeni dopust primjenjuju odredbe TKU-a. Također odredbe TKU-a primjenjuju se i na zaposlene u djelatnosti znanosti i visokog obrazovanja^[10], koji iako nije popisan od strane nezavisnog sindikata znanosti i obrazovanja, institutom proširene primjene vrijedi za sve zaposlene u javnim službama.

Zakonom o radu nisu propisani razlozi radi kojih se može odobriti neplaćeni dopust, niti su propisana ograničenja trajanja neplaćenog dopusta, pa neplaćeni dopust može trajati onoliko koliko se radnik i poslodavac dogovore. Isto tako neplaćeni dopust nije pravo radnika koje poslodavac mora dati, već sam poslodavac odlučuje hoće li neplaćeni dopust odobriti ili ne, osim u slučaju mirovanja radnog odnosa do treće godine djetetova života prema Zakonu o rodiljnim i roditeljskim potporama^[11], kada su poslodavci obvezni odobriti neplaćeni dopust.

Za vrijeme korištenja prava na neplaćeni dopust radniku se ne prekida radni odnos, već prava i obveze iz radnog odnosa miruju, ako zakonom nije drukčije određeno. To konkretno znači da se sadržaj radnog odnosa faktično ne ostvaruje, odnosno da se za vrijeme trajanja mirovanja radnog odnosa ne mogu stjecati prava niti nastati obveze iz radnog odnosa. Međutim, mirovanje radnog odnosa uključuje zadržavanje postojećih prava i obveza iz vremena koja su prethodila mirovanju te nastavak ostvarenja prava i obveza iz radnog odnosa nakon isteka mirovanja.

Dakle, za vrijeme trajanja neplaćenog dopusta radni odnoskod istog poslodavcane prestajejer ne dolazi do prestanka ugovora o radu te se razdoblje neplaćenog dopusta ne uračunava u radni staž, ali se uračunava u neprekidno trajanje radnog odnosa.

Međutim, postavlja se pitanje može li u tom slučaju radnik ostvariti prava vezana uz trajanje neprekidnog radnog odnosa, kao npr. pravo na otpremninu, pravo na jubilarnu nagradu i sl. kao da i nije bio na neplaćenom dopustu. 

O tom pitanju postoje različita mišljenja nadležnih državnih tijela, komisija i povjerenstva za tumačenje Kolektivnih ugovora i sudske prakse.

Prema mišljenju autorice ovog članka, vrijeme neplaćenog dopusta ne treba uračunati u vrijeme neprekidne službe odnosno rada. Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-1621/99 od 10. svibnja 2001.) da se razdoblje mirovanja radnog odnosa uračunava u neprekinuti radni odnos odnosi se na spor oko jubilarne nagrade na temelju Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike od 13. prosinca 2001., u kojem tuženo državno tijelo očigledno sudu nije dostavilo tumačenje Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, pa je Vrhovni sud presudu temeljio isključivo na svojoj interpretaciji pojma neprekidne državne službe u smislu Kolektivnog ugovora, ne znajući za obvezujuće tumačenje Zajedničke komisije. Pri tome se ističe da ugovorne strane kolektivnih ugovora obvezuju tumačenja Komisija nadležnih za njihovo tumačenje, prema kojima su se ugovorne strane dužne pridržavati danih tumačenja.

U razdoblju neplaćenog dopusta radnik ne ostvaruje pravo na plaću ili naknadu plaće, niti prava iz zdravstvenog i mirovinskog osiguranja te ga je poslodavac obvezan odjavitis mirovinskog i zdravstvenog osiguranja. Ako poslodavac izvrši odjavu radnika s obveznog mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, za vrijeme korištenja prava na neplaćeni dopust radnik može sam sebi uplaćivati doprinose za mirovinsko osiguranje koristeći institut produženog mirovinskog osiguranja sukladno propisima iz područja mirovinskog osiguranja, a status osigurane osobe u sustavu zdravstvenog osiguranja može steći sukladno propisima iz područja zdravstvenog osiguranja (npr. kao član obitelji osiguranika) ili plaćati doprinose za zdravstveno osiguranje kao osoba koja plaća sama za sebe.Naime, člankom 18. st. 1. i 2. al. 2. Zakona o mirovinskom osiguranju^[12] propisano je da se osoba kojoj je prestalo obvezno mirovinsko osiguranje može osigurati na produženo osiguranje za vrijeme neplaćenog dopusta, a člankom 10. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju^[13] propisano je kada se može steći status osigurane osobe člana obitelji osiguranika, kao nositelja obveznoga zdravstvenog osiguranja (npr. supružnik, bračni i izvanbračni, sukladno propisima o obiteljskim odnosima). Također, prema članku 201. i 202. Pravilnika o doprinosima^[14] može plaćati doprinose za zdravstveno osiguranje kao osoba koja plaća sama za sebesukladno obvezi doprinosa za osiguranika po osnovi produženog mirovinskog osiguranja

U slučaju da za vrijeme trajanja neplaćenog dopusta radnik sam ne uplaćuje doprinose za osiguranje, jer ga je poslodavac odjavio iz mirovinskog sustava, vrijeme trajanja neplaćenog dopusta ne uračunava se u staž osiguranja kao mirovinski staž. Nakon isteka razdoblja neplaćenog dopusta poslodavac ima obvezu radnika ponovno primiti pod istim uvjetima te ga prijaviti na obvezno mirovinsko i zdravstveno osiguranje.

Za zaposlenike u javnim službama neplaćeni dopust reguliran je člankom 45. TKU-a te pojedinim granskim kolektivnim ugovorima za određene djelatnosti javnih službi.

Prema članku 45. TKU-a, ugovoreno je pravo na neplaćeni dopust u tijeku jedne godine za potrebe vlastitog školovanja i stručnog usavršavanja, koje treba biti u svezi s poslovima koje zaposlenik obavlja ili njegovom profesijom ili djelatnošću poslodavca, ali i pravo na plaćeni dopust uz uvjet da ga je na školovanje uputio poslodavac i da je to školovanje u svezi s poslovima koje zaposlenik obavlja ili njegovom profesijom ili djelatnošću poslodavca.

Pitanje neplaćenog dopusta u javnim službama na temelju TKU-a nije dovoljno ugovoreno u smislu instituta neplaćenog dopusta propisanog ZOR-om, već se samo propisuje pravo na neplaćeni dopust za školovanje i usavršavanje za vlastite potrebe. 

Pitanje neplaćenog dopusta nije uređeno svim granskim kolektivnim ugovorima određene djelatnosti, pa tako npr. u Kolektivnom ugovoru za djelatnost socijalne skrbi, Granskom Kolektivnom ugovoru za zaposlenike u ustanovama kulture koje se financiraju iz državnog proračuna to pitanje nije uređeno, dok se u ostalim granskim ugovorima na identičan način propisuje pravo na neplaćeni dopust za školovanje, kao npr. Kolektivnim ugovorom za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama te Kolektivnim ugovorom za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama i Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja.

Dakle, za određene djelatnosti javnih službi za koje njihovim kolektivnim ugovorima nije ugovoreno pravo na neplaćeni dopust kao u TKU-u za školovanje za vlastite potrebe, po tom pitanju primjenjuju se odredbe TKU-a. Međutim, za ostale slučajeve prava na korištenje neplaćenog dopusta za javne službenike i namještenike (čl. 45. TKU-a ugovoreno je pravo na neplaćeni dopust samo za potrebe vlastitog školovanja i stručnog usavršavanja) primjenjuje se odredba članka 87. ZOR-a, koja propisuje mogućnost da poslodavac radniku na njegov zahtjev odobri neplaćeni dopust za koje vrijeme prava i obveze iz radnog odnosa ili u svezi s radnim odnosom miruju, ako zakonom nije drukčije određeno, te, u skladu s tim člankom ZOR-a, interni akti javnih ustanova.

Razdoblja plaćenog dopusta smatraju se vremenom provedenim na radu, što znači da se u smislu plaćanja naknade plaće za plaćeni dopust smatra kao da je radnik bio za to vrijeme na poslu i radio, i to samo za one dane odnosno sate u tjednu kada radnik ima obvezu rada. Osim navedenoga, ZOR-om je propisano da radnik i po osnovi darivanja krvi, ostvaruje pravo na jedan plaćeni slobodan dan, koji koristi na dan darivanja krvi, osim ako kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili ugovorom o radu nije drukčije uređeno.

Za službenike i namještenike u javnim službama pravo na plaćeni dopust ugovoreno je člancima 44. i 45. TKU-a te se pravo na plaćeni dopust razlikuje u događaju na osnovi kojeg se to pravo ostvaruje. Tako je TKU-om ugovoreno pravo na plaćeni dopust za važne osobne potrebe zaposlenika, a osobito u svezi sa sklapanjem braka, rođenjem djeteta, težom bolesti ili smrću člana uže obitelji te pravo na neplaćeni dopust za potrebe vlastitog školovanja i stručnog usavršavanja i plaćeni dopust za vrijeme školovanja na koje ga je uputio poslodavac.

Iako je ZOR-om propisano (čl. 86.) da radnik ima pravo na plaćeni dopustuz naknadu plaće (plaćeni dopust) za važne osobne potrebe u ukupnom trajanju od sedam radnih dana godišnje, TKU-om ugovoreno je pravo na plaćeni dopust tijekom jedne kalendarske godine u ukupnom trajanju od najviše deset radnih dana u određenim slučajevima.

- sklapanja braka - 5 radnih dana

Zaposlenik ima pravo na plaćeni dopust za svaki smrtni slučaj i za svako darivanje krvi, neovisno o broju dana koje je tijekom iste godine iskoristio po drugim osnovama.

Ako slučaj naveden u članku 44. TKU-a nastane za vrijeme dok je zaposlenik na godišnjem odmoru, na zahtjev zaposlenika korištenje godišnjeg odmora prekida se te zaposlenik koristi plaćeni dopust.

U odnosu na ukupan broj radnih dana od deset dana plaćenog dopusta u jednoj kalendarskoj godini, koje zaposlenik može ostvariti, može se zaključiti da zaposlenik ima pravo na plaćeni dopust iz članka 44. st. 1. Kolektivnog ugovora za svaki od navedenih slučajeva samo jedan put u kalendarskoj godini, osim za slučajeve iz stavka 2. navedenog članka TKU-a, kada ima pravo na plaćeni dopust za svaki smrtni slučaj te pravo na plaćeni dopust za svako darivanje krvi.

Kao i kod državnih službenika, primjena navedene odredbe o pravu na plaćeni dopust izaziva brojne nedoumice, nelogičnosti i dvojbe, posebno u korištenju plaćenog dopusta u slučaju darivanja krvi i rođenja blizanaca, a neki slučajevi kao npr. pravo na tri dana plaćenog dopusta zbog teške bolesti roditelja ili djeteta izvan mjesta stanovanja ograničavajući su u odnosu na pravo na plaćeni dopust za državne službenike i namještenike jer se njima to pravo ne ograničava na obvezno različito mjesto stanovanja.

Stoga u nastavku dajemo pregled dvojbenih slučajeva i tumačenja Povjerenstva za tumačenje TKU-a.

Za svako darivanje krvi službenik ili namještenik ima pravo na plaćeni dopust u trajanju od dva radna dana, što znači bez ograničenja dana plaćenog dopusta od deset dana u jednoj kalendarskoj godini. Međutim, kao i kod državnih službenika i namještenika, nejasno je koriste li se ti dani u kontinuitetu, i to nakon dana kada je službenik dao krv ili te dane može koristi po svojoj želji i u dogovoru s čelnikom tijela. Stoga je odredbu članka 44. st. 1. al. 11. TKU-a trebalo precizirati, a sve u cilju jednakog postupanja odnosno ostvarivanja navedenog prava na plaćeni dopust u slučaju darivanja krvi. Logika stvari nalaže da se plaćeni dopust za darivanje krvi koristi u kontinuitetu, i to u pravilu nakon dana kada je službenik dao krv, a u slučaju nemogućnosti korištenja neposredno nakon davanja krvi, dani plaćenog dopusta koristili bi se u dogovoru s poslodavcem. Također postavlja se i pitanje ima li zaposlenik u slučaju darivanja krvi u neradne dane pravo na plaćeni dopust u trajanju od dva radna dana.

U svezi s korištenjem plaćenog dopusta za darivanje krviPovjerenstvo za tumačenje TKU-a dalo je sljedeće tumačenje: (vidi: http://www.mrms.hr/pitanje/clanak-44-tku/)

U slučaju teške bolesti djeteta ili roditelja izvan mjesta stanovanja, zaposlenik ima pravo na tri radna dana plaćenog dopusta. Kao što je već navedeno, za razliku od državnih službenika, TKU-om se ograničava plaćeni dopust na način da se teška bolest djeteta ili roditelja u smislu priznavanja prava na plaćeni dopust priznaje samo ako dijete ili roditelj žive u drugom mjestu, različitom od mjesta stanovanja zaposlenika, pri čemu zaposlenik u javnim službama nema pravo na plaćeni dopust zbog teške bolesti supružnika. S obzirom na to da je plaćeni dopust zbog teške bolesti potreban zaposleniku da pomogne bolesnoj osobi (konkretno djetetu ili roditelju), koja zahtijeva dodatnu njegu, nejasno je zašto to pravo ovisi o mjestu stanovanja bolesne osobe. Stoga navedenu odredbu o pravu na plaćeni dopust zbog teške bolesti treba mijenjati na način da zaposlenik ima pravo na plaćeni dopust u slučaju teške bolesti supružnika, djeteta ili roditelja (kao i kod državnih službenika), bez bilo kakvog ograničavanja i zbog ujednačavanja prava državnih i javnih službenika i namještenika.

Pri tome postavlja se pitanje što se podrazumijeva pod teškom bolešću djeteta ili roditelja, jer navedenim člankom to pitanje nije precizirano. Budući da pojam teške bolesti nije definiran niti jednim propisom, možemo samo procijeniti zahtijeva li teška bolest dodatnu njegu za održavanje života i osnovnih životnih funkcija djeteta ili roditelja, a tu procjenu donosi poslodavac. 

Također istim člankom trebalo je propisati da službenik ili namještenik ima pravo na plaćeni dopust u jednoj kalendarskoj godini posebno za svaki slučaj naveden u članku 44. st. 1. al. 7. TKU-a odnosno pravo na plaćeni dopust zbog teške bolesti djeteta u trajanju od tri dana i pravo na plaćeni dopust zbog teške bolesti roditelja u trajanju od tri dana (posebno za svakog roditelja - za majku 3 dana te za oca 3 dana).

Odredbu članka 44. TKU-a, na temelju koje zaposlenik ostvaruje pravo na pet radnih dana za plaćeni dopust za rođenje djeteta, trebalo bi precizirati u smislu određivanja ukupnog broja radnih dana plaćenog dopusta po rođenom djetetu, npr. za blizance. S obzirom na upotrijebljen termin »rođenje djeteta«, navedenu odredbu trebalo bi tumačiti da zaposlenik ima pravo na plaćeni dopust za svako rođeno dijete u trajanju od pet radnih dana, što bi npr. za blizance ukupno iznosilo deset radnih dana. Međutim, prema tumačenju Povjerenstva za tumačenje TKU-a, u slučaju rođenja blizanaca i više djece, zaposlenik ima pravo na samo pet dana plaćenog dopusta.

Člankom 45. TKU-a ugovoreno je pravo na neplaćeni dopust u tijeku jedne godine za potrebe vlastitog školovanja i stručnog usavršavanja, koje treba biti u svezi s poslovima koje zaposlenik obavlja ili njegovom profesijom ili djelatnošću poslodavca, i pravo na plaćeni dopust, uz uvjet da ga je na školovanje uputio poslodavac i da je to školovanje u svezi s poslovima koje zaposlenik obavlja ili njegovom profesijom ili djelatnošću poslodavca.

Pitanje plaćenog dopusta za vrijeme školovanja u javnim službama nepovoljnije je ugovoreno nego u državnim službama jer im se dopust za školovanje i usavršavanje za vlastite potrebe omogućuje samo kao neplaćeni dopust. Naime, odredbama članaka 32. i 33. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike^[15] službenici imaju pravo na plaćeni dopust za pripremu polaganja državnog stručnog ispita i pravosudnog ispita te službenici i namještenici imaju pravo na plaćeni dopust za polaganje ispita za vrijeme stručnog ili općeg školovanja ili usavršavanja te se samo broj radnih dana plaćenog dopusta za polaganje ispita za vrijeme stručnog ili općeg školovanja, osposobljavanja ili usavršavanja razlikuje ovisno o tome je li na stručno ili opće školovanje, osposobljavanje ili usavršavanje upućen od strane čelnika državnog tijela ili se školuje za vlastite potrebe.

Pitanje prava na plaćeni dopust zaposlenika u pojedinim djelatnostima unutar javnih službi (zaposleni u osnovnoškolskim i srednjoškolskim ustanovama, u djelatnosti zdravstva, socijalne skrbi) uređena su i u njihovu granskom kolektivnom ugovoru određene djelatnosti (osim u ustanovama kulture koje se financiraju iz državnog proračuna i ustanovama znanosti i visokog obrazovanja). S obzirom na to da je to pitanje regulirano i TKU-om te kako je granskim kolektivnim ugovorima pojedine djelatnosti pitanje prava na plaćeni dopust drukčije ugovoreno, postavlja se pitanje primjene povoljnijeg prava odnosno koje ugovoreno pravo primijeniti. Iako TKU u javnim službama obvezuje sve ustanove javnih službi i predstavlja izvor prava za sve zaposlene u javnim službama Republike Hrvatske, pri primjeni granskih kolektivnih ugovora određene djelatnosti unutar javnih službi treba uzeti u obzir da se oni primjenjuju neposredno i obvezno, osim ako su nekim drugim propisom, kolektivnim ugovorom ili općim aktom pojedina pitanja za zaposlenike povoljnije riješena. Na takvo rješenje odnosno na primjenu načela primjene povoljnijeg prava upućuje i članak 9. st. 3. ZOR-a, kojim je propisanoda ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno. Dakle, pri primjeni prava na plaćeni dopust primjenjuju se one odredbe TKU-a ili granskog kolektivnog ugovora koje su povoljnije za službenika i namještenika u javnim službama.

[1] Zakon o radu (Nar. nov., br. 93/14).
[2] Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama (Nar. nov., br. br. 141/12 osnovni tekst) i Dodatak I. i Dodatak II. TKU (Nar. nov., br. 153/13).
[3] Kolektivni ugovor za djelatnost socijalne skrbi (Nar. nov., br. 42/14).
[4] Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Nar. nov., br. 143/13 i 96/15).
[5] Kolektivni ugovor za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama (Nar. nov., br. 63/14).
[6] Kolektivni ugovor za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama (Nar. nov., br. 72/14).
[7] Granski kolektivni ugovor za zaposlenike u ustanovama kulture koje se financiraju iz državnog proračuna (Nar. nov., br. 70/14 i 51/15).
[8] Vidi: Odluku o otkazivanju Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje (Nar. nov., 159/13), Kolektivni ugovor za znanost i visoko obrazovanje (Nar. nov., br. 142/10) vrijedio je do 27. ožujka 2014.
[9] Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama (Nar. nov., br. 141/12 osnovni tekst) i Dodatak I. i Dodatak II. TKU (Nar. nov., br. 153/13).
[10] Vidi: Odluku o otkazivanju Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje (Nar. nov., 159/13), Kolektivni ugovor za znanost i visoko obrazovanje (Nar. nov., br. 142/10) vrijedio je do 27. ožujka 2014.
[11]Zakon o rodiljnim i roditeljskim potporama(Nar. nov., br. 85/08, 110/08, 34/11, 54/13 i 152/14).
[12] Zakon o mirovinskom osiguranju (Nar. nov., br. 157/13, 151/14, 33/15 i 93/15).
[13] Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju (Nar. nov., br. 80/13 i 137/13).
[14] Pravilnik o doprinosima (Nar. nov., br. 2/09, 9/09 - ispr., 97/09, 25/11, 61/12, 86/13 i 157/14).
[15] Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike (Nar. nov., br. 104/13, 150/13, 153/13 - ispr.).