1. POLAZNE TEZE
Polazeći od teze prema kojoj se pravo svake osobe na zaštitu osobnih podataka i zaštitu privatnosti ne smije zanemariti, te uzimajući u obzir legitiman interes javnosti u području stečaja, rad nastoji utvrditi relevantne parametre za razmatranje ove kompleksne problematike i sugerirati primjerena rješenja kada je riječ o problematici trajne objave podataka na e-oglasnoj ploči, odnosno obradi osobnih podataka u trgovačkom pravosuđu. Uzimajući u obzir da ne postoji ujednačena praksa u RH kada je u pitanju pristup informacijama u posjedu sudova, cilj ovog rada je i da pridonese optimalnoj razini transparentnosti pravosudnih institucija u smislu dostupnosti informacija o stečajnim predmetima. Iako je ova problematika relevantna i za praksu objavljivanja sudskih akata i u drugim područjima pravosuđenja, naš fokus na područje stečajnog prava u skladu je s posebnim značajem koji stečajni predmeti imaju iz perspektive javnosti.

2. PRAVNA VRELA PREDMETNE PROBLEMATIKE
Vrlo je bitno u kakvom je odnosu Stečajni zakon¹ s ostalim zakonima u pravnom sustavu, a i odnos sa Zakonom o provedbi Opće uredbeo zaštiti podataka.² U tom kontekstu Uredba daje mogućnost brisanja osobnih podataka, posebice kada ti podaci više nisu potrebni (čl. 17.). To ne znači da se na svaki zahtjev pojedinca svi njegovi osobni podaci moraju istog trenutka zauvijek izbrisati. Ako je, primjerice, zadržavanje podataka nužno za ispunjavanje pravne obveze, podaci se mogu čuvati onoliko dugo koliko je potrebno za tu svrhu. Pritom, treba imati na umu da postoji niz tuzemnih propisa koji reguliraju pitanje transparentnosti i javnosti sudskih postupaka te da različite institucije imaju i odgovarajuće vodiče te pravilnike za pristup informacijama, no pravni okvir koji je relevantan za predmetno područje čine prvenstveno odredbe Ustava RH (čl. 37.)³, Sudskog poslovnika⁴ koje omogućavaju objavu svih pismena na e-oglasnoj ploči, Zakona o arhivskom gradivu i arhivima⁵ te Zakona o pravu na pristup informacijama⁶ koji ne predviđa proaktivno objavljivanje informacija, primjerice, na internetu, već samo po osnovi individualnog zahtjeva na osnovi tog zakona. Bitne su i odluke Agencije za zaštitu osobnih podataka.⁷ Sljedeći ključan izvor nalazi se i u judikaturi europskih sudova, dakle Suda Europske unije (u nastavku teksta: Sud EU) i Europskog suda za ljudska prava (u nastavku teksta: ESLJP) čije odluke predstavljaju precedentalno pravo (vidi infra).

3. POSTAVLJANJE PROBLEMA
U kontekstu mrežnih stranica nije potrebna ni posebna zainteresiranost za određeni stečajni postupak jer slučajna pretraga može dovesti do toga da se pristupi informacijama o osobama. Na kraju, opravdanost identificiranja subjekata u sudskim aktima koji se javnosti prezentiraju putem mrežnih stranica odnosno e-oglasne ploče, treba preispitati i u kontekstu čimbenika vremena, odnosno reguliranog pitanja razdoblja tijekom kojeg sudske odluke i akti trebaju biti dostupni nakon što se predoče javnosti na taj način.

4. ANALIZA NORME I JUDIKATURE
Odgovor na problem potražili smo u pravu EU-a odnosno u Uredbi (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27.4.2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ.⁸ Ipak, treba biti oprezan jer ni pravo EU-a često nije koherentno zbog teškoća koje proizlaze iz činjenice da je riječ o dvije u velikoj mjeri različite pravne tradicije. Usto, često je riječ o sustavu regulative koji utvrđuje samo određene standarde, a izbor izvan toga ostaje na nacionalnim zakonodavstvima. RH je tako, poštujući rokove iz GDPR-a, donijela ZPUOP koji naznačuje kako se prilikom objavljivanja odluka na e-oglasnoj ploči moraju poštovati načela predviđena u Uredbi i ZPUOP-u. Ta načela, između ostalog, zahtijevaju anonimizaciju ili brisanje osobnih podataka nakon što prestane svrha njihove obrade. Prema Uredbi, objavljivanje identiteta određene osobe predstavlja oblik obrade osobnih podataka.

U skladu s tim, objavljivanje identiteta pojedinaca mora se obavljati uz poštovanje načela utvrđenih Uredbom. Načelo pravičnosti i zakonitosti te načelo obrade podataka u razdoblju nužnom za ispunjenje svrhe zbog koje su prikupljeni svakako su posebno relevantni za problematiku identifikacije pojedinaca uključenih u sudske postupke.

To posljednje podrazumijeva da voditelj obrade može obrađivati podatke “samo u mjeri i opsegu koji je neophodan za ispunjenje određene svrhe” te da se moraju čuvati u “formi koja dopušta identificiranje nositelja podataka ne duže nego što je to potrebno za svrhu u koju se podaci prikupljaju ili dalje obrađuju”. Općenito govoreći, od trenutka kada podaci nisu više potrebni za svrhu zbog koje su prikupljeni, oni bi trebali biti izbrisani ili anonimizirani.⁹ Ipak, relevantni standardi u ovom području okvirnog su karaktera i ne propisuju jasan program zaštite osobnih podataka u kontekstu objavljivanja različitih informacija u posjedu tijela državne vlasti na internetu. Primjerice, aktualna Uredba, na isti način kao i ZPUOP, zahtijeva da voditelji obrade podatke izbrišu, odnosno uklone osobne podatke nakon što prestane legitimna svrha za njihovu obradu.

Međutim, kako doktrina navodi, ograničavanje voditelja obrade podataka da čuva osobne podatke samo tijekom razdoblja potrebnog u svrhe zbog kojih se podaci prikupljaju ili zbog kojih se dalje obrađuju, teško da ima neki utjecaj u praksi. Princip ograničavanja u odnosu na svrhu postao je prilično nejasan na današnjoj personaliziranoj mreži, gdje svaka informacija nesumnjivo služi nekoj svrsi za neodređeno razdoblje. Štoviše, činjenica da je, kada je riječ o ovoj problematici, praksa europskih zemalja, uključujući i zemlje okruženja, vrlo različita, govori o tomu da ne postoji univerzalno primjenjivo pravilo o značaju koji je potrebno pridavati zaštiti osobnih podataka u stečajnom postupku. Dakle, Uredba, iako obvezuje države članice kojima je upućena, glede ciljeva koje treba ostvariti, nacionalnim vlastima ostavlja slobodu izbora načina te sredstva koja će upotrijebiti kako bi se postigao zadani cilj.

Stajalište ESLJP-a glede zaštite privatnosti stranaka i drugih sudionika u postupku jest da razmjer publiciteta i dostupnosti odluka treba ocjenjivati u svakom konkretnom predmetu, uzimajući u obzir posebne karakteristike konkretnog slučaja i legitimni interes zbog kojeg se javni pristup konkretnom aktu želi ograničiti.¹⁰

U predmetu od 13. svibnja 2014. (Google Spain)¹¹ Sud EU-a, razmatrao je je li društvo Google bilo obvezno izbrisati zastarjele informacije o tužiteljevim financijskim teškoćama iz popisa rezultata pretraživanja.

Kada se tužiteljevo ime tražilo u internetskoj tražilici Google, rezultati pretrage uključivali su poveznice na stare novinske članke u kojima se navodila njegova povezanost sa stečajnim postupkom. Tužitelj je to smatrao kršenjem svojih prava na poštovanje privatnog života i zaštitu osobnih podataka jer je postupak dovršen godinama prije, pa su takve reference bile nevažne. Sud EU-a prvo je pojasnio da internetske tražilice i rezultati pretraživanja koji sadržavaju osobne podatke mogu poslužiti za izradu detaljnog profila osobe. S obzirom na to da društvo postaje sve više digitalizirano, zahtjev da osobni podaci budu točni i da njihova objava ne prelazi ono što je nužno, odnosno pružanje informacija javnosti, ključan je za osiguravanje visoke razine zaštite podataka pojedinaca. „Voditelj obrade u okviru svojih odgovornosti, nadležnosti i mogućnosti [mora] osigurati da ta aktivnost zadovoljava uvjete” iz prava Unije kako bi predviđena jamstva mogla razviti svoj puni učinak.

To znači da pravo na brisanje osobnih podataka kada njihova obrada više nije potrebna ili su oni zastarjeli također obuhvaća internetske tražilice, koje se smatraju i voditeljima obrade, a ne samo izvršiteljima obrade. Pri razmatranju je li Google obvezan ukloniti poveznice povezane s tužiteljem, Sud EU-a zaključio je da u određenim uvjetima pojedinci imaju pravo na brisanje svojih osobnih podataka iz rezultata pretraživanja internetske tražilice.

Na to se pravo može pozvati kada informacije o nekom pojedincu nisu točne, dostatne ili relevantne ili ih je previše za svrhu obrade podataka. Sud EU-a potvrdio je da to pravo nije apsolutno, nego se mora odvagnuti u odnosu na druga prava, posebice u odnosu na interes i pravo šire javnosti na pristup tim informacijama.

Za svaki zahtjev za brisanje potrebna je pojedinačna procjena kako bi se uspostavila ravnoteža između temeljnih prava na zaštitu osobnih podataka i privatan život ispitanika, s jedne strane, te legitimnih interesa svih korisnika interneta s druge.

Sud EU-a pružio je smjernice o čimbenicima koje je potrebno uzeti u obzir prilikom odvagivanja interesa. Priroda tih informacija posebno je važan čimbenik. Ako su informacije osjetljive s obzirom na privatan život pojedinca te ne postoji javni interes za dostupnošću tih informacija, zaštita podataka i privatnost bile bi važnije od prava šire javnosti na pristup informacijama. S druge strane, ako je ispitanik javna osoba ili su informacije takve da opravdavaju omogućivanje pristupa šire javnosti tim informacijama, tada je miješanje u temeljna prava na zaštitu podataka i privatnost opravdano. Slijedom te presude, Radna skupina usvojila je Smjernice o provedbi odluke Suda EUa.

Smjernice sadržavaju popis uobičajenih kriterija koje nadzorna tijela primjenjuju prilikom obrade pritužbi povezanih sa zahtjevima pojedinaca za brisanje te kojih bi se ta tijela trebala pridržavati prilikom odvagivanja prava.¹² Ipak, iako se često popularno naziva „presudom o pravu na zaborav“, to je pomalo zavaravajući naziv jer informacija o kojoj je riječ neće biti obrisana, tj. ostaje na internetu i jer uz korištenje drugih kriterija pretrage ostaje dostupna korisnicima usluge pretraživača.

Sud EU-a svakom predmetu pristupa pojedinačno kada odvaguje zaštitu podataka i gospodarske interese, poput interesa trećih strana u svezi s dioničkim društvima i društvima s ograničenom odgovornošću, kao što je vidljivo u presudi u predmetu Mario Costeja González (C-131/12).¹³ On se odnosio na uvrštavanje osobnih podataka pojedinca u javni trgovački registar. G. Manni zatražio je od Gospodarske komore Grada Leccea u Italiji da izbriše njegove osobne podatke iz tog registra nakon što je otkrio da bi potencijalni klijenti pretraživali registar i saznali da je bio upravitelj društva koje je proglasilo stečaj više od desetljeća ranije.

Te su informacije utjecale na mišljenje njegovih potencijalnih klijenata i mogle su se negativno odraziti na njegove komercijalne interese. Od Suda EU-a tražilo se da utvrdi priznaje li se pravom EUa pravo na brisanje/zaborav u tom slučaju.

U donošenju zaključka Sud EU-a odvagnuo je propise EUa o zaštiti podataka i komercijalne interese g. Mannija za uklanjanje informacija o stečaju njegova prijašnjeg društva s javnim interesom za pristup tim informacijama. Uzeo je u obzir činjenicu da je objava u javnom registru trgovačkih društava propisana zakonom, a posebice direktivom EUa kojoj je svrha učiniti podatke o društvima dostupnijima trećim stranama.

Objava je važna radi zaštite interesa trećih strana koje žele poslovati s određenim društvom jer je jedina zaštitna mjera koju dionička društva i društva s ograničenom odgovornošću pružaju trećim stranama njihova imovina.

Stoga „bi osnovni dokumenti trgovačkog društva trebali biti objavljeni kako bi treće strane mogle provjeriti njihove sadržaje i druge informacije koje se odnose na trgovačko društvo, posebno pojedinosti o osobama koje su ovlaštene obvezati trgovačko društvo”.

S obzirom na važnost legitimnog cilja koji se nastojao postići registrom, Sud EU-a smatrao je da g. Manni nije imao pravo na brisanje svojih osobnih podataka jer je potreba za zaštitom interesa trećih strana u odnosu na dionička društva i društva s ograničenom odgovornošću, kao i za osiguravanjem pravne sigurnosti, poštenosti poslovanja i pravilnog funkcioniranja unutarnjeg tržišta, imala prednost nad njegovim pravima na temelju zakonodavstva o zaštiti podataka.

To je posebno točno kada se u obzir uzme činjenica da su pojedinci koji odluče sudjelovati u trgovini putem dioničkog društva ili društva s ograničenom odgovornošću svjesni da moraju otkriti podatke o svojem identitetu i funkcijama.

Iako je zaključio da nije bilo osnove za brisanje podataka u ovom slučaju, Sud EU-a priznao je da postoji pravo na prigovor na obradu, tvrdeći da „se ne može isključiti mogućnost postojanja određenih situacija u kojima jaki i zakoniti razlozi u vezi s konkretnim slučajem predmetne osobe iznimno opravdavaju ograničavanje pristupa osobnim podacima koji se na nju odnose, upisanih u registar, po isteku dovoljno dugog roka […] trećim osobama koje imaju konkretan interes za uvid u njih.

Sud EU-a ustvrdio je da je na nacionalnim sudovima da, uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti pojedinca, u svakom predmetu procijene postojanje ili nepostojanje zakonitih i jakih razloga kojima bi se iznimno opravdalo ograničenje pristupa trećih strana osobnim podacima sadržanima u registrima trgovačkih društava.

Međutim, obrazložio je da se u slučaju g. Mannija činjenica da je otkrivanje njegovih osobnih podataka u registru navodno utjecalo na njegove klijente, sama po sebi, ne može smatrati takvim, zakonitim i jakim razlogom.

Potencijalni klijenti g. Mannija imaju zakonit interes za informacije o stečaju njegova prijašnjeg društva. Miješanje u temeljna prava g. Mannija i drugih osoba uvrštenih u registar na poštovanje privatnog života i zaštitu osobnih podataka, zajamčena čl. 7. i 8. Povelje, poslužilo je cilju od općeg interesa te je bilo nužno i proporcionalno. Stoga je u predmetu Manni Sud EU-a zaključio da prava na zaštitu podataka i privatnost nisu prevagnula nad interesom trećih strana za pristup informacijama u registru trgovačkih društava koje se odnose na dionička društva i društva s ograničenom odgovornošću.

Nadalje, vezano uz upis u sudski registar, SZ ne propisuje trajanje upisa odluke o potvrdi predstečajnog sporazuma. Sudska je praksa tu zauzela stajalište da se brisanje takve odluke može zahtijevati protekom dvije godine od ispunjenja obveza iz predstečajnog postupka (VTS 40 Pž-4595/2020-2), pa ako se takva odluka može brisati iz registra (jer je očito protekom vremena ispunjena svrha tog upisa), onda bi trebala i s e-oglasne ploče.

5. UMJESTO ZAKLJUČKA
Ako krenemo od sentence britanskog suca lorda Gordona Hewarta, koji je istaknuo: “Pravda ne treba samo da se ostvaruje, već treba da bude viđena kako se ostvaruje” možemo tvrditi, metodološki gledano, u cilju davanja ocjene razine i kvalitete transparentnosti, kako je rad trgovačkih sudova u domeni stečajnog prava na zadovoljavajućoj razini. Ipak, objavljivanje odluka i objavljivanje osobnih podataka na e-oglasnoj ploči u odlukama koje se postavljaju na e-oglasnoj ploči nisu u cijelosti i nedvosmisleno regulirani.

Stoga spuštajući se na praktičnu razinu svjedoci smo kako postojeće iskustvo sa zakašnjenjem, dvojbama i raspravama u pripremi i izmjenama propisa kojima se regulira tržište pokazuju da je opasno u odnosu na usvojenu kodifikaciju zauzeti tvrd i neelastičan stav, već da bi zakonodavac trebao biti otvoren za proces prilagodbe potrebama tržišta, a posebno ako je riječ o pitanjima GDPR-a.

Da pojednostavnimo, ako počinitelj kaznenog djela koji je pravomoćno osuđen ili oslobođen kazne, ima pravo smatrati se osobom koja nije počinila kazneno djelo nakon proteka zakonom određenog vremena i pod uvjetima određenima Zakonom o pravnim posljedicama osude, kaznenoj evidenciji i rehabilitaciji,¹⁴ pa zašto to pravo ne bi imao i bivši stečajni dužnik?

Naš stav potvrđuje i dosadašnja praksa da ne postoji univerzalno prihvaćen standard o tomu što treba imati primat u stečajnim postupcima: pravo na slobodu pristupa informacijama ili pravo na zaštitu osobnih podataka.

Pravna tradicija jedne države te konkretni društveni kontekst bit će ključni čimbenici u utvrđivanju odgovarajućeg razmjera tih dvaju jednako bitnih prava.

Štoviše, različit pristup ovom pitanju u drugim državama, te različita praksa unutar pojedinih država, ukazuje na to da nije lako unaprijed postaviti pravila o transparentnosti, odnosno anonimizaciji odluka koja će važiti u svakom pojedinačnom predmetu. Stečajni propisi također ne nude odgovarajuće parametre za reguliranje pitanja objavljivanja osobnih podataka u sudskim odlukama.

Tako je, primjerice, standard svrhe obrade osobnih podataka kao ključan kriterij za određivanje razdoblja u kojem bi puni osobni podaci mogli biti navedeni u aktima pravosudnih institucija (kriterij trajnosti) suviše neodređen da bi ponudio pouzdane smjernice za razrješenje konflikta između prava na informaciju i prava na zaštitu osobnih podataka u svakom pojedinom slučaju.

Međutim, nije poželjno niti da se nositeljima pravosudnih funkcija ostavi prevelika diskrecija te da o ovom pitanju odlučuju od predmeta do predmeta, dakle questio facti, jer bi to dodatno pridonijelo već znatno različitoj praksi pravosudnih institucija.

Buduća regulativa koja će ponuditi preciznije smjernice u ovom području svakako najprije treba osigurati kako određenu fleksibilnost, tako i ključne kriterije na osnovi kojih će biti moguće utvrditi potrebu za zaštitom prava na privatnost, odnosno za zaštitom osobnih podataka sudionika u stečajnom postupku.

U tom smislu, moguće je i potrebito postaviti objektivan rok odnosno referentno razdoblje nakon kojeg objava nije vidljiva.