1. UVODNE NAPOMENE
Parnični postupak redoviti je put zaštite povrijeđenih prava i interesa stranaka.¹

U situacijama u kojima izvansudskim putem nije moguće riješiti spor, jedina mogućnost koja stranci preostaje je pokretanje postupka pred sudom.

Sudska zaštita koja stranci stoji na raspolaganju nije i ne može biti neograničena. U suprotnom, postupak pred sudom mogao bi postati sredstvom zloporabe kojim se stranke koriste radi postizanja nedopuštenih ciljeva. Radi sprječavanja takvih neželjenih posljedica pravila parničnog postupka onemogućuju ostvarivanje zahtjeva koji nisu dopušteni.

Sud pred kojim se vodi postupak po službenoj dužnosti mora voditi računa o tome je li zahtjev o kojem se u postupku raspravlja dopušten. Zakonodavac je propisao da je nedopušten zahtjev onaj koji je u suprotnosti s prisilnim propisima i pravilima javnog morala. Meritornim odlučivanjem o nedopuštenom zahtjevu sud čini apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka o kojoj drugostupanjski sud vodi računa po službenoj dužnosti.

Suzbijanjem nedopuštenih raspolaganja stranaka dolazi do oživotvorenja načela bona fides u parničnom postupku.² Ocjena radi li se u konkretnom slučaju o nedopuštenom zahtjevu i daljnje postupanje s takvim zahtjevom često predstavlja vrlo zahtjevnu zadaću. Iz tog razloga je u nastavku članka, uz prikaz zakonodavnog uređenja, posebna pozornost pružena analizi relevantne sudske prakse.

2. PRIKAZ ZAKONODAVNOG UREĐENJA
2.1. OPĆENITO
Pravila parničnog postupka koja se tiču ove problematike vrlo su postojana te nije bilo važnijih izmjena i dopuna odredaba koje uređuju pitanje nedopuštenih zahtjeva.

U početnom dijelu Zakona o parničnom postupku³ sadržana je temeljna odredba koja definira pojam nedopuštenih zahtjeva. U nastavku tog Zakona sadržan je veći broj odredaba kojima sud daje ovlasti i propisuje obveze s ciljem suzbijanja nedopuštenih raspolaganja.

Ako ih prvostupanjski sud propusti primijeniti, zakonodavac je dao ovlast drugostupanjskom sudu da u žalbenom postupku ispravi ovaj nedostatak, propisujući da se o ovoj apsolutno bitnoj povredi odredaba parničnog postupka vodi računa ex offo.

2.2. DEFINIRANJE NEDOPUŠTENOG ZAHTJEVA
Jedan od temeljnih postulata parničnog postupka je načelo dispozicije. Sukladno članku 3. stavak 1. ZPP-a, stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima koje su stavile u tijeku postupka, a sukladno stavku 2. tog članka mogu se odreći zahtjeva, priznati zahtjev protivnika i nagoditi se. Stavkom 3. spomenutog članka, dana je svojevrsna definicija nedopuštenog zahtjeva.

Naime, sukladno toj odredbi, sud neće uvažiti raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti s prisilnim propisima i pravilima javnog morala.

Prilikom ocjene radi li se u konkretnom slučaju o nedopuštenom raspolaganju polazište treba biti u tome je li nekom kogentnom normom (najčešće materijalnopravnom, ali ponekad i postupovnopravnom) izričito zabranjeno ono što se tužbom traži, odnosno, je li u suprotnosti s društveno prihvaćenim pravilima ponašanja. Pritom valja imati na umu i bona fides kao jedno od temeljenih načela obveznog prava prema kojemu su se, u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava iz tih odnosa, sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.⁴

2.3. NEDOPUŠTENA RASPOLAGANJA I ISTRAŽNE OVLASTI SUDA
Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2003.⁵ došlo je do velikog zaokreta u parničnom postupku. Naime, ZIDZPP/03 napušta do tada dominantno istražno načelo i prihvaća raspravno načelo koje je zadržano do danas.

Člankom 7. stavak 1. ZPP-a propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Izuzetak od tog pravila propisan je u članku 7. stavak 2. ZPP-a prema kojem je sud ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje stranke nisu predložile samo ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati. Dakle, ako činjenični supstrat nije dovoljan za zaključak radi li se o nedopuštenom raspolaganju, sudu su dane inkvizitorne ovlasti te ima mogućnost ex offo utvrđivati činjenice i predlagati dokaze.

Sukladno članku 221. stavak 1. ZPP-a generalno je pravilo da u postupku ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala u tijeku parnice.

No, sukladno toj odredbi, sud može naložiti da se utvrđuju i takve činjenice ako smatra da stranka njihovim priznanjem ide za tim da raspolaže zahtjevom kojim ne može raspolagati.

2.4. PRIZNANJE I ODRICANJE OD NEDOPUŠTENOG ZAHTJEVA
Zakonodavac je vrlo iscrpno u parničnom postupku razradio nemogućnost donošenja raznih vrsta presude o zahtjevu koji nije dopušten.

Tako je u članku 331. ZPP-a koji uređuje presudu na temelju priznanja u stavku 2., izrijekom navedeno da se takva presuda neće donijeti iako su ispunjeni ostali uvjeti ako se radi o zahtjevu kojim stranke ne mogu raspolagati.

Ista zabrana sadržana je i kod presude zbog ogluhe⁶ i presude zbog izostanka.⁷

Smatramo da bi, s nomotehničkog gledišta, bilo svrhovitije da je u članku 325. ZPP-a, koji određuje o čemu se u postupku odlučuje presudom, sadržana odredba prema kojoj se presudom ne može odlučivati o nedopuštenom zahtjevu.

Na taj bi se način izbjegla potreba ponavljanog isticanja ove zabrane u svakoj pojedinoj vrsti presuda koje sud donosi.

2.5. NEDOPUŠTEN ZAHTJEV I ZAKLJUČENJE SUDSKE NAGODBE
Sudska nagodba jedan je od zakonom predviđenih načina okončanja parničnog postupka. Zaključenje sudske nagodbe propisano je člancima 321.-324. ZPP-a.

Zabrana odlučivanja o nedopuštenom zahtjevu proteže se i na sudsku nagodbu. Naime, sukladno članku 321. stavak 4. ZPP-a, pred sudom se ne može zaključiti nagodba glede zahtjeva kojim stranke ne mogu raspolagati.

2.6. ODLUČIVANJE O NEDOPUŠTENOM ZAHTJEVU - APSOLUTNO BITNA POVREDA ODREDABA PARNIČNOG POSTUPKA
Propust suda koji je meritorno odlučivao o nedopuštenom zahtjevu moguće je ispraviti u žalbenom postupku.

Sukladno članku 354. stavak 2. točka 4. ZPP-a, sud čini apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako je odluku utemeljio na nedopuštenim raspolaganjima stranaka.

Člankom 365. ZPP-a koji uređuje granice ispitivanja prvostupanjske presude po žalbi, propisano je da na ovu bitnu povredu postupka drugostupanjski sud vodi računa po službenoj dužnosti.

3. NEDOPUŠTENA RASPOLAGANJA U SUDSKOJ PRAKSI
3.1. OPĆENITO
U nastavku članka bit će prikazana i analizirana stajališta relevantne judikature o pitanju nedopuštenih zahtjeva u parničnom postupku.

S praktičnog aspekta vrlo je značajno da sudovi što je moguće prije prepoznaju zahtjeve koji su nedopušteni i poduzmu odgovarajuće radnje s ciljem sprječavanja neželjenih postupovnopravnih učinaka.

3.2. PRIMJERI NEDOPUŠTENIH RASPOLAGANJA U SUPROTNOSTI S PRISILNIM PROPISIMA
Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima⁸ nije predviđena mogućnost razvrgnuća suvlasništva, tako da svakoj stranci pripadne udio sukladno veličini suvlasničkog dijela te je takav zahtjev ispravno označen kao nedopušten:

„Suvlasništvo nekretnina može se razvrgnuti samo na način da se za svakog (ranijeg) suvlasnika točno odredi nekretnina koju on dobiva nakon razvrgnuća.

Ne može stoga suvlasniku u postupku razvrgnuća pripasti „dio nekretnine koji odgovara njegovom suvlasničkom dijelu“, a ako tuženici priznaju tako postavljen tužbeni zahtjev, nije moguće donijeti presudu na temelju priznanja.“⁹

Sukladno članku 350. stavak 3. ZOO-a za neispunjenje novčanih obveza nije moguće ugovarati ugovornu kaznu te je takav zahtjev nedopušten:

„Zbog navedenih razloga državno odvjetništvo Republike Hrvatske u zahtjevu za zaštitu zakonitosti osnovano tvrdi da u ovoj pravnoj stvari sud prvog stupnja presudu na temelju priznanja zasnovao na nedopuštenim raspolaganjima stranaka (čl. 3. st. 3. ZPP). Ovo iz razloga što prema čl. 270. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ugovorna kazna ne može biti ugovorena za novčane obveze pa je raspolaganje stranaka protivno odredbi čl. 3. st. 3. ZPP jer je ugovorna kazna obračunata na novčanu obvezu a priznanje takvog tužbenog zahtjeva je protivno prisilnom propisu čl. 270. st. 3. ZOO.“¹⁰

Pravila obveznog prava sadržavaju ograničenje visine ugovorne kamate te se u slučaju prekoračenja tog limita radi o nedopuštenom zahtjevu:

„Donoseći presudu zbog ogluhe, sud je dužan utvrditi da li je tužbeni zahtjev protivan prisilnim propisima i pravilima javnog morala, što znači da nije ovlašten udovoljiti tužbenom zahtjevu za isplatu ugovorne kamate koja nije zatražena u skladu sa zakonom.“¹¹

Protivno je materijalnopravnim propisima priznanje tužbenog zahtjeva kad iz navoda odgovora na tužbu slijedi da je vlasništvo umjesto tužitelja stekla treća osoba:

„Tuženikovo priznanje tužbenog zahtjeva za utvrđenje stjecanja prava vlasništva nekretnine (poljoprivrednog zemljišta) dosjelošću – a na kojoj nekretnini je, prema navodima njegova odgovora na tužbu, pravo vlasništva stekla druga osoba – Republika Hrvatska temeljem izričite zakonske odredbe, predstavlja nedopušteno raspolaganje pa ako sud temeljem njega donese presudu na temelju priznanja, čini apsolutno bitnu povredu postupka.“¹²

3.3. NEDOPUŠTENA RASPOLAGANJA U SUPROTNOSTI S JAVNIM MORALOM
U sudskoj praksi ispravno je kao nedopušteno raspolaganje, prepoznato priznanje prvotno osporenog zahtjeva, učinjeno s ciljem onemogućavanja tužitelja u povećanju tužbenog zahtjeva:

„Tuženik tijekom cijelog postupka može priznati tužbeni zahtjev, no kad on to, glede zahtjeva kojem se je prethodno protivio, učini odmah narednog dana nakon primitka mišljenja liječničkog vještaka, i prije nego što je isti dostavljen tužitelju, a iz tog mišljenja očito proizlazi pravo tužitelja na znatno veći iznos naknade štete od onog zatraženog tužbenim zahtjevom i na koji se priznanje odnosi, radi se o nedopuštenom raspolaganju koje sud neće uvažiti, jer je učinjeno s očiglednom namjerom da se tužitelja osujeti u mogućnosti povećanja tužbenog zahtjeva u skladu sa mišljenjem vještaka.¹³

„Priznanje tužbenog zahtjeva, učinjeno s ciljem da se izbjegne preinaka tužbe i primjena za tužitelja povoljnijih orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete ima značaj nedopuštenog raspolaganja. Tužitelj zato ima pravni interes za podnošenje žalbe protiv tako donesene presude na temelju priznanja kada je u cijelosti prihvaćen njegov tužbeni zahtjev.“¹⁴

3.4. POSTUPOVNE RADNJE KOJE NEMAJU ZNAČAJ NEDOPUŠTENIH RASPOLAGANJA
Pogrešno kvalificiranje određene radnje kao nedopuštenog raspolaganja može dovesti do toga da se stranci ne priznaje pravni učinak određene radnje što može imati dalekosežne negativne posljedice. Stoga je u postupku od iznimne važnosti pravilno procijeniti radi li se u konkretnom slučaju o nedopuštenom raspolaganju i izuzeti od primjene članak 3. stavak 3. ZPP-a na dopuštene postupovnopravne radnje.

Korištenje procesnim ovlastima koje stranci pružaju pravila parničnog postupka kao što je povlačenje tužbe ili odustanak od izjavljenog pravnog lijeka ne može imati značaj nedopuštenog raspolaganja:

„U smislu odredbe čl. 3. st. 3. ZPP-a sud je ovlašten kontrolirati samo one dispozicije stranaka koje se tiču izravno predmeta spora, a ne i dispozicije kojim stranke raspolažu procesnim ovlaštenjima, koje su, dakle, od značaja samo za tijek parnice, kao što je odustajanje od izjavljenog pravnog lijeka.“¹⁵

Eventualna nepravodobnost tužbe nema sama po sebi značaj nedopuštenog raspolaganja:

„Nisu u pravu tuženici niti kada smatraju da je u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 4. ZPP.

Taj revizijski razlog tuženici obrazlažu iznošenjem pravnog shvaćanja da bi nedopušteno raspolaganje stranke u parničnom postupku bilo već i samo nepravovremeno podnošenje tužbe.

No kao što je već prethodno rečeno, tužba je u ovom predmetu pravovremeno podnesena.

K tome ovdje je za ukazati da samo nepravovremeno podnošenje tužbe niti ne bi moglo imati značaj nedopuštenog raspolaganja stranke (sve u smislu odredbe čl. 354. st. 2. toč. 4. ZPP u vezi s odredbom čl. 3. st. 3 ZPP.)¹⁶

Ako tužitelj ne povuče tužbu nakon što je tuženik u cijelosti udovoljio tužbenom zahtjevu, takvo postupanje ne može se smatrati nedopuštenim raspolaganjem:

„Propuštanje tužitelja da odmah povuče tužbu protiv tuženika koji je podmirio predmetnu obvezu, u cijelosti nije u suprotnosti s prisilnim propisima i pravilima javnog morala“¹⁷

Priznanje tužbenog zahtjeva koje je dano prije nego što je u postupku provedeno vještačenje nije nedopuštena dispozicija tuženika:

„Okolnost da je tuženik priznao tužbeni zahtjev prije provođenja vještačenja koje je određeno za dan 25. veljače 2013. ne upućuje na zaključak da se radi o nedopuštenom raspolaganju iz članka 3. stavka 3. ZPP-a, jer tuženik može priznati tužbeni zahtjev i ne čekajući rezultate dokaznog postupka.

Druga bi pak stvar bila da je priznanje dano nakon provedenog medicinskog vještačenja čiji bi rezultati pružali osnovu za dosuđivanje znatno viših iznosa naknade štete od onih zatraženih u tužbi, jer bi takvo priznanje bilo dano očito s ciljem da se izbjegne preinaka tužbenog zahtjeva, pa bi takvo priznanje imalo značenje nedopuštenog raspolaganja.¹⁸“

Postupovne radnje suda tijekom postupka ne mogu imati značaj nedopuštenog raspolaganja:

„Bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 4. ZPP-a postoji ako je sud utemeljio svoju odluku na nedopuštenim raspolaganjima stranaka u postupku.

Ta povreda nije učinjena time što je sud zaključivši o ništavosti punomoći na temelju koje je sklopljen sporni ugovor odlučio kao o prethodnom pitanju kako to neosnovano smatra tuženik.“¹⁹

Stranka se ne može s uspjehom pozivati na bitnu povredu odredaba parničnog postupka o nedopuštenom raspolaganju ako se u konkretnom slučaju radi o pitanju primjene materijalnog prava:

„Bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 4. ZPP-a postoji ako je sud utemeljio svoju odluku na nedopuštenim raspolaganjima stranaka u postupku, ali ne i onda ako jedna od strana smatra da je druga nezakonito otkazala ugovor o radu jer pitanje zakonitosti otkaza ovisi o pravilnosti primjene materijalnog, a ne procesnog prava, pa stoga tužiteljica neosnovano ističe da su sudovi počinili navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka.“²⁰

4. ZAKLJUČAK
Svrha i cilj parničnog postupka je zaštita subjektivnih prava stranaka koje s ciljem rješavanja spora pokreću postupak pred sudom.

Pružanje pravne zaštite valja ograničiti u situacijama u kojima je dispozicija stranke poduzeta radi ostvarenja društveno neprihvatljivih ciljeva.

U parničnom postupku neće se uvažiti zahtjevi koji su u suprotnosti s prisilnim propisima i pravilima javnog morala. Osim ove temeljne odredbe, zakonodavac u više dijelova ZPP-a izrijekom navodi situacije u kojima se suzbija pravni učinak nedopuštenih radnji.

Ako sud odluku utemelji na nedopuštenim raspolaganjima, time čini apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Zadaća sudova je prepoznati zahtjeve koji nisu dopušteni i korištenjem procesnih alata spriječiti pravne učinke takvih dispozicija.