Najosjetljivije pitanje problematike procesnoga parničnog instituta povrata u prijašnje stanje jest - opravdanost razloga koji su doveli do propuštanja radnje ili roka. Procjena opravdanosti trebala bi se kretati u granicama pravnog standarda, a njihovo postizanje otežava okolnost da odluke o povratu ne podliježu reviziji, pa ne dospijevaju do Vrhovnoga suda, koji bi mogao nivelirati praksu nižih sudova. Autor razmatra pitanje u svjetlu nekih slučajeva iz sudske prakse. Razmatra slučajeve iz sudske prakse rješavanja prijedloga za povrat u prijašnje stanje u parničnom postupku. Određujući zahtjev za restitucijom in integrum kao izvanredan pravni lijek sui generis, autor naglašava njegovu ulogu u funkciji ublažavanja prekluzijske strogosti. Zbog nedostupnosti revizije, sudske odluke o povratu u prijašnje stanje (u pravilu) ne dolaze pred Vrhovni sud, pa se otvara pitanje ujednačavanja sudske prakse, kao i nedostatka informiranosti o judikaturnom trendu kad je u pitanju ocjena opravdanosti razloga za restituciju. To pogoduje dvojbenim odlukama s dvojbenim obrazloženjima. Potreba za parničnom efikasnošću uvjetovala je normativno skraćivanje rokova pri korištenju toga pravnog sredstva. Istodobno je, barem u literaturi, zabilježena tendencija tolerantnijeg tretiranja propusta prekluzivnih rokova. Autor se kritički osvrće i na novu, strogu, procesnu odredbu, koja već jednokratan izostanak stranaka s ročišta sankcionira pretpostavljenim povlačenjem tužbe. Uz sustavnu nekonzistentnost, odredba svojom formulacijom otvara dvojbe i oko načina saniranja propusta izostanka s ročišta.