1. Potreba i put prilagodbe hrvatskog pravnog poretka europskima

Razvoj hrvatskog pravnog poretka dobio je nov smjer i poticaj kada se Hrvatska državno osamostalila, što je koincidiralo s velikim političkim promjenama i u nas kao i u brojnim državama srednje i istočne Europe, simboliziranim rušenjem Berlinskog zida. Vladajuća politička teorija i praksa okrenule su leđa do tada neprikosnovenom političko-ideološkom obrascu koji se pozivao na marksizamlenjinizam, odnosno njegovoj jugoslavenskoj inačici - samoupravnom socijalizmu. Te su se promjene jasno očitovale kroz Ustav Republike Hrvatske iz 1990. g., tzv. Božični Ustav (Nar. nov., br. 56/90). Njegovo stupanje na snagu izmaklo je tlo pod nogama dotadašnjem pravnom poretku te stvorilo temelj za izgradnju novoga, a ujedno je i zahtijevalo njegovu izgradnju na tom ustavnom temelju. Pravno uređenje koje je zatekla, neovisno Hrvatska nije mogla zadržati; svakako je trebala stvoriti svoj novi pravni poredak, prilagođen pravnim porecima ostalih europskih država. Ustav je dao temelj za to: zgradu je na njemu tek trebalo sagraditi. Umjesto stare, trebalo je izgraditi novu - suvremenu, u koju je trebalo što prije preseliti i započeti suvremeni život, kakav žive i drugi u Europi. Trebalo je hrvatski pravni poredak prilagoditi europskima, napustiti socijalistički pravni krug i reintegrirati se u kontinentalnoeuropski, u tu svoju nekadašnju pravnu obitelj.¹ No, kako to postići?

Pokazalo se da za reintegraciju u kontinentalnoeuropski pravni krug nipošto nije dovoljno da hrvatski pravni poredak izgubi osobine socijalističkih poredaka. Nije dovoljno da bude preuređen tako da više bespogovorno ne slijedi do tada vladajuću ideologiju te na njoj utemeljenu socijalnu i ekonomsku doktrinu, kao ni pod tim utjecajima razvijenu društvenu i pravnu praksu. To je nesumnjivo potrebno, štoviše sasvim nužno, ali nipošto dovoljno. Takvim preuređenjem naš pravni poredak gubi osobine socijalističkih poredaka, pa napušta socijalistički pravni krug. No, time se još ne prilagođuje europskim pravnim porecima, pa se još ne uključuje u kontinentalnoeuropski pravni krug. Time je tek na putu prijelaza iz jednog u drugi pravni krug.

Da bi se postigla reintegracija suvremenog hrvatskog pravnog poretka u kontinentalnoeuropski pravni krug, prijeko je potrebno da njegove pravne norme dobiju sadržaj koji je u bitnome sukladan sadržaju što ga imaju norme pravnih poredaka tog pravnog kruga. Dakako, ne treba to ni posebno isticati - prijeko je potrebno i da normama takvog sadržaja odgovara pravna i svaka druga društvena praksa njihove primjene. To sadržajno usklađivanje je condicio sine qua non, ali niti ono još nije dovoljno. Naime, da bi se naš pravni poredak mogao ponovno uključiti u kontinentalnoeuropski pravni krug, potrebno je još i da on dobije strukturu kakva je karakteristična za pravne poretke tog kruga. Tek bi tada bio prilagođen europskim pravnim porecima, dakako - na normativnoj razini.

U svemu tome određenu, izrazito važnu ulogu igra privatnopravna (gra-đanskopravna) sastavnica hrvatskog pravnog poretka, kako na normativnoj, tako i na razini životne i pravne prakse. Na to treba posebno upozoriti, jer to ponekad izmiče pozornosti.

2. Sadržaj i mjesto građanskopravne (privatnopravne) sastavnice pravnog poretka kao kriteriji prilagodbe

Pravni poreci kontinentalnoeuropskog pravnog kruga bitno su obilježeni time što je njihov temeljni sloj nastao pod utjecajem individualističkog i liberalističkog svjetonazora, a to je privatnopravnoj (građanskopravnoj) sastavnici tih pravnih poredaka dalo prvorazrednu ulogu i mjesto u jedinstvenom sustavu pravnih normi od kojih je svaki od njih izgrađen.² Privatnopravne (građanskopravne) norme su to mjesto

Individualistički i liberalistički svjetonazor bio je široko prihvaćen u kontinentalnoj Europi 18. i 19. stoljeća, koja je silom i milom napuštala staleško uređenje, uspostavljajući društvo slobodnih pojedinaca. Stoga je u pravnim porecima kontinentalnoeuropskog pravnog kruga odnos pojedinca i društva bio uređen u prvom redu po individualističkom, liberalnom načelu. Pojedincima je priznato da su slobodni i međusobno ravnopravni, pa im je omogućeno da sami, svojom voljom, odlučuju o sebi, da svojom voljom uspostavljaju, oblikuju, mijenjaju i raskidaju svoje odnose s drugima. Isprva je uređenje bilo ekstremno individualističko i liberalističko; slobodu svakoga pojedinca ograničavala je jedino sloboda drugih. Zadatak pravnih normi je bio da postave pravila o granicama u kojima pojedinac smije i može slobodno djelovati kada njegova sloboda interferira sa slobodom drugih, a na javnoj vlasti je bilo da takvu slobodu pojedinaca osigurava u svom pravnom poretku. Tako je ostavljeno pojedincima da u okviru svoje slobode, međusobnim ugovaranjem i drugim očitovanjima svoje volje, grade i oblikuju svoje odnose s drugima, preuzimajući svojevoljno obveze prema njima te da za svoje postupke odgovaraju. U tome, smatralo se da nitko živ ne smije biti nadređen pojedincu, pa tako ni društvo kao cjelina; ono svojim pravnim poretkom priznaje volju pojedinaca mjerodavnom i daje joj snagu potrebnu za provedbu. U takvom, ekstremno indivi- dualistički i liberalistički uređenom društvu, društveni se odnosi grade, razgrađuju i mijenjaju »odozdo«; čine to sami članovi društva, prema svojoj volji i svojim potrebama. Suvremeno građansko, a time i cijelo privatno pravo, izniklo je iz tog svjetonazora, pa su njegova pravila isprva bila apsolutno dominantna u pravnim porecima tog razdoblja.

2.1. Individualističko i liberalističko pravno uređenje i uloga privatnog građanskog prava

Ekstremno individualističko i liberalističko pravno uređenje, s odgovarajućim položajem i ulogom privatnog (građanskog) prava, bitno je utjecalo na odnose u tadašnjem društvu3 - u pozitivnom, ali i u negativnom smislu. Ono je omogućilo i potaklo dotad neviđeni napredak čovječanstva na svim područjima ljudskog djelovanja. Imalo je, međutim, i svoje tamno naličje; pokazalo se i uzročnikom ekonomske nejednakosti i bijede u širokim društvenim slojevima, što je izazvalo opravdane osude s raznih strana, a i velike socijalne potrese. To je postupno dovelo do znatnih promjena u pravnim porecima kontinentalne Europe. Ispravljeno je prvobitno ekstremno individua- lističko-liberalističko stajalište prema kojemu bi jedina granica slobode pojedinca u ljudskom društvu bila sloboda drugih. Uzeta je u obzir i socijalna dimenzija ljudskog života, pa je prihvaćeno shvaćanje da je sloboda pojedinca ograničena slobodom ostalih, ali ne samo njom, nego i legitimnim općim i javnim interesima. Da bi se ti interesi zadovoljavali, nisu dovoljna pravila privatnog (građanskog) prava, nego su potrebne odgovarajuće javnopravne norme.

2.2. Jačanje javnopravne sastavnice

Javnopravne norme su i unesene u pravne poretke kontinentalnoeuropskog pravnog kruga.⁴ Tamo su, djelujući kao javnopravna sastavnica jedinstvenog pravnog poretka, omogućile široko ostvarivanje općih i javnih interesa, dakako i na račun slobode pojedinaca i njihovih privatnih prava.⁵ Jačanjem javnopravne sastavnice na račun privatnopravne (građanskopravne) uspostavljena je nova ravnoteža privatnopravne i javnopravne sastavnice pravnih poredaka kontinentalne Europe. Oni i nadalje imaju u svom središtu individualističko i liberalističko privatnopravne (građanskopravno) uređenje, kojemu se priroda i sadržaj normi nisu bitno izmijenili. No, izmijenio se domašaj tih normi, jer im je djelovanje u mnogo čemu sputano i kanalizirano javnopravnim normama, pa se u daleko većoj mjeri nego nekada, uz privatna prava, respektiraju i ostvaruju kolektivni, socijalni i javni interesi.

2.3. Međusobno djelovanje privatnopravne i javnopravne sastavnice pravnog poretka

Građanskopravno (privatnopravnoj uređenje prestalo je dominirati pravnim porecima kontinentalnoeuropskog pravnog kruga, ali je u njima i nadalje zadržalo središnje mjesto. Svaki od tih poredaka je na vlastitom ustavnom temelju, izgrađen od pravnih normi koje su dio jedinstvenog pravnog sustava, a središte tog sustava tvore norme privatnopravne (građanskopravne) prirode. Oko tog središta je u tim pravnim porecima izgrađen cijeli sustav normi javnopravnog karaktera. One su velikim dijelom orijentirane prema privatnopravnom (građanskopravnom) uređenju kao individualističko-liberalističkoj jezgri pravnog poretka, bilo da je štite i omogućuju ostvarivanje privatnopravnih (građanskopravnih) pravila, bilo da ograničavaju onakvo njihovo djelovanje na društvo, na kolektivitet, koje je nepoželjno, bilo da služe ostvarenju nekih općih i javnih interesa koji se inače ne bi mogli ostvariti na račun privatnih. Kroz takvo međusobno djelovanje privatnopravne (građanskopravne) sastavnice s jedne strane, te javnopravne sastavnice pravnog poretka s druge, kroz njihovo sinergijsko djelovanje, ali i kroz njihovu stalnu napetost, ostvaruje se, dovodi u pitanje te uvijek iznova uspostavlja potrebna ravnoteža privatnog i javnog, ravnoteža individualnih sloboda i kolektivnih interesa.

Nastoji li se hrvatski pravni poredak reintegrirati u kontinentalnoeuropski pravni krug, treba dobiti sadržaj i strukturu kakva je karakteristična za pravne poretke tog kruga. To znači dvoje.

Prvo, privatnopravna (građanskopravna) sastavnica hrvatskog pravnog poretka trebala bi po svom sadržaju odgovarati onima iz pravnih poredaka tog pravnog kruga.

Drugo, cijeli bi hrvatski pravni poredak trebao biti i djelovati kao skup normi koje su dio jedinstvenog pravnog sustava, a njegova privatnopravna sastavnica bi u tom sustavu trebala imati položaj kakav takve sastavnice imaju u pravnim porecima kontinentalnoeuropskog pravnog kruga. Dok se to oboje ne ispuni, cijelo će hrvatsko pravno uređenje biti u stanju tranzicije, u nedovršenom prelasku iz socijalističkog pravnog kruga kojemu je donedavno pripadalo, u kontinentalnoeuropski, kojemu teži.

1. Zakonodavna nastojanja, rezultati i potrebe
2. Pravni poredak kao sustav normi, sadržaj i mjesto privatnopravnih (građanskopravnih) normi u tom sustavu

1. Sadržaj normi privatnopravne prirode

U desetljeću i pol, koliko već traje intenzivna izgradnja pravnog poretka samostalne Republike Hrvatske, izvanrednim su zakonodavnim naporom postignuti zaista značajni rezultati. To vrijedi za sve sastavnice pravnog poretka, uključujući i privatnopravnu (građanskopravno), na koju ovdje usredotočujemo svoju pažnju. Brojnim zakonima koji su u tom razdoblju doneseni, uređena je iznova gotovo cijela privatnopravna (građanskopravna) sastavnica hrvatskog pravnog poretka. Uređeni su stvarno, obvezno i nasljedno pravo, nadalje, obiteljsko pravo, kao i autorsko pravo, uređena su trgovačka društva, industrijsko vlasništvo, vrijednosni papiri, zemljišne knjige itd., a norme privatnopravne prirode sadržane su i u brojnim zakonima koji uređuju neke druge sastavnice pravnog poretka.⁶ Doneseni su i postupovni zakoni, kojima je svrha omogućiti ostvarivanje i zaštitu subjektivnih privatnih prava putem sudova i drugih tijela javne vlasti.⁷

Gleda li se na sadržaj tih privatnopravnih (građanskopravnih) normi općenito, može se uočiti da norme privatnopravne sastavnice hrvatskog pravnog poretka, po svom sadržaju, uglavnom odgovaraju onima iz privatnopravne sastavnice bilo kojeg pravnog poretka iz skupine kontinentalnoeuropskih prava. Dakako, pogleda li se sadržaj tih normi našeg pravnog poretka pojedinačno i pobliže, pokazat će se da one mogu biti izložene ozbiljnoj kritici iz raznih uglova, često itekako opravdanoj. No, zar je to čudno u situaciji kada je u razmjerno kratkom vremenskom razdoblju izgrađen pravni poredak, kakav se inače gradi desetljećima i stoljećima. Nedostaci se postupno uklanjaju, štoje jedan od razloga čestog (ponekad i prečestog) mijenjanja zakonskih rješenja u suvremenom hrvatskom pravnom poretku, a i zahvatima u njih koje poduzima Ustavni sud Republike Hrvatske. Može se očekivati da će postupno razvoj našeg pravnog poretka biti sve smireniji i uravnoteženiji, pa će biti sve manje nedostataka u sadržaju pravnih normi, uzrokovanih nastojanjem da se neka pitanja što prije urede zakonima. Bit će to na korist pravnoj sigurnosti i vladavini prava. No, unatoč mnogim nesavršenostima, može se već i sada zaključiti da privatnopravna sastavnica suvremenog hrvatskog pravnog poretka po sadržaju svojih normi, uglavnom, odgovara odgovarajućim sastavnicama pravnih poredaka iz kontinentalnoeuropskog pravnog kruga. Ono po čemu im ne odgovara, nije sadržaj normi, nego njihov sustav ili točnije - manjkavosti, pa i odsutnost potrebnog sustava.

2. Sustav normi

Da bi se naš pravni poredak ponovno uključio u kontinentalnoeuropski pravni krug, potrebno je i da dobije strukturu kakva je karakteristična za pravne poretke tog kruga. To u prvom redu znači da bi pravni poredak trebalo shvatiti kao skup pravnih normi koje su sve dio jedinstvenog pravnog sustava, pa to provesti u djelo.

Za sada se naš pravni poredak sastoji od brojnih zakona, od kojih mnogi kao da bi trebali igrati svoju ulogu manje-više samostalno, neovisno o drugima. Za takvu situaciju je tipično da se zakonodavac donoseći jedan zakon, često odmah ograđuje od toga da bi se pojmovi i nazivi kojima se u njemu služi, primjenjivali i u drugim dijelovima pravnog poretka. Čini to definirajući pojmove u jednom zakonu, uz ogradu »u smislu ovog zakona je ...« ili »u smislu ovog zakone se smatra ...« i si.^{8 9} To (i ne samo to) šteti, dakako, cjelovitosti pravnog sustava, ali šteta biva još veća, kada se pojedina pitanja uređuju posebnim pravilima (posebnim zakonima ili posebnim pravilima u nekim drugim zakonima), premda su ona već zadovoljavajuće općenito uređena postojećim.¹⁰ Budući da novije pravilo derogira starije, a posebno pravilo ono općenitije, na taj se način u stranu gura primjena općih pravila i kada to nije prijeko potrebno.^{11 12} Time se pravni poredak atomizira. Pretvara ga se u zbroj posebnih pravila donesenih često samo radi zadovoljavanja neke određene aktualne potrebe (ponekad i bez dovoljno jasne potrebe), umjesto da bude racionalno izgrađeni sustav pravnih normi, sposobnih da ih se primjenjuje i na slučajeve koje se nije imalo na umu prigodom donošenja zakona.

Potrebno je, dakle, uspostaviti jedinstvo sustava pravnih normi, pa nove propise donositi vodeći računa o njihovom mjestu i ulozi u tom sustavu, a već postojeće zakone i druge propise našeg pravnog poretka »umrežiti« u taj sustav. Temelj takvom pravnom sustavu svakako trebaju biti odredbe Ustava Republike Hrvatske, a sustav bi trebao biti zacrtan prema određenim, znanstveno utemeljenim kriterijima.¹³

3. Mjesto građanskopravnih (privatnopravnih) normi

Osobina pravnih poredaka kontinentalnoeropskog pravnog kruga je da u njima središnje mjesto zauzima privatno (građansko) pravo, uređeno prema indi- vidualističkom i liberalističkom načelu. Ostale sastavnice tih pravnih poredaka se u većoj ili manjoj mjeri prema njemu orijentiraju, bilo da su njegovo djelovanje omogućivale i podupirale, bilo da bi ga ograničavale i suzbijale. Potonje je također itekako potrebno. Da privatnopravne uređenje svojim individualističko- liberalistički koncipiranim normama ne bi proizvodilo i neželjene posljedice u društvu, ti pravni poreci svojim normama ograničavaju, usmjeruju, korigiraju i nadopunjuju djelovanje građansko- pravnog uređenja. Pritom dobro paze da sačuvaju energiju koja daje kreativnu dinamiku odnosima u ljudskom društvu, a implicirana je u privatnom (građanskom) pravu, toj sastavnici pravnog poretka koja svojim normama omogućuje i podržava slobodno i odgovorno voljno djelovanje pojedinaca. Ta energija treba biti sačuvana, ali i usmjeravana prema zadovoljavanju i općih društvenih interesa, kako bi se uz privatne, ostvarivali i ciljevi socijalne države.

U pravnim porecima kontinentalne Europe privatno (građansko) pravo je zauzelo središnje mjesto u doba kada se tek bio počeo stvarati suvremeni sloj tih pravnih poredaka. Tada je donošenje građanskih zakonika bilo jedan od prvih zakonodavnih akata kojima se počelo izgrađivati pravne sustave pod utjecajem racionalističkih, prosvjetiteljskih stremljenja. Ostali zakoni su tome slijedili, što je omogućilo da oni budu orijentirani prema već postojećem građanskom zakoniku, njegovim normama i načelima. Time se privatnopravna (građanskopravna) sastavnica pravnih poredaka »prirodno« našla u njihovom središtu. U nas se to više ne može zbiti »prirodno«, budući da pravni poredak sadrži već velik (i prevelik) broj pravnih normi od kojih najveći broj nije privatnopravne koncipiran, a još manje je to praksa njihove primjene, a utječu na privatna (građanska) prava pojedinaca.¹⁴ Potreban je stoga svjestan napor zakonodavca usmjeren prema restrukturiranju cijelog našeg pravnog poretka, da bi taj dobio strukturu kakva je karakteristična za pravne poretke kontinentalnoeuropskog pravnog kruga. To je potrebno što prije i što bolje obaviti, ako se želi da se naš pravni poredak reintegrira u kontinentalnoeuropski pravni krug. To je potrebno, ali nije nimalo lako.

Poteškoće koje leže na putu nužnog restrukturiranja našeg pravnog poretka su brojne, a one leže u datostima pravnog poretka koji u nas već postoji i pretekom vremena se neće same po sebi smanjivati, nego povećavati. Međutim, ne leže one samo u postojećim pravnim normama, već i u mentalitetu mnogih koji stvaraju pravila pravnog poretka, a još više onih koji bi ta pravila trebali primjenjivati, kao i u mentalitetu mnogih na koje sa te pravila odnose. Razdobije u kojem je naš pravni poredak bio uključen u krug socijalističkih prava trajalo je dugo, suviše dugo; ostavilo je teško uklonjive posljedice. Te poteškoće ne treba zanemariti; ne smije se pred njima ustuknuti, nego ih se mora prevladati, ali se pritom mora postupati krajnje pažljivo. Treba u najvećoj mogućoj mjeri slijediti vlastitu pravnu tradiciju te, ne udaljavajući se od nje bez prijeke potrebe, uzeti u obzir dostignuća pravne doktrine, zakonodavstva i prakse pravnih poredaka s kojima želimo uskladiti naš pravni poredak. Optimalno bi bilo pritom se orijentirati prema doktrini, zakonodavstvu i praksi pravnih poredaka srednjoeuropske podskupine kontinentalnoeuropskog pravnog kruga (Austrije, Njemačke, Švicarske), jer su oni najbliži našoj pravnoj tradiciji, pa je njihova dostignuća najlakše usvojiti i njima se služiti pri izgradnji našeg pravnog poretka. Naravno, trebat će osobito uzeti u obzir zahtjeve koje pred naš pravni poredak stavlja pristupanje WTO-u, kao i preuzeta obveza preuzimanja europske pravne stečevine (a i druge međunarodne obveze, ako utječu na naš unutarnji poredak).

Potrebno je izraditi plan i metodologiju restrukturiranja našeg pravnog poretka. Vjerojatno bi prvi korak trebao biti izrada Hrvatskog građanskog zakonika, objedinjavanjem i međusobnim usklađivanjem brojnih privatnopravnih (građanskopravnih) normi, sadržanih u posebnim zakonima. Sljedeći bi korak trebalo biti usklađivanje procesnopravnih normi, kako bi se omogućilo optimalno ostvarivanje privatnih prava pred sudovima i drugim tijelima vlasti. Potom bi trebalo prema tome orijentirati pravila drugih segmenata pravnog poretka (kaznenopravnog, poreznog, prostorno-planskog i dr.). Potrebno je, naime, omogućiti da se s pomoću normi iz tih drugih segmenata pravnog poretka drži pod kontrolom i us-mjeruje djelovanje privatnopravnog (gra-đanskopravnog) uređenja, kako ono ne bi svojim individualistički-liberalnim uređenjem, koje mu je svojstveno, sprječavalo ostvarenje ciljeva suvremene, socijalne države. Dakako, pritom treba svakako spriječiti da to preraste u negaciju privatnopravnog (građanskoprav-nog) uređenja. To je opasnost koja stalno prijeti, što zahtijeva najveći mogući oprez, kako naš pravni poredak ne bi skliznuo sa svog puta reintegracije u kontinentalnoeuropski pravni krug.

B. Potreba za Hrvatskim građanskim zakonikom

Građanskopravni sadržaji u hrvatskom pravnom sustavu nisu još zaokruženi u logičnu i funkcionalnu cjelinu, a ni »stabilizirani«. Hrvatskom građanskom pravu nedostaje suvremeni Građanski zakonik, koji bi sustavno objedinio građanskopravne norme, a i uživao dovoljan autoritet unutar pravnog poretka da mu norme ne budu podložne stalnom neželjenom erozivnom djelovanju posebnih normi ostalih segmenata tog poretka.¹⁵

Da bi se ostvarila reintegracija pravnog poretka Republike Hrvatske u krug kontinentalnoeuropskih prava, bilo bi korisno da ona donese vlastiti građanski  zakonik. Taj bi svojom sistematičnošću i načelnom potpunošću, karakterističnom za zakonike, mogao igrati središnju ulogu u pravnom poretku Republike Hrvatske, kakvu igraju građanski zakonici drugih europskih država u njihovim pravnim porecima. Tek kada naše građanskopravno uređenje dobije sadržaj poput kontinentalnoeuropskih, pa kada to uređenje zauzme središnje mjesto u pravnom poretku, ostvarena će biti reintegracija našeg prava u kontinentalnoeuropski pravni krug. Oboje bi bilo najpogodnije ostvariti donošenjem građanskog zakonika. Zakonici po svojoj biti pretendiraju na načelnu potpunost i sistematičnost, a i na relativnu stabilnost svojih normi, pa zato i kada im nije ustavnim normama osiguran poseban položaj u pravnom poretku, oni samim svojim postojanjem daju posebnu težinu normama koje sadrže, tako da time zauzimaju središnje mjesto, a ostali se zakoni i drugi propisi onda orijentiraju prema njima, bilo kao dopune normi sadržanih u zakoniku, bilo kao iznimke od njih. Naravno, donošenje građanskog zakonika velik je zakonodavni pothvat svakog naroda koji ga odluči poduzeti. Taj pothvat zahtijeva velik napor pravne znanosti i pravničke struke, povoljne političke prilike, vrijeme, sredstva te odgovarajuću metodu rada.¹⁶ Smatramo da je Hrvatska kadra donijeti građanski zakonik i da ga treba donijeti, unatoč težine tog zadatka. Doduše, na prvi pogled se čini kao da se isti cilj može postići i pojedinačnim zakonima, koji svi zajedno uspostavljaju privatnopravne (građanskopravno) uređenje. No, teško da bi oni, ma koliko im sadržaj bio nalik odnosnim segmentima kontinentalnoeuropskih građanskopravnih uređenja, bili sposobni u našem pravnom poretku zauzeti središnje mjesto. Mnogo bi lakše to uspjelo zakoniku nego pojedinačnim zakonima. Zato se odlučno zalažemo za donošenje Hrvatskog građanskog zakonika (HGZ).¹⁷

Hrvatski bi građanski zakonik trebao dobiti sadržaj po kojem bi bio srodan građanskopravnim zakonicima kontinentalne Europe, i to u prvom redu onim najbližima našoj pravnoj tradiciji - zakonicima iz podskupine srednjoeuropskih prava. Trebao bi, dakle, biti izgrađen na istom temeljnom načelu - načelu privatne autonomije, koje implicira slobode pojedinaca: slobodu vlasništva, slobodu ugovaranja i slobodu oporučivanja. Ujedno bi trebao poštovati i ustavno načelo socijalne vezanosti, koje u suvremenim europskim porecima uspostavlja nužnu ravnotežu privatnih i društvenih interesa.

¹ O pravnim krugovima (pravnim obiteljima) vidjeti u Gavella, N., Alinčić, M., Klarić, P., Sajko, K., Tum-bri, T, Stipković, Z, Josipović, T., Gliha, I., Mata-novac, R., Ernst, H:. Teorijske osnove građanskog prava - Građansko pravo i pripadnost hrvatskog pravnog poretka kontinentalnoeuropskom pravnom krugu, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2005., str. 9-25
² Kada govorimo o privatnopravnoj (građanskopravnoj) sastavnici pravnih poredaka i o privatnopravnim (građanskopravnim) normama, mislimo pod time na sve što potpada pod pojam privatnog prava, dakle na ono što bismo mogli nazvati građanskim pravom u najširem smislu. Opseg toga pojma obuhvaća građansko pravo u užem smislu (njegova opća pravila, stvarno, obvezno i nasljedno pravo) i sva prava koja su se u većoj ili manjoj mjeri od građanskog prava osamostalila, ali i dalje barem donekle slijede njegova temeljna načela (osamostaljeno obiteljsko, autorsko, radno, trgovačko, patentno, stambeno i dr.). U tom smislu je OGZ u § 1. definirao: »Skup zakona, koji ustanovljuju posebnička prava i dužnosti stanovnika države među sobom, čini pravo građansko u istoj državi«. Naziv privatno pravo je inače veoma raširen (engl. private law, njem. Privatrecht, franc. zadržale, iako im se djelovanje i utjecaj postupno sve više ograničavao, da bi pravni poredak kao cjelina što više i što bolje služio zadovoljavanju, ne samo privatnih, nego i općih i javnih interesa.droit prive), a rabio se i u nas. Izobičajio se nakon 1945. godine, što je više bila posljedica utjecaja sovjetskog prava i tada vladajuće doktrine, nego želja da se održi nazivlje iz OGZ-a.
³ Bilo je to društvo tzv. liberalnog kapitalizma.
⁴ Unijele su ih sve suvremene europske (zapadnoeuropske) države.
⁵ Tako su mijenjajući svoje pravne poretke i praksu, europske države postupno napustile ekstremni liberalni kapitalizam, ali i opasnosti državnog kapitalizma, pretvarajući se u tzv. socijalne države (države blagostanja).
⁶ Vidjeti pobliže kod Matonac, R. u Gavella, N. i dr:. Teorijske osnove građanskog prava - građansko pravo i pripadnost hrvatskog pravnog poretka kontinentalnoeuropskom pravnom krugu, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2005., str. 218-278.
⁷ Jedino još novo uređenje izvanparničnog postupka tek predstoji.
⁸ Primjerice, odredba čl. 15. st. 2. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Nar. nov., br. 92/96-81/ 02) glasi: »Brodovi, odnosno brodice se u smislu ovoga zakona smatraju nekretninom«, čime se sprječava primjena općih pravila o brodovima i brodicama, koje Pomorski zakonik (Nar. nov., br. 181/04) i ZV (Nar. nov., br. 91/96, 68/98, 137/99 - Odluka USRH, 22/00 - Odluka USRH, 73/00 i 141/01) ispravno smatraju pokretninama. Članak 2. st. 1. Zakona o zakupu i prodaji poslovnog prostora glasi: »Poslovnim prostorom u smislu ovog Zakona smatraju se poslovna zgrada, poslovna prostorija, garaža i garažno mjesto«.Itd.
⁹ Razlog za to je vjerojatno u tome da se zakoni najčešće donose na prijedlog Vlade RH, a ona ih predlaže Saboru RH na poticaj pojedinih upravnih resora, ili ovima povjerava zadatak da izrade tekstove prijedloga zakona. Rezultat je da mnogi zakoni bivaju koncipirani tako kao da su namijenjeni jedino primjeni od strane službenika određenog resora državne uprave, a ne kao da su dio cjelovitog pravnog sustava.
¹⁰ Primjerice, nije jasno čemu su potrebna pravila čl. 76. OZ-a - »Nekretnina kao predmet ovrhe«, kada je sve to uređeno pravilima stvarnog prava. Takvo dvostruko reguliranje ima negativne posljedice, ne samo glede sustava koji narušava, nego i glede prava koje naš pravni poredak pruža. Odredba čl. 76. st. 3. o pravu građenja kao objektu založnog prava mogla bi, jer je posebno pravilo sužava mogućnost koju daju opća, stvarnopravna pravila. Naime, prema općim pravilima je »pravo građenja ... u pravnom pogledu izjednačeno s nekretninom« (čl. 280. st. 2.), a da se o tome ne bi javile kakve sumnje, izričito je propisano da je pravo građenja »moguće opteretiti služnostima, stvarnim teretima i založnim pravom« (čl. 285. st. 2.), te da je »zgrada koja je izgrađena ... dio prava građenja, pa se prenosi, nasljeđuje i opterećuje zajedno s pravom građenja« (čl. 285. st. 3.). Posebna odredba OZ-a, međutim, navodi pravo građenja kao mogući predmet ovrhe radi naplate novčane tražbine - jedino ako je njemu izgrađena zgrada (čl. 76. st. 3. OZ-a). To sužava krug potencijalnih predmeta ovrhe, a time i potencijalnih predmeta založnog prava. Ta posebna odredba OZ-a dovodi u sumnju mogućnost osnivanja založnog prava na takvom pravu građenja na kojemu nije izgrađena zgrada. Ako nije moguća ovrha na nečemu što bi se radi realizacije založnog prava moglo prodavati jedino ovršnim putem (tako je glede nekretnina), tada nije moguće niti da na tome postoji založno pravo, budući da je bit založnog prava upravo ovlast založnog vjerovnika da namiruje svoju tražbinu iz vrijednosti zalog. Navodimo to kao jedan proizvoljno odabrani primjer za nezgodnu pojavu, s kojom se na žalost tako često susrećemo.
¹¹ To prati i ne tako rijetka pojava »uguravanja« u nove zakone i odredaba kojima bi zapravo bilo pravo mjesto u nekom drugom zakonu, što je ponekad posljedica nedostatka sustavnosti našeg pravnog poretka, ali je i uzrok daljnje erozije sustava.
¹² O općim problemima nesustavnog, preobilnog i ponekad nedovoljno domišljenog donošenja zakonskih normi, vidjeti i kod Crnić, J:. O nekim odredbama ZOO o ugovoru o doživotnom odnosno dosmrtnom uzdržavanju, Informator br. 5379 od 24. 9. 2004., str. 1 i sl.
¹³ Unutar svakog sustava, pa i pravnog, djeluju centrifugalne sile. Njih nije moguće sasvim obuzdati, ali je moguće uvijek iznova svjesno uspostavljati jedinstvo sustava, nakon što se uoči da je suviše narušeno. U protivnom prijeti opasnost da će pravni poredak postati nepregledan i nedjelotvoran, pa će izgubiti svoju vjerodostojnost.
¹⁴ Primjera za ti ima bezbroj. Dovoljno je sjetiti se, primjera radi, propisa o pretvorbi društvenog vlasništva, ili propisa o poljoprivrednom zemljištu, ali to vrijedi za gotovo sva pravila našeg suvremenog pravnog poretka (s izuzetkom onih koja su donesena da bi uredila isključivo građanskopravne odnose).
¹⁵ Norme građanskog (privatnog) prava su pod neprekidnim pritiskom brojnih drugih segmenata pravnoga sustava, koji ponekad bez dovoljno razloga građanskopravno uređenje deformiraju i potiskuju u stranu, a sve u korist nekih posebnih normi.
16 Treba podsjetiti da je rad na Austrijskom građanskom zakoniku (ABGB), našem OGZ-u, bio započeo još 1753., kada je carica Marija Terezija imenovala komisiju za kompilaciju, a da je bio završen tek 1. 6. 1811. godine (1. 1. 1812. stupio je ABGB na snagu u Austriji i u još nekim dijelovima tadašnje Monarhije). Podsjećamo na to iz dva razloga. Jedan je taj da upozorimo na mukotrpnost puta do građanskog zakonika, a drugi - da ga je moguće prijeći i unatoč teškoćama; napoleonski ratovi nisu bili malo iskušenje za Austriju.
¹⁷ Svojedobno smo pokušali upozoriti na potrebu za donošenjem HGZ-a, objavljujući teze za njegovo donošenje (vidjeti Gavella, N.: Teze za izradu hrvatskog građanskog zakonika, Zakonitost, 1992., br. 5, str. 751-760). Očekivali smo neku reakciju na njih, pozitivnu ili negativnu, ali je ona potpuno izostala. Teško je ocijeniti je li to posljedica frustracije zbog brojnih dosadašnjih, neuspjelih pokušaja donošenja građanskog zakonika ili još uvijek prisutnog podcjenjivanja važnosti građanskopravnog uređenja (naslijeđenog iz razdoblja vladavine socijalističkog, samoupravnog prava), ili pak svjesnog ili nesvjesnog nepovjerenja prema korje-nitijim promjenama.