1. UVODNO
Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2019. godine^[1] donosi nekoliko važnih novina. Kronični strukturni problemi funkcioniranja sustava građanskopravne zaštite u Republici Hrvatskoj, prije svega otežano funkcioniranje Vrhovnog suda Republike Hrvatske pri osiguranju jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti građana, uvjetovali su ponovne promjene u uređenju glavnog izvanrednog pravnog lijeka - revizije te uvođenje tzv. oglednog postupka. ZID ZPP 2019. donio je i niz manje zvučnih novina među kojima je i napuštanje ograničenja za izvođenje dokaza saslušanjem stranaka. Dosadašnje uređenje odisalo je sumnjičavošću prema vrijednosti tog dokaza i rezerviralo mu je mjesto na samom kraju dokaznog postupka. Napuštanje restrikcija potez je za koji je pravna znanost pledirala još prije više desetljeća. Za to postoje uvjerljivi razlozi teorijske, ali i praktične prirode. U članku ukazujemo ponajprije na ove potonje, naglašavajući procesnotaktički potencijal izvođenja dokaza saslušanjem stranaka na samom početku dokaznog postupka.

2. SASLUŠANJE STRANAKA KAO DOKAZNO SREDSTVO
2.1. PRIJAŠNJE ZAKONSKO UREĐENJE
Prema dosadašnjem Zakonu o parničnom postupku^[2], sporne činjenice važne za odluku sud može utvrđivati i saslušavanjem stranaka onda kad nema drugih dokaza ili kad unatoč izvedenim drugim dokazima ustanovi da je to potrebno za utvrđivanje važnih činjenica (čl. 264. ZPP-a), s tim da se u pravilu imaju saslušati obje stranke istovremeno, osim ako se sud uvjerio da stranci nisu poznate sporne činjenice, ili ako saslušanje određene stranke nije moguće, te se tada može odlučiti da se sasluša samo druga stranka. Također, neće se saslušati ona stranka koja uskrati davanje iskaza ili se bez opravdanog razloga ne odazove pozivu suda (čl. 265. ZPP-a) i prema njoj se ne mogu primijeniti nikakve prisilne mjere, a sud će, s obzirom na sve okolnosti, ocijeniti od kakva je to značenja (čl. 269. ZPP-a). Za stranku koja nema parničnu sposobnost (npr. dijete ili osobu lišenu poslovne sposobnosti) saslušat će se njezin zakonski zastupnik, s tim da sud može odlučiti da se umjesto ili pored njega ipak sasluša sama stranka, ako je to moguće. Za pravnu osobu saslušat će se osoba koja je zakonom ili pravilima određena da je zastupa (čl. 267. ZPP-a). Odredbe o izvođenju dokaza svjedocima primjenjuju se i pri saslušanje stranaka (čl. 271. ZPP-a) ako za saslušanje stranaka nije što drugo propisano (npr. stranke, za razliku od svjedoka, ne mogu biti pozvane da prisegnu - čl. 270. ZPP-a). Ograničenje iz članka 264. st. 2. ZPP-a, prema kojemu sud može saslušati stranke onda kad nema drugih dokaza ili kad unatoč izvedenim drugim dokazima ustanovi da je to potrebno za utvrđivanje važnih činjenica, iznimka je od općenitog pravila prema kojemu sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, što implicitno sadržava i ovlast određivanja redoslijeda izvođenja dokaza (čl. 220. st. 2. ZPP-a). Supsidijarna važnost ovog dokaza uvjetovana je dvojakošću pravnog položaja stranke u parnici - kao procesnog subjekta o čijim se pravima i interesima u njoj odlučuje i kao mogućeg informatora suda o onome što zna o bitnim činjenicama^[3]. Dakle, zainteresiranost stranaka za ishod spora smatrana je izvorom imanentne suspektnosti i ograničene dokazne vrijednosti toga dokaza^[4]. Kao »nužnom zlu« kojemu je trebalo pribjeći tek u slučaju insuficijentnosti ostalih dokaza, mjesto mu je bilo rezervirano za sam kraj dokaznog postupka^[5]. Takav tip restriktivnosti i u njemu implicitno sadržano apriorno rangiranje vrijednosti dokaznih sredstava, odavno je izloženo kritikama pravne znanosti zbog protivnosti načelu slobodne ocjene dokaza^[6], a u praksi sudova nije beziznimno provođen jer je odredba članka 264. st. 2. ZPP-a shvaćena kao instruktivno pravilo, odnosno preporuka sudu da ne žuri s izvođenjem tog dokaza dok ima mogućnost relevantne činjenice utvrđivati pouzdanijim dokaznim sredstvima. Osim toga, povreda pravila iz članka 264. st. 2. ZPP-a nije tretirana kao apsolutno bitna povreda odredba parničnog postupka, a čak je teško zamisliva i situacija u kojoj bi bila smatrana relativno bitnom povredom^[7]. Ipak, treba napomenuti da je prekomjerna restriktivnost za korištenje saslušanja stranaka kao dokaza u bivšem uređenju na stanoviti način bila kompenzirana ovlašću suda da i onu stranku koja ima opunomoćenika pozove da se pred sudom osobno izjasni o činjenicama koje treba utvrditi u parnici (čl. 89. st. 1. ZPP-a). Korištenje te ovlasti ima smisla u određenim situacijama, npr. ako je činjenična osnova tužbe vrlo složena i potrebno je razjasniti koje su činjenice uopće sporne, a koje je potrebno dokazivati, a opunomoćenici stranaka o tome nemaju detaljna saznanja ili su samo iz taktičkih razloga općenito osporili činjenične navode protivne stranke. U praksi je takvo informativno izjašnjavanje stranaka na pripremnom ročištu često upravljano upitima suca kojima se ujedno ostvaruje načelo otvorenog pravosuđenja (čl. 288.a st. 2. i 3. ZPP-a)^[8].

2.2. ZID ZPP 2019.
Za napuštanje pravila o ograničenoj uporabi saslušanja stranaka pravna znanost zalagala se još u vrijeme važenja bivšeg Zakona o parničnom postupku iz 1977. godine (Sl. l. SFRJ, br. 4/77). Osim što je ono protivno načelu slobodne sudske ocjene dokaza, protivno je i pravnopolitičkom stajalištu od kojeg bi trebalo polaziti u sadašnjem liberalnodemokratskom sustavu - načelnom povjerenju u građane, predmnjevi da su savjesni i pošteni, pa stoga i istinoljubivi^[9]. Normativni izraz takvog pravnopolitičkog stajališta našao je mjesto tek u ZID ZPP 2019. Tako je u članku 47. ZID ZPP 2019. propisano da se briše stavak 2. čl. 264. ZPP-a. Dakle, saslušanje stranaka sada je moguće i onda kada postoje drugi dokazi, a više ne mora biti ni posljednji dokaz u postupku.

3. PROCESNOTAKTIČKI POTENCIJAL
Nakon uklanjanja barijera za primjenu ovog dokaza potrebno je postaviti pitanje što nam to donosi u praktičnom smislu i može li načelna neograničena fleksibilnost u određivanju redoslijeda izvođenja dokaza pridonijeti učinkovitijem i ekonomičnijem vođenju postupka. Smatramo da takav potencijal postoji te da u nekim slučajevima saslušanje stranaka na samom početku dokaznog postupka predstavlja koristan element procesne taktike suda koji može dovesti do ubrzanja postupka (jer će biti izbjegnuto izvođenje suvišnih dokaza radi utvrđenja činjenica koje i nisu sporne) i sprječavanja manipulacija (jer neće biti mogućnosti naknadne prilagodbe iskaza stranaka sadržaju do tada izvedenih dokaza), a ponekad će to voditi i mirnom rješenju spora.

3.1. UTVRĐIVANJE NESPORNIH ČINJENICA
Nakon početnih činjeničnih izjašnjenja (sadržanih u tužbi, odgovoru na tužbu i na pripremnom ročištu) trebalo bi biti jasno koje su činjenice nesporne, a koje kao sporne treba podvrgnuti dokazivanju. Pritom su općenita lakonska osporavanja činjeničnih tvrdnji protivne stranke u tužbi i odgovoru na tužbu više nego uobičajena, što u činjenično robusnim i složenim predmetima, u pravilu, vodi provedbi opsežnog dokaznog postupka. Ponekad se a posteriori pokaže da nije bilo potrebe za izvođenjem svih predloženih dokaza jer se saslušanjem stranaka, kao posljednjim dokazom u postupku, otkrije da o nizu činjenica stranke iskazuju istovjetno, dakle da su nesporne. Izvođenje nepotrebnih dokaza ne ide u prilog brzini i ekonomičnosti postupka, pa je stoga, u činjenično složenim predmetima u kojima stranke odnosno odvjetnici (iz opreza, iz taktičkih razloga, zbog nedostatne pripremljenosti i sl.) općenito ospore činjenične navode protivne stranke, ponekad korisno u samom početku dokaznog postupka izvesti dokaz saslušanjem stranaka, razlučiti doista sporne činjenice od onih nespornih te prevenirati izvođenje nepotrebnih dokaza.

3.2. SPRJEČAVANJE MANIPULACIJA
Spoznaja istine odnosno utvrđivanje činjenica u parničnom postupku (sadržaja premisae minor pravnog silogizma)^[10] izvođenjem dokaza zahtjevan je zadatak obilježen nizom teškoća. Osobito to vrijedi za personalne dokaze (ponajprije za svjedoke i stranke). S jedne strane, sud se suočava s upitnom dokaznom vrijednošću tih dokaza^[11], a s druge strane, s vlastitim ograničenjima u sposobnosti ocjene njihove vjerodostojnosti^[12]. Problem s kojim se sud mora suočiti jesu u praksi česti slučajevi prešućivanja određenih činjenica, njihova iskrivljavanja ili potpunog izmišljanja i konstruiranja iskaza usmjerenih k onemogućenju utvrđenja objektivne istine i zavaravanju suda. Kritička analiza iskaza stranaka i ocjena njihove (ne)vjerodostojnosti oslanja se na iskustvo i pronicljivost sudaca, međutim to ponekad nije dostatno da se u šumi manipulacija dopre do istine. Određivanje redoslijeda izvođenja dokaza od suda može smanjiti prostor za takve manipulacije. Ako bi stranke bile saslušane prije svjedoka ili vještaka, ne bi im bilo moguće naknadno prilagoditi svoje iskaze sadržaju iskaza tih osoba te bi time sudu bilo olakšano da, ako u iskazima stranaka postoje proturječja i nelogičnosti, to uoči i njihove iskaze ocijeni nevjerodostojnima.

3.3. POTICANJE NA MIRNO RJEŠENJE SPORA
Priznavanje zaslužene važnosti i društvene korisnosti alternativnih metoda rješavanja sporova koje je dovelo do reguliranja postupka mirenja^[13], popraćeno je i uvođenjem referenci na postupak mirenja i u ZPP-u. S ciljem osnaživanja mirenja i ZID ZPP 2019. u svom članku 35. propisuje način upućivanja i poticanja stranaka od parničnog suda na pokretanje postupka mirenja pri sudu. U duhu kontinuiranog snaženja i sve pozitivnijeg odnosa prema alternativnim metodama rješavanja sporova treba uočiti da uporaba dokaza saslušanjem stranaka može u nekim slučajevima predstavljati poticajan potez u smjeru uspostave konstruktivne komunikacije između stranaka i dovesti do autonomnog sporazumnog rješenja spora. Određene vrste sporova pogodnije su od drugih za rješenje u postupku mirenja^[14], pa su tako pogodnije i za pokušaj mirnog rješenja u tijeku samog parničnog postupka^[15]. Dovesti stranke u sporu u istu prostoriju (sudnicu) i omogućiti im da govore te da čuju stajališta i razmišljanje protivnika, uz istovremeno informiranje od suda o očekivanom tijeku parničnog postupka, njegovu trajanju i mogućima troškovima, kao i prednostima trenutačnog okončanja spora njihovom dispozicijom, može djelovati poticajno na stranke^[16]. Prepoznati potencijal za mirno rješenje spora i bi li korak u tom smjeru bilo saslušanje stranaka u samom početku određenog parničnog postupka, stvar je intuicije suca. No, ako u namjeri da potakne konstruktivnu komunikaciju među strankama sud odredi izvođenje dokaza saslušanjem stranaka, a to ne dovede do željenog približavanja pozicija i spremnosti na mirno rješenje spora, s jedne strane ništa nije izgubljeno, a s druge strane, moguće je da će se to naknadno pokazati korisnim iz drugih procesnotaktičkih razloga (vidi 3.1. i 3.2.).

4. UMJESTO ZAKLJUČKA
Formalna ograničenja za izvođenje dokaza saslušanjem stranaka odavno su prokazana kao suprotna načelu slobodne ocjene dokaza. Zakonodavno otklanjanje te nepotrebne barijere koje je učinjeno u ZID ZPP 2019. došlo je s višedesetljetnim kašnjenjem. Ipak, sada kada ona više ne stoji na putu sudu, te on, s ciljem učinkovitog upravljanja postupkom može slobodno određivati redoslijed izvođenja dokaza, važno je uočiti procesnotaktički potencijal koji ima izvođenje dokaza saslušanjem stranaka ne na kraju, već na samom početku dokaznog postupka.

[1] Nar. nov., br. 70/19 - u nastavku teksta: ZID ZPP 2019.
[2] Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13 i 89/14 - u nastavku teksta: ZPP.
[3] Vidjeti Dika, Mihajlo, Dokazivanje saslušanjem stranaka u parničnom postupku, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, Vol. 55 No. 3-4, travanj 2005.
[4] Takvo stajalište nije potpuno bez osnove, no od ozbiljnih načelnih nedostataka (pogrešaka u percepciji, pristranosti, predrasuda, prečaca u zaključivanju i sl.) nisu imune ni ostale vrste personalnih dokaza i stoga svi oni moraju u konkretnim slučajevima biti podvrgnuti podrobnoj kritičkoj analizi suda. Vidjeti Stokić, Matija, Sustavne greške u rasuđivanju pravnih aktera, Hrvatska pravna revija, Zagreb, br. 3, 2017.
[5] Jedina iznimka od tog ograničenja sadržana je u članku 240. ZPP-a: »Opravdanost razloga za uskraćivanje svjedočenja ili odgovora na pojedina pitanja ocjenjuje sud pred kojim svjedok treba da svjedoči. Ako je potrebno, prije toga će se o tome saslušati stranke.«.
[6] Vidjeti Triva, Siniša; Belajac, Velimir; Dika, Mihajlo, Građansko parnično procesno pravo, VI. izd., Zagreb, 1986., § 113/2, str. 440 i 441.
[7] Ibidem.
[8] Vidjeti Stokić, Matija, Ostvarenje načela otvorenog pravosuđenja u sudskoj praksi, Informator, br. 5380 od 28. rujna 2005., Zagreb.
[9] Vidjeti kao u bilješci 3.
[10] Vidjeti Stokić, Matija, Uporaba modela pravnog silogizma u pripremi za glavnu raspravu, Informator, br. 5519 od 27. siječnja 2007. i br. 5520 od 31. siječnja 2007., Zagreb.
[11] Vidjeti Stokić, Matija, Nepouzdanost iskaza svjedoka i stranaka kao izazov u dokazivanju, Godišnjak tradicionalnog savjetovanja »Aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse«, održanog u Zagrebu 23. i 24. listopada 2017.
[12] Vidjeti Stokić, Matija, Sustavne greške u rasuđivanju pravnih aktera, Hrvatska pravna revija, br. 3/2017, Inženjerski biro, Zagreb.
[13] Zakon o mirenju (Nar. nov., br. 163/03) i potom Zakon o mirenju (Nar. nov., br. 18/11).
[14] Vidjeti Šimac, Srđan, Mirenje kao generator promjena u pravosudnom sustavu i pravnoj profesiji, doktorska disertacija, Zagreb, 2013.
[15] Načelno se može ustvrditi da su trgovački sporovi razmjerno pogodni za mirno rješenje. U njima su stranke, u pravilu, poslovni subjekti koji ponajprije štite i promiču svoje komercijalne i druge ekonomske interese te osobito cijene brzinu provedbe postupka. U tim su sporovima vrlo rijetki ostrašćeni osobni odnosi, pa nema zapreka za komunikaciju hladne glave i racionalno sagledavanje problema. Apsurd je što u parničnim postupcima u trgovačkim sporovima najčešće nije potrebno saslušavati stranke (najčešće zastupnike pravnih osoba) i relevantne činjenice utvrđuju se mahom iz isprava, pa unatoč načelnom potencijalu za mirno rješenje spora, izostaje prigoda da stranke uopće ostvare neposrednu komunikaciju.
[16] Vidjeti Stokić, Matija, Sudska nagodba u svjetlu jačanja alternativnih načina rješavanja sporova, Informator, br. 5797 od 26. rujna 2009.