1. UVOD
Predmet ovoga članka je regulacija naknade za pristup informacijama u postupku pristupa informacijama. Naknada predstavlja poseban oblik troška za stranku-korisnika prava na pristup informacijama. Upravo zato regulacija ove naknade u Zakonu o pravu na pristup informacijama (u nastavku teksta: ZPPI)^[1] statuirana je na specifičan način.

Naime, prema članku 19. st. 2. ZPPI-a tijelo javne vlasti ima pravo tražiti od korisnika prava da mu naknadi stvarne materijalne troškove koji nastanu pružanjem informacije kao i naknadu troškova dostave informacije. Dakle, u svakom pojedinačnom slučaju tijelo javne vlasti ovlašteno je izračunati dvije vrste troškova (stvarni materijalni te dostavni) i potraživati njihovu naknadu od korisnika^[2]. No, da bi navedeno tijelo to moglo učiniti, potrebno je da su prethodno koncipirani, regulirani te objavljeni kriteriji za određivanje visine naknade, ali i načini naplate naknade. Upravo to bio je glavni zadatak koji je Povjereniku za informiranje povjerio zakonodavac kroz sadržaj članka 19. st. 3. ZPPI-a. Zbog važnosti ove odredbe citiramo je u cijelosti:

»Kriterije za određivanje visine naknade i način naplate naknade iz stavka 2. ovog članka, propisat će Povjerenik.«.

Pregled te prikaz, ali i problematiziranje akta putem kojega je Povjerenik za informiranje ispunio svoju dužnost iz članka 19. st. 3. ZPPI-a predmet je sljedećeg dijela ovog članka.

2. KRITERIJI POVJERENIKA ZA INFORMIRANJE

2.1. KRITERIJI KAO PROPIS
Kriteriji za određivanje visine naknade stvarnih materijalnih troškova i troškova dostave informacije (u nastavku teksta: Kriteriji)^[3] regulatorni je akt Povjerenika za informiranje koji se odnosi na sva tijela javne vlasti odnosno na sve korisnike prava na informaciju.

Normativni karakter Kriterija i formalnopravno je potvrđen u više dimenzija. Tako su Kriteriji doneseni u ostvarenju ovlasti iz članka 19. st. 3. ZPPI-a, a tu odredbu možemo promatrati kao posebno ovlaštenje za donošenje Kriterija.^[4]

Zakonsko ovlaštenje za donošenje Kriterija tako se čini nespornim. Jednako nespornim čini se i sadržaj Kriterija kao skupa pravnih normi koje na apstraktan način uređuju bitne i važne odnose te koje se odnose na unaprijed neodređeni krug normativnih adresata. Naime, kako smo već prethodno istaknuli, Kriteriji obvezuju sva tijela javne vlasti odnosno sve korisnike prava na informaciju.

Posebno valja naglasiti okolnost da je objava Kriterija u službenom listu Republike Hrvatske bila od konstitutivnog značenja za njihovo stupanje na snagu. To izravno proizlazi iz članka 6. st. 2. Kriterija, iz čega se također može zaključiti o općenormativnom karakteru Kriterija ako se kao osnova procjene normativnosti prihvati članak 90. st. 1. Ustava RH^[5]. Naposljetku, svemu navedenom treba dodati i okolnost da je prije donošenja Kriterija Povjerenik proveo savjetovanje sa zainteresiranom javnošću te da su odredbe Kriterija formulirane i koncipirane kao pravne norme, što sve skupa, uvjereni smo, potvrđuje stajalište o Kriterijima kao drugom propisu^[6]. Ovaj zaključak čini se tim važniji ako se uoči da je, prema našem mišljenju, prethodni formalnopravni opis Kriterija potpuno sukladan stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske o tome koji akt ulazi u pojam »drugog propisa« iz članka 125. st. 2. Ustava RH.^[7]

2.2. PREGLED SADRŽAJA KRITERIJA I POTENCIJALNA SPORNA MJESTA
U svega nekoliko pravnih normi Kriterija Povjerenik za informiranje uredio je iznos visine naknade stvarnih materijalnih troškova kao i troškova dostave (članak 2. i 3. Kriterija), zatim način naplate naknade (članak 4. Kriterija) te naposljetku ovlastio tijelo javne vlasti da u određenim slučajevima odustane od naplate rečene naknade (članak 5. Kriterija). Pritom je sadržaj članka 2. Kriterija iscrpljen u određivanju iznosa naknade stvarnih materijalnih troškova u apsolutnom iznosu, i to za preslike kao i za elektroničke zapise na različitim medijima (uz pretvaranje zapisa različitih vrsta u elektroničke zapise). U članku 3. Kriterija postavljena je svojevrsna formula na temelju koje se određuje iznos naknade stvarnih materijalnih troškova i troškova dostave za usluge koje nisu poimence spomenute u prethodnom članku. Način naplate svih troškova reguliran je u članku 4. Kriterija te će o njemu biti još riječi. Konačno, članak 5. sadržava diskrecijsku ovlast tijela javne vlasti da iz razloga učinkovitosti i ekonomičnosti te ostvarivanja razmjernosti u zaštiti prava stranaka i javnog interesa ne zaračuna troškove koji nastaju pružanjem i dostavom informacije korisniku prava na informacije, ako ti troškovi ne prelaze iznos od 50 kuna.

Osim članka 4. Kriterija, niti jedna spomenuta norma ne izaziva veću pozornost niti se ističe kao potencijalno sporno normativno mjesto. Riječ je o uobičajenim pravnim normama čiji sadržaj predstavlja relativno jednostavne upute za sve zainteresirane pravne subjekte, koje uz to pružaju dostatno predvidljive orijentire za postupanje, i to kako tijela javne vlasati tako i korisnika prava na informacije.

Ipak, od svih dosad spomenutih normi najveću pozornost privlači način naplate koji je uređen u članku 4. Kriterija. Zbog važnosti ove odredbe, citiramo je u cijelosti:

»(1) Tijelo javne vlasti dostavit će korisniku informaciju po primitku dokaza o izvršenoj uplati.

(2) Tijelo javne vlasti zatražit će od korisnika da unaprijed položi na račun tijela javne vlasti očekivani iznos stvarnih materijalnih troškova odnosno troškova dostave u roku od osam dana, ukoliko iznos prelazi 150,00 kuna. U slučaju da korisnik prava na pristup informaciji u roku ne položi navedeni iznos, smatrat će se da je korisnik prava na pristup informaciji odustao od zahtjeva.«.

2.3. NAČIN NAPLATE TROŠKOVA KAO SPORNO MJESTO KRITERIJA
Iz gornjeg citata nesporno proizlazi da je u slučaju članka 4. Kriterija riječ o postupovnoj odredbi. Njezin glavni sadržaj odnosi se na regulaciju jednog aspekta postupka pristupa informacijama, i to onoga koji se tiče naplate stvarnih materijalnih, kao i troškova dostave informacije korisniku prava. Međutim, u navedenim odredbama moguće je vrlo jasno razabrati i regulaciju jedne varijante okončanja postupka odnosno regulaciju dodatnog razloga zbog kojeg tijelo javne vlasti neće omogućiti korisniku pristup informaciji. Upravo ta dva elementa predstavljaju, prema našem mišljenju, sporna mjesta upitne zakonitosti.

Prije no što se posvetimo analizi uočenih spornih mjesta, potrebno je podsjetiti da spomenuti troškovi ne predstavljaju niti pojmovno, niti se na bilo koji način mogu usporediti s upravnim pristojbama. Normativnu potvrdu takvog stajališta crpimo iz članka 9. st. 2. al. 2. Zakona o upravnim pristojbama, u kojem je nedvojbeno konstatirano da se upravne pristojbe ne naplaćuju u postupku pristupa informacijama. Navedena okolnost također ima svoju važnost, jer ako nije riječ o pristojbama, onda ni način naplate rečenih troškova nije usporediv s načinom naplate pristojbi pa se sukladno tome i ne može takvom usporedbom opravdati.

Suspektnost koju primjećujemo u članku 4. Kriterija, kako je već rečeno, potječe od dva elementa sadržaja ove odredbe. Posebne napomene vrijedna je okolnost da se niti jedan od ovih elemenata – mogućnost okončanja postupka te dodatni razlog neomogućavanja pristupa informaciji – ne spominje izrijekom u ZPPI-u. Drukčije rečeno, tek se u članku 4. Kriterija po prvi put pojavljuje odredba koja sadržava ove institute. Postavlja se pitanje je li to dopušteno i prihvatljivo s obzirom na stanje teksta ZPPI-a.

Odgovor na to pitanje je jasan; kreator podzakonskog akta nije ovlašten prelaziti zakonom zacrtane granice sadržaja podzakonskog akta. Razrada zakonskih odredaba od donositelja podzakonskog akta ograničena je, u smislu da njemu nije dopušteno stvarati nove materijalnopravne elemente ni institute koji već prethodno nisu predviđeni u zakonu^[8]. Primjenjujući ta počela na članak 4. Kriterija jasno se ocrtava normativni »suvišak« koji čine upravo dva spomenuta elementa u ovoj odredbi.

Najprije valja podsjetiti na to da ne postoji niti jedna odredba u ZPPI-u koja bi naznačila ili na bilo koji način predvidjela mogućnost okončanja postupka zbog radnji i postupaka korisnika prava^[9]. Dakako, to ne znači da supsidijarno primjenjiva postupovna pravila ne sadrže slične institute, no onda se ponovno postavlja pitanje dopustivosti regulacije takvih pitanja na podzakonskoj razini, bez izravne i nedvojbene pravne osnove rečene regulacije.

Nadalje, razlozi ograničavanja pristupa informacijama, iako sadržani u ZPPI-u (članak 15.), pružaju još jasniji primjer mjere i težine pogrešnosti regulacije izvršene putem članka 4. Kriterija. Najprije valja uočiti da se, uz razloge ograničavanja pristupa sadržane u članku 15. ZPPI-a, novi razlozi mogu utvrditi samo i isključivo zakonom (članak 15. st. 2. al. 7.). Zatim je potrebno naglasiti da je prije ograničavanja pristupa za sve takve razloge potrebno prethodno provesti test razmjernosti i javnog interesa (članak 16. ZPPI-a). Naposljetku, kontrolabilnost razloga ograničavanja, detaljno regulirana člankom 15.-16. ZPPI-a, neprimjenjiva je na razlog ograničavanja pristupa informacijama, odnosno razlog okončanja postupka iz članka 4. Kriterija, što dostatno upozorava na posljedice zaobilaženja isključive zakonske regulacije sužavanja prava i pravnih interesa.

Od svih netom iznesenih prigovora najozbiljnijim se čini onaj koji ukazuje na neprimjenjivost procjene, iz perspektive razmjernosti i javnog interesa, pravne situacije te potencijalnih pravnih posljedica nastalih nepodmirenjem stvarnih troškova odnosno troškova dostave informacije. Dovesti u relaciju ta dva elementa tako da po javnost bitne informacije ostanu ograničene i tajne, čak i bez prethodnog »vaganja« suprotstavljenih interesa, a sve zbog neplaćanja niskih pa i bagatelnih troškova, klasičan je primjer birokratiziranja te birokratskog onemogućavanja realizacije ustavnih prava i zanemarivanja važnih društvenih interesa. To je još jedan argument, uz argumente sadržane u ostala dva prigovora, koji govori u prilog dokidanju sadašnjeg normativnog stanja.

2.4. ZAKONSKE ODREDBE S KOJIMA ČLANAK 4. KRITERIJA NIJE USKLAĐEN
Detektiranje kruga zakonskih odredaba s kojima analizirana odredba Kriterija nije usklađena mora započeti s odredbama ZPPI-a. Na prvom mjestu nalazi se svakako članak 19. st. 3. ZPPI-a iz razloga koje smo prethodno naveli. Međutim, još jedna odredba ZPPI-a pokazuje se kao zanemarena od donositelja Kriterija. Riječ je o odredbi članka 18. st. 3. imenovanog Zakona, koja sadržava obligatorni i minimalni popis sadržajnih elemenata koji se moraju naći u zahtjevu za pristup informacijama^[10].

Rečena odredba ne spominje obvezu podnositelja zahtjeva da u zahtjev uključi i dokaz o izvršenom plaćanju relevantnih troškova tijela javne vlasti,  niti normativnu uputu na drugo zakonsko mjesto koje bi sadržavalo takvu obvezu podnositelja zahtjeva. Iz toga zaključujemo da je zahtjev koji sadržava sve elemente iz članka 18. st. 3. ZPPI-a kao takav potpun te se o njemu mora odlučiti neovisno o postojanju dokaza o podmirenim materijalnim i troškovima dostave informacije.

Utoliko je članak 4. st. 2. Kriterija u izravnom i praktički nepomirljivom neskladu s člankom 18. st. 3. ZPPI-a, jer podzakonska odredba predviđa mogućnost da se po zahtjevu i ne postupi sve dok korisnik prava unaprijed ne položi određeni novčani iznos koji svakako prelazi 150,00 kuna. Štoviše, druga rečenica citirane odredbe Kriterija predviđa da, ako korisnik u roku ne položi traženi iznos, na snagu stupa presumpcija o odustanku od zahtjeva te postupak biva okončan. Na opisani način članak 4. Kriterija omogućuje tijelima javne vlasti da, zakonski gledano, potpun zahtjev za pristupom informacijama tretiraju kao nepotpuni (invalidni) te da koristeći podzakonsku odredbu ne samo ograniče, već i potpuno – iako nasreću ne i nepovratno (jer se zahtjev može ponoviti) – eliminiraju realizaciju prava podnositelja zahtjeva u konkretnom postupku. Stoga, ako se kao kriterij procjene prihvati sadržaj članka 18. st. 3. ZPPI-a, odredba članka 4. Kriterija ne može izdržati test zakonitosti.

Osim ZPPI-u odredba članka 4. Kriterija protuslovna je i nekim odredbama Zakona o općem upravnom postupku (u nastavku teksta: ZUP). Važnost ZUP-a utoliko je veća jer je riječ o supsidijarno primjenjivoj kodifikaciji upravnopostupovnog prava koja sadržava određeni broj odredaba koje važe u svakom pojedinom upravnom postupku – pa tako i u postupku pristupa informacijama. Naime, prema članku 3. st. 1. ZUP-a, temeljne odredbe ZUP-a kao i svrha ZUP-a važe u svakom pojedinom upravnom postupku i ne mogu se derogirati posebnim upravnopostupovnim normama.

Temeljne odredbe ZUP-a obuhvaćaju članak 1.-39., a kao sastavni dio temeljnih odredaba nalaze se i načela ZUP-a. Među navedenim načelima jedno od najprominentnijih je i načelo razmjernosti u zaštiti prava stranaka i javnog interesa (članak 6.).

Ključni dio navedenog načela sastoji se u nužnom i neizbježnom zakonskom uvjetovanju i uređenju restrikcija prava stranaka kroz postupanje javnopravnih tijela, uz imperativno postizanje razmjernosti te samo ako je to nužno za postizanje zakonom utvrđene svrhe. Dakle, bez prethodne zakonske norme koja predviđa i omogućuje ograničavanje prava stranaka takvo ograničavanje ostaje bez nužne i minimalne pravne osnove pa stoga biva pravno neprihvatljivo i neobranjivo. Upravo je to slučaj s ograničavanjem prava pristupa informacijama iz članka 4. Kriterija.

Jednaki tip kontradikcije Kriterija u spornoj odredbi naspram izravno nadređene i relevantne zakonske norme postoji i u spomenutom članku 3. st. 1. ZUP-a. U toj odredbi zakonodavac je kao ograničenja posebnog normiranja postavio i formalni uvjet isključivog zakonskog normiranja postupka. Na to nedvojbeno upućuje druga rečenica citirane odredbe ZUP-a, koja u relevantnom dijelu glasi: »Samo se pojedina pitanja upravnog postupka mogu zakonom urediti drukčije…«. Dakle, i na ovom normativnom mjestu možemo zapaziti da se ovlast regulacije upravnog postupka rezervira isključivo za zakon i isključivo za zakonodavca. Svako podzakonsko reguliranje upravnog postupka u tom je slučaju nezakonito (protuzakonito) a u širem smislu i neustavno (protuustavno).^[11]

Članak 4. Kriterija nesumnjivo uređuje postupak pristupa informacijama. Normativni sadržaj citirane odredbe Kriterija bavi se ostvarenjem prava pristupa informacijama tijekom postupka (članak 4. st. 1. Kriterija), odnosno postupkom koji prethodi odluci o zahtjevu, dakle nakon što je postupak već pokrenut zahtjevom korisnika prava (članak 4. st. 2. Kriterija).

Budući da je neupitno riječ o upravnom postupku po svojoj pravnoj naravi, i budući da Kriteriji predstavljaju podzakonski propis, jasno je da članak 4. Kriterija na opisani način proturječi i članku 3. st. 1. odnosno članku 6. ZUP-a. Nota bene, treba uočiti da su obje citirane odredbe ZUP-a locirane među temeljne odredbe toga Zakona.

Vezano uz te izvode, smatramo da ni zakonodavcu nije dopušteno odstupiti od pravila iz članka 3. st. 1. (osim ako ne izmijeni rečenu odredbu) te mu za sve vrijeme važenja ove odredbe nije dopušteno delegirati ovlast normiranja upravnog postupka drugim državnim tijelima ili pravnim osobama. Sve navedeno može se tumačiti, uvjereni smo, jedino tako da se zaključi kako članak 4. Kriterija jest nezakonit, i zbog izravnog i nužnog proturječja sadržaju članka 3. st. 1. i članka 6. ZUP-a.

3. UMJESTO ZAKLJUČKA
Analiza normativnog sadržaja članka 4. Kriterija, kao i njegova odnosa naspram referentnih zakonskih odredaba, kako u ZPPI-u tako i u ZUP-u, ukazala je na postojanje neusklađenosti pa i na izravnu kontradikciju.

Osnovni je prigovor te izvor neusklađenosti, prema našem mišljenju, činjenica da se putem rečene odredbe Kriterija uredilo pitanje iz tzv. »zakonskog rezervata«, što je i načelno i praktično nedopustivo^[12]. Podzakonska razina Kriterija ne ostavlja mjesta sumnji u ishod uočene neusklađenosti – prestanak primjene Kriterija i nastavak primjene relevantnih zakonskih odredaba nije teško detektirati kao takav ishod. Međutim, na ovom mjestu valja ukazati na neke okolnosti koje mogu utjecati na netom opisani zaključak.

Prva od njih tiče se Rješenja Ustavnog suda RH od 18. 12. 2018. (br. U-II-4367/2018) kojim je odbačen prijedlog za ocjenu ustavnosti i zakonitosti članka 4. Kriterija. U citiranom Rješenju Ustavni sud RH ocijenio je da Kriteriji nisu drugi propis u smislu članka 125. al. 2. Ustava RH te je neizravno uputio na primjenu Zakona o upravnim sporovima (u nastavku teksta: ZUS)^[13] odnosno naznačio kao nadležno tijelo Visoki upravni sud RH, sukladno članku 83. ZUS-a^[14]. Nažalost, to je i jedini argument sadržan u Rješenju Ustavnog suda RH. U supstancijalno škrtom i nedostatno ekspliciranom Rješenju Ustavni je sud ukazao na potpuno drukčiji pravni put, a samim tim i na drukčije činjenične pretpostavke za korištenje tog pravnog puta. No, zanimljivo je zamijetiti da je nakon toga i Visoki upravni sud RH otklonio svoju nadležnost za ocjenu zakonitosti Kriterija putem akta donesenog pod poslovnim br: Usoz-10/19-5 od 29. 4. 2019. U rečenom aktu Visoki upravni sud navodi da ne postoje uvjeti za ocjenu zakonitosti Kriterija jer njihov donositelj (Povjerenik za informiranje) nije niti pravna osoba s javnim ovlastima niti pravna osoba koja obavlja javnu službu, već da je riječ o neovisnom državnom tijelu. Upravo stoga, ističe Visoki upravni sud, Kriteriji nemaju svojstvo općeg akta za ocjenu zakonitosti kojeg bi bio nadležan isti Sud. Protiv rečenog akta Visokog upravnog suda podnesena je ustavna tužba o kojoj se odluka Ustavnog suda RH tek očekuje.

Pozornosti je vrijedna činjenica da u slučaju ocjene zakonitosti Kriterija postoji negativan sukob nadležnosti između Ustavnog suda RH i Visokog upravnog suda RH koji do sada još nije razriješen. Promatrajući obje navedene i prikazane odluke visokih sudskih foruma, moramo uočiti veću argumentativnu snagu sadržanu u odluci Visokog upravnog suda RH.

Postojanje i načelna prihvatljivost iznesenih argumenata u ovoj odluci ukazuje istodobno i na nedostatnost šireg i uvjerljivijeg obrazloženja odluke Ustavnog suda RH. Primjerice, taj forum nije odgovorio na pitanje koji od elemenata, za koje se traži da kumulativno postoje, nedostaje Kriterijima kako bi se oni mogli kvalificirati kao »drugi propis« iz članka 125. al. 2. Ustava RH. Ako je riječ o donositelju Kriterija, stajalište je          Visokog upravnog suda RH, prema našem mišljenju, nedvojbeno ispravno jer se Povjerenik za informiranje teško može podvesti pod pojam pravne osobe s javnim ovlastima. Naime, već zakonsko određenje Povjerenika za informiranje kao entiteta koji bira Hrvatski sabor te koji tom istom tijelu odgovara za svoj rad, pretpostavlja odnos između države i njezina tijela.

Kada se tome doda i status zaposlenika u Uredu Povjerenika (državni službenici), kao i položaj Povjerenika u odnosu na zaposlenike svog Ureda (položaj čelnika tijela) te naposljetku nepostojanje bilo kakvog pisanog traga o registraciji Povjerenika za informiranje kao pravne osobe (dakle, u odgovarajućem registru)  jasnijim i realnosti bližim čini se rezoniranje Visokog upravnog suda RH.

Dakako, okolnost da će konačnu riječ u rješavanju ovog sukoba nadležnosti imati Ustavni sud, znatno će utjecati na moguće ishode, ali ne i na snagu iznesene ili izostale argumentacije.

Druga okolnost vrijedna pozornosti u naznačenom kontekstu jest postojanje odredbe u ZUP-u koja svakako može utjecati na postupanje tijela javne vlasti, i to sve do zaključka o potrebi obustave postupka pristupa informacijama. Riječ je o odredbi članka 46. ZUP-a, osobito st. 3., koji glasi:

»Rješenje o obustavi postupka donijet će se po službenoj dužnosti i u slučaju kad se iz postupanja stranke ili iz drugih okolnosti postupka može zaključiti da je stranka odustala od zahtjeva.«.

Riječ je o odredbi koja se, zbog supsidijarne primjenjivosti ZUP-a, mora koristiti u postupku pristupa informacijama i bez obzira na stanje regulacije na podzakonskoj razini.

Štoviše, u postupku pristupa informacijama tijelima javne vlasti bilo bi uputnije te manje problematično pozivati se na odredbu članka 46. st. 3. ZUP-a, nego na odredbu članka 4. st. 2. Kriterija. Dakako, u tom slučaju obrazloženje primjene mora biti drukčije no što bi bilo da se primijenila odredba Kriterija.

Naime, generalnija odredba ZUP-a naspram konkretiziranije odredbe Kriterija traži drukčiji tip postupanja tijela javne vlasti. Primjerice, tijelo javne vlasti primjenjujući ZUP ne može unaprijed znati točan vremenski rok po isteku kojeg može opravdano zaključiti da je stranka odustala od zahtjeva, dok takav problem ne postoji ako se primjenjuje odredba članka 4. st. 2. Kriterija.

Stoga, primjena članka 46. st. 3. ZUP-a traži drukčiji tip postupanja tijela javne vlasti, ali i drukčiji tip obrazloženja eventualne odluke o obustavi postupka pristupa informacijama^[15]. Ipak, i eventualno složenija primjena ZUP-a u odnosu na primjenu Kriterija nudi više. S jedne strane, ZUP je generalni propis, ali je lakše prilagodljiv potrebama tijela javne vlasti, dok su s druge strane Kriteriji nešto konkretniji, no tijelu javne vlasti ostavljaju manje prostora za autonomiju.

Bilo kako bilo, prilikom postupanja u ovom normativnom kontekstu smatramo da bi tijelima javne vlasti članak 46. st. 3. ZUP-a trebao biti prvi izbor, umjesto članka 4. Kriterija iz više, prethodno obrazloženih razloga. Naposljetku, valja istaknuti da se u raspravama i razmatranjima naoko tek »administrativnih« odredaba nekog propisa krije mnogo više; gotovo uvijek riječ je o obliku, mjeri i granicama naših prava i sloboda. To je još jedan razlog više da se svakom upravnopravnom propisu i normi posveti dužna pozornost. Ovaj članak pisan je s tom namjerom.

[1]    Nar. nov., br. 25/13 i 85/15.
[2]    Sukladno članku 19. st. 4. ZPPI-ja, tako ostvareni prihodi pripadaju tijelu javne vlasti.
[3]    Kriteriji su objavljeni u Nar. nov., br. 12/14, a u br. 15/14 objavljen je ispravak Kriterija.
[4]    V. u tom smislu I. Borković, Upravno pravo, Zagreb, 2002, str. 101-103.
[5]    Članak 90. st. 1. Ustava RH (Nar. nov., br. 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 05/14) glasi: «Prije nego što stupe na snagu zakoni i drugi propisi državnih tijela objavljuju se u «Narodnim novinama”, službenom listu Republike Hrvatske.”.
[6]    Članak 19. st. 3. ZPPI-ja ovlaštenje Povjereniku za informiranje da donese Kriterije dao je izravno koristeći glagol «propisati”.
[7]    V. ilustraciju toga stajališta u Rješenju Ustavnog suda RH, br. U-II-3514/2013 od 18. 2. 2014.
[8]    V. načelne izvode o tome M. Möstl, Normative Handlungsformen, u: H.-U. Erichsen, D. Ehlers (Hrsg.), Allgemeines Verwaltungsrecht, Berlin/New York, 2010, str. 633-636.
[9]    Najbliža tome po sadržaju je odredba članka 20. st. 2. ZPPI-a, koja uređuje postupanje u situaciji kada korisnik prava podnese nepotpun ili nerazumljiv zahtjev, odnosno situaciju u kojoj i nakon poziva na dopunu odnosno razjašnjenje korisnik prava propusti reagirati na takav poziv.
[10]  Članak 18. st. 3. ZPPI-a glasi: «Pisani zahtjev sadrži: naziv i sjedište tijela javne vlasti kojem se zahtjev podnosi, podatke koji su važni za prepoznavanje tražene informacije, ime i prezime i adresu fizičke osobe podnositelja zahtjeva, tvrtku, odnosno naziv pravne osobe i njezino sjedište.”.
[11]  U potvrdu stajališta v. D. Đerđa, Opći upravni postupak u Republici Hrvatskoj, Zagreb, 2010., str. 28., koji, između ostaloga, navodi: «Ponajprije, od odredaba Zakona o općem upravnom postupku može se odstupiti samo zakonom, a ne i drugim pravnim propisima, kao što su npr. uredbe, pravilnici, odluke predstavničkih tijela jedinica lokalne samouprave, odluke pravnih osoba s javnim ovlastima i sl. Ovo nije dopušteno čak ni kada bi, primjerice, zakon kojim se uređuje neko posebno upravno područje odredio da se odredbe postupovne prirode normiraju podzakonskim propisom.”.
[12]  Više o tzv. »zakonskom rezervatu” v. S. Barić, Zakonodavna delegacija i zakonski rezervat, Hrvatska javna uprava, br. 1/2006, str. 191-222, osobito str. 198-203.
[13]  Nar. nov., br. 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17.
[14]  Čl. 83. Zakona o upravnim sporovima glasi:

     «(1) Postupak ocjene zakonitosti općeg akta Visoki upravni sud pokreće na zahtjev fizičke ili pravne osoba ili skupine osoba povezanih zajedničkim interesom ako je pojedinačnom odlukom javnopravnog tijela koja se temelji na općem aktu došlo do povrede njihova prava ili pravnog interesa. Zahtjev se podnosi u roku od 30 dana od dostave odluke.

     (2) Postupak ocjene zakonitosti općeg akta Visoki upravni sud može pokrenuti na temelju obavijesti građana, pučkog pravobranitelja ili na zahtjev suda.”.
[15]  Opširnije o institutu v. D. Đerđa, op. cit., str. 235-236.