1. UVOD
U slučajevima kada je nad trgovačkim društvom zaključen stečaj ili je proveden tzv. skraćeni stečajni postupak prema članku 293. st. 4.¹ i članku 294. st. 3.² Stečajnog zakona³, vjerovnik koji, sukladno članku 252. st. 5. Zakona o trgovačkim društvima⁴, nastoji naplatiti svoju tražbinu od člana uprave zbog grube povrede dužnosti vođenja poslova s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika, onemogućen je u svom nastojanju zbog dosadašnje prakse Vrhovnog suda⁵. Tu praksu slijede svi trgovački sudovi pa takve tužbene zahtjeve odbijaju smatrajući da je sudski postupak, unatoč tome što je stečajni postupak zaključen, ovlašten voditi samo stečajni upravitelj. Ako on ne pokrene takav postupak, vjerovnik je praktički blokiran u mogućnosti da ga sam vodi.

2. FORMULIRANJE PROBLEMA
U svom stajalištu Vrhovni sud poziva se na članak 293. st. 4. SZ-a (nekadašnja odredba članka 203. st. 4. prijašnjeg Stečajnog zakona⁶) te smatra da zahtjev, bez obzira na to što je stečaj zaključen, može postaviti samo društvo, odnosno stečajni upravitelj jer on i nakon zaključenja stečaja može u ime stečajnog dužnika, a za račun stečajne mase nastaviti s unovčenjem imovine stečajnog dužnika.

Osnovna teza jest da vjerovnik ovakvom tužbom ostvaruje pravo na naknadu štete koja u osnovi pripada samom društvu tražeći da direktor ono što bi bio dužan platiti društvu, plati neposredno vjerovniku. Polazi se, dakle, od toga da je riječ o odgovornosti za štetu društvu, što znači da je u pitanju imovina društva, pa kako bi se izbjeglo neujednačeno namirenje u stečaju, ovlast za vođenje postupka pripada stečajnom upravitelju. To stajalište izraženo je u odlukama Vrhovnog suda Revt-104/15 od 27.10.2015. i Revt-349/12 od 22.10.2013., i on nekritički poistovjećuje odgovornost za štetu društvu sa štetom koju trpi vjerovnik.

2.1. ŠTETA PREMA ČL. 252. ZTD-A
Odredba članka 252. ZTD-a govori o obvezi naknade štete bilo društvu bilo vjerovniku, što znači da ona mora postojati kao posljedica toga što je član uprave grubo kršio dužnosti urednog i savjesnog gospodarstvenika.

Bitno je razjasniti što je odgovornost za štetu društvu, a što odgovornost za štetu vjerovniku i podrazumijeva li odgovornost za štetu vjerovniku i odgovornost za štetu društvu.

Članak 252. ZTD-a razlikuje dvije situacije⁷.

O odgovornosti člana uprave za „štetu društvu“ govori se u stavku 2.⁸, pri čemu se u stavku 4. članka 252. ZTD-a propisuje u kojim slučajevima obveza naknade štete društvu ne postoji (kada se radnja člana uprave temelji na odluci glavne skupštine ili ako se društvo odrekne zahtjeva i dr.).

S druge strane, šteta vjerovniku može nastati kada isporuči društvu neku robu ili pruži uslugu, a društvo mu to ne plati. U takvim slučajevima društvo, u odnosu na raspolaganja vjerovnika, ne može trpjeti nikakvu štetu. Ono ima robu ili uslugu kao vrijednost koju je dobilo, kao kontra stavku. Ako vjerovnik nije dobio nikakav novac kao protuvrijednost za ono što je isporučio, onda štetu može trpjeti samo on, a ne i društvo. U slučaju kada jedna osoba nešto daje, a druga nešto prima teško je zamisliti situaciju, zbog njihove suprotstavljene pozicije, u kojoj bi i društvo i vjerovnik istovremeno trpjeli štetu. Dakle, nije svaka šteta nanesena vjerovniku ujedno i šteta koja nastane društvu da pa da možemo zaključiti da vjerovnik svojom tužbom ostvaruje ono što bi direktor trebao platiti društvu.

Prema odredbi članka 252. st. 5. ZTD-a, vjerovnici imaju pravo podnijeti tužbu protiv direktora društva ako ne mogu svoje tražbine podmiriti od društva. Tako ako je društvo odnosno skupština odobrilo određenu radnju direktora društva ili se društvo odreklo zahtjeva za naknadom štete ili s direktorom zaključilo nagodbu (što jasno pokazuje da društvu nije nanesena šteta ili je tu štetu ono naplatilo), i nadalje preostaje šteta koja je nanesena vjerovniku i on u tom slučaju ima pravo na samostalan zahtjev. Dakle, u tom slučaju navedena odredba težište zaštite i fokusa premješta na vjerovnika. Budući da zakon razlikuje dvije situacije (st. 2. i st. 5.), prvo bi unutar sudskog postupka trebalo raspraviti o kojem je slučaju riječ, odnosno trpi li društvo štetu takvom radnjom direktora ili ne, i je li društvo odobrilo tu radnju (aktivno ili prešutno) ili ne. Zato je nužno provesti potrebna vještačenja, ako se društvo ne izjasni je li takva radnja člana uprave odobrena ili nije.

O kojem je slučaju od dvaju prethodno navedenih riječ, primjeni stavka 2. ili 5. članka 252. ZTD-a, ovisit će i aktivna legitimacija za vođenje parničnog postupka. Članak 1062. st. 1. i 2. ZOO-a⁹ pojačava poziciju vjerovnika i njegovu aktivnu legitimaciju. Ako bi primijenili ovu odredbu, da bi društvo imalo pravo, umjesto vjerovnika tužiti direktora kao osobu koja je štetu uzrokovala, ono mora prvo nadoknaditi tu štetu vjerovniku. Tek nakon toga se aktivira pravo društva da tu štetu traži od direktora ako ju je skrivio namjerno ili iz krajnje nepažnje. Dakle, riječ je o regresnom pravu društva u kojem slučaju nije razumno ograničiti vjerovnika u njegovu pravu da u slučaju zaključenog stečaja izravno pokrene i sam vodi postupak protiv nesavjesnog direktora, ako svoju tražbinu nije naplatio od društva kojem i nije nanesena šteta ili izdatak s osnove te radnje.

2.2. SMISAO I CILJ ODREDBE ČL. 252. ST. 5. ZTD-A
Odredba članka 252. st. 5. ZTD-a daje pravo vjerovniku da postavi zahtjev za naknadom štete prema direktoru ako ne može svoju tražbinu podmiriti od društva. Zaštita vjerovnika tako je osnovni smisao i cilj te odredbe. U tom slučaju treba se raditi o radnjama grubog kršenja dužne pozornosti urednog i savjesnog gospodara, koje s obzirom na tu svoju težinu probijaju okvir ograničene odgovornosti društva omogućujući vjerovnicima djelovanje izravno prema direktoru društva. U takvim slučajevima zakon pretvara dugovanje društva u dugovanje direktora probijajući granice ograničene odgovornosti društva, što ujedno i otvara mogućnost primjene članka 1045.¹⁰ ZOO-a i prethodno navedene odredbe članka 1062. ZOO-a jer direktor tada odgovara i prema načelima odgovornosti pojedinca za uzrokovanja štete.

Treba napomenuti da su od potraživanja vjerovnika koji su oštećeni takvom radnjom direktora odvojena sva ona potraživanja vjerovnika kojima uzrok neplaćanja nije u gruboj povredi dužnosti direktora. Oni nemaju pravo na namirenje izravno od direktora društva.

2.3. PROPITIVANJE TEMELJNIH POSTAVKI STAJALIŠTA VRHOVNOG SUDA
Braneći svoje stajalište, Vrhovni sud poziva se na argument da je riječ o tražbini koja je izvorno dugovanje društva te da zato ovlast na vođenje postupka na naknadu štete nakon zaključenog stečaja, pripada stečajnom upravitelju. Takav argument spominju i naš akademik i sigurno jedan od najznačajnijih pravnih teoretičar, prof. dr. Jakša Barbić¹¹, te također jedan od naših najeminentnijih pravnih praktičara ali i teoretičara, sudac Vrhovnog suda u mirovini mr. sc. Andrija Eraković.¹²

I to je sve točno, međutim kada se podnese tužba protiv direktora društva, to dugovanje postaje njegovo osobno dugovanje. On je taj koji je prekršio temeljna načela upravljanja trgovačkim društvom pa je onda i logično da on osobno odgovara za to. Dakle, ta tražbina vuče svoje korijene iz odnosa s društvom, no zbog kršenja temeljnih načela poslovanja trgovačkog društva (grubog kršenje pozornosti urednog i savjesnog gospodarstvenika), ona postaje osobno dugovanje direktora. Kada se to dogodi, uzrok su postupci osobe koja je odgovorna za upravljanje i koja onda time postaje i osobno odgovorna za posljedice toga svog postupanja. Naplatom, pak, toga dugovanja od direktora društvo se izvlači iz toga odnosa, pa nešto što je na početku bilo izvorno dugovanje društva, prestaje biti njegovo dugovanje uopće. U tom odvajanju tražbina postaje samostalna zato što direktor, jer je kršio svoje dužnosti, nema regresno pravo prema društvu. Dakle, u tom slučaju neplaćanje nije uzorkovano pogrešnim odukama članova uprave, kada takve odluke, unatoč tome što su stvorile štetu, i dalje ostaju tražbine društva ne otvarajući osobnu odgovornost članova uprave prema vjerovnicima.¹³ Nije uzrokovano ni lošim financijskim stanjem društva u trenutku dospijeća vjerovnikove tražbine (objektivnim okolnostima) pa da bi tražbina bila i ostala izvorno tražbina društva. U tom slučaju njezin je uzrok u radnjama direktora, koji je grubim kršenjem svojih dužnosti prekinuo normalan, zakonit gospodarski odnos između dvaju trgovačkih društvava.

Prema tome, u prilog samostalnosti te tražbine govore tri argumenta: prvi je da je uzrok tražbine grubo kršenje savjesnog i poštenog postupanja, čime ona postaje personalna i strogo vezana uz osobu direktora. Drugi je taj da dva zakona (i ZTD i ZOO), otvarajući mogućnost namirenja od onoga tko je stvarno uzrokovao tu situaciju i jasno ¨usidruju¨ tu tražbinu kao obvezu direktora. Treći je taj da namirenjem od direktora prestaje i sama tražbina prema društvu, čime otpada argument izvornosti. Dakle, argument „izvornosti“ ima svoj lice i naličje, svoj početak, ali i daljnji tijek i ne može se gledati fiksno, onako kako izgleda na samom početku.

Dio rečenice iz stavka 5. čl. 252. ZTD-a „ako ne mogu naplatiti tražbinu od društva“, jasno pokazuje i da zakonodavac sagledava, uvažava i polazi od toga da je to nekada dugovanje bilo dugovanje društva. Dakle, nova ovlast vjerovnika da vodi postupak protiv direktora temelji se na činjenici da naplata od društva nije uspjela. Tada „izvornost” ne smije biti faktor koji ograničava akciju vjerovnika kada mu je takva ovlast dana zakonom da bi se upravo nadišlo takvo ograničenje. To jednostavno ne bi bilo pravno i razumski logično. Dakle, argument ”izvornosti” jednostavno nema dovoljno snage srušiti snagu odredbe koja vjerovniku, unatoč toj ”izvornosti,” daje takvo pravo.

Sljedeća prepreka koju postavlja Vrhovni sud jest primjena članka 293. st. 4. SZ-a u ovakvim slučajevima. To shvaćanje otvara nekoliko problema.

Prije svega, ovdje je riječ tek o pravu na naknadu štete koja ulazi u pojam imovine, ali na najširi mogući način. Stečajni zakon govori o unovčenju imovine dužnika, što znači da polazi od toga da se ta imovina već nalazi u rukama stečajnog upravitelja, ili je barem izvjesno, s velikom vjerojatnošću, da će se naći u njegovim rukama. Pravo na naplatu toga iznosa, međutim, povezano je s nizom rizika i prije možemo govoriti o visokoj neizvjesnosti te naplate.

Realizacija postaje moguća tek odlukom suda koji takvo stajališe može odbiti, tako da ne možemo govoriti o sadašnjoj ili naknadnoj imovini stečajnog dužnika. Govoriti u tim okolnostima o ”unovčenju imovine” kao nečemu postojećem, prema našem mišljenju, i više je nego smjelo. No, to je i manji dio problema.Puno veći je problem kada je stečajni postupak zaključen.

Prema članku 252. st. 5. ZTD-a, pravo vjerovnika ostvaruje stečajni upravitelj, ali samo za vrijeme trajanja toga postupka. Odredba je jasna. Nakon što je postupak zaključen, bez obzira na to hoće li stečajni postupak ponovno biti pokrenut zbog naknadno pronađene stečajne mase, činjenica je da je on zaključen. Stečajni upravitelj ima ovlast djelovati samo za vrijeme trajanja stečajnog postupka, a ne nakon što je stečajni postupak zaključen pa se u tim okolnostima ne može primijeniti ista norma. Dakle, nakon što je stečajni postupak zaključen te trgovačko društvo - dužnik brisan iz registra, opet se aktivira pravo vjerovnika da ostvaruje takav zahtjev prema direktoru dužnika. Takva zaključak stoji pogotovo u slučaju kada je stečaj u istom danu i otvoren i zatvoren jer stečajna masa prema članku 438. SZ-a nije niti formirana niti registrirana na sudu.

Zašto bi, dakle, u slučaju kada je stečaj zaključen, vjerovnik i dalje bio blokiran u namjeri da vodi postupak protiv direktora?

Da bi se dao odgovor na to pitanje, uvodi se pretpostavljanje. Tako se pretpostavlja da bi stečajni upravitelj mogao ponovno otvoriti stečaj radi naknadne diobe imovine i da bi u takvom slučaju, dakle nakon što se otvori postupak, ta imovina potencijalno trebala stići iz parnice protiv direktora. Sve to opet pod pretpostavkom da se takva parnica pokrene i da društvo uspije u postupku protiv direktora.

Dakle, riječ je o nizu pretpostavki koje se suprotstavljaju zakonskoj normi prema kojoj pravo stečajnog upravitelja postoji samo ¨za vrijeme trajanja tog postupka¨.

Da je intencija zakonodavca bila drukčija, onda bi bilo izričito navedeno da stečajni upravitelj ima pravo pokretanja parničnog postupka i nakon zaključenja stečaja sve dok može priskrbiti u stečajnu masu neku imovinu.

No, budući da je norma ograničila njegovo pravo na ¨trajanje stečaja,¨ nema osnove za stajalište Vrhovnog suda kojim se izlazi izvan tako jasnog ograničenja zbog mogućeg budućeg neizvjesnog postupanja stečajnog upravitelja. To bi značilo da mogućnost ima prednost pred činjenicom i odredbom zakona, a što je pravno neobranjivo.

Stajalište Vrhovnog suda otvara još jedno pitanje koja nas baca u područje koje je potpuno izvan prava. Ono nas dovodi do toga da namirenje vjerovnika, u slučaju zaključenog stečaja, prvenstveno ovisi o tome kakva je volja, znanje i htijenje stečajnog upravitelja. To zato što ovdje zakonom nije predviđeno pravo vjerovnika da pokrene takav postupak ako stečajni upravitelj to odbije, kao što je slučaj pri pobijanju radnji dužnika na štetu vjerovnika prema članku 212. SZ-a.

Stečajni upravitelj može smatrati da ne postoji odgovornost direktora i ne pokrenuti takav postupak i time, zbog navedenog stajališta Vrhovnog suda, blokira vjerovnike koji imaju suprotno mišljenje. Takva blokada, uzrokovana širenjem ovlasti stečajnog upravitelja poništava smisao članka 252. st. 5. ZTD-a. Kada već propis daje vjerovnicima takvu specijalnu zaštitu (namjerno govorim o specijalnoj jer se probija zid ograničene odgovornosti), onda je važno da se njima dopusti da oni ostvare tu svoju zaštitu u potpunosti. Norma sigurno nije donesena zato da bi njezino ostvarenje ovisilo o raspoloženju, znanju ili volji stečajnog upravitelja.

To nije ništa drugo nego ¨špekulacija¨, a temeljiti odluku najvišeg suda na ”špekulaciji”, nije zakonito. Vjerovnika takva špekulacija ne štiti pa ispada da mu je na osnovi neke ”špekulacije” onemogućeno pravo utvrđeno zakonom.

Što kada stečajni upravitelj odbija pokrenuti postupak protiv direktora, a stečajni postupak je zaključen i stečajna masa nije formirana? Je li zaštita vjerovnika prema članku 252. st. 5. ZTD-a tada prestala? I ovo pitanje pokazuje koliko je važno prije svega utvrditi (ili rasvijetliti) je li riječ o odgovornosti za štetu društvu ili vjerovniku i onda ovisno o tome, omogućiti vjerovnicima samostalne postupke protiv direktora društva.

S druge strane, postavlja se pitanje do kada bi vjerovnik trebao čekati na postupanje stečajnog upravitelja kada mu prijeti zastara.¹⁴ I postojanje instituta zastare, također, govori u prilog samostalnog prava vjerovnika koje ne bi smjelo biti ograničeno voljom stečajnog upravitelja jer njegova neaktivnost ugrožava ostvarenje prava vjerovnika.

Jedan od najvažnijih argumenata kojim Vrhovni sud brani svoje stajalište tiče se članka 167. SZ-a koje je temeljno načelo stečajnog postupka. Sud se poziva na to da stečajni vjerovnici mogu svoje tražbine prema dužniku namiriti samo u stečajnom postupku, s čime je onda povezan i prigovor da se vjerovnikovim namirenjem mimo stečaja može remetiti ujednačeno namirenje ostalih vjerovnika u stečaju. Taj argument spominju i prof. dr. Jakša Barbić¹⁵ i mr. sc. Andrija Eraković.¹⁶

To se stajalište temelji na članku 252. st. 2. ZTD-a, prema kojem članovi uprave odgovaraju za štetu društvu, što znači da šteta društvu mora postojati, a to, kao što je prije rečeno, često nije u pitanju.

Na neki način stavak 2. tumači se kao generalna odredba u koju je onda utopljen i stavak 5. (zahtjev vjerovnika za naknadom štete). No, kada se pogleda stavak 5., vidi se da je on samostalan u odnosu na stavak 2. jer govori o odgovornosti za štetu vjerovniku. On je taj koji ne može svoju tražbinu naplatiti od društva, što znači da je šteta nastala njemu. Možemo reći da je generalna norma u članku 252. ZTD-a ona iz stavka 1., a sve drugo su razrade te norme ovisno o tome kome je nastala šteta pa se i upotrebljavaju različiti pojmovi (odgovornost za štetu društvu ili zahtjev vjerovnika kada ne može naplatiti svoju tražbinu od društva). To je i logično jer nije svaka šteta vjerovnika ujedno i šteta koja bi nastala društvu.

U svakom slučaju argument o skupnom namirenju u stečaju je dobar i važno ga je raspraviti kako bismo imali čistu sliku o svim posljedicama jedne takve radnje direktora. Nema sumnje da se načelo o namirenju vjerovnika prema dužniku samo u stečajnom postupku mora zadržati jer na njemu počiva cijeli stečajni postupak. Isto je i s odredbom koja onemogućava povlašteno namirenje nekih vjerovnika jer bi rušenje te odredbe udarilo u same temelje stečajnog postupka.

Međutim, tumačenje Vrhovnog suda, bez sagledavanja svih okolnosti slučaja, ugrožava pravo vjerovnika da se namiri, što upućuje na potencijalni sukob između tih odredbi zakona. Kada stvar promotrimo sa svih aspekata, tada vidimo da sukoba u osnovi nema. Dakle, argument je vrijedan i truda i razmišljanja, i treba ga promotriti kako se ne bi ugrozila načela stečajnog postupka i kako bismo doveli zakone koje primjenjujemo u ovakvom slučaju u funkcionalnu i smislenu cjelinu.

3. OSTVARIVANJE TRAŽBINE U STEČAJNOM POSTUPKU
Odredbom članka 167. SZ-a propisano je da stečajni vjerovnici mogu svoje tražbine prema dužniku ostvariti samo u stečaju. Tom zakonskom odredbom ne brani se mogućnost namirenja tražbine od nekoga trećeg. Riječ je o temeljnom pravu da svatko ima pravo namiriti tražbinu vjerovnika (čl. 161. ZOO-a) pa govorimo o dobrovoljnom namirenju od strane treće osobe.

Namirenje od trećega može biti i prisilno kada takvu ovlast daje zakon, kao što je ovdje slučaj s člankom 252. st. 5. ZTD-a. Dakle, sam stečajni zakon ne brani, a niti može braniti namirenje vjerovnika od treće osobe. Prema tome, ako se vjerovnik namiruje od treće osobe (ne od društva), a direktor to svakako jest, sasvim je jasno da se ne krši ovo važno načelo stečajnog postupka.

Kada sagledamo prigovor da se time privilegira ili pogoduje pojedinom vjerovniku, stvar postaje još jasnija. Ako se vjerovnik namiri od direktora, tada je namiren od njega kao treće osobe, što znači da nije povrijeđeno ni načelo o nejednakom položaju vjerovnika i neujednačenom namirenju vjerovnika jer nije društvo to koje je izvršilo to namirenje.

Do neujednačenog ili privilegiranog namirenja u stečaju dolazi kada stečajni dužnik namiruje pojedinog vjerovnika mimo redoslijeda o namirenju ili mimo stečajnog postupka, što su sve pobojne radnje (čl. 198. - 216. Stečajnog zakona). U ovom slučaju otpada to bitno obilježje jer namirenje ide od treće fizičke osobe (direktora) i njegove privatne imovine sukladno članku 161. st. 1. ZOO-a, a ne od stečajnog dužnika, njegove imovine ili stečajne mase.

Vjerovnik se tada namiruje na temelju zakonske odredbe (čl. 252. st. 5. u svezi s čl. 1045. ZOO-a), što znači da nema nezakonitog elemenata u tom namirenju. Direktor će biti taj koji će se itekako opirati takvom namirenju (jer ga plaća iz svoje imovine), što samo pokazuje koliko je ovaj slučaj različit od svih onih predviđenih u stečajnom zakonu kada se pobijaju radnje stečajnog dužnika.¹⁷

Kada s tim povežemo da tražbina prema društvu koja je uzrokovana grubim kršenjem savjesnog i poštenog postupanja postaje tim radnjama tražbina prema direktoru društva, vidimo da nema kršenja ovih važnih načela stečajnog postupka. U odnosu prema svim drugim vjerovnicima postoji i jasna razlika jer su njihove tražbine posljedica objektivnih nemogućnosti društva da ih plati, ili jednostavno pogrešnih odluka¹⁸, a ne posljedica svjesnog i grubog kršenja dužnosti direktora društva pa je onda i razumljiv različit pravni put tih tražbina.

4. ZAKLJUČNO
Dosadašnja shvaćanja oko dosega odredbe članka 252. ZTD-a u slučajevima zaključenog stečaja i prava vjerovnika na tužbu predstavljaju nerazumnu prepreku koja nije primjerena cilju te odredbe. Stajališta koja sudovi, bez razlikovanja radi li se o odgovornosti za štetu samo društvu ili samo vjerovniku (st. 3. ili st. 5. čl. 252. ZTD-a) i bez razlikovanja kome je šteta doista nastala te bez upuštanja u ispitivanja trpi li društvo štetu tom radnjom, bez utvrđivanja postoji li možda odobrenje društva za tu radnju, odnosno bez sagledavanja svih elementa toga odnosa i subjekata toga odnosa, automatski blokiraju primjenu zakonske norme. Uzmimo za trenutak, kao primjer, situaciju u kojoj je ista osoba i jedini član društva i jedini član uprave.

Sasvim je jasno da se njegova radnja, jer je riječ o istoj osobi, treba tretirati kao radnja koja je odobrena od društva, postojala za to formalna odluka ili ne. U takvom slučaju društvo ne trpi štetu jer je odobrilo tu radnju.

U tom shvaćanju nema ravnoteže između prava vjerovnika utvrđenog zakonom koji sankcionira nezakonito postupanje fizičke osobe i tumačenja Vrhovnog suda koje to blokira.

Pravo vjerovnika zasnovano je na sadržaju i cilju norme, dok je mišljenje Vrhovnog suda koje to sprječava, zasnovano na pretpostavci (ne na sadržaju i tumačenju te norme).

Dakle, shvaćanje koje se zasniva na pretpostavkama, a ne na činjenicama i odredbama zakona, blokira sam pokušaj primjene sadržaja norme zakona. No, sasvim je jasno da nikakva pretpostavka, ili, kao u ovom slučaju niz pretpostavki ne bi smjela ograničiti pravo vjerovnika i njegov rizik da sam vodi takav postupak.

U slučaju kada je stečaj zaključen, ne bi se smjelo dovesti vjerovnike u takav položaj da im se onemogući postupanje protiv osobe koja je njima uzrokovala štetu, jer se time ruši smisao zakonske odredbe. Umjesto da čekamo na stečajnog upravitelja, trebalo bi omogućiti vjerovnicima da pokrenu i vode postupak jer u tom slučaju u potpunosti snose rizik takvog pokušaja.

Stečajni upravitelj, nakon što formira stečajnu masu, mogao bi voditi takav postupak pod uvjetom da je radnja direktora uzrokovala štetu i društvu ili bi se mogao pridružiti tom postupku ili bi mu se pak mogla dati ovlast da sam preuzme takav postupak od vjerovnika, ili bi se moglo obvezati stečajnog upravitelja da se izjasni hoće li pokrenuti takav postupak.¹⁹

Dakle, potrebno je neko funkcionalno rješenje koje će omogućiti vjerovnicima postupanje kada stečajni upravitelj ne postupa ili kada nema stečajne mase.

Ako te mogućnosti za vjerovnike nema, u tijeku je stanje hibernacije u kojoj se čeka da se stečajni upravitelj ”probudi”. Vjerovnici naizgled imaju pravo tužbe, no u stvarnosti postoje nerazumne i nesavladive prepreke Vrhovnog suda koje mu onemogućuju postupanje i zaštitu njegovih prava.

* Odvjetnik
1 Čl. 293. st. 4. Stečajnog zakona (Nar. nov., br. 71/15, 104/17 i 36/22 – u nastavku teksta: SZ) glasi: „Stečajni upravitelj može i nakon obustave i zaključenja stečajnoga postupka u ime stečajnoga dužnika, a za račun stečajne mase nastaviti s unovčenjem imovine dužnika i s ostvarenim sredstvima postupiti prema odredbi iz članka 133. stavaka 1. ovoga Zakona.“
2 Čl. 294. st. 3. SZ-a glasi: „Obveza stečajnoga upravitelja na upravljanje i unovčenje stečajne mase postoji i nakon podnošenja prijave o nedostatnosti stečajne mase.“
3 Stečajni zakon (Nar. nov., br. 71/15, 104/17, 36/22 – u nastavku teksta: SZ.)
4 Zakon o trgovačkim društvima (Nar. nov., br. 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22 – u nastavku teksta: ZTD).
5 Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-349/2012 od 17.7.2008. i Revt-104/2015 od 27.10.2015.
6 Stečajni zakon (Nar. nov., br. 44/96, 161/98, 29/99, 129/00, 123/03, 197/03, 187/04, 82/06, 116/10, 25/12, 133/12 i 45/13).
7 Osim stavka 3. istog članka jer je u njemu odlučno da je član uprave odgovoran za štetu ako protivno odredbama ZTD-a vrati uloge članovima, isplati dioničarima dividendu ili kamatu, upiše ili uzme u zalog ili povuče vlaste dionice društva ili dionice nekog drugog, izda dionice prije nego što se za njih uplati iznos i dr. Dakle, zakon je taj koji je jasno odredio koji pojedinačni postupci, ako dođe do štete, automatski uzrokuju odgovornost člana uprave.
8 Čl. 252. st. 2. SZ-a glasi: „Članovi uprave koji povrijede svoje obveze odgovaraju za štetu društvu kao solidarni dužnici. U slučaju spora članovi uprave moraju dokazati da su primijenili pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika.“
9 Zakon o obveznim odnosima (Nar. nov. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21).
10 Čl. 1045. st. 1. ZOO-a glasi: „Tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.“
11 Jakša Barbić-Esad Čolaković-Petar Novoselac: Odgovornost direktora, Hrvatsko udruženje menadžera i poduzetnika-CROMA, Zagreb, siječanj 2012., str. 123.
12 Mr. sc. Andrija Eraković: Komentar zakona o trgovačkim društvima, Organizator, Zagreb, 2008., str. 280-281.
13 Odgovornost direktora, str. 105-104.
14 Čl. 252. st. 6. ZTD-a.
15 Vidi bilješku 10. Odgovornost direktora, str. 133.
16 Vidi bilješku 11. Komentar zakona o trgovačkim društvima, str. 283.
17 Čl. 198. – 215. SZ-a.
18 Vidi bilješku 10. Odgovornost direktora, str. 105-104.
19 U Odluci Visokog trgovačkog suda RH, Pž-931/06 od 16. 9. 2008. provodom žalbe tužitelja navodi se da se tužitelj pozvao na mišljenje osobe kojoj se navode samo inicijali J. B., a po kojem bi stečajnog upravitelja trebalo pozvati na izjašnjenje želi li voditi takav postupak. Možemo samo pretpostaviti da je riječ o našem prof. dr. Jakši Barbiću, i takvo je shvaćanje i više nego razumno i ono bi elegantno i omogućilo rješavanje problema. Visoki trgovački sud RH nadalje obrazlaže da takva mogućnost postoji samo ako je parnični postupka pokrenut prije pokretanja stečajnog postupka. Što je podloga za takvo mišljenje, još uvijek je nejasno.