Uvod

Hrvatski sabor donio je 11. ožujka 2003. godine Zakon o nasljedjivanju. Objavljen je u Nar. nov., br. 48/03 od 26. ožujka 2003. na stranici 1826 i sl.¹ Stupio je na snagu 3. travnja 2003. Primjenjivat će se od 3. listopada 2003. (čl. 260.)². Danom primjene, dakle 3. listopada 2003. godine prestat će se primjenjivati dosadašnji Zakon o nasljeđivanju (Nar. nov., br. 52/71, 47/78 i 56/00 - u nastavku teksta: DZN)³.

Zakon o nasljedjivanju donesen je tada kao Savezni zakon 23. travnja 1955. godine (Službeni list FNRJ od 11. svibnja 1955. br. 20/55). Ostao je na snazi sve do stupanja na snagu ZN, dakle do 3. travnja 2003., a primjenjivat će se, kao što je rečeno, još do 3. listopada 2003. Bio je to zakon koji je pokazao i dokazao, jer su izvršene tek neznatne izmjene⁴, da dobro promišljeni i sročeni zakon može biti doista dugovječan. Stoga se je i u višegodišnjim pripremama za njegovo donošenje dvojilo da li donijeti samo zakon o izmjenama i dopunama Zakona o nasljeđivanju ili pak cjeloviti zakon. Odlučilo se na ovo drugo rješenje. Razlozi tome bili su prema Konačnom prijedlogu Zakona o nasljeđivanju (redakcija studeni 2002. - u nastavku teksta: KPZN) i ovi:

»Usprkos nekim nedostacima, od kojih je osnovni neusklađenost materijalnop-ravnih odredaba, rađenih po uzoru na švicarsko i njemačko pravo, s procesnima, koje su primjerenije nekadašnjem, austrijskom, sustavu nasljeđivanja, taj se zakon općenito smatrao dovoljno dobrim i prikladnim našem poretku, tako da ga nije potrebno radikalno mijenjati. Neke su izmjene, međutim, nužne. Prije svega, nužno je iz njega ukloniti odredbe iz kojih proizlazi da je Republika Hrvatska dio Jugoslavije i da se u njoj »izgradjuje socijalizam« (npr. čl. 47., 131. itd.). Nadalje, treba ga prevesti na hrvatski jezik. Zatim, nakon što se u Republici Hrvatskoj ponovno osnovala javnobilježnič-ka služba, postalo je moguće sudove, koji su ionako preopterećeni, barem donekle rasteretiti te veliki dio poslova koji oni obavljaju u okviru ostavinskog postupka, a i izvan njega na području nasljednoga prava, povjeriti javnim bilježnicima. To su razlozi zbog kojih se je pristupilo izmjenama i dopunama Zakona o nasljeđivanju. Rad na izmjenama nije se, međutim ograničio na navedeno, nego je obuhvatio i one odredbe koje više ne odgovaraju suvremenim prilikama, kao i one koje nepotrebno opterećuju i odugovlače ostavinski postupak. Kako bi takvi zahvati doveli do izmjene, odnosno dopune većine odredaba važećega Zakona, pristupilo se pripremi prijedloga novoga Zakona o nasljeđivanju.« ⁵

Može se ustvrditi - kao što smo uvodno već i rekli - da je dosadašnji Zakon o nasljeđivanju jedan od rijetkih zakona koji je bez većih izmjena i dopuna provođen kroz dugogodišnju ustaljenu praksu bez većih teškoća, izuzevši činjenicu da život otvara, i u sudskoj praksi, uvijek nova pitanja.⁶

Motivi, svrha i ciljevi donošenja cjelovitog zakona postali su time jasni, posebno u odnosu na rasterećenje sudova prenošenjem provodjenja ostavinskog postupka (a i nekih drugih postupaka) u nadležnost javnih bilježnika.

Što je o tome bilo predloženo

U Konačnom prijedlogu (KPZN) bila je predložena odredba koja je postala odredbom članka 176. ZN-a. Ona glasi:

(1) Ostavinski se postupak u prvom stupnju provodi pred općinskim sudom odnosno pred javnim bilježnikom kao povjerenikom suda.

(2) U općinskom sudu ostavinski postupak, provodi sudac pojedinac ili sudski savjetnik.

(3) Sud će povjeriti javnom bilježniku provodjenje ostavinskog postupka i dostaviti mu smrtovnicu.

(4) Kada javni bilježnik provodi radnje u ostavinskom postupku kao povjerenik suda, ovlašten je kao i sudac i sudski savjetnik općinskog suda, poduzimati sve radnje u postupku i donositi sve odluke osim odluka za koje je ovim Zakonom drukčije propisano.

Javni bilježnici u svojstvu sudskog povjerenika

Prema odredbi članka 176. stavak 3.ZN-a:

(3) Sud će povjeriti javnom bilježniku provođenje ostavinskog postupka i dostaviti mu smrtovnicu.

Iz ove odredbe posebno iz riječi: »će povjeriti« slijedi da je sud obavezan povjeriti. To je načelo. Od njega postoje iznimke. To je, primjerice, tada kada na određenom području još nisu imenovani javni bilježnici (čl. 256.), ili ako javni bilježnik iz osobito opravdanih razloga odbije povjereni posao, a na tom području nema drugog javnog bilježnika (čl. 249.).

U vezi s povjeravanjem provođenja ostavinskog postupka dvojilo se o mjeri u kojoj treba povjeriti vođenje ostavinskog postupka javnim bilježnicima. Prvotno je bilo predloženo da se povjeri postupak u nespornim stvarima, ali samo do donošenja rješenja o nasljeđivanju. Javni bilježnik bio bi ovlašten izraditi nacrt rješenja i predati ga ostavinskom sudu.

Smatrali smo da takvo rješenje ne odgovara motivaciji u odnosu na rasterećenje redovnih sudova. Ono bi značilo da će suci općinskog suda morati čitati predloženi nacrt rješenja o nasljeđivanju. To znači pregled cijelog spisa. To bi bilo suvišno opterećenje. Imajući na umu značaj javnobilježničke službe kao javne službe, te potrebne kvalifikacije javnih bilježnika, koji osim pravosudnog ispita moraju imati i javnobilježnički ispit, kao i druge osobine, koje jamče rad javnih bilježnika kao javne službe, zalagali smo se za rješenje prema kome će javni bilježnici u nespornim stvarima donositi rješenja o nasljeđivanju odnosno zapisu. Protiv njih bio bi (i jest) dopušten prigovor sudu.⁷

Stoga je članak 240. u KPZN⁸ koji je Koordinacija za unutarnju i vanjsku politiku Vlade Republike Hrvatske uputila Hrvatskom saboru na drugo čitanje, dakle onom koji je bio temelj odlučivanja, sadržavao je sljedeće:

Djelokrug javnog bilježnika

Članak 240.

(1) Javni bilježnici kao sudski povjerenici provode radnje i donose odluke u ostavinskom postupku sukladno odluci suda o povjereavanju i odredbama ovoga Zakona.

(2) Sud može iz važnih razloga uvijek oduzeti javnom bilježniku daljnje provođenje ostavinske rasprave koje mu je povjereno i raspravu sam provesti ili povjeriti drugom javnom bilježniku.

(3) Važni razlozi iz stavka 2. ovoga članka primjerice su: nemogućnost javnog bilježnika da zbog bolesti ili kojeg drugog razloga obavlja posao, očito za nemarivanje zakonskih obveza od strane javnog bilježnika ili drugi važni razlozi po ocjeni suda.

(4) Protiv odluke suda iz stavka 1. i 2. ovoga članka nije dopuštena žalba.⁹

Ta odredba bila je potpuno u skladu s već naprijed citiranom odredbom članka 176. stavak 3. ZN-a.

Na tu odredbu podnio je na sjednici Hrvatskog sabora na kojoj je i donesen Zakon o nasljeđivanju (11. ožujak 2003.) amandman zastupnik gospodin Mladen Godek. Bio je to amandman br. 8. On je glasio:

»U Glavi trećoj nazivu JAVNI BILJEŽNICI KAO SUDSKI POVJERENICI dodaje se novi članak koji glasi:

»Javni bilježnici u svojstvu sudskog povjerenika

Članak 240.

Ovlašćuje se predsjednik Općinskog suda, da nakon ocjene stanja u svom radu (primjerice, broja sudaca pripravnika i savjetnika, broja i duljine trajanja zaostalih predmeta i slično) može (podcrtao J.C.) sve ili odredjeni broj ostavinskih predmeta povjeriti na rad javnim bilježnicima sa sjedištem kancelarija u sjedištu konkretnog suda.«

Sadašnji članak 240. postaje članak 241. i svi daljnji članci u tekstu Prijedloga zakona imaju broj više tako da završavaju sa člankom 260.

Zamjenik ministrice pravosudja, uprave i lokalne samouprave gospodin Miljenko Kovač nije u ime Vlade prihvatio amandman, smatrajući ga suprotnim koncepciji Konačnog prijedloga Zakona.¹⁰

Zastupnik Godek ostao je kod svog amandmana navodeći sljedeće razloge:

»Ja ostajem kod ovog amandmama, koji pokušava korigirati pogrešnu koncepciju zakona, jer sam predlagatelj govori o tome da zaostaci nisu zaostaci ostavinskih predmeta. Posebno želim reći da ostavinski spisi su idealni za edukaciju mladih sudačkih pripravnika, idealni za edukaciju savjetnika. Posebno želim reći, da ovakovo rješenje poskupljuje postupak, jer ne misli valja nitko da će javni bilježnici to raditi badava. I posebno želim reći da se i oni sami dovode u nemoguć položaj. Ja vas molim, šta će raditi druge stranke, koje će čekati da se završi ostavinski postupak kod javnog bilježnika? Koji naši javni bilježnici imaju dovoljno prostora da sve to smjeste, koji javni bilježnici imaju daktilografe, tko će ići u gruntovnicu po nekoliko puta za vrijeme trajanja ostavinskog postupka, a svi sporni momenti će ovako i onako biti na sudu? Pa dajte, barem ovu korekciju da barem predsjednik suda ocijeni u danoj situaciji da kaže, eto bit će potrebno za sud, bit će korisno za sud, da se povjeri ostavinski postupak javnom bilježniku ili to neće biti. Ovo je postupak zapravo Libre i mene jelda kao predlagatelja tog amandmana, zato da ipak ostane vaša koncepcija, ali bar onda da se razumno korigira. Neće biti dobro zapamtite što kažem.«¹¹

Vlada je ostala kod svog stajališta¹² time da je zamjenik ministrice gospodin Miljenko Kovač naveo sljedeće razloge:

»Vlada ostaje kod svog stava zato što kao što sam rekao tijekom rasprave, ovo je tek početak. Kad bi se radilo samo o ostavinama sigurno da ovakvoga prijedloga ne bi bilo. Podsjetit ću na plan u okviru reforme pravosuđa da se u nadležnosti javnih bilježnika prenesu i mnogi drugi predmeti iz sadašnje sudske nadležnosti čime bi se sudovi bitno rasteretili. Zato Vlada ostaje kod svog stajališta da ne prihvaća amandman.«

Nakon glasovanja utvrdjeno je da je amandman prihvaćen većinom glasova i to 44 glasa za, pet protiv i 37 suzdržanih.

Pri tome napominjemo da je Konačni prijedlog Zakona usvojen većinom od 77 glasova, protiv je bilo 6 glasova. Tri su bila suzdržana.¹³

Razlozi na kojima se temeljio amandman br. 8 zastupnika Mladena Godeka na članak 240. Konačnog prijedloga Zakona (v. supra) bili bi prihvatljivi u drugačijem konceptu ZN, onom koji ne bi bio utemeljen na onim razlozima koji su bili važniji ciljevi u donošenju cjelovitog ZN-a. To su u:

• namjeravanom rasterećenju sudova od rada na nespornim ostavinskim predmetima, dakle onim gdje ne postoji spor nasljednika glede ostavine. To rasterećenje omogućilo bi rad sudaca na drugim predmetima iz sudske nadležnosti, a istovremeno i ¹⁴
• ubrzalo ostavinski postupak. S pravom se može očekivati da će javni bilježnici moći u znatno kraćem vremenu završiti te (nesporne) postupke.

Pritom, bit će i više javnih bilježnika nego što je općinskih sudova odnosno sudaca koji u općinskim sudovima provode ostavinske postupke, pa će to pridonijeti i skraćenju trajanja postupaka.

Što činiti

U konceptu u kome je donesen ZN, donesena odredba članka 240. nije prihvatljiva iz niza razloga. Među njima su i ovi:

Usvajanje amandmana rezultiralo je time da u tekstu usvojenog Zakona o nasljeđivanju egzistiraju dvije suprotne odredbe. Dok članak 176. ZN-a određuje (nalaže) povjeravanje ostavinskih postupaka javnim bilježnicima, članak 240. tu odredbu relativizira i povjeravanje provodjenja ostavinskih postupaka javnim bilježnicima ostavlja na dispoziciju predsjednicima općinskih sudova. Takve dvije suprotne odredbe nije moguće, po našem mišljenju, pomiriti vjerodostojnim tumačenjem. Smatramo da su one u tom sukobu nesuglasne sa člankom 3. Ustava Republike Hrvatske o vladavini prava kao jednoj od najviših vrednota ustavnog poretka. Ona pored ostalog, zahtijeva i jasnoću zakona te, po našem mišljenju, isključuje suprotne odredbe u istom zakonu.

Zbog njihove suprotnosti s odredbom članka 3. Ustava, valjalo bi donošenjem Zakona o izmjenama Zakona o nasljeđivanju izmijeniti u Hrvatskom saboru odredbu članka 240. Ustava i vratiti ju u slogu u kom ju je sadržavao članak 240. KPZN-a (v. supra).¹³

Druga je mogućnost dovodjenja u pitanje ustavnosti odredbe članka 240. ZN-a zbog njegovog sukoba sa člankom 176. stavak 3. i drugim odredbama ZN-a o javnim bilježnicima.

Ustavni sud u svojoj praksi ne ocjenjuje neusklađenost propisa jednake pravne snage. Svojim odlukama odbija prijedloge za ocjenu ustavnosti i zakonitosti propisa jednake pravne snage, iako su suprotni.

Smatramo da takvo stajalište ne može biti isključivo, te da bi u njegovu nadležnost ipak išla ocjena te suprotnosti tada, kada bi se suprotnim rješenjima dvaju ili više zakona u istoj materiji dovodila u pitanje pravna sigurnost, što znači odredba čl. 3. Ustava o vladavini prava. Naime, tada bi iz takvih pravnih (a i stvarnih) posljedica dvaju međusobno suprotnih zakona, nastala povreda članka 3. Ustava o vladavini prava. To bi bio razlog za pokretanje postupka pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, te razlog za ukidanje takvih međusobno suprotstavljenih zakona bilo u cijelosti, bilo u dijelu u kojemu zbog tih suprotnosti vrijeđaju ovu ustavnu odredbu koja spada u najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske. Ona jamči, pored ostalog, i pravnu sigurnost. To znači ne samo jasnoću zakona, već i otklanjanje suprotnosti između zakona, a posebno uklanjanje različitih rješenja u biti smisleno iste zakonske materije. Pogotovo to vrijedi, kada je riječ o suprotnim odredbama istog zakona, koje se vjerodostojnim tumačenjem teško mogu »pomiriti«.

(3) Neki prividno (samo prividno) praktični razlozi takodjer dovode u pitanje odredbu članka 240. ZN-a. Naime, ako povjeravanje provodjenja ostavinskih rasprava, odnosno ostavinskog postupka javnim bilježnicima nije pravilo, već ono ovisi o ocjeni predsjednika općinskog suda tada (i kraj navedenih kriterija ) ocjena predsjednika suda hoće li sve ili određeni broj predmeta ili niti jedan predmet povjeriti na rad javnim bilježnicima, ipak ostaje arbitrarna, ili kao što to Ustavni sud u svojim brojnim odlukama navodi: arbitrarna i samovoljna. Pritom ne sumnjamo u pristup predsjednika općinskih sudova tom pitanju, ali već ta mogućnost dovodi do nejednakosti i javnih bilježnika, ali i građana koji sudjeluju kao stranke u ostavinskom postupku, dakle ustavnog načela jednakosti iz članka 14. Ustava, povredu načela jednakosti pred sudovima (članak 26. Ustava) jer takva odredba, prosuđujući ju posebno kroz zaštitu ustavnih prava i sloboda čovjeka i građanina, utemeljena na neprihvatljivom pravnom stajalištu, pogrešna je i moglo bi se u smislu ¹⁶ ustavnosudske prakse navesti da je: »...bez razboritog pravnog obrazloženja te da je moguće ocijeniti arbitrarnom i samovoljnom«.¹⁷

Mogu se razumjeti i razlozi koji su izneseni u raspravi o povjeravanju vodje- nja ostavinskih postupaka javnim bilježnicima. U nekim je sudovima isticano da za to nema potrebe, jer nemaju zaostataka. To sigurno vrijedi za određeni broj sudova. Medjutim, to bi bilo teško prihvatiti za veće sudove, posebno one s većim zaostacima. Tako, primjerice, zaostatak u ostavinskim predmetima u Općinskom sudu u Zagrebu, s obzirom na priljev prosječno iznosi 10.000 predmeta godišnje. Za to je, s obzirom na okvirna mjerila za rad sudova, a kraj takvog priljeva potreban rad od (aproksimativno) dvanaest sudaca godišnje. Ako bi se, s obzirom na nadležnost općinskog suda u ostavinskim postupcima, onu koja ostaje i tada ako bi se provodjenje ostavinskog postupka u pravilu povjeravalo javnim bilježnicima, broj potrebnih sudaca sveo primjerice na dva, tada bi deset drugih sudaca moglo raditi na spornim predmetima iz nadležnosti općinskog suda. To bi bilo itekako veliko oterećenje suda, a ubrzanje ostavinskih postupaka i time, ostvarivanje ustavnih prava građana. Tu spada i pravo na pošteno, što znači učinkovito, pravodobno suđenje (čl. 29. Ustava).

Sa stajališta pravne sigurnosti (opet vladavina prava), ali i poduzetništva kao jednog od temeljnih prava na kojima se zasniva poduzetnička sloboda (čl. 49. Ustava) može se dovesti u pitanje nije li i ta odredba Ustava povrijedjena (u nešto slobodnijem tumačenju), i tada kada se radi o javnim bilježnicima. Upitno je, naime, da li im je odredbom članka 240. osiguran jednaki pravni položaj na, ne doduše tržištu, ali u njihovoj člankom 176. ZN-a predviđenoj djelatnosti. Nisu li time ograničena njihova prava, ustavna prava? Ovdje ta prava čini zakonom predviđena djelatnost javnih bilježnika kao povjerenika sudova.

Ograničenja prava moraju se postići sa što manjim zadiranjem u ustavna prava građana. Odredba, kao što je članak 240. ZN-a, po našem se mišljenju, protivi i pravilu o razmjernosti ograničenja (članak 16. Ustava) kao općem ustavnom načelu18. Ograničenje bilo kojeg prava, a posebno ustavnog, uvijek mora biti iznimka. Za nju moraju postojati izuzetni razlozi. Takvih ovdje nema.

5. Nedopustivost (smatramo neustavnost) takvih ograničenja u odnosu izmedu članka 240. i članka 249. ZN-a uočit ćemo i ako usporedimo sljedeće:

• Odredbom članka 240. predsjednik općinskog suda ovlašten je da nakon ocjene stanja u »svom« sudu, odluči hoće li povjeriti bilo koji predmet, sve, neke ili nijedan, javnom bilježniku. On dakle, ne mora povjeriti nijedan predmet.
• Naprotiv, prema odredbi članka 249. ZN-a javni bilježnik ne smije, osim iz osobito opravdanih razloga, o čemu odlučuje sud koji mu je povjerio posao, odbiti povjereni posao. Ako ga odbije, sud ga može kazniti novčanom kaznom, primjenjujući na odgovarajući način odredbe Ovršnog zakona o kazni. On dakle, mora prihvatiti povjereni mu ¹⁹

Smatramo da tom odnosu članka 240. i 249. nije potreban još posebni komentar.

6.  Nije ni nevažna ni bez značaja činjenica da nova nadležnost javnih bilježnika zahtijeva i sljedeće:

• Javni bilježnici u niz slučajeva neće moći sami ili s istim osobljem (..... i drugo osoblje) obavljati posao iz novih nadležnosti. Oni će vjerojatno u najvećem broju slučajeva, tražiti povećani broj kadrova.
• Neki dijelovi namještaja npr. oni potrebni za pismohranu (arhivu) javnog bilježnika, a i primanje za čuvanje gotovog novca, vrijednosnih papira, dragocjenosti, štednih knjižica i drugih važnih isprava (čl. 199. st. 2. ZN-a), zatim za čuvanje javnobilježničkih spisa koji se odnose na provodjenje ostavinskog postupka, bit će neophodni, te će ih biti potrebno nabaviti, što će izazvati ne male izdatke. Kako će javni bilježnici, bez obzira gdje im je službeno područje, znati treba li to nabaviti ili ne, da li se izložiti takvim izdacima ili ne. Ni tamo gdje im bude povjeren najveći broj ili svi ostavinski predmeti, nemaju sigurnost da će se to nastaviti. To povjeravanje »posla« predsjednik općinskog suda može u svako doba prekinuti. Ne može oduzeti, povjerene predmete (argumentum iz čl. 249. ZN-a), ako se postupci provode u redu. Ovlašten je, međutim, po svojoj slo- bodonoj ocjeni, prekinuti povjeravanja.

To sliči izmjenama zakona kojima se retroaktivno mijenjaju određena prava bez pretpostavki iz članka 89. Ustava kada je dopušteno povratno djelovanje zakona. Ovdje nije riječ o povratnom djelovanju zakona, ali bi mogla biti riječ o svojevrsnom neustavnom ograničavanju ustavnih prava (prisila na nabavu određene imovine), a zatim prestanak potrebe, a time i svakog, pa i gospodarskog interesa za njezino vlasništvo, što bi u cjelokupnosti moglo značiti povredu članka 16., članka 48. i 50. Ustava.

U tom smislu indikativna je odluka Ustavnog suda br. U-l-1156/1999. od 26. siječnja 2000., u kojoj je pored ostalog kao razlog ukidanja članka 8. stavka 1. i dijela odredbe članka 25. stavka 1. točka 5. Zakona o ograničavanju uporabe duhanskih proizvoda rečeno i ovo:

»Sud je našao da je zakonska mjera koja se sastoji u zabrani jedne do tada legalne gospodarske djelatnosti, a da se istodobno nije ostavio razuman rok u kojem bi se pogođeni subjekti mogli prilagoditi novonastalim uvjetima poslovanja, suprotna gospodarskom ustroju Republike Hrvatske. To stoga što je sporna mjera, propisana člankom 8. stavak 1. Zakona, stvorila situaciju koja narušava pravičnu ravnotežu koja mora postojati između zaštite poduzetničkih sloboda i vlasničkih prava, s jedne strane i zahtjeva za ostvarenjem radi zaštite zdravlja ljudi, s druge strane. Poduzetnicima je.... nametnut individualan i prekomjeran teret koji bi se mogao kompenzirati samo propisivanjem razumnoga vremenskog roka dovoljno dugog za prilagodbu novim uvjetima poslovanja ili pak propisivanjem prava na naknadu štete.«²⁰

Da li bi u situaciji u kojoj se javnim bilježnicima najprije povjerava vođenje ostavinskih postupaka, pa oni uređuju i kadrovski i materijalno sve što je potrebno, također mogao, ako predsjednik suda odluči da više ne povjerava provođenje ostavinskih postupaka, dati takav razuman rok u kome bi se kompenzirali njihovi izdaci. Smatramo da takva ideja nije prihvatljiva, ali smo to naveli stoga kako bi prikazali svu »bolest« novonastale suprotnosti unutar istog zakona.²¹

Kako dalje

(Difficile est legem (non) scribere ili difficile est satiram non scribere - luvenal) Smatramo da se ni tumačenjem, ali ni vjerodostojnim tumačenjem (za koje bi bilo teško naći uporište), ne mgou »pomiriti« te tako suprotne odredbe. Po našem mišljenu bilo bi ih moguće ukloniti iz pravnog poretka na jedan od sljedeća dva načina:

• Prvi za koji se zalažemo, a to je da Vlada Republike Hrvatske podnese Hrvatskom saboru (ili pak netko od drugih ovlaštenih predlagača zakona) prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nasljeđivanju, za izmjenu članka 240. u slog kakav je bio u članku 240. KPZN (v.supra). Vjerujemo da bi Hrvatski sabor, ako se razmotre svi argumenti zbog kojih bi se takva izmjena članka 240. zahtijevala, bio voljan o tome raspraviti.
• Drugi, da se Ustavnom sudu Republike Hrvatske podnese zahtjev (čl. 35.Ustavnog zakona), prijedlog (čl. 37. st. 1. Ustavnog zakona) ili da Ustavni sud sam (čl. 37. st. 2. Ustavnog zakona) pokrene postupak ocjene suglasnosti čl. 240. ZN-a s već naprijed spomenutim odredbama Ustava.

Prvi bi način mogao biti znatno brži. Problem bi bio razriješen u razdoblju vakacije zakona, naime, u razdoblju od stupanja na snagu ZN-a dakle 2. travnja 2003. do njegove primjene 2. listopada 2003. Bilo bi to svrsishodnije. Spriječilo bi ako Hrvatski sabor ne pristupi raspravljanju o takvoj promjeni, značajne posljedice eventualne ukidne odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske. Njih bi izbjegli pravodobnom intervencijom Hrvatskog sabora u odredbu članka 240. ZN-a.

Riječ ima dakle Hrvatski sabor.

1 Za Zakon o nasljeđivanju koristimo u ovom članku kraticu: ZN
2 Kada u ovom radu navodimo broj članka bez naznake propisa, tada se taj broj odnosi na odgovarajući članak Zakona o nasljeđivanju (ZN).
3 Za taj Zakon koristimo kraticu: DZN.
4 SI. I. SFRJ, br. 12/65, pročišćeni tekst br. 42/65 ispr. SI. I. SFRJ br. 44/65 i br. 47/65, prestanak važenja nekih odredbi u SI. I. SFRJ, br. 43/82 i 78/2, zatim preuzimanje kao republičkog zakona u Nar. nov., br. 52/71, dopune u Nar. nov., br. 47/78, te Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske,UT11/1993. i U-l-904/95 Nar. nov., br. 56/00.
5 V. o tome i Zlatan Stipković: »O nekim promjenama u našem nasljednom pravu de lege ferenda,« Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, br. 1/01, str. 45.
6 Primjer je i članak Vlade Belaja: »Raskid ili izmjena ugovora o doživotnom udržavanju zbog promijenjenih okolnosti«, Pravni vjesnik Pravnog fakulteta Sveučilišta J.J. Strossmayera u Osijeku, br. 3-4/2001, str. 9.
7 V. o tome naš članak: »O nekim važnijim odredbama Prijedloga zakona o nasljeđivanju« II. dio Infor-mator, br. 5044-5045 od 10. i 13. 7. 2002.
8 Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave, Zagreb, studeni 2002.,
9 Str. 84. KPZN-a
10 Fonogram s iste sjednice (255/1).
11 Fonogram str. 255/2
12 Fonogram str. 255/3.
13 Fonogram str. 255/4.
14 Kako ne raspolažem točnim statističkim podacima, to iznosim približne. Naime, godišnji priljev ostavina u svim sudovima iznosi oko 60.000. Smatramo da je sporno najviše petnaest posto.
15 Vidjeti o tome naš Komentar Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, Narodne novine, Zagreb, 2002. str. 104.
16 Primjerice, broj sudaca, savjetnika i pripravnika, broj i duljina trajanja zaostalih predmeta i slično.
17 V. naš rad iz bilješke 15. i tamo citirane odluke Ustavnog suda (str. 203.)
18 V. o tome Siniša Rodin: Načelo proporcionalnosti - porijeklo, ustavno utemeljenje i primjena, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, br. 1-2/2000., str. 31.; Ivan Šprajc: Načelo razmjernosti kao načelo ustavnog ranga«, Informator, Zagreb, br. 4798 od 1. ožujka 2000., str. 20.; te Nevenka Šemhorst: Pravno uredjenje i primjena načela razmjernosti u praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske, Informator, Zagreb, br. 5030 od 22. svibnja 2000., str. 7.
19 Riječ: »posao« upućuje na odredjeni način na bit riječi: »poduzetništvo«.
20 V. Odluku Ustavnog suda U-l-1156/99 od 26. 1. 2000. u Narodnim novinama, br. 14/00.
21 Ovdje ćemo za potrebe ovog članka bez obzira na neke nedosljednosti u nomotehnici, u pravnim standardima u tekstu čl. 240. Zakona, pa tek uzgredno spominjemo sintagme »svom sudu«, »sjedište kancelarije u sjedištu konkretnog suda« jer Zakon o javnom bilježniku ne pozna takve izraze već: »službeno područje« javnog bilježnika i »o- bavljanje djelatnosti u javnobilježničkom uredu«.