1. Uvod
Zakon o radu^[1] (u nastavku teksta: ZR) zakonje općeg značenja. To znači da se radni odnosi uređuju u osnovi tim Zakonom i odredbe toga Zakona odnose se na sve subjekte radnog prava, osim ako posebnim zakonom nije drukčije uređeno. Ako postoji poseban zakon, primijenit će se, dakle, taj poseban (specijalni) zakon, tj. u svim slučajevima u kojima takvi i slični zakoni imaju posebne odredbe o pravima i obvezama radnika, te specifične odredbe imat će prednost pred propisima ZR-a.

S obzirom na to da je prema svojoj gospodarskoj snazi radnik, u pravilu, slabija stranka takvog ugovora, Zakon o radu ima i zaštitnu funkciju. Takva njegova funkcija vidljiva je i kroz posebne odredbe koje uređuju odgovornost za naknadu štete iz radnog odnosa. Primjeri za to su Zakon o državnim službenicima (u nastavku teksta: ZDS)^[2] i Zakon o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (u nastavku teksta: ZSOS)^[3]. Jasno, takvi propisi postoje i u drugim područjima rada - sudstvu, državnom odvjetništvu, policiji^[4], školstvu, pomorstvu, zdravstvu, javnim službama i slično.

Čitatelj mora imati na umu i vremensko važenje propisa. Rad je pisan na osnovi odredaba zakona i drugih propisa koji vrijede u vrijeme predaje rukopisa nakladniku (srpanj 2015.). Ako se činjenična i pravna situacija odnosi na vrijeme koje ti propisi ne obuhvaćaju, potrebno je svakako konzultirati tada mjerodavne propise.

S obzirom na to da u materiji popravljanja štete ZR upućuje na primjenu općih propisa obveznog prava (čl. 111. st. 2. ZR-a), što u pravilu znači, Zakona o obveznim odnosima (u nastavku teksta: ZOO)^[5], ovaj rad ima samo neke kratke naznake povezane s materijom popravljanja štete, pa čitatelja upućuje na propise koji u ZOO-u uređuju tu materiju, a rad se u osnovi bavi pitanjima odgovornosti za štetu koja proizlaze iz ZR-a.

1.1. Općenito o vrstama odgovornosti iz radnog odnosa
Postoje različite vrste odgovornosti iz radnog odnosa. To su: 1. moralna odgovornost, 2. odgovornost za štetu, 3. stegovna (disciplinska), 4. prekršajna i 5. kaznena odgovornost.

Za ispunjavanje obveza preuzetih ugovorom o radu ponajprije postoji moralna odgovornost. Ona svoj pravni izričaj dobiva kroz odredbu članka 4. ZOO-a, prema kojoj su se sudionici obveznih odnosa u zasnivanju tih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Zakon o obveznim odnosima također kao načela propisuje i dužnost suradnje ugovornih strana radi potpunog i urednog ispunjenja obveza i ostvarivanja prava u tim odnosima (čl. 5.), dužnost ispunjenja obveze (čl. 9.), zabranu zlouporabe prava (čl. 10.), zabranu prouzročenja štete (čl. 8. toga Zakona) i dr. Spomenuta načela ZOO-a u radnom odnosu primjenjuju se na temelju članka 8. st. 4. ZR-a, prema kojem se na sklapanje, valjanost, prestanak ili drugo pitanje u svezi s ugovorom o radu, kolektivnim ugovorom ili sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, a koje nije uređeno ZR-om ili drugim zakonom, primjenjuju, u skladu s prirodom toga ugovora, opći propisi obveznoga prava. Opći propis obveznog prava je ZOO.

Za povredu obveze iz ugovora o radu postoji i odgovornost za štetu ugovornih strana (poslodavca i radnika). O tome ZR sadržava odredbe u člancima 107.-111. Pritom postoji obveza jedne strane drugoj da, u pravilu, u potpunosti popravi nastalu štetu (čl. 1090. ZOO-a), i to u svim oblicima (čl. 346. st. 1. ZOO-a).

Zakon o radu nema izričitih odredaba o stegovnoj (disciplinskoj)odgovornosti radnika kao obliku javnopravne odgovornosti za obavljanje obveza preuzetih ugovorom o radu. Dakle, disciplinska odgovornost oblikovana prema uzoru na kazneno pravo i kazneni postupak u ZR-u ne postoji. To je i prirodno jer bi takvo propisivanje odgovornosti radnika bilo suprotno privatnopravnoj (građanskoj, civilističkoj) ugovornoj koncepciji radnih odnosa u kojoj ne postoji kvazikaznena odgovornost radnika u javnopravnom smislu, već postoji odgovornost za ispunjavanje obveza preuzetih ugovorom o radu.^[6] To, dakako, ne znači da ne postoji odgovornost radnika za povrede obveza iz radnog odnosa. Što se smatra obvezama radnika iz radnog odnosa, propisano je člankom 7. st. 1. ZR-a. Sankcija za povredu obveze iz ugovora o radu je otkaz ugovora o radu.^[7] I prouzročenje štete na radu ili u svezi s radom može biti opravdan razlog za otkaz ugovora o radu, primjerice uništavanje imovine poslodavca, prouzročenje manjka.^[8]

Pravo na otkaz pripada i radniku. Prema tome, otkaz može biti specifična sankcija radnog prava za poslodavca koji krši prava radnika iz ugovora o radu, a koji time gubi (dobrog) radnika.

Prema ZR-u, ne postoje posebna disciplinska tijela (disciplinske komisije), kakva su za odlučivanje o disciplinskoj odgovornosti radnika postojala prema propisima koji su vrijedili prije stupanja na snagu prvog Zakona o radu, koji je donesen 1995., već činjenice o postojanju radnikova skrivljenog ponašanja utvrđuje i ugovor otkazuje poslodavac ili osoba koju on za to ovlasti (čl. 131. ZR-a).

Ima, međutim, propisa koji za utvrđivanje stegovne (disciplinske) odgovornosti radnika propisuju poseban postupak i posebna tijela koja o tome odlučuju. To su, primjerice, Zakon o državnim službenicima^[9] i Zakon o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske. Budući da su ti propisi specifični u odnosu na ZR kao opći zakon, to će se postupak u takvim slučajevima provesti i odluka o stegovnoj odgovornosti donijeti ponajprije primjenom tih posebnih propisa.

Poslodavac i radnik mogu drugoj strani iz ugovora o radu odgovarati prekršajno i kazneno. U tom slučaju primijenit će se propisi prekršajnog i kaznenog materijalnog i postupovnog prava.

1.2. O odgovornosti za štetu iz radnog odnosa i njezinu zakonskom uređenju
Odgovornost za štetu iz radnog odnosa poseban je oblik odgovornosti radnika prema poslodavcu, poslodavca prema radniku te odgovornost poslodavca, a ponekad i radnika prema trećoj osobi kao oštećeniku. Posebne propise o tom obliku odgovornosti za štetu između poslodavca i radnika sadržavaju članci 107.-111. ZR-a, koji imaju značenje općeg propisa radnog prava.

Odgovornost za štetu u suvremenoj pravnoj teoriji određuje se kao obvezni odnos u kojemu je jedna strana obvezna popraviti prouzročenu štetu drugoj strani, a druga je strana ovlaštena zahtijevati takav popravak.^[10] U svezi s deliktnom odgovornošćučlankom 8. ZOO-a propisana je opća obveza da se drugome ne smije nanositi šteta (alterum non laedere) - svatko je dužan uzdržati se od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta. To načelo primjenjuje se u radnom pravu pozivom na članak 8. st. 4. ZR-a.

Opće propise o odgovornosti za štetu sadržava, pak, ZOO. To su propisi o predugovornoj (čl. 251.), ugovornoj (čl. 342.-349.) i izvanugovornoj odgovornosti za štetu (čl. 1045.-1084. te čl. 1107.-1109. ZOO-a). Taj Zakon sadržava i odredbe o načinu popravljanja imovinske (čl. 1085.-1098.) i neimovinske štete (čl. 1099.-1106. ZOO-a). Naime, u svakodnevnom životu uobičajilo se govoriti o naknadi štete i pritom se po pravilu misli i na odgovornost za prouzročenje štete (čl. 1045. i sl. ZOO-a) i načine njezina popravljanja (čl. 1085. i sljedeći ZOO-a).^[11]

Zakon o radu sadržava, u člancima 107.-111., posebne propise koji uređuju pitanja odgovornosti za štetu između poslodavca i radnika nastale tijekom radnog odnosa. To zato što je ugovor o radu (locatio conductio operarum) poseban oblik obveznopravnog ugovora. Predmet ugovora je radnikov rad, koji je on obvezan osobno obavljati prema uputama poslodavca danima u skladu s prirodom i vrstom rada, a poslodavac mu je za obavljeni rad obvezan isplatiti plaću (čl. 7. ZR-a).

Na pitanja koja se odnose na odgovornost za štetu, a koja nisu uređena ZR-om primjenjuju se opći propisi obveznog prava (čl. 8. st. 4. ZR-a). To, dakle, znači da ZR kao poseban propis ima prednost pred općim propisima o odgovornosti za štetu, ali ako ZR nema posebnih odredaba, onda valja primjenjivati, kad je riječ o naknadi štete, i propise o odgovornosti koje, ponajprije, sadržava ZOO.

Zakon o radu sadržava, dakle, neka posebna pravila o odgovornosti radnika i poslodavca. No, taj Zakon uopće nema odredabao načinu popravljanja štete, tj. o naknadi štete u njezinu užem smislu. Način popravljanja imovinske štete uređen je člancima 1085.-1098. i neimovinske štete člancima 1099.-1106. ZOO-a, koje se primjenjuju na temelju članka 8. st. 4. ZR-a.

Štetu može pretrpjeti poslodavac zbog postupka radnika i radnik zbog postupka poslodavca. Međutim, zbog postupka radnika štetu mogu pretrpjeti i treće osobe. Odgovornost poslodavca i radnika trećemu u takvom slučaju uređuju članci 1061. i 1062. ZOO-a.

1. odgovornost za štetu (radnika poslodavcu, poslodavca radniku i poslodavca i/ili radnika trećoj osobi) i

2. neke osnovne informacije o popravljanju štete (imovinske i neimovinske).

2.1. Općenito o odgovornosti prema propisima ZR-a
Zakon o radu uređuje materiju naknade štete iz radnog odnosa u 14. glavi, člancima 107.-111.

1. odgovornost radnika za štetu prouzročenu poslodavcu (čl. 107. ZR-a), 2. unaprijed određeni iznos naknade štete (čl. 108. ZR-a), 3. regresna odgovornost radnika (čl. 109. ZR-a), 4. smanjenje ili oslobođenje radnika od obveze naknade štete (čl. 110. ZR-a) te 5. odgovornost poslodavca za štetu prouzročenu radniku (čl. 111. ZR-a). U prva četiri nabrojena slučaja uređuje se, dakle, odgovornost radnika prema poslodavcu. U petom slučaju propisuje se, pak, odgovornost poslodavca prema radniku.^[12]

2.2. O neodgovarajućem pravnom nazivlju
Možemo primijetiti da naziv 14. glave ZR-a -Naknada štete u osnovi ne odgovara u potpunosti sadržaju spomenutih propisa, jer oni uređuju odgovornostza štetu iz radnog odnosa, a u smislu popravljanja štete (tj. naknade štete u užem smislu) upućuju, poput članka 8. st. 4. i 111. st. 1. ZR-a, na opće propise obveznog prava, dakle, ZOO.

Pri izboru naziva te glave ZR-a očito je prevladala logika uobičajenog naziva - naknada štete kao šireg pojma i za odgovornost i popravljanje štete. No, pri možebitnim promjenama ZR-a tu bi glavu Zakona valjalo preimenovati i nazvati je u skladu s njezinim bitnim sadržajem - Odgovornost za štetu.

3.1. Odgovornost radnika za štetu prouzročenu poslodavcu (čl. 107. ZR-a)
Već smo u uvodu rekli da odgovornost radnika za štetu prouzročenu poslodavcu proizlazi iz temeljenih obveza radnika prema poslodavcu, prema kojima je radnik obvezan postupati prema uputama koje poslodavac daje u skladu s prirodom i vrstom rada odnosno osobno obavljati preuzeti posao (čl. 7. st. 1. ZR-a).

Odgovornost radnika za štetu prouzročenu poslodavcu uređuje članak 107. ZR-a.^[13] 

Prema propisu članka 107. st. 1. ZR-a, odgovaraju samo radnici u radnom odnosu (čl. 10. st. 1. ZR-a). Prema tom propisu ne odgovaraju radnici koji obavljaju rad po ugovoru o djelu (čl. 590.-619. ZOO-a) ili prema nekom drugom ugovoru građanskog prava. Dakako, i radnici koji obavljaju poslove prema ugovoru o djelu ili prema nekom drugom ugovoru građanskog prava odgovaraju naručitelju kao specifičnom poslodavcu za štetu, no njihova se odgovornost temelji na općim propisima obveznog prava, dakle ponajprije na onima koji reguliraju ugovornu odgovornost za štetu (čl. 342.-349. ZOO-a), ali dakako i na propisima koji uređuju izvanugovornu odgovornost za prouzročenje štete (čl. 1045.-1110. ZOO-a).

3.1.1. Pretpostavke odgovornosti
U stavku 1. članak 107. ZR^[14] propisuje pretpostavke uz koje postoji odgovornost radnika. To su:

1.šteta mora biti prouzročena poslodavcu na radu odnosno u svezi s radom. Pod pojmom štete prouzročene na radu valja razumjeti onu štetu koju je prouzročio radnik koji je u radnom odnosu (čl. 10. ZR-a) poslodavcu, a riječ je o šteti koja je prouzročena na poslovima koji su ugovorom o radu određeni (ugovoreni) kao obveza radnika prema poslodavcu. Pod pojmom štete u svezi s radom valjalo bi razumjeti takvo djelovanje radnika koje prelaze sklop poslova i zadaća koje on uobičajeno obavlja, tj. onih koje su predviđene ugovorom o radu, pa i izvan radnog vremena, ali se radi o takvim postupcima ili propuštanjima (činjenjima ili nečinjenjima radnika) koji su u funkcionalnoj svezi s radnopravnim položajem radnika. Mora, dakle, postojati pravno odgovarajuća (adekvatna) uzročna veza između činjenice radnopravnog položaja radnika kod poslodavca, njegova ponašanja i nastale štete.

2. Šteta mora nastati krivnjom radnika, uz uvjet da se stupanj te krivnje može označiti kao namjera ili krajnja nepažnja.

Pojmove namjere i nepažnje nalazimo u članku 1049. ZOO-a. Tom odredbom ZOO-a propisano je da krivnja postoji kad je štetnik prouzročio štetu namjerno ili nepažnjom. Taj opći propis odštetnog prava ne određuje sadržaj tih pojmova. Zato smisao tih pojmova valja potražiti u pravnoj teoriji i sudskoj praksi.

Namjera(dolus) oblik je krivnje koji se određuje subjektivno i postoji kad je radnik svjestan da će svojom radnjom ili propuštanjem izazvati štetu, tj. kad hoće uzrok i posljedicu. U pravnoj teoriji namjera se označuje s dva stupnja: a) dolus directus - kad se hoće i želi nastupanje štete i b) dolus eventualis - kad postoji svijest o mogućnosti nastupanja štetnih posljedica pa se pristaje na njihovo nastupanje. To teoretsko razlikovanje nema praktičnih posljedica jer radnik odgovara za svaki stupanj namjere (dolus).

Nepažnja(culpa) teoretski se također, najčešće, dijeli na dva stupnja:

a) krajnja nepažnja^[15] (culpa lata) postoji kad se radnik ponaša kako se ne bi ponašao prosječno pažljiv radnik. O krajnjoj nepažnji riječ je kad je štetnik u svom postupanju zanemario i onakvu pažnju koja se može očekivati od svakoga čovjeka prosječnih sposobnosti.^[16] Tako je primjerom krajnje nepažnje ocijenjen propust bankarskog službenika koji nije valjano provjerio identitet osobe kojoj je isplatio štedni ulog^[17], zatim vožnja brzinom od 70 km/h po vlažnom i skliskom putu^[18] i drugi.^[19]

b) obična nepažnja (culpa levis) postoji ako radnik nije primijenio pažnju dobrog stručnjaka ili gospodarstvenika.

Razlikovanje stupnjeva nepažnje bitno je pri ocjeni odgovornosti radnika jer radnik odgovara za krajnju, ali nikada ne odgovara za običnu nepažnju.

Pojam krivnje na koji upućuje članak 107. st. 1. ZR-a, valja tumačiti povezano s odredbom članka 1045. ZOO-a. Prema članku 1045. st. 1. ZOO-a, tko drugome prouzroči štetu, dužan je nadoknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, a prema stavku 2. istog članka predmnijeva se obična nepažnja (culpa levis). Tom odredbom ZOO-a propisuje se načelo predmnijevane (presumirane) krivnje. Dakle, prema samom zakonu smatra se (predmnijeva, presumira) da je štetnik odgovoran za nastalu štetu. Na štetniku je, dakle, teret dokaza da je šteta nastala bez njegove krivnje. Takva odredba djelomično olakšava položaj oštećenika jer je na odgovornoj osobi da dokaže da na njoj nema krivnje. Zašto kažemo da odredba djelomično olakšava položaj oštećenika. Predmnijeva se (presumira) samo obična nepažnja, a ne i krajnja nepažnja i namjera, stupnjevi odgovornosti o kojima ovisi hoće li radnik odgovarati za štetu ili ne.

Radnik zbog razlikovanja između presumirane i dokazne krivnje odgovara poslodavcu za štetu prema kriteriju dokazne krivnje, jer se krajnja nepažnja i namjera radniku moraju dokazati. Teret dokazivanja krivnje u stupnju krajnje nepažnje ili namjere je na poslodavcu (čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku^[20] - u nastavku teksta: ZPP).

Kad bi radnik odgovarao i za običnu nepažnju, što je odredbom članka 107. st. 1. ZR-a isključeno, teret dokaza bio bi na radniku.

U biti, iste pretpostavke za odgovornost radnika propisuju i posebni propisi, primjerice članak 116. st. 1. ZDS-a i članak 194. ZSOS-a. I u tim slučajevima odgovornost radnika državi kao poslodavcu postoji ako je šteta nastala krivnjom radnika, a uz pretpostavku da se stupanj te krivnje može ocijeniti kao namjera ili krajnja nepažnja.

Osobe koje nisu u radnom odnosu u težem su pravnom položaju nego radnici. Već smo rekli da oni ne odgovaraju poslodavcu za štetu prema članku 107. ZR-a. To zato što se taj propis odnosi samo na osobe (radnike) u radnom odnosu i samo njih štiti. Osobe koje nisu u radnom odnosu, a za nekoga obavljaju određene poslove (primjerice, prema ugovoru o djelu), naručitelju (dakle, poslodavcu u širem smislu te riječi) odgovaraju prema općim propisima obveznih odnosa, tj. na njih se izravno primjenjuje članak 342., 1045. i sljedeći ZOO-a. Krivnja izvoditelja radova (radnika u širem smislu riječi) predmnijeva se (presumira), tj. na njima je da naručitelju radova (poslodavcu u širem smislu riječi) dokažu da je šteta nastala bez njihove krivnje. Te osobe odgovaraju, dakle, i za običnu nepažnju i na njima je teret dokazivanja. Ako takva osoba dokaže da nije odgovorna, jer šteta nije posljedica obične nepažnje, na naručitelju će pak biti teret dokaza da je šteta posljedica krajnje nepažnje ili namjere izvoditelja radova. Pritom valja imati na umu i moguće posebne odredbe o odgovornosti izvoditelja radova koje sadržava ZOO u odnosu na pojedine ugovore.

3.Treća pretpostavka odgovornosti radnika za štetu je nastanak (postojanje) štete. 

Prema članku 1046. ZOO-a^[21], šteta je:

a) umanjenje nečije imovine (obična šteta)

b) sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i

c) povreda prava osobnosti (u svezi s čl. 19. ZOO-a).

Štete pod a) i b) su imovinske, a šteta pod c) je neimovinska. Ti oblici štete mogu se kumulirati.

Zahtjev da se ukloni opasnost štete uređen je člankom 1047. Nadalje, svatko ima pravo zahtijevati od suda ili drugog nadležnog tijela da naloži prestanak radnje kojom se povrjeđuje pravo njegove osobnosti i uklanjanje njome izazvanih posljedica (čl. 1048.). 

Štete se mogu pojaviti kao: 1. imovinske (prema ZOO/91^[22]: materijalne) i neimovinske (prema ZOO/91: nematerijalne) štete; 2. obična šteta (pozitivna šteta, damnum emergens) i izmakla korist (negativna šteta, lucrum cessans) i 3. postojeće štete ili buduće štete.

Novost je da se ZOO koristi izrazom imovinska i neimovinska šteta, kojima su zamijenjeni izrazi materijalna i nematerijalna šteta koji su u uporabi prema ZOO/91. Sa stajališta prakse posebno je važna podjela na imovinsku i neimovinsku štetu jer postoje različiti načini popravljanja tih šteta.^[23]

[1] Zakon o radu (Nar. nov., br. 93/14).
[2] Zakon o državnim službenicima (Nar. nov., br. 92/05, 107/07, 13/08, 34/11, 49/11, 150/11, 34/12, 49/12 - proč. tekst, 37/13, 38/13 i 1/15). Milković, Darko: Odgovornost službenika za povredu službene dužnosti,Radno pravo, br. 6/05, str. 58-68.
[3] Zakon o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 73/13).
[4] Juras, Damir: Odgovornost policijskih službenika i prestanak službe prema Zakonu o policiji, Informator, br. 5970 (2011.), str. 9.
[5] Zakon o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 35/05, 41/08 i 125/11). [6] Knežević, Nikola: Uz Prijedlog zakona o radu - neki pravni problemi, Informator, br. 4141 od 13. studenoga 1993., str. 20, navodi da Prijedlog zakona ne poznaje disciplinski postupak oblikovan prema uzoru na kazneni postupak kao neprimjeren privatnopravnoj i tržišnoj prirodi radnog odnosa. Istu tezu iznosi i Dragan Bolanča u članku:Posebnosti suspenzije pomoraca u hrvatskom radnom i pomorskom pravu, Pravo u gospodarstvu (1995.), 11-12, str. 833.
[7]Crnić Ivica: Otkaz ugovora o radu - s iscrpnom sudskom praksom, biblioteka Pravo 79, Zagreb: Organizator, 2013.; Milković, Darko: Aktualnosti kod otkaza ugovora o radu, Crnić et al., Aktualnosti radnog prava, Zagreb, Organizator, 2011., str. 55-79.
[8]Dugonjić, Sabina: Otkaz ugovora o radu zbog uzrokovanog manjka. Hrvatska pravna revija, 13(2013.),12; str. 30-33.
[9] Potočnjak, Željko: Posebnosti radnih odnosa državnih službenika. Aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse: građansko, trgovačko, radno i procesno pravo u praksi: Godišnjak, 2005., str. 211-274.
[10]Vedriš, Martin; Klarić, Petar (u nastavku teksta: Vedriš - Klarić).Građansko pravo. 7. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Zagreb, Narodne novine, 2003., str. 547.
[11] O odgovornosti za štetu i načinu popravljanja štete opsežno u Crnić, Ivica: Odštetno pravo,2. bitno izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Zagreb: Zgombić i partneri, 2008.; Frntić, Domagoj Franjo: Naknada štete, u Čavrak, Darko et al., Detaljni komentar novog Zakona o radu, Zagreb, Radno pravo, 2014., str. 379-395.
[12] Frntić, Domagoj Franjo: Naknada štete u radnom odnosu s osvrtom na oblike odgovornosti. Radno pravo, br. 5 (2011.), str. 24-32.
[13]Dugonjić, Sabina: Odgovornost radnika za štetu prouzročenu poslodavcu - neka razmišljanja s osvrtom na sudsku praksu. Aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse: građansko, trgovačko, radno i procesno pravo u praksi: Godišnjak – 19 (2012.); str. 585-594.; Dugonjić, Sabina: Pojedini slučajevi i neka pitanja u vezi s naknadom štete radnika prema poslodavcu. Radno pravo, br. 4 (2013.); str. 3-13.
[14] Sudsku praksu u primjeni propisa o odgovornosti radnika poslodavcu vidjeti u Crnić Ivica: Zakon o radu - primjena u praksi. 3. izd., biblioteka Pravo 76, Zagreb, Organizator, 2012., str. 159-163.
[15] Krajnja nepažnja u teoriji se naziva i gruba nepažnja.
[16] Tako VsRH u odluci Rev-1762/80 od 27. siječnja 1981. PSP-19/80. [16] PSP = Pregled sudske prakse, izdanje Vrhovnog suda Hrvatske, prvi broj označuje redni broj publikacije, broj iza kose crte stranicu u tom izdanju.
[17] VsRH, Rev-1204/88 od 13. prosinca 1988., Informator, br. 3802.
[18] VsRH, Rev-1762/80 od 27. siječnja 1981. PSP-19/80.
[19] O primjerima krajnje nepažnje zabilježenima u sudskoj praksi više vidjeti Crnić, Ivica: Zakon o obveznim odnosima. 5. izd., biblioteka Pravo 80, Zagreb, Organizator, 2012., komentar uz čl. 1049. ZOO-a.
[20] Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst i 25/13.
[21]O vrstama šteta: Crnić, op. c., komentar uz čl. 1046. ZOO-a.
[22] Zakon o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01).
[23] Crnić, Ivica: Utvrđivanje iznosa novčane naknade neimovinske štete, Zagreb, Organizator, 2013.