I. Uvod
Trenutno važeći Zakon o sigurnosti prometa na cestama (u nastavku teksta: ZSPC) stupio je na snagu prije nešto više od šest godina odnosno 17. lipnja 2008. godine, objavljen je u Nar. nov., br. 67/08, a nakon čega je u više navrata mijenjan i dopunjavan, i to Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o sigurnosti prometa na cestama iz 2011. godine (Nar. nov., br. 74/11) i istoimenim Zakonom iz 2013. godine (Nar. nov., br. 80/13), kao i Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3084/2008, U-I-3419/2008 od 7. travnja 2010. godine (Nar. nov., br. 48/10) te Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-I-323/2009 i dr. od 20. prosinca 2013. godine (Nar. nov., br. 158/13), kojima su pojedine odredbe ZSPC-a i ukinute. Međutim, i unatoč takvim višekratnim izmjenama i dopunama ukazala se potreba za dodatnim intervencijama u tekst ZSPC-a, što je za posljedicu imalo donošenje najnovijeg Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sigurnosti prometa na cestama, objavljenog u Nar. nov., br. 92/14 (stupio na snagu 5. kolovoza 2014. godine - u nastavku teksta: Zakon o izmjenama). Analizirajući odredbe Zakona o izmjenama, nameće se zaključak kako bi njegovi osnovni ciljevi bili daljnje usklađivanje ZSPC-a s pravnom stečevinom Europske unije, osiguranje višeg stupnja sigurnosti vozača i drugih sudionika u prometu na cestama, zatim osiguranje primjerenog kažnjavanja počinitelja prekršaja kojima je izazvana prometna nesreća, te popunjavanje postojećih pravnih praznina u odredbama ZSPC-a. Osim toga, te izmjene i dopune imaju za posljedicu i potrebu usklađivanja Pravilnika o registraciji i označavanju vozila¹ s odredbama Zakona o izmjenama, a za što je propisan rok od šest mjeseci od dana njegova stupanja na snagu, te da je u prijelaznoj odredbi članka 30. Zakona o izmjenama propisano da će se postupci povodom zahtjeva za izdavanje vozačkih dozvola i zahtjeva za registraciju i označavanje motornih i priključnih vozila, započeti prije njegova stupanja na snagu, dovršiti prema odredbama ZSPC-a, važećim prije Zakona o izmjenama.

II. Značajnije izmjene i dopune
Zakon o izmjenama donosi bitne te manje bitne novine, koje bismo mogli nazvati i kozmetičkim intervencijama u tekst Zakona, gdje posebno mjesto zauzima promjena numeracije određenih stavaka u pojedinim člancima, primjerice u članku 199. ZSPC-a. Bitnim novinama se na značajno drukčiji način regulira određena prometna problematika, te će upravo takve novine biti detaljnije razrađene u nastavku članka, a posebno iz razloga što će imati značajan utjecaj na postupanje tijela policije, kao i prekršajnih sudova.

1. Upravljanje vozilom »pod utjecajem droga ili lijekova«
Prije je ZSPC, u više svojih odredaba koristio formulaciju »u organizmu ima droga ili lijekova koji utječu na psihofizičke sposobnosti i na sposobnosti upravljanja vozilima«. Njezinom analizom došlo se do zaključka da se ipak radi o preširokoj formulaciji, prema kojoj je zabranjeno upravljanje vozilima svim osobama koje u organizmu imaju bilo koju količinu bilo koje droge ili lijeka koji utječu na psihofizičke sposobnosti ili sposobnosti upravljanja vozilom, bez obzira na stvaran utjecaj droge odnosno lijeka na sposobnosti vozača. Općepoznata je činjenica da veći broj lijekova može utjecati na psihofizičke sposobnosti i na sposobnosti upravljanja vozilima i da ih mnogi vozači uzimaju ili imaju u organizmu određenu količinu lijeka od prethodnog uzimanja koji se prirodno taloži u tkivu, te su se time dovodili u situaciju da su s formalnog aspekta postupali protivno propisu iako nisu bili pod negativnim utjecajem lijeka. Zbog toga je Zakon o izmjenama uveo novu, užu formulaciju »pod utjecajem droga ili lijekova«, prema kojoj sada nije više samo odlučno da se radi o drogi ili lijeku koji inače utječe na psihofizičke sposobnosti i na sposobnosti upravljanja vozilima, nego da je vozač u konkretnom slučaju doista i bio pod utjecajem takvih droga ili lijekova odnosno da su one stvarno i utjecale na njegove psihofizičke sposobnosti ili sposobnosti upravljanja vozilom. Može se očekivati da će takvo utvrđenje iziskivati prethodno odgovarajuću analizu bioloških uzoraka izuzetih od provjeravanog vozača, a što će cijeli postupak učiniti kompleksnijim, a time i zahtjevnijim za postupajuća tijela.

2. Prijevoz djece
Jedna od bitnih novina, gdje se na bitno drukčiji način mijenja dosadašnje pravno uređenje, odnosi se upravo na prijevoz djece u motornim vozilima, što je posljedica usklađivanja ZSPC-a s pravnom stečevinom Europske unije, konkretno s odredbama Provedbene Direktive Komisije 2014/37/EU od 27. veljače 2014., o izmjeni Direktive Vijeća 91/671/EEZ glede obvezne uporabe sigurnosnih pojaseva i sustava sigurnosnog vezivanja djece u vozilima. Poradi komparacije uvodno ćemo izložiti pravno uređenje prijevoza djece u motornim vozilima prije zadnjih izmjena i dopuna, s napomenom da je Zakonom o izmjenama proširena opća formulacija »motorno vozilo« tako da sada glasi: »motorno vozilo za prijevoz osoba koje osim sjedala za vozača ima još najviše osam sjedala i vozilo za prijevoz tereta«, čime jasno određuje da se odredbama članka 163. isključivo regulira prijevoz djece motornim vozilima kategorije M1 (motorna vozila za prijevoz osoba koja osim sjedala za vozača imaju još najviše osam sjedala) te kategorijama N1, N2 i N3 (teretni automobili).

2.1. Prijevoz djece prije Zakona o izmjenama
Prije je bilo propisano da se djeca mogu prevoziti u motornim vozilima, ovisno o godinama starosti, na sljedeće načine:

- dijete do dvije godine starosti - moglo se prevoziti na stražnjim sjedalima u posebnoj sigurnosnoj sjedalici koja je za vozilo pričvršćena sigurnosnim pojasom vozila ili posebnim kopčama u vozilu, a u kojoj je dijete moralo biti vezano; iznimno, na prednjem sjedalu vozila ako vozilo nema suvozački zračni jastuk ili je isključen i ako se prevozi u sigurnosnoj sjedalici postavljenoj suprotno od smjera vožnje, koja je pričvršćena za vozilo s pomoću sigurnosnog pojasa na tri točke vezivanja ili posebnim kopčama u vozilu;

- dijete od dvije do nenavršenih pet godina– moglo se prevoziti samo na stražnjim sjedalima, i to u posebnoj sigurnosnoj sjedalici, koja je za vozilo pričvršćena sigurnosnim pojasom vozila ili posebnim kopčama u vozilu, a u kojoj dijete mora biti vezano;

- dijete od pet do nenavršenih dvanaest godina- moglo se prevoziti samo na stražnjim sjedalima, s tim da je dijete moralo sjediti na posebnom postolju prilagođenom njegovoj visini tako da se može vezati sigurnosnim pojasom na tri točke vezivanja (pojas koji ide preko putnikove zdjelice i preko jednog ramena), a ako se dijete vezalo sigurnosni pojasom na dvije točke vezivanja (pojas koji ide samo preko putnikove zdjelice) nije bilo potrebno koristiti posebno postolje za sjedenje;

- dijete s navršenih dvanaest godina– moglo se, bez posebnih uvjeta, prevoziti i na prednjem i na stražnjem sjedištu, s tim da, dakako, bude vezano sigurnosnim pojasom.

2.2. Prijevoz djece prema Zakonu o izmjenama
Nakon najnovijih izmjena i dopuna djeca se smiju prevoziti u motornom vozilu za prijevoz osoba koje osim sjedala za vozača ima još najviše osam sjedala i u vozilu za prijevoz tereta (podrazumijeva se da imaju i stražnja sjedala), ovisno o visini, na sljedeće načine:

- dijete visoko najmanje 150 centimetara - smije se, bez posebnih uvjeta, prevoziti, na prednjem sjedalu, kao i na sjedalu koje nije prednje, s tim da, dakako, bude vezano sigurnosnim pojasom;

- dijete niže od 150 centimetara - smije se prevoziti na prednjem sjedalu, kao i na sjedalu koje nije prednje, uz uvjet da je smješteno u posebnoj sigurnosnoj sjedalici/postolju koje je za vozilo pričvršćeno sigurnosnim pojasom vozila ili posebnim kopčama u vozilu i na način koji je odredio proizvođač posebne sigurnosne sjedalice, te uz uvjet da je zračni jastuk deaktiviran u slučaju kada se prevozi dijete smješteno u sigurnosnoj sjedalici okrenutoj suprotno od smjera vožnje na putničkom sjedalu zaštićenom prednjim zračnim jastukom;

- dijete visoko između 135 i 150 centimetara – smije se bez smještanja u sigurnosnu sjedalicu/postolje prevoziti na sjedalima koja nisu prednja, uz uvjet da je pravilno vezano sigurnosnim pojasom za odrasle osobe.

Navedene situacije odnose se na motorna vozila koja imaju ugrađene sigurnosne pojaseve. No, Zakon o izmjenama predviđa i motorna vozila bez ugrađenih sigurnosnih pojaseva, pa tako propisuje da se u motornim vozilima za prijevoz osoba koje osim sjedala za vozača ima još najviše osam sjedala i vozila za prijevoz tereta u koja nisu ugrađeni sigurnosni pojasevi, ne smiju prevoziti djeca mlađa od tri godine, dok se djeca starosti najmanje tri godine, a koja su niža od 150 centimetara, ne smiju smjestiti na prednje sjedalo. U tom kontekstu možemo istaknuti da odredba članka 66. Pravilnika o tehničkim uvjetima vozila u prometu na cestama² propisuje da u osobnim automobilima prvi put registriranim u Republici Hrvatskoj nakon 1. siječnja 1977. godine, moraju postojati sigurnosni pojasevi i njihovi priključci najmanje u prvom redu sjedala, dok osobni automobili koji se prvi put registriraju u Republici Hrvatskoj nakon 1. siječnja 1999. godine moraju imati ugrađene sigurnosne pojaseve i njihove priključke na svim sjedećim mjestima u vozilu odnosno na prednjim, kao i na stražnjim sjedalima.

2.3. Usporedba prije važećeg i važećeg uređenja prijevoza djece
Uspoređujući prije važeće i trenutno važeće pravno uređenje prijevoza djece u motornim vozilima, možemo izvesti sljedeće bitne zaključke:

- sada je odlučan uvjet za prijevoz djece visina djeteta

- na prednjem sjedalu motornog vozila smije se prevoziti i dijete mlađe od 12 godina, uz uvjet da je visoko najmanje 150 cm

- na prednjem sjedalu ne može se prevoziti dijete koje ima najmanje 12 godina, ako uz to nije visoko najmanje 150 cm odnosno u suprotnom mora biti smješteno u posebnom postolju

- na sjedalu koje nije prednje, može se prevoziti dijete visoko najmanje 135 centimetar, a da bude vezano samo sigurnosnim pojasom za odrasle osobe

- sada je reguliran prijevoz djece u motornim vozilima u kojima nisu ugrađeni sigurnosni pojasevi.

Neka od navedenih pravnih rješenja koje propisuje Zakon o izmjenama, otvaraju mogućnost primjene »načela primjene blažeg propisa« iz odredbe članka 3. stavak 2. i 3. Prekršajnog zakona u prekršajnim postupcima koji se vode zbog prekršaja iz članka 163. stavak 4., 5., 6. i 8. Zakona o sigurnosti prometa na cestama koji su počinjeni prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama, s obzirom na to da taj Zakon dopušta određene načine prijevoza djece u motornim vozilima koji prije nisu bili dopušteni (primjerice, prijevoz djeteta mlađeg od 12 godina na prednjem sjedalu vozila, koje je visoko najmanje 150 cm), što će u prekršajnom postupku iziskivati dodatne napore za utvrđivanje relevantnih okolnosti pojedinog slučaja. 

2.4. Sustav sigurnosnog vezivanja djece
U odnosu na sigurnosnu sjedalicu bitno je navesti da je u međuvremenu donesen i Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o tehničkim uvjetima vozila u prometu na cestama³, kojim je mijenjana odredba članka 66. stavak 4., a prema kojoj je sada propisano da sustav sigurnosnog vezivanja djece (sigurnosna sjedalica) koja se koristi u vozilima kategorije M1, N1, N2 i N3, mora biti sukladna: Pravilniku UNECE-a 44/03 ili Direktivi 77/541/EEZ, ili Pravilniku UNECE-a 129, ili drugim kasnijim prilagodbama navedenih propisa. Za razliku od prije, kada je bio propisan samo uvjet za sigurnosnu sjedalicu koja se postavlja u osobni automobil, sada su navedenom izmjenom obuhvaćena i teretna vozila (kategorije N1, N2 i N3), dok i nadalje ostaje obveza da se sustav sigurnosnog vezivanja djece (sigurnosna sjedalica) postavlja u vozilo sukladno uputama za postavljanje koje propisuje proizvođač sigurnosne sjedalice.

2.5. Prekršaji
Zanimljivo je i da nakon svih izmjena ZSPC još uvijek za prekršaj nepropisnog prijevoza djece u motornim vozilima propisuje novčanu kaznu od tek 500,00 kuna. Time ZSPC i nadalje, bar glede toga prekršaja, ostaje neprincipijelan, jer je novčana kazna u istom iznosu propisana i za vozače i putnike koji tijekom vožnje u motornom vozilu ne koriste sigurnosni pojas. Smatramo da su te dvije prometne situacije neusporedive, posebno glede ugroze aktera u takvim situacijama, pa da u tom smislu novčane kazne za takve slučajeve nikako ne mogu biti propisane u istim iznosima. Stoga je u tom kontekstu važno istaknuti da je istraživanje pokazalo da pravilno korištenje sigurnosnog pojasa i dječje sjedalice smanjuje smrtnost zbog udara do 70% odnosno zadobivanje težih ozljeda do 60%. Međutim, istraživanje na temu »Utjecaj raznih čimbenika na stanje sigurnosti cestovnog prometa«, koje je proveo »GFK-Centar za istraživanje tržišta« d.o.o. u sklopu Aktivnosti nacionalnog programa sigurnosti cestovnog prometa, pokazalo je da 77% sudionika u prometu na cesti nepropisno vozi djecu u vozilu, a posebice onu u dobi od 5 do 11 godina. Pravilno korištenje dječjih sjedalica nužno je da bi se povećala sigurnost djece u vozilima, a podatak da u pojedinim godinama veći broj djece pogine kao putnici u vozilima nego kao pješaci, nameće potrebu pravilne i češće upotrebe zaštitne opreme. Sigurnosni pojasevi ugrađeni u vozila nisu dizajnirani da bi pružili primjerenu zaštitu maloj djeci, dok su sile sudara toliko jake da je nemoguće nevezano dijete zadržati u naručju i spriječiti njegovo izlijetanje iz vozila. Tako, primjerice, na sve putnike u vozilu prilikom sudara pri brzini od tek 25 km/h djeluje sila oko 20 puta jača od težine samog putnika, a što znači da dijete teško 10 kg u naručju drugog putnika postaje teško oko 200 kg, poradi čega ga je nemoguće zadržati u rukama, te dijete istom tom silom udara u unutrašnjost vozila ili izlijeće iz vozila, uz napomenu da nevezano dijete u sudaru pri brzini od 60 km/h udara u objekt u vozilu ili izvan vozila istom jačinom kao što bi udarilo o tlo da je palo s petog kata. Sve navedeno upućuje na zaključak da bi za slučaj nepropisnog prijevoza djece u motornim vozilima trebalo propisati daleko veću novčanu kaznu od sada propisane, čime bi se postigla jasna distinkcija i dalo vozačima motornih vozila do znanja da njihovo nekorištenje sigurnosnog pojasa tijekom vožnje nije u istom rangu s nepropisnim prijevozom djece u motornim vozilima, kao najranjivije skupine sudionika u cestovnom prometu, s obzirom na to da na krhkiju tjelesnu građu u odnosu na odraslu osobu mogu podnijeti manju razinu kinetičke energije koja se oslobađa prilikom sudara, poradi čega su onda izloženija razmjerno težem ozljeđivanju odnosno smrtnom stradavanju u prometnim nesrećama.

3. Zabrana uporabe mobitela
Prije Zakona o izmjenama zabrana uporabe mobitela i drugih uređaja za vrijeme upravljanja na način koji bi umanjio mogućnost reagiranja i sigurnog upravljanja vozilom iz članka 196. ZSPC-a, odnosila se samo na vozače motornih vozila. Zakonom o izmjenama izostavljena je riječ »motornog« na osnovi čega je takva zabrana proširena na sve vozače svih vrsta vozila, što znači da se sada takva zabrana uporabe mobitela i drugih uređaja odnosi i na vozače tramvaja i bicikala. Razlog je tome što se pokazalo da uporaba mobitela ili drugih uređaja za vrijeme vožnje može biti opasna kako za vlastitu sigurnost takvih vozača, tako i za sigurnost drugih sudionika u cestovnom prometu. Međutim, formulacijom »mobitel niti druge uređaje« ostavlja se i nadalje mogućnost da vozači tijekom vožnje u ruci drže druge različite predmete, kao što su cigare, sendviči, sladoled i sl., koji također mogu umanjiti mogućnost reagiranja i sigurnog upravljanja vozilom, pa se nameće pitanje zašto sadržaj predmetne odredba nije koncipiran na način koji bi obuhvaćao i takve predmete, čime bi se postigla principijelnost predmetnog propisa.

Odredbom članka 216. stavak 1. ZSPC-a taksativno su propisani uvjeti koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi određena osoba mogla steći pravo na samostalno upravljanje vozilom. Uz te uvjete Zakon o izmjenama dodaje još jedan uvjet, a to je da je osoba nastanjena u Republici Hrvatskoj te ima prebivalište, prijavljeno boravište na razdoblje od najmanje 185 dana, uobičajeno prebivalište, školuje se ili ima odobren privremen ili stalan boravak. Takvom dopunom Zakon o izmjenama omogućava ishođenje vozačke dozvole i hrvatskim državljanima koji nemaju prijavljeno prebivalište u Republici Hrvatskoj, ali uz uvjet da imaju prijavljeno boravište na razdoblje od najmanje 185 dana, čime se hrvatski državljani stavljaju u ravnopravan položaj s državljanima Europskog gospodarskog prostora⁴, s obzirom na to da oni već od prije, sukladno Pravilniku o vozačkim dozvolama⁵, mogu ishoditi hrvatsku vozačku dozvolu ako u Republici Hrvatskoj imaju uobičajeno prebivalište u trajanju od najmanje 185 dana. Radi lakšeg razumijevanja, istaknut ćemo da se pojam prebivalište, prema Zakonu o prebivalištu⁶, definira kao mjesto i adresa u Republici Hrvatskoj na kojoj se osoba trajno nastanila radi ostvarivanja svojih prava i obveza vezanih uz životne interese, kao što su obiteljski, profesionalni, ekonomski, socijalni, kulturni i drugi interesi, dok se boravište definira kao mjesto i adresa u Republici Hrvatskoj gdje osoba privremeno boravi, ali se na toj adresi nije trajno nastanila u smislu okolnosti navedenih za pojam prebivališta. Inače, isti Zakon propisuje da boravište u Republici Hrvatskoj mogu imati i hrvatski državljani koji žive ili borave izvan Republike Hrvatske, dok ne poznaje pojam »uobičajeno prebivalište«. Međutim, navedeni Pravilnik o vozačkim dozvolama određuje uobičajeno prebivalište, u smislu istog Pravilnika, kao mjesto u kojem osoba stanuje najmanje 185 dana u svakoj kalendarskoj godini, zbog osobnih ili poslovnih obveza.

5. Obveza zdravstvenog pregleda
Zakonom o izmjenama izmijenjena je i odredba članka 222. stavak 2. ZSPC-a, koja propisuje obvezu zdravstvenog pregleda. Naime, prije je bilo propisano da se prilikom produljenja vozačke dozvole vozač nije dužan podvrgnuti zdravstvenom pregledu za vozača, osim u slučaju da je obveza zdravstvenog pregleda utvrđena zdravstvenim uvjerenjem na temelju kojeg je vozačka dozvola izdana, dok je sada propisano da se vozačka dozvola poslije navršene 65. godine više ne može produžiti bez podvrgavanja zdravstvenom pregledu za vozača, s tim da, dakako, i nadalje ostaje obveza zdravstvenog pregleda ako je takva obveza utvrđena zdravstvenim uvjerenjem. Ta promjena obrazložena je time da je nelogično da prilikom prvog ishođenja vozačke dozvole osoba mora priložiti uvjerenje o zdravstvenoj sposobnosti te ako u tom zdravstvenom uvjerenju nema ograničenja, da ne mora više, praktički do duboke starosti, prilikom produljenja vozačke dozvole prilagati zdravstveno uvjerenje iako je sasvim izvjesno da je s protekom godina zdravstveno stanje osobe podložnije promjenama. Međutim, i unatoč takvom, mogli bismo reći racionalnom obrazloženju, dio javnosti kritičan je prema takvoj izmjeni, ocijenivši je diskriminirajućom u odnosu na vozače starije životne dobi, pri čemu je bitno napomenuti da u Republici Hrvatskoj ima oko 221.000 vozača starijih od 65 godina. 

6. Rok za dostavu vjerodostojnog dokaza o identitetu vozača
ZSPC prije nije propisivao rok za davanje vjerodostojnih podataka o identitetu osobe kojoj je vlasnik, osoba kojoj je vozilo povjereno (npr. na temelju ugovora o leasingu) odnosno odgovorna osoba u pravnoj osobi dao vozilo na upravljanje u vrijeme počinjenja prekršaja, što je u praksi dovodilo do određenih nedoumica, pa i do prigovora okrivljenika u tijeku prekršajnog postupka. Međutim, i unatoč takvom nedostatku glede propisivanja roka, tu je odredbu trebalo tumačiti tako da je vlasnik odnosno osoba kojoj je vozilo povjereno odnosno odgovorna osoba u pravnoj osobi dužna dati podatak u određenom roku, koji odredi službena osoba, a što je u praksi, u pravilu, bio rok od osam dana. Činjenica je da je u pitanju instruktivan rok, no i takav rok morao se poštovati i ispuniti obveza u tom roku. U slučaju da takva obveza nije bila ispunjena u tako određenom instruktivnom roku, smatralo se da obveza nije ni ispunjena odnosno da je okrivljenik ostvario obilježja prekršaja iz članka 229. stavak 7. ZSPC-a. Da bi, ipak, bile otklonjene sve nedoumice, taj nedostatak Zakon o izmjenama otklonio je tako da je propisao točno određen rok za davanje podataka o identitetu vozača, pa je tako sada u kažnjivoj odredbi članka 229. stavak 7. propisano da će se kazniti za prekršaj vlasnik vozila, osoba kojoj je vozilo povjereno ili odgovorna osoba u pravnoj osobi ako u roku 15 dana ne da vjerodostojan dokaz o osobi koja je upravljala vozilom u vrijeme počinjenja prekršaja. Dakako, i ta je dopuna značajna za počinjenje prekršaje iz članka 229. stavak 7. ZSPC-a prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama, a za koje prekršaje do stupanja na snagu istog Zakona još uvijek nije pravomoćno okončan prekršajni postupak. Naime, ako je obveza o dostavi podatka o identitetu vozača ispunjena po proteku ostavljenog roka od osam dana, što se prije tretiralo kao prekršaj, no unutar 15 dana od dana kada su takvi podaci zatraženi, u tom slučaju takvo djelo, nakon novih izmjena i dopuna, ne bi po propisu bilo prekršaj, pa bi u takvim slučajevima trebalo, na temelju članka 182. točka 1. Prekršajnog zakona, osloboditi okrivljenika od optužbe, s obzirom na to da je sada propisan rok za dostavu podataka za okrivljenika povoljniji od roka koji je prije određivala službena osoba.

7. Izdavanje pokusnih pločica
Svrha za koju se mogu izdati pokusne pločice najnovijim je izmjenama i dopunama     ZSPC-a reducirana. Naime, Zakonom o izmjenama propisano je da se pokusne pločice mogu izdati samo za vozila koja se kreću do mjesta u kojem će biti registrirana i za obavljanje tehničkog pregleda vozila. Dakle, izostavljene su prije predviđene situacije iz članka 239. stavak 1. ZSPC-a, a to su bile - za kretanje od sjedišta tvrtke u kojoj su proizvedena do skladišta te za vozila koja su prepravljena ili popravljena, a kojima se obavlja pokusna vožnja radi ispitivanja i prikazivanja njihovih osobina. Izmjenama odredaba članka 252. ZSPC-a ukinuta je mogućnost da stanica za tehnički pregled vozila može izdavati pokusne pločice, što se obrazlaže time da u praksi nisu evidentirani takvi slučajevi. Osim toga, budući da se u praksi pokazalo kao nepotrebno administriranje, brisana je odredba prema kojoj je bilo propisano da prije odobravanja izdavanja pokusnih pločica Centar za vozila Hrvatske utvrđuje ispunjavanje uvjeta. Posebno je zanimljiva izmjena prema kojoj se sada omogućuje izdavanje pokusnih pločica u bilo kojoj policijskoj upravi odnosno policijskoj postaji, što prije nije bio slučaj, s obzirom na to da je bilo propisano da izdavanje pokusnih pločica obavlja policijska uprava odnosno policijska postaja prema prebivalištu odnosno privremenom ili stalnom boravištu ili sjedištu vlasnika vozila ili prema mjestu gdje je neregistrirano vozilo kupljeno. Sasvim je izvjesno da će takvo određivanje opće nadležnosti policijskih uprava odnosno policijskih postaja za izdavanje pokusnih pločica umnogome olakšati poziciju vlasnika vozila u postupku izdavanja takvih pločica.

8. Obveza stjecatelja vozila da izvrši odjavu vozila
Zakonom o izmjenama načinjena je intervencija u odredbe članka 250. ZSPC-a, koje razrađuju obveze odjave vozila u slučaju isteka važenja prometne dozvole, te u slučaju prijenosa vlasništva vozila na drugu osobu. Prije je samo prijašnji vlasnik bio u obvezi u roku 15 dana od prodaje vozila, odjaviti vozilo. Bitna je novina Zakona o izmjenama da se u postupku odjave vozila propisuje i obveza stjecatelja vozila da izvrši odjavu vozila ili registrira vozilo, kao i sankcije ako to ne učini, te da prijašnji vlasnik može zahtijevati ukidanje registracije vozila. Naime, propisano je da u slučaju kada je obvezu odjave preuzeo novi vlasnik vozila, on je, također u roku 15 dana od dana stjecanja vozila, dužan registrirati vozilo na svoje ime ili ga odjaviti, a ako ga ne registrira na svoje ime ili ne odjavi, tada će ministarstvo nadležno za unutarnje poslove, na zahtjev osobe na koju je vozilo registrirano (prijašnjeg vlasnika), rješenjem ukinuti registraciju vozila. Može se očekivati da će, u pravilu, preuzimanje obveze odjave vozila od strane novog vlasnika biti uglavljeno u kupoprodajnom ugovoru, za koji je onda preporučljivo da bude vlastoručno potpisan i od strane kupca te ovjeren kod javnog bilježnika. O tome bi prodavatelj vozila posebno trebao voditi računa pri prodaji vozila i predaji vozila i dokumentacije u posjed kupcu. Također, važno je primijetiti da Zakon o izmjenama proširuje način promjene vlasništva, dakle osim prodaje, sada koristi i pojam »ili drugog načina promjene vlasništva na vozilu«, čime su sada obuhvaćeni i drugi modaliteti promjene vlasništva na vozilu, kao što je, primjerice, darovanje.

Podredno navedenom, na ovom mjestu nalazimo svrhovitim napomenuti da je odredbom članka 60. stavak 5. Zakona o leasingu⁷ propisano da ako je prema posebnom propisu za prekršaj koji je u neposrednoj svezi s korištenjem objekta leasinga odgovoran vlasnik objekta leasinga, a objekt leasinga u vrijeme počinjenja prekršaja nije bio u posjedu davatelja leasinga u svrhu utvrđivanja postojanja prekršaja i prekršajne odgovornosti, uzet će se da je primatelj leasinga vlasnik objekta leasinga. Tom odredbom riješene su prijašnje nedoumice glede toga tko je odgovoran za odjavu vozila u slučaju neproduženja važenja prometne dozvole u propisanom roku, da li davatelj leasinga, kao stvarni vlasnik vozila ili primatelj leasinga, kao korisnik vozila. Dakle, prema navedenoj odredbi Zakona o leasingu, odgovoran je primatelj leasinga ako je vozilo u njegovu posjedu.

9. Oduzimanje vozačke dozvole
Prije je odredbama članka 284. ZSPC-a bila predviđena mogućnost oduzimanja vozačke dozvole vozaču i instruktoru vožnje za kojeg se pregledom utvrdi da je postao tjelesno ili duševno nesposoban za upravljanje vozilima te koji se ne podvrgne nadzornom zdravstvenom pregledu na koji je upućen. Međutim, nije bilo propisano postupanje u slučaju utvrđenja ograničene zdravstvene sposobnosti. Takav propust Zakon o izmjenama riješio je tako što je navedeni članak dopunio novim stavkom 4., koji propisuje da će policijska uprava odnosno policijska postaja oduzeti vozačku dozvolu vozaču i instruktoru vožnje za kojeg se izvanrednim zdravstvenim pregledom utvrdi da je ograničeno sposoban i izdat će, na njegov zahtjev, novu vozačku dozvolu sukladno utvrđenom ograničenju. 

10. Uvećavanje novčane kazne za prekršaj kojim je izazvana prometna nesreća
Odredbama članka 293. stavak 1. i 2. ZSPC-a bilo je propisano da će se za prekršaje kojima je izazvana prometna nesreća samo s materijalnom štetom kazniti počinitelj prekršaja novčanom kaznom propisanom za taj prekršaj, uvećano za iznos do 1.000,00 kuna odnosno za prekršaj kojim je izazvana prometna nesreća s ozlijeđenim osobama, novčanom kaznom propisanom za taj prekršaj, uvećanom za iznos do 2.000,00 kuna. Međutim, praksa je pokazala da na taj način počinitelji prekršaja za koje je propisana novčana kazna do 1.000,00 kuna, a kojima je izazvana prometna nesreća samo s materijalnom štetom, mogu platiti kaznu na mjestu počinjenja prekršaja, u visini polovice propisanog minimuma novčane kazne, a to je polovica propisanog iznosa novčane kazne za osnovni oblik prekršaja, bez uvećanja radi izazivanja prometne nesreće, dakle maksimalno 500,00 kuna, i to bez vođenja prekršajnog postupka i bez unosa u prekršajnu evidenciju odnosno počinitelj prekršaja nije smatran osobom osuđenom za prekršaj, a za što je ocijenjeno da ne bi bilo primjereno posljedicama takvih prekršaja. Stoga je Zakonom o izmjenama propisano uvećanje novčane kazne za prekršaj kojim je izazvana prometna nesreća u točno određenom iznosu. Tako je sada propisano da će se za prekršaje kojima je izazvana prometna nesreća samo s materijalnom štetom kazniti počinitelj prekršaja novčanom kaznom propisanom za taj prekršaj, uvećano za iznos od 1.000,00 kuna odnosno za prekršaj kojim je izazvana prometna nesreća s ozlijeđenim osobama, novčanom kaznom propisanom za taj prekršaj, uvećanom za iznos od 2.000,00 kuna. Takvo propisivanje uvećavanja novčane kazne u točno određenom iznosu ima za cilj osiguranje primjerenog kažnjavanja počinitelja prekršaja kojim je izazvana prometna nesreća. U slučaju uvećavanja propisane novčane kazne za osnovni oblik prekršaja za iznos manji od 1.000,00 odnosno 2.000,00 kuna sada je potrebno primijeniti odredbu članka 37. Prekršajnog zakona, s obzirom na to da je u pitanju ublažavanje propisane novčane kazne, što je onda potrebno i dodatno obrazložiti u odluci o prekršaju, a što, dakle, prije nije bio slučaj.

III. Zaključno
Najnovije izmjene i dopune ZSPC-a, gledajući s pravnog kao i s praktičnog aspekta, pridonijele su daljnjem povećanju kvalitete ukupnog sadržaja odredaba ZSPC-a, a što je od bitne važnosti kako za same sudionike u prometu na cesti, tako i za one koji u obavljanju svoje struke primjenjuju odredbe ZSPC-a, posebice za sudove i policijska tijela. 

Sasvim je izvjesno da je teško postići savršenstvo određenog propisa, pa tako zasigurno ni trenutno važeći Zakon o sigurnosti prometa na cestama, nakon najnovijih izmjena i dopuna, nije postao savršen te možemo zaključiti da će i u budućnosti, a posebice zbog varijabilnosti i dinamičnosti područja koje regulira odnosno tehnološkog razvoja, povećanja sigurnosti prometa na cestama, praktičnih potreba i sl. te daljnjega usklađivanja sa zakonodavstvom Europske unije, biti mijenjan i usavršavan. 

Prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova, u Republici Hrvatskoj je na dan 31. prosinca 2013. godine bilo registrirano ukupno 1,906.866 vozila, od čega 1,449.952 osobnih automobila, dok je na dan 14. svibnja 2014. godine u Republici Hrvatskoj bilo 2,295.428 važećih vozačkih dozvola. Stoga, zaključno možemo samo naglasiti da na važnost ZSPC-a ukazuju i navedeni statistički pokazatelji, prema kojima je velik broj osoba zainteresiran za sadržaj ZSPC-a odnosno za svaku njegovu izmjenu i dopunu te bi svakako bilo preporučljivo da se, osim objave u službenom listu Republike Hrvatske, nađu i drugi modaliteti za upoznavanje šire javnosti s bilo kojom promjenom tako bitnog Zakona. Očekujemo da će u tu svrhu poslužiti i ovaj članak.

1 Nar. nov., br. 151/08, 89/10, 104/10 i 83/13. 
2 Nar. nov., br. 51/10, 84/10 i 145/11. 
3 Nar. nov., br. 85/14, stupio na snagu 24. srpnja 2014. 
4 Europski gospodarski prostor čini 28 članica EU te Norveška, Island i Lihtenštajn. 
5 Nar. nov., br. 43/13, 77/13 i 155/13. 
6 Nar. nov., br. 144/12 i 158/13. 
7 Nar. nov., br. 141/13.