1. UVOD
Dana 25. siječnja 2022. otvoreno je savjetovanje o Nacrtu Prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku.² Razlozi za jedanaestu izmjenu i dopunu Zakona o parničnom postupku od osamostaljenja Republike Hrvatske³, svode se na to da je cilj izmjena unaprjeđenje sustava ostvarivanja građanskopravne zaštite, osiguranje provedbe propisa Europske unije, usklađenje s ubrzanim procesima digitalizacije pravosuđa te davanje adekvatnih odgovora na izazove zbog pandemije bolesti COVID-19. Tako se dodatno regulira institut održavanja ročišta na daljinu, uvodi obvezno tonsko snimanje rasprave, propisuju rokovi za okončanje postupka na pojedinoj instanci suđenja, nastavlja rad na reformi instituta revizije i uređenju instituta oglednog postupka, uvodi institut plana upravljanja postupkom te uvode novosti propisivanjem pravila kojima je cilj sprječavanje pojave „odluke iznenađenja“.

Već sam sažeti prikaz predloženih izmjena, i to niti dvije i pol godine nakon što su učinjene izmjene i dopune Zakona o parničnom postupku⁴, a vezano uz institut revizije, ogledni postupak, dostavu u parničnom postupku i snošenje postupka parničnog postupka, čine se pomalo ishitrenima i u velikoj mjeri odražavaju stanje u kojem se nalazi hrvatsko pravosuđe u sadašnjem trenutku, ali pritiske kojima je ono izloženo izvana, i to kako od gospodarskih subjekata te strukovnih udruženja, tako i od Ministarstva pravosuđa koje nije u mogućnosti sagledati sve aspekte problema parničnog postupka. Naime, dvije i pol godine od donošenja i stupanja na snagu posljednjeg Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku nije dovoljno da se utvrdi doseg učinjenih izmjena, i to tako da se kvalitativno i kvantitativno ocijeni i verificira kako je to utjecalo na tijek parničnog postupka, rad sudova i procesnu disciplinu te koliko je to ubrzalo parnični postupak. Novonastale okolnosti i izazovi COVID-19 pandemije to su znatno usporili, pa čak i onemogućili kritičko sagledavanje i objektivno vrednovanje učinjenih izmjena i dopuna.

Stoga se opravdano sumnja u ostvarenje većeg dijela ciljeva proklamiranih Nacrtom zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, dok se za neke predložene promjene čini da nisu dovoljno promišljene, odnosno da su ishitrene u želji da se parnični postupak što više ubrza, i po bilo koju cijenu i bez obzira na posljedice.

2. UKRATKO O PREDLOŽENIM IZMJENAMA
Već samo sagledavanje sažetog pregleda predloženih izmjena i dopuna parničnog postupka ukazuje da on u pretežnom dijelu predstavlja odgovor na opći dojam nepovjerenja u pravosuđe i nezadovoljstvo dugotrajnošću parničnih postupaka, što rezultira populističkim prijedlozima političara i zloporabama od pojedinih interesnih udruženja, s krajnjom posljedicom da predlagač zakona, u cilju da se stvori dojam da se nešto radi i da se nešto želi promijeniti, suviše često nekritički prihvaća predloženo. To se ponajprije odnosi na pokušaje da se parnični postupak svede u okvire predvidivog i „šabloniziranog“ postupanja propisivanjem recepata kako „dozirati“ parnične radnje suda i stranaka, iako nikada nije provedena analiza učinaka toliko hvaljene reforme instituta dostave u parničnom postupku i instituta objave i uručenja presude na ročištu za objavu presude⁵, a jer se tada zauzimao stav da je razlog dugotrajnosti parničnih postupaka u procesnoj disciplini stranaka njihovih punomoćnika. Iz sada predloženih izmjena i dopunama čini se da su krivci za nastalo stanje sami suci, s obzirom na vjerojatno nepovoljne novinske članke o radu pojedinih sudaca, a da se doista nije utvrdilo stvarno stanje u pravosuđu. Naime, pravosuđe, između ostalog, čini i kadrovska politika i unutarnje ustrojstvo sudova koje bi trebalo preispitati i utvrditi predstavlja li odgovor na predstojeće nove izazove. Isto tako, pravosuđe čine i materijalni propisi, a za što smo svjedoci svakodnevne inflacije novih materijalnopravnih propisa, bez da imaju primjerenu javnu raspravu i vacatio legis koji bi omogućio svim adresatima pravnih normi da se s njima upoznaju te ih pravovremeno usvoje i započnu s njihovom primjenom.

No, isto tako izmjene instituta revizije, i to ako se ne uzima u obzir povisivanje vrijednosnog cenzusa u prošlosti, nego ako se samo sagledaju koncepti ograničavanja prava na korištenje revizije, prolazi već četvrtu izmjenu koja pokazuje da niti toliko hvaljeni i proklamirani pristup uređenju revizije, a tako da se ona regulira kao revizija po dopuštenju, nije polučio rezultat rasterećenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske od predmeta povodom izvanrednih lijekova u građanskopravnim stvarima.

Stoga predložene izmjene instituta revizije autor ovog članka smatra „federiranjem federacije“⁶, koje će se nastaviti i u budućnosti, a koje zapravo predstavlja priznanje nemoći pravosuđa da osigura adekvatnu građanskopravnu zaštitu i ostvari stabilno i stalno povjerenje građana u rad sudova tako da se odluke ne moraju preispitivati putem izvanrednih pravnih lijekova, pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske i pred Europskim sudom za ljudska prava.

Više se stječe dojam da na taj način država priznaje da njezina pravna vlast nije ona koja zaslužuje povjerenje građana (i time afirmira vladavinu prava), a da se izvršna i zakonodavna vlast ne žele informirati koji je razlog tome i postoji li njihov doprinos tako nastaloj situaciji.

3. POSEBNO O PREDLOŽENIM IZMJENAMA GLEDE ZAPISNIKA
Odredbama članaka 123. - 128. Zakona o parničnom postupku regulirani su zapisnici koji predstavljaju ispravu o radnjama koje poduzimaju stranke, sud i ostali sudionici u postupku pred sudom, i to bilo usmeno na ročištu, bilo pismeno izvan ročišta.

Predloženim izmjenama i dopunama promijenile bi se sve navedene odredbe Zakona o parničnom postupku koje reguliraju zapisnik, i to tako da se zapisnik sastavlja samo o onim radnjama, izjavama i odlukama koje su propisane Zakonom o parničnom postupku, i propisuju se njegovi minimalni elementi sadržaja koji se odnose na početak i tijek radnji koje se poduzimaju, uz navođenje naziva i sastava suda, stranaka i ostalih sudionika u postupku, kao i naznaku da se ročište tonski snima i vremenski interval tonske snimke vezane uz pojedine radnje, a sve iz razloga što će se sam tijek ročišta pred sudom tonski snimati.

Potrebno je naglasiti da Zakon o parničnom postupku razlikuje radnje koje se poduzimaju na ročištu, radnje koje se poduzimaju izvan ročišta i radnje koje se poduzimaju izvan zgrade suda.

Tako se glede radnji koje se poduzimaju izvan ročišta odnosno izvan zgrade suda predlaže propisivanje sljedećeg:

„U sklapanju sudske nagodbe radnjama poduzetim izvan ročišta ili izvan zgrade suda, kad se navedena ročišta tonski ne snimaju, sastavlja se zapisnik⁷“ te „Stranke imaju pravo izjaviti svoje prigovore na sadržaj zapisnika o radnjama poduzetim izvan ročišta ili izvan zgrade suda koje nisu tonski snimane najkasnije u roku od tri dana od saznanja za sadržaj na koji žele izjaviti prigovor“

Navedene predložene izmjene i dopune autor ovog članka smatra nedorečenima, pa čak i nedovoljno promišljenima, s mogućim vrlo nepovoljnim posljedicama za parnični postupak. Autor ovog članka može ih dobrohotno pripisati nedovoljnom promišljanju područja primjene parničnog postupka, pri čemu misli na supsidijarnu primjenu Zakona o parničnom postupku u izvanparničnom postupku, ali isto tako i nerazumijevanju životnosti samog parničnog postupka i mogućnosti da se neke meritorne odluke (pa i procesne odluke) donesu i objave na ročištima koja se održavaju izvan zgrade suda.

Naime, u parničnom postupku odredbom članaka 227. - 230. regulirano je dokazno sredstvo – uviđaj, koji se u pravilu provodi izvan zgrade suda, i to najčešće uz sudjelovanje vještaka i svjedoka. Navedena mogućnost da se takvo ročište tonski ne snima, uz isključivanje mogućnosti da se vodi zapisnik na način kako je to regulirano odredbama članaka 123. - 128. Zakona o parničnom postupku, dovodi u pitanje vjerodostojnost i istinitost naknadno sastavljenog zapisnika, posebno imajući na umu činjenicu da je zapisnik javna isprava.

Odnosno, ako je zapisnik isprava o poduzetim radnjama, koji se sastavlja istovremeno kad se radnje poduzimaju i kada o tome imaju saznanja i impresije sudac, stranke i ostali sudionici, onda odlazak s očevida i raspravljanje raspravnog suca s drugim sucima, strankama i njihovim punomoćnicima već nakon nekoliko sati može promijeniti percepciju sadržaja izvedenih radnji, čime postaje upitna vjerodostojnost zapisnika koji će biti naknadno sastavljen.

Nadalje, sasvim je jasno da će se naknadno iznositi prigovori u pokušaju da se zapisnik korigira prema percepciji stranaka i njihovih punomoćnika, pri čemu je nejasno na koji će se način provjeriti istinitost te percepcije. Također, nejasno je tko će biti ovlašten meritorno odlučiti koja je percepcija istinita, a što dakako otvara gotovo siguran put za izjavljivanje žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Ne smijemo zanemariti niti pretežno „ziheraški“ pristup pri ukidanju prvostupanjskih odluka povodom izjavljenih žalbi odnosno u manjem broju slučajeva arbitrarno suđenje drugostupanjskog suda potvrđivanjem prvostupanjskih meritornih odluka. Dakako, na kraju se postavlja i pitanje kako će se postupiti povodom ukinutih odluka i vraćanja predmeta prvostupanjskom sudu odnosno hoće li se ponovno izvoditi radnje izvan suda ili će se saslušavanjem svih sudionika nastojati utvrditi čije su primjedbe osnovane (a vrijeme prolazi i sjećanja blijede).

Dakle, sa željom da se uštedi vrijeme, zaboravilo se na pravilo „festina lente“⁸ te se ishitrenom željom da se stvori revolucionarno rješenje ubrzanjem postupka zapravo stvara osnova za Pandorinu kutiju s dalekosežnim neželjenim posljedicama u budućnosti. Na kraju pitanje je predstavlja li naknadno sastavljanje zapisnika i omogućavanje strankama da se na nj očituju zapravo dulji put od onoga kada se zapisnik sastavlja neposredno na ročištu.

I naposljetku autor ovoga članka ne može ne primijetiti, poučen dosadašnjim iskustvima iz parničnih postupaka i izjavljenim pravnim lijekovima, da će iznošenje primjedaba na sadržaj zapisnika predstavljati otvoreni put za zloupotrebu procesnih ovlaštenja, pri čemu ni na koji način neće biti moguće provjeriti i sankcionirati tu i takvu zloupotrebu procesnih ovlaštenja.

Isto tako, kako je već navedeno, odredbe Zakona o parničnom postupku primjenjuju se u izvanparničnim postupcima pa su tako najčešći postupci kod kojih se radnje poduzimaju izvan suda uređenje međe i razvrgnuće suvlasništva nekretnina.

Kao što je općepoznato, u postupku uređenja međa održava se u pravilu jedno ročište na sudu i nakon toga očevid na nekretnini na kojem se utvrđuje prijepor, utvrđuju međe kako su to navele stranke i nakon toga izvode se prema potrebi dokazi saslušanjem stranaka, uzima iskaz vještaka.

Sud uređuje među tako da je obilježava vidljivim znakovima na licu mjesta, mjernički vještak mjeri koordinate vidljivih znakova kako bi ucrtao u skicu izmjere te se odmah objavljuje rješenje o uređenju međe, dok se pisani otpravak tog obrazloženja i skica izmjere u prilogu dostavlja strankama.

Slijedom navedenog, postavlja se pitanje koliko je prihvatljiva mogućnost da se očevid u postupku uređenja međe održi bez sastavljanja zapisnika, a posebno je nelogično uvođenje mogućnosti iznošenja primjedbi na takav zapisnik, jer kakvog bi značenja bile te primjedbe ako je već donesena meritorna odluka i ako one ne mogu utjecati na sadržaj odluke.

Nadalje, isto tako neprihvatljiv je pristup naknadnog sastavljanja zapisnika kada je riječ o postupcima razvrgnuća suvlasništva koji se trebaju što brže okončati, a imajući na umu da u tim postupcima ne postoji u pravilu spor o veličini suvlasničkih omjera, nego samo o tome na koji način provesti razvrgnuće suvlasništva.

Kada na očevidu vještak utvrdi da nije moguće nekretninu fizički podijeliti i/ili razvrgnuti suvlasništvo uspostavom vlasništva posebnih dijelova nekretnina (etažiranje), u praksi sudovi sve češće po završetku očevida donose i objavljuju rješenje kojim se određuje razvrgnuće suvlasništva prodajom na javnoj dražbi i diobom kupovnine (civilna dioba).

Stoga autor ovog članka smatra da bi predložena odredba članka 123. st. 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku trebala glasiti:

O radnjama poduzetim izvan ročišta ili izvan zgrade suda sastavlja se zapisnik. Zapisnik se sastavlja tako da sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeće kazuje glasno zapisničaru što će unijeti u zapisnik.

Stranke imaju pravo pročitati ili zahtijevati da im se pročita zapisnik te staviti svoje prigovore na sadržaj zapisnika.

To pravo imaju i druge osobe čija je izjava unesena u zapisnik, ali samo u vezi s onim dijelom zapisnika koji sadrži njihovu izjavu.

Ispravci ili dodaci glede sadržaja zapisnika koje treba provesti u povodu prigovora stranaka ili drugih osoba ili po službenoj dužnosti unijet će se na kraju zapisnika. Na zahtjev tih osoba unijet će se i prigovori koji nisu prihvaćeni.

Zapisnik potpisuju sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća, zapisničar, stranke odnosno njihovi zakonski zastupnici ili punomoćnici i tumač.

Svjedok i vještak potpisuju iskaz na zapisniku kad se saslušavaju pred zamoljenim sucem ili predsjednikom vijeća. Nepismena osoba ili osoba koja se ne može potpisati stavit će na zapisnik otisak kažiprsta, a zapisničar će ispod otiska upisati njezino ime i prezime.

Ako se koja stranka, njezin zakonski zastupnik ili punomoćnik, svjedok ili vještak udalji prije potpisivanja zapisnika ili neće potpisati zapisnik, to će se zabilježiti u zapisnik uz navođenje iznesenog razloga.

Predloženu odredbu članka 126. trebalo bi izbrisati.

Navedenim odredbama, prema mišljenju autora, izbjegle bi se moguće odnosno čak i izgledne nejasnoće u provedbi navedene odredbe, izbjeglo bi se jačanje stalnog nezadovoljstva stranaka u postupku i njihovih profesionalnih punomoćnika te bi se time uklonila osnova za populističke i paušalne kritike rada pravosuđa.

4. ZAKLJUČAK
Pohvalna je namjera povećanja kvalitete pravosuđa i jačanja zaštite subjektivnih građanskih prava tako da ona bude brza, kvalitetna i učinkovita.

No, takva zadaća zahtijeva mnogo kompleksniji pristup, čak i studiozan, koji bi imao polazište u tome da se utvrdi postojeće stanje u pravosuđu, i utvrde njegovi uzroci, počevši od same organizacije pravosuđa i kadrovske politike te opremljenosti sudova, preko analize materijalnih propisa, i isto tako analize kakav je bio učinak dosadašnjih reformatorskih zahvata u parnični postupak.

Nasuprot tome, očigledno je da se sve svodi na to da se rješenje za problematiku nalazi u kontinuiranom skraćenju rokova i rješenjima koja stvaraju privid jačanja procesne discipline, jer očigledno je da je pojedinac taj koji uvijek bude kriv za to što ne valja i morao bi snositi sankcije za sve one anomalije sustava koje se pred njega postavljaju kao izazov.

Čini se da se prijedlozi reformi rade bez dodira sa stvarnošću, prema načelu da birokracija i za budućnost sije sjeme za nove izazove i zadaće za sebe, a kako bi uvijek bila potrebna⁹.

Isto tako, pojedini prijedlozi preuzimaju se nekritički od interesnih grupa kako bi bilo udovoljeno i zahtjevu suradnje sa zainteresiranim osobama.

No, nažalost, sve do sada predloženo i brzina izmjena stvara nepreglednost u sustavu i još više širi područje tihog otpora reformama, pri čemu se postavlja pitanje je li baš to ona reforma koju je potrebno provesti.

Ali, sve dok imamo priliku čuti da je pravosuđe krivo za sve i svašta, pa tako i za demografsku katastrofu Republike Hrvatske, reforma će se svoditi samo na to da se nešto radi, a da zbiljskog učinka doista nema.