Uredbom (EZ) br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. (u nastavku teksta: Uredba 883/04) o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti^[1] i Uredbom (EZ) br. 987/2009 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. o utvrđivanju postupka provedbe Uredbe (EZ) br. 883/2004 o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti (u nastavku teksta: Uredba 987/09)^[2], koje od dana pristupa Europskoj uniji Republika Hrvatska primjenjuje izravno i u cijelosti, propisana su načela koja u području obveznog zdravstvenog osiguranja izravno utječu na ostvarivanje određenih prava radnika, osiguranika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (u nastavku teksta: HZZO). 

Stoga su predmet naše analize pojašnjenja kako dva osnovna načela, načelo asimilacije činjenica te načelo zbrajanja razdoblja osiguranja, utječu na ostvarivanje određenih prava radnika koji se nalaze u radnom odnosu kod poslodavaca sa sjedištem u Republici Hrvatskoj, kao što su pravo na bolovanje, rodiljni dopust, status u obveznom zdravstvenom osiguranju nakon prestanka radnog odnosa i neka druga prava.

Do primjene tih načela doći će u onim slučajevima u kojima postoji takozvani prekogranični element, koji uključuje najmanje dvije države članice, kao, primjerice, u slučaju kada je radnik, prije zasnivanja radnog odnosa u Republici Hrvatskoj bio u radnom odnosu u drugoj državi članici Europske unije, u kojem će slučaju radni odnos i status u obveznom zdravstvenom osiguranju u drugoj državi članici utjecati na određena njegova prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja koja mu pripadaju na temelju radnog odnosa u Republici Hrvatskoj.

Načelo asimilacije činjenica propisano je člankom 5. Uredbe 883/04, a u punom nazivu zove se - »Načelo jednakog postupanja s davanjima, dohotkom, činjenicama ili događajima«. 

U skladu s tim načelom, ako se na temelju zakonodavstva nadležne države članice pravni učinci pripisuju pojavi određenih činjenica ili događaja, ta država članica uzima u obzir slične činjenice ili događaje koji nastanu u bilo kojoj državi članici Europske unije^[3] kao da su nastali na njezinu vlastitom području.^[4]

Zbog primjene toga načela, pri odlučivanju o pravu na naknadu plaće u slučaju privremene nesposobnosti za rad zbog bolesti ili drugih okolnosti utvrđenih Zakonom o obveznom zdravstvenom osiguranju (Nar. nov., br. 80/13 i 137/13 - u nastavku teksta: ZOZO), određene činjenice koje su se dogodile u drugoj državi članici Europske unije uzet će se u obzir kao da su se dogodile u Republici Hrvatskoj.

Naime, u skladu sa ZOZO-om, za vrijeme privremene nesposobnosti za rad zbog bolesti ili drugih okolnosti utvrđenih tim propisom, radnik ima pravo na naknadu plaće, pod propisanim uvjetima.

Naknada plaće određuje se od osnovice za naknadu, koju čini prosječan iznos plaće koja je osiguraniku isplaćena u posljednjih šest mjeseci prije mjeseca u kojem je nastupio slučaj na osnovi kojeg se stječe pravo na naknadu, neovisno o tome na čiji se teret isplaćuje, osim u slučaju kada je posebnim zakonom drukčije propisano, a prema članku 54. ZOZO-a i članku 73. Pravilnika o uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja (Nar. nov., br. 49/14, 51/14 - ispr., 11/15, 17/15 - u nastavku teksta: Pravilnik).

Postupajući u skladu s propisima iz obveznog zdravstvenog osiguranja Republike Hrvatske, a poštujući pri tome načelo asimilacije činjenica utvrđeno Uredbom 883/04, radniku koji je, primjerice, 1. lipnja 2016. zasnovao radni odnos u Republici Hrvatskoj te je 15. kolovoza 2016. otvorio bolovanje, ali je do 1. lipnja 2016. radio u Austriji i u istoj državi bio obvezno zdravstveno osiguran, pri utvrđivanju osnovice za naknadu plaće uzet će se u obzir plaće koje je ostvario u Republici Hrvatskoj, ali i u Austriji.

Dakle, zbog primjene načela asimilacije činjenica, rad radnika u drugoj državi članici tretirat će se kao da je bio u Republici Hrvatskoj, pa će se pri utvrđivanju osnovice za naknadu plaće postupati jednako kao i u slučaju kada je radnik u propisanom šestomjesečnom razdoblju, koje se uzima u obzir za utvrđivanje osnovice za naknadu plaće, radio kod dvaju ili više poslodavaca u Republici Hrvatskoj.

To znači da će u takvom slučaju doći do primjene članak 73. stavak 4. Pravilnika, prema kojemu se, ako je osiguranik u posljednjih šest mjeseci bio zaposlen kod dvaju ili više poslodavaca, osnovica za naknadu plaće određuje od plaće koja je osiguraniku isplaćena u svih šest mjeseci.

Nadalje, zbog obveze postupanja u skladu s načelom asimilacije činjenica, izvješća o privremenoj nesposobnosti za rad koja su izdana od strane liječnika iz drugih država članica moraju se prihvatiti kao da se radi o izvješćima koja su izdana od ugovornih liječnika HZZO-a.

Postoji mogućnost da osoba radi kod poslodavca sa sjedištem u Republici Hrvatskoj i s te je osnove obvezno zdravstveno osigurana u Republici Hrvatskoj, no ima prebivalište na području druge države članice Europske unije. Da bi takva osoba mogla koristiti zdravstvenu zaštitu i za vrijeme dok se nalazi u državi članici prebivališta, HZZO joj izdaje određenu tiskanicu, koju onda ona prijavljuje nositelju zdravstvenog osiguranja u državi prebivališta i tada i u toj državi (osim u Republici Hrvatskoj) ima pravo na punu zdravstvenu zaštitu. Ako se ta osoba, za vrijeme dok se nalazi u državi prebivališta, razboli, ima pravo javiti se liječniku u mjestu prebivališta, koji joj, prema potrebi, može otvoriti i bolovanje. U tom slučaju izvješće o privremenoj nesposobnosti za rad, odnosno potvrda o privremenoj nesposobnosti za rad izdana od strane liječnika u državi prebivališta mora se uzeti u obzir kao da je izdana od strane izabranog doktora takvog radnika u Republici Hrvatskoj. Navedena potvrda ne mora nužno imati isti oblik kao i Izvješće o privremenoj nesposobnosti/spriječenosti za rad koje se koristi u Republici Hrvatskoj, nego je samo bitno da je propisana zakonodavstvom države prebivališta.

Izdavanje izvješća/potvrda o privremenoj nesposobnosti za rad od strane liječnika u drugim državama članicama moguće je i u slučaju otvaranja bolovanja radniku koji je od strane poslodavca sa sjedištem u Republici Hrvatskoj upućen na privremeni rad u drugu državu članicu. I u tom slučaju radnik, kojemu je u državi u koju je upućen na privremeni rad liječnik otvorio bolovanje, mora izvješće/potvrdu o bolovanju dostaviti svom poslodavcu, odnosno HZZO-u u istim rokovima kako je propisano za Izvješće o privremenoj nesposobnosti/spriječenosti za rad koje se izdaje od strane ugovornih liječnika u Republici Hrvatskoj. Pri tome će se izvješće/potvrda o privremenoj nesposobnosti za rad koja je izdana od strane liječnika iz druge države članice, također, morati prihvatiti kao da se radi o izvješću izdanom od strane ugovornog liječnika radnika u Republici Hrvatskoj.

Načelo asimilacije činjenica važno je i pri utvrđivanju statusa u obveznom zdravstvenom osiguranju, a nakon prestanka radnog odnosa.

Naime, prema članku 7. stavak 1. točka 13. a) ZOZO-a, status osiguranika HZZO-a stječu osobe s prebivalištem, odnosno odobrenim stalnim boravkom u Republici Hrvatskoj koje nisu obvezno zdravstveno osigurane po drugoj osnovi i koje su se prijavile HZZO-u u roku 30 dana od dana prestanka radnog odnosa, obavljanja djelatnosti ili od dana prestanka primanja naknade plaće na koju imaju pravo prema ZOZO-u ili prema propisima donesenim na temelju ZOZO-a.

Stoga, ako je osoba radila u drugoj državi članici Europske unije, te se u propisanom roku od 30 dana nakon prestanka radnog odnosa u istoj državi članici prijavila na obvezno zdravstveno osiguranje u HZZO-u, činjenica prestanka radnog odnosa u drugoj državi članici uzet će se u obzir kao da se dogodila u Republici Hrvatskoj i osoba će steći status osiguranika HZZO-a jednako kao i u slučaju kada se u propisanom roku od 30 dana na obvezno zdravstveno osiguranje prijavi osoba kojoj je prestao radni odnos u Republici Hrvatskoj. Pri tome će dokaz o prestanku radnog odnosa izdan od strane poslodavca u drugoj državi članici imati jednaku pravnu snagu kao i takav dokaz izdan od strane poslodavca u Republici Hrvatskoj.

Također, prema članku 7. stavak 1. točka 13. e) ZOZO-a, status osiguranika HZZO-a stječu osobe s prebivalištem, odnosno odobrenim stalnim boravkom u Republici Hrvatskoj koje nisu obvezno zdravstveno osigurane po drugoj osnovi, i koje su se prijavile HZZO-u u roku 90 dana od dana isteka školske godine u kojoj su završile redovito školovanje prema propisima o redovitom školovanju u Republici Hrvatskoj ili drugoj državi članici Europske unije, odnosno u roku 30 dana od dana položenog završnog ispita.

Dakle, ako se dijete radnika redovito školovalo u drugoj državi članici Europske unije i s te je osnove bilo obvezno zdravstveno osigurano u HZZO-u, nakon završetka redovitog školovanja može se nadalje osigurati prema navedenom članku 7. stavak 1. točka 13. e) ZOZO-a, jednako kao i dijete koje se redovito školovalo u Republici Hrvatskoj. Dakle, potvrda o završetku redovitog školovanja iz druge države članice imat će jednaku pravnu snagu kao i potvrda o završetku redovitog školovanja izdana od strane obrazovne ustanove u Republici Hrvatskoj.

Načelo zbrajanja razdoblja utvrđeno je člankom 6. Uredbe 883/04.

U skladu s tim načelom, nadležna ustanova države članice čije zakonodavstvo uvjetuje stjecanje, zadržavanje, trajanje ili ponovnu uspostavu prava na davanja navršenim razdobljima osiguranja, zaposlenja, samostalne djelatnosti ili prebivališta, uzima u obzir ista ta razdoblja koja su navršena prema zakonodavstvu bilo koje druge države članice kao da se radi o razdobljima koja su navršena prema zakonodavstvu koje primjenjuje nadležna ustanova.^[5]

Pri tome se pod »davanjima« podrazumijevaju različita prava, kao što su pravo na zdravstveno osiguranje, pravo na bolovanje, rodiljni dopust i sl.

To načelo znači da će HZZO, kada odlučuje o određenim pravima svojih osiguranika koja su uvjetovana određenim razdobljima osiguranja, zaposlenja, samostalne djelatnosti ili prebivališta, uzeti u obzir ista takva razdoblja osiguranja ostvarena u drugim državama članicama kao da se radi o razdobljima koja su navršena prema hrvatskom zakonodavstvu.

Tako će i pri rješavanju zahtjeva zaposlenog ili samozaposlenog roditelja na rodiljne i roditeljske potpore HZZO uzeti u obzir razdoblja zaposlenja ili samozaposlenja podnositelja zahtjeva u drugoj državi članici kao da su navršena u Republici Hrvatskoj i zbrajat će ih s takvim razdobljima u Republici Hrvatskoj.

Tako, prema članku 24. stavak 1. Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama (Nar. nov., br. 85/08, 110/08, 34/11, 54/13 i 152/14 - u nastavku teksta: ZRRP), za vrijeme korištenja prava na rodiljni dopust, zaposleni ili samozaposleni roditelj ima pravo na naknadu plaće u iznosu 100 % od osnovice za naknadu plaće utvrđene prema propisima iz obveznog zdravstvenog osiguranja.

Također, za vrijeme korištenja prava na roditeljski dopust, naknada plaće za prvih šest mjeseci, ako to pravo koristi jedan roditelj, ili prvih osam mjeseci ako to pravo koriste oba roditelja, iznosi 100 % od osnovice za naknadu plaće utvrđene u skladu s člankom 24. stavak 1. ZRRP-a, a koja ne može, za puno radno vrijeme, iznositi više od 80 % proračunske osnovice mjesečno (proračunska osnovica 3.326,00 kuna x 80 % = 2.660,80 kuna).

No, prema članku 24. stavak 7. ZRRP-a, zaposleni ili samozaposleni roditelj koji ne ispunjava uvjet staža osiguranja u trajanju od najmanje 12 mjeseci neprekidno ili 18 mjeseci s prekidima u posljednje dvije godine prije početka korištenja prava, za vrijeme korištenja prava ostvaruje pravo na novčanu naknadu u iznosu od samo 50 % proračunske osnovice (proračunska osnovica 3.326,00 kuna x 50 %= 1.663,00 kuna). 

Pri tome je staž osiguranja staž koji je fizička osoba ostvarila na temelju svog nesamostalnog ili samostalnog rada te na temelju primanja naknade plaće nakon prestanka toga rada, ostvarene prema propisima iz obveznoga zdravstvenog osiguranja.

Slijedom navedenoga, ako podnositelj zahtjeva za rodiljni ili roditeljski dopust ne ostvaruje uvjet opisanog staža osiguranjau trajanju od najmanje 12 mjeseci neprekidno ili 18 mjeseci s prekidima u posljednje dvije godine prije početka korištenja prava, on, bez obzira na visinu svoje plaće, može ostvariti naknadu samo u iznosu od 1.663,00 kune.

Primjerice:

Kada bi se gledao samo staž osiguranja ostvaren u Republici Hrvatskoj, navedena radnica ne bi imala ispunjen potreban staž od 12 mjeseci neprekidno ili 18 mjeseci s prekidima u posljednje dvije godine te bi za vrijeme rodiljnog dopusta mogla primiti naknadu samo u iznosu od 1.663,00 kuna.

Zbog obveze HZZO-a da primijeni načelo zbrajanja razdoblja osiguranja, uzet će se u obzir i staž ostvaren u Sloveniji te će se staž u Republici Hrvatskoj i Republici Sloveniji zbrojiti.

Na taj način, primjenom načela zbrajanja razdoblja utvrdit će se da je kod radnice iz ovog primjera ispunjen uvjet staža osiguranja u trajanju od najmanje 12 mjeseci neprekidno ili 18 mjeseci s prekidima u posljednje dvije godine prije početka korištenja prava te će se radnici utvrditi naknada plaće za vrijeme korištenja rodiljnog dopusta u skladu s člankom 24. stavak 1. ZRRP-a, odnosno u iznosu 100 % od osnovice za naknadu plaće utvrđene prema propisima obveznog zdravstvenog osiguranja. Naime, u razdoblju od dvije godine prije početka korištenja rodiljnog dopusta, dakle u razdoblju od 1. listopada 2013. do 1. listopada 2015., radnica ima ukupan staž u iznosu od 22 mjeseca s prekidima (15 mjeseci staža u Republici Sloveniji i 7 mjeseci u Republici Hrvatskoj). 

Uredba 883/04 i Uredba 987/09, kao i ostale koordinacijske uredbe, zamijenile su sve međudržavne ugovore o socijalnom osiguranju koje je Republika Hrvatska do 1. srpnja 2013. imala sklopljene s državama članicama Europske unije. Iako su neka načela propisana uredbama bila propisana i pojedinim međudržavnim ugovorima, spomenute koordinacijske uredbe uvele su jednoobraznost u primjeni načela, jer se uredbe, na jednak način primjenjuju u odnosu na sve države članice Europske unije.

Koordinacija sustava socijalne sigurnosti istodobna je primjena nacionalnih zakonodavstava o socijalnoj sigurnosti dviju ili više država članica na radnika migranta i članove njegove obitelji, a radi ostvarivanja prava iz socijalne sigurnosti. Uredbe koordiniraju sustave dviju i više država članica, pod uvjetom migracijske klauzule, odnosno pod uvjetom da se na osobu primjenjuje zakonodavstvo najmanje dviju država članica.

[1] Uredba (EZ) br. 883/04 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti (Sl. l. EU, L 166, 30. 4. 2004, 1-123), dostupna na http://www.hzzo.hr/zdravstveni-sustav-rh/poveznice-na-nacionalno-i-eu-zakonodavstvo/ te na http://eur-lex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=DD:05:03:32004R0883:HR:PDF
[2] Uredba (EZ) br. 987/09 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. o utvrđivanju postupka provedbe Uredbe (EZ) br. 883/04 o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti (Sl. l. EU, L 284, 30. 10. 2009., 1-42), dostupna na http://www.hzzo.hr/zdravstveni-sustav-rh/poveznice-na-nacionalno-i-eu-zakonodavstvo/ te na http://eur-lex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=DD:05:02:32009R0987:HR:PDF.
[3] Uredbe se na jednak način primjenjuju i na države Europskog ekonomskog prostora (Norveška, Lihtenštajn i Island).
[4] Načelo jednakog postupanja s davanjima, dohotkom, činjenicama ili događajima propisano je člankom 5. Uredbe 883/04 kako slijedi: »Ako ovom Uredbom nije drukčije određeno, a u smislu posebno utvrđenih provedbenih propisa, primjenjuje se sljedeće:(a) ako, na temelju zakonodavstva nadležne države članice, korištenje davanja iz sustava socijalne sigurnosti i drugog dohotka ima određene pravne učinke, odgovarajuće odredbe tog zakonodavstva se također primjenjuju na korištenje istovjetnih davanja ostvarenih na temelju zakonodavstva druge države članice ili na dohodak ostvaren u drugoj državi članici;(b) ako se, na temelju zakonodavstva nadležne države članice, pravni učinci pripisuju pojavi određenih činjenica ili događaja, ta država članica uzima u obzir slične činjenice ili događaje koji nastanu u bilo kojoj državi članici kao da su nastali na njezinom vlastitom području.«
[5] Načelo zbrajanja razdoblja propisano je člankom 6. Uredbe 883/04 kako slijedi: »Ako ovom Uredbom nije drukčije predviđeno, nadležna ustanova države članice čije zakonodavstvo uvjetuje:- stjecanje, zadržavanje, trajanje ili ponovnu uspostavu prava na davanja,- obuhvaćenost zakonodavstvom, ili- mogućnost izuzeća od obveznog, izbornog produženog ili dobrovoljnog osiguranja, navršenim razdobljima osiguranja, zaposlenja, samostalne djelatnosti ili prebivanja, u mjeri u kojoj je to potrebno, uzima u obzir razdoblja osiguranja, zaposlenja, samostalne djelatnosti ili prebivanja navršena prema zakonodavstvu bilo koje druge države članice kao da se radi o razdobljima navršenima prema zakonodavstvu koje primjenjuje.«