U listopadu ove godine navršava se punih dvadeset godina otkako je Hrvatski sabor donio Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine^[1] (u nastavku teksta: Zakon o naknadi). Donošenje toga Zakona predstavlja, neosporivo, važan događaj nakon uspostave neovisne i samostalne Republike Hrvatske.

Iako za donošenje Zakona o naknadi nije postojala obveza u Ustavu Republike Hrvatske iz 1990. godine^[2], taj je Zakon Republika Hrvatska donijela radi ispravljanja ili barem ublažavanja nepravde koja je od strane bivše jugoslavenske komunističke vlasti učinjena prijašnjim vlasnicima imovine na teritoriju Republike Hrvatske, oduzimanjem njihove imovine bez naknade ili uz simboličnu naknadu.

Zakonom o naknadi bilo je propisano da se prava iz toga Zakona priznaju samo prijašnjim vlasnicima koji na dan donošenja toga Zakona imaju hrvatsko državljanstvo (prije čl. 9. st. 1. Zakona) te da stranim fizičkim i pravnim osobama ne pripadaju prava iz toga Zakona, osim ako se to utvrdi međudržavnim sporazumima (prije čl. 11. Zakona).

Međutim, odredbe Zakona o naknadi, prema kojima su strani državljani bili isključeni od mogućnosti ostvarivanja prava iz toga Zakona, Ustavni sud Republike Hrvatske (u nastavku teksta: Ustavni sud) ukinuo je kao neustavne svojom Odlukom broj U-I-673/1996 i dr. od 21. travnja 1999.^[3] Ukinute odredbe Zakona o naknadi, sukladno navedenoj Odluci Ustavnog suda, prestale su vrijediti stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine^[4] (u nastavku teksta: ZIDZN), kojim je Hrvatski sabor donio nove odredbe umjesto ukinutih.

Nakon donošenja ZIDZN-a koji je stupio na snagu 5. srpnja 2002., u upravnosudskoj praksi u primjeni Zakona o naknadi zauzeto je pravno shvaćanje da strani državljani, sukladno odredbama članaka 1. i 2. ZIDZN-a, imaju pravo na naknadu za oduzetu imovinu ako pitanje naknade za tu imovinu nije riješeno međudržavnim sporazumima^[5].

Nakon završetka Drugog svjetskog rata zaključen je, 10. veljače 1947., u Parizu Ugovor o miru sa Italijom^[6] (u nastavku teksta: Ugovor o miru), koji je stupio na snagu 15. rujna 1947.

Taj Ugovor o miru zaključen je između Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika, Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske, Sjedinjenih Američkih Država, Kine, Francuske, Austrije, Belgije, Bjeloruske Sovjetske Republike, Brazilije, Kanade, Čehoslovačke, Etiopije, Grčke, Indije, Holandije, Novog Zelanda, Poljske, Ukrajinske Sovjetske Socijalističke Republike, Južno-afričkog Saveza i Federativne Narodne Republike Jugoslavije (»Savezničke i udružene sile«), s jedne strane i Italije, s druge strane.

Ugovorom o miru uređena su brojna pitanja među kojima je, za naše potrebe, zanimljivo pitanje državljanstva osoba koje su prije stupanja na snagu toga Ugovora bile stalno nastanjene na teritoriju koji je Italija ustupila Jugoslaviji prema odredbama toga Ugovora (Istra, Rijeka, Zadar te otoci Cres, Lošinj, Lastovo, Palagruža i nekoliko manjih okolnih otočića - u nastavku teksta: pripojeno područje), i pitanje pravne sudbine imovine talijanskih državljana.

Prema odredbi članka 19. toč. 1. Ugovora o miru, talijanski državljani koji su na dan 10. lipnja 1940. imali prebivalište na pripojenom području, postali su jugoslavenski državljani danom stupanja na snagu toga Ugovora i izgubili su talijansko državljanstvo, osim osoba iz točke 2. toga članka Ugovora.

Naime, toč. 2. članka 19. Ugovora o miru Jugoslavija je preuzela obvezu da će u roku tri mjeseca nakon stupanju na snagu toga Ugovora donijeti propise prema kojima će sve punoljetne osobe iz točke 1. dobiti pravo da optiraju za talijansko državljanstvo. U točki 2. izričito je određeno da će svaka osoba koja je optirala za talijansko državljanstvo zadržati talijansko državljanstvo, te se neće smatrati da je stekla državljanstvo države kojoj je teritorij ustupljen, tj. u našem slučaju jugoslavensko državljanstvo.

Na temelju ovlasti iz Ugovora o miru i u izvršenju obveze iz toč. 1. i 2. članka 19. toga Ugovora, Jugoslavija je, u studenome 1947., donijela Zakon o državljanstvu osoba na području pripojenom Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji prema Ugovoru o miru sa Italijom^[7].

Odredbom članka 1. st. 1. navedenoga Zakona propisano je da osobe talijanskog državljanstva koje su na dan 10. lipnja 1940. imale prebivalište na području koje je pripojeno teritoriju Federativne Narodne Republike Jugoslavije prema Ugovoru o miru sa Italijom, kao i njihova djeca rođena poslije toga dana, stječu danom 15. rujna 1947., kao danom stupanja na snagu toga Ugovora savezno državljanstvo Federativne Narodne Republike Jugoslavije i državljanstvo one narodne republike na čijem se području nalazi mjesto u kojem su na dan 10. lipnja 1940. imale svoje prebivalište.

»Osobe spomenute u stavci prvoj prethodnog članka, čiji je govorni jezik talijanski, a koje su do dana stupanja na snagu Ugovora o miru sa Italijom navršile 18 godina, kao i osobe koje do toga dana nisu dostigle ovaj uzrast, ali su u braku, imaju pravo da u roku od godinu dana od stupanja na snagu toga Ugovora optiraju za talijansko državljanstvo.

Osobe koje iskoriste ovo pravo zadržat će talijansko državljanstvo i smatrat će se da nisu stekle državljanstvo FNR Jugoslavije prema članku 1. ovog Zakona.

Opcija oca, ili opcija majke ako je otac umro, povlači opciju djece mlađe od 18 godina koja nisu u braku.

Opcija muža ne povlači za sobom opciju žene.«

Sukladno odredbi članak 19. toč. 2. Ugovora o miru i odredbama citiranog članka 2. navedenoga Zakona, mnogobrojne osobe koje su imale prebivalište na pripojenom području optirale su za talijansko državljanstvo i iselile u Italiju.

Kad se govori o imovini koja je bila u vlasništvu osoba koje su optirale za talijansko državljanstvo (optanti), potrebno je, radi boljeg razumijevanja stvari, praviti razliku između imovine koju su optanti imali u vlasništvu na pripojenom području i imovine koju su imali u vlasništvu na području koje je i prije Drugog svjetskog rata pripadalo Jugoslaviji (u nastavku teksta: staro područje Jugoslavije). Pri tome je izuzetno važno imati na umu kada su optanti imovinu stekli u vlasništvo, kako kada se radi o imovini na starom području Jugoslavije, tako osobito u odnosu na imovinu koja se nalazila na pripojenom području.

Naime, samo ona imovina na pripojenom području, koju su optanti imali u vlasništvu na dan stupanja na snagu Ugovora o miru, tj. 15. rujna 1947. ima pravni status optantske imovine na koju se nisu odnosili jugoslavenski propisi koji su se primjenjivali na stranu imovinu. Glede te imovine relevantne su odredbe Priloga XIV. Ugovora o miru i sporazuma zaključenih između Jugoslavije i Italije, kojima je riješeno pitanje pravne sudbine optantske imovine i naknade za tu imovinu, o čemu će kasnije biti riječi.

Svadruga imovina na području Jugoslavije, koja je bila u vlasništvu osoba koje su optirale za talijansko državljanstvo, nema pravni status optantske imovine, neovisno o tome gdje se ta imovina nalazi, i ta je imovina dijelila pravnu sudbinu ostale strane imovine na području Jugoslavije.

U primjeni Zakona o naknadi potrebno je uvijek nepobitno utvrditi radi li se o optantskoj imovini ili pak o prijašnjoj talijanskoj imovini koja nema pravni status optantske imovine. To zbog toga jer se Zakon o naknadi uopće ne odnosi na imovinu koja ima pravni status optantske imovine, što je vidljivo već iz odredbe članka 1. toga Zakona.

Naime, u članku 1. st. 1. Zakona o naknadi propisano je da se tim Zakonom uređuju uvjeti i postupak naknade za imovinu koja je prijašnjim vlasnicima oduzeta od strane jugoslavenske komunističke vlasti, a koja je prenesena u općenarodnu imovinu, državno, društveno ili zadružno vlasništvo konfiskacijom, nacionalizacijom, agrarnom reformom i drugim propisima i načinima navedenim u tom Zakonu.

Kod optantske imovine koja je za vrijeme postojanja bivše FNRJ odnosno SFRJ prenesena u državno vlasništvo Jugoslavije ne radi se o oduzimanju te imovine optantima od strane bivše jugoslavenske vlasti, nego o sporazumnom prijenosu imovine u državno vlasništvo.

Naime, prema odredbama točke 9. Priloga XIV. Ugovora o miru sa Italijom, imovina na pripojenom području koja je 15. rujna 1947. bila u vlasništvu osoba koje su optirale za talijansko državljanstvo (optantska imovina), ostala je i dalje u vlasništvu tih osoba, tj. optanata koji su glede prava na toj imovini bili izjednačeni s jugoslavenskim državljanima. Takvo pravno stanje glede optantske imovine trajalo je sve do zaključivanja Sporazuma između Federativne Narodne Republike Jugoslavije i Italijanske Republike o definitivnom reguliranju svih uzajamnih obveza ekonomskog i financijskog karaktera, koje proistječu iz Ugovora o miru i sukcesivnih sporazuma, zaključenog u Beogradu 18. prosinca 1954. i Sporazuma između Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i Italijanske Republike o primjeni Sporazuma od 18. prosinca 1954., zaključenog u Rimu 3. srpnja 1965. Tim Sporazumima definitivno je riješena pravna sudbina optantske imovine i pitanje naknade za tu imovinu. Navedenim sporazumima Jugoslavija i Italija sporazumjele su se oko toga da je sva optantska imovina prešla u državno vlasništvo Jugoslavije danom 18. prosinca 1954.^[8], osim dobara koja su ušla u tzv. listu »A«, koja su ostavljena u vlasništvu optanata^[9].

Dakle, s obzirom na to da je optantska imovina prenesena u državno vlasništvo Jugoslavije navedenim Sporazumima zaključenim između Jugoslavije i Italije, a ne oduzimanjem te imovine od strane bivše jugoslavenske komunističke vlasti, na tu se imovinu uopće ne odnosi Zakon o naknadi, jer ne postoje pretpostavke iz članka 1. toga Zakona.

Što se, pak, tiče one imovine na pripojenom području koju su optanti stekli u vlasništvo poslije15. rujna 1947., ta imovina nema pravni status optantske imovine, pa je potpala pod pravni režim bivše Jugoslavije, koji je vrijedio za imovinu ostalih stranih državljana. Stoga je pravna sudbina te imovine ovisila o tome jesu li optanti tu imovinu stekli u vlasništvo prije 28. travnja 1948. ili poslije toga dana.

Nekadašnja FNRJ donijela je 1948. godine Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća^[10], koji je stupio na snagu 28. travnja 1948. (u nastavku teksta: Zakon o nacionalizaciji).

Prema odredbi članka 3. st. 2. Zakona o nacionalizaciji, danom stupanja na snagu toga Zakona nacionalizirane su i prešle u državno vlasništvo sve nekretnine koje su toga dana bile u vlasništvu stranih državljana, stranih ustanova ili stranih privatnih i javnopravnih osoba. Od nacionalizacije su bile izuzete samo nekretnine seljaka zemljoradnika, koji su sami obrađivali svoju zemlju, stambene zgrade koje su služile vlasniku uglavnom za njegovo stanovanje i nekretnine predstavništava stranih država, koje su im služile za službene potrebe (čl. 3. st. 3. citiranog Zakona).

Citirani Zakon o nacionalizaciji odnosio se i na nekretnine optanata, koje su optanti stekli u vlasništvo poslije 15. rujna 1947., a prije stupanja na snagu toga Zakona, neovisno o tome gdje su se nekretnine nalazile (na pripojenom području ili na starom području Jugoslavije), jer te nekretnine, kao što je već navedeno, nemaju pravni status optantske imovine. Stoga se na tu imovinu optanata koja je potpala pod udar odredaba navedenoga Zakona iz 1948., odnosi Zakon o naknadi, jer je ta imovina optantima oduzeta i prenesena u državno vlasništvo na temelju propisa i akata donesenih od strane bivše jugoslavenske komunističke vlasti. Međutim, za tu imovinu ne može se prijašnjim vlasnicima priznati pravo na naknadu prema Zakonu o naknadi jer je pitanje naknade riješeno niže navedenim međudržavnim sporazumima.

Ako se radi o imovini na starom području Jugoslavije, koja je bila u vlasništvu talijanskih državljana (među koje ulaze i optanti koji nikada nisu stekli jugoslavensko državljanstvo), tada je potrebno praviti razliku između imovine na tom području koje su talijanski državljani imali u vlasništvu na dan stupanja na snagu Ugovora o miru, tj. 15. rujna 1947., i imovine koju su stekli u vlasništvo poslije navedenog dana.

Sva imovina na starom području Jugoslavije, koja je 15. rujna 1947. zatečena uvlasništvu talijanskih državljana, pa prema tome i optanata, prešla je u vlasništvo Jugoslavije prema članku 79. Ugovora o miru, radi čije je provedbe Jugoslavija donijela Zakon o prijelazu talijanske imovine na teritoriju FNRJ u državno vlasništvo FNRJ prema Ugovoru o miru sa Italijom^[11].

Kako se ovdje radi o imovini koja je u državno vlasništvo Jugoslavije prenesena Ugovorom o miru, a ne o oduzimanju imovine u provedbi propisa i akata donesenih od strane jugoslavenske komunističke vlasti, tako se na takvu imovinu također ne odnosi Zakon o naknadi.

Druga je, pak, stvar kad se radi o imovini na starom području Jugoslavije, koju su optanti i svi drugi talijanski državljani stekli u vlasništvo poslije 15. rujna 1947. Ta je imovina, kao što je rečeno, potpala pod udar odredbe članka 3. st. 2. citiranog Zakona o nacionalizaciji iz 1948. godine. Na tu imovinu optanata i svih drugih talijanskih državljana odnosi se Zakon o naknadi jer je ta imovina oduzeta i prenesena u državno vlasništvo Jugoslavije na temelju propisa koji je donijela bivša jugoslavenska komunistička vlast. Međutim, za tu imovinu ne može se priznati pravo na naknadu prema Zakonu o naknadi, jer je pitanje naknade za tu imovinu optanata i drugih talijanskih državljana riješeno sporazumima zaključenim između Jugoslavije i Italije.

Kao što je već rečeno, Zakon o naknadi odnosi se na imovinu optanata i svih drugih talijanskih državljana, koju su te osobe stekle u vlasništvo poslije 15. rujna 1947., a prije 28. travnja 1948., bilo da se radi o imovini koja se nalazi na pripojenom području, bilo na starom području Jugoslavije, jer je ta imovina optantima i ostalim talijanskim državljanima oduzeta i prenesena u društveno vlasništvo na temelju propisa koji je donijela bivša jugoslavenska vlast. Međutim, za svu takvu oduzetu imovinu prijašnji vlasnici, kako optanti, tako i svi drugi talijanski državljani, nemaju pravo na naknadu prema Zakonu o naknadi jer je pitanje naknade za tu imovinu riješeno međudržavnim sporazumima.

Naime, 2. svibnja 1949. zaključen je u Beogradu Sporazum između FNRJ i Republike Italije o talijanskim dobrima, pravima i interesima u Jugoslaviji. Prema članku 1. navedenoga Sporazuma, Vlada FNRJ obvezala se platiti Vladi Italijanske Republike naknadu za talijanska dobra koja se nalaze na području ustupljenom Jugoslaviji od strane Italije na osnovi odredaba Ugovora o miru ili na starom jugoslavenskom teritoriju, a koja su bila podvrgnuta nacionalizaciji, agrarnoj reformi ili ma kojoj drugoj mjeri općeg karaktera koja pogađa vlasništvo. U istom članku toga Sporazuma izričito je rečeno da su od toga isključena dobra likvidirana od strane jugoslavenske vlade primjenom članka 79. Ugovora o miru, jer je obvezu obeštećenja vlasnika za ta dobra Ugovorom o miru preuzela Italija.

Jugoslavija je ispunila obvezu iz navedenoga Sporazuma iz 1949. godine, što je vidljivo iz prije citiranog Sporazuma između FNRJ i Italijanske Republike o definitivnom reguliranju svih uzajamnih obveza ekonomskog i financijskog karaktera, koje proistječu iz Ugovora o miru i sukcesivnih sporazuma od 18. prosinca 1954. U tom Sporazumu, koji ujedno predstavlja i najvažniji jugoslavensko-talijanski Sporazum zaključen u provođenju odredaba Ugovora o miru sa Italijom, određeno je da se saldo svih uzajamnih potraživanja i dugovanja utvrđuje na iznos od 30.000.000,00 USD dolara (čl. 11. Sporazuma) u korist jugoslavenske vlade. Iz teksta samog Sporazuma (čl. 2.) vidljivo je da se pri tome imala na umu i obveza jugoslavenske strane iz Sporazuma od 23. svibnja 1949.

Imajući na umu jugoslavensko-talijanske sporazume kojima je riješeno pitanje naknade za oduzetu talijansku imovinu, u primjeni Zakona o naknadi može se postaviti jedino pitanje priznavanja prava na naknadu za imovinu koja talijanskim državljanima, među kojima i optantima, nije oduzeta s obzirom na njihovo državljanstvo, nego prema objektivnom kriteriju.

Naime, Jugoslavija je 1958. godine donijela Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta^[12], prema kojem su danom stupanja na snagu toga Zakona (26. prosinca 1958.) nacionalizirane i postale društveno vlasništvo sve najamne stambene zgrade i najamne poslovne zgrade, te građevinska zemljišta u užim građevinskim rajonima gradova i naselja gradskog karaktera. Prema tom Zakonu prešle su u društveno vlasništvo ne samo nekretnine na koje se taj Zakon odnosi, koje su na dan stupanja na snagu Zakona bile u vlasništvu jugoslavenskih državljana, nego i one nekretnine koje su toga dana zatečene u vlasništvu stranih državljana pa prema tome i talijanskih državljana, među koje ulaze i optanti.

S obzirom na vrijeme stupanja na snagu navedenoga Zakona o nacionalizaciji iz 1958. godine i vrijeme zaključivanja jugoslavensko-talijanskih sporazuma kojima je riješeno pitanje naknade za oduzetu talijansku imovinu, proizlazi da se ti sporazumi ne mogu odnositi na imovinu koja je optantima i drugim talijanskim državljanima oduzeta nakon zaključivanja tih sporazuma. Stoga, u takvim slučajevima ima mjesta priznavanju prava na naknadu prema Zakonu o naknadi.

Kada se u javnosti govori o optantima, često se od strane pojedinih političara i drugih javnih djelatnika optante izjednačuje s esulima, što ni u kojem slučaju nije pravilno.

Naime, pojam optant označava osobu kojoj je priznato pravo da bira između dvaju državljanstava nakon što je područje na kojem je ta osoba živjela pripalo nekoj drugoj državi.

Pojam esul označuje osobu koja zbog ratnih opasnosti, političkog nasilja i drugih nevolja bježi iz zemlje u kojoj je živjela u neku drugu zemlju, radi sigurnijeg i mirnijeg života.

Kad se radi o području koje je Italija Ugovorom o miru ustupila Jugoslaviji (pripojeno područje), valja imati na umu da su s toga područja poslije stupanja na snagu Ugovora o miru iselile u Italiju ne samo osobe koje imaju status optanta, nego i osobe koje nazivamo esulima(izbjeglicama).

Što se tiče imovine koja je bila u vlasništvu osoba koje nemaju status optanta, a koje su s pripojenog područja iselile u Italiju nakon stupanja na snagu Ugovora o miru, valja imati na umu da su te osobe iselile s navedenog područja kao jugoslavenski državljani, s obzirom na citiranu odredbu članka 19. toč. 1. Ugovora o miru i odredbu članka 1. st. 1. Zakona o državljanstvu osoba na području pripojenom FNRJ prema Ugovoru o miru sa Italijom, prema kojima su takve osobe danom 15. rujna 1947. postale jugoslavenski državljani. Jugoslavenskim državljanima nisu postali samo oni prijašnji talijanski državljani koji su 10. lipnja 1940. imali prebivalište na pripojenom području radi civilne ili vojne službe, nego su te osobe zadržale talijansko državljanstvo, iako se nisu koristile pravom opcije, ako su napustile pripojeno područje. To je uređeno Sporazumom između Federativne Narodne Republike Jugoslavije i Italijanske Republike o uređenju izvjesnih pitanja koja se odnose na opcije, zaključenim 23. prosinca 1950. u Rimu.

Stoga odgovor na pitanje imaju li osobe, koje su s pripojenog područja iselile u Republiku Italiju nakon stupanja na snagu Ugovora o miru kao jugoslavenski državljani, pravo na naknadu prema Zakonu o naknadi ovisi o tome kada su te osobe izgubile jugoslavensko državljanstvo i stekle talijansko državljanstvo.

Naime, ako su navedene osobe talijansko državljanstvo možebitno stekle prije 28. travnja 1948., tada je njihova imovina u Jugoslaviji došla pod udar citirane odredbe članka 3. st. 2. Zakona o nacionalizaciji iz 1948. godine, pa se može zaključiti da je pitanje naknade za njihovu oduzetu imovinu riješeno navedenim sporazumima iz 1949. i 1954. godine. Stoga se u takvim slučajevima ne može ostvarivati pravo na naknadu prema Zakonu o naknadi.

Međutim, ako su navedene osobe jugoslavensko državljanstvo izgubile i talijansko državljanstvo stekle poslije 28. travnja 1948., tada njihova imovina nije nacionalizirana kao talijanska imovina, već su te osobe došle pod udar odredbe članka 3. st. 4. citiranog Zakona o nacionalizaciji iz 1948. godine, kojom je bilo propisano da jugoslavenski državljanin koji prijeđe u strano državljanstvo gubi pravo vlasništva na nekretnine u FNRJ koje prelaze u državno vlasništvo. Prema Obaveznom tumačenju te zakonske odredbe, koje je dala Savezna skupština bivše Jugoslavije, pravo vlasništva na nekretnine u Jugoslaviji takva osoba izgubila je bez prava na naknadu.

U navedenim slučajevima pitanje naknade za oduzetu imovinu nije moglo biti riješeno niti jednim sporazumom koje je Jugoslavija zaključila s Italijom, jer se ovdje radi o imovini koja nije oduzeta kao talijanska imovina, već je oduzimanje imovine uslijedilo kao restriktivna mjera prema jugoslavenskim državljanima koji prijeđu u strano državljanstvo. S tim u svezi potrebno je napomenuti da u Sporazumu između FNRJ i Italijanske Republike o definitivnom reguliranju svih uzajamnih obveza ekonomskog i financijskog karaktera koje proistječu iz Ugovora o miru i sukcesivnih sporazuma od 18. prosinca 1954., izričito stoji da će se kao talijanske fizičke osobe, u smislu toga Sporazuma, smatrati sve fizičke osobe koje su do stupanja na snagu Ugovora o miru imale talijansko državljanstvo, a poslije toga dana nisu stekle jugoslavensko državljanstvo (čl. 2. st. 2. toč. 1. navedenog Sporazuma). Stoga, u takvim slučajevima prijašnjim vlasnicima oduzete imovine pripada pravo na naknadu prema Zakonu o naknadi.

[1] Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine objavljen je u Nar. nov., br. 92/96 i 92/99 - ispr., a stupio je na snagu 1. siječnja 1997.
[2] Ustav Republike Hrvatske iz 1990. godine objavljen je u Nar. nov., br. 56/90.
[3] Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, br. U-I-673/1996 i dr. od 21. travnja 1999. Objavljena je u Nar. nov., br. 39/99, 42/99 - ispr. Rok odgode prestanka važenja odredaba Zakona o naknadi ukinutih tom Odlukom produljivan je odlukama navedenog Suda, i to Odlukom od 20. travnja 2000. (Nar. nov., br. 43/00), Odlukom od 20. prosinca 2000. (Nar. nov., br. 131/00), Odlukom od 28. ožujka 2001. (Nar. nov., br. 27/01 i 34/01 - ispr.), Odlukom od 12. srpnja 2991. (Nar. nov., br. 65/01) i Odlukom od 19. prosinca 2001. (Nar. nov., br. 118/01).
[4] Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine objavljen je u Nar. nov., br. 80/02 i 81/02 - ispr.
[5] Na sjednici Imovinsko-pravnog odjela Upravnog suda Republike Hrvatske (sada: Visoki upravni sud Republike Hrvatske) donesen je sljedeći zaključak:»Osobe koje nisu državljani Republike Hrvatske (strani državljani i apatridi) imaju pravo na naknadu za oduzetu imovinu - na temelju odredaba Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, osim u slučaju kada je pitanje naknade za njihovu oduzetu imovinu riješeno međudržavnim sporazumima.Osobe iz stavka 1. ovog zaključka izjednačene su u svojim pravima s državljanima Republike Hrvatske glede naknade za oduzetu imovinu, osim prava na restituciju kad se priznavanje tog prava protivi drugim zakonima koji određuju na kojim nekretninama strane osobe ne mogu imati ni steći pravo vlasništva, u kojem slučaju te osobe imaju pravo na naknadu umjesto restitucije.«
[6] Ukaz Prezidijuma Narodne skupštine FNRJ o ratifikaciji Ugovora o miru sa Italijom, s tekstom Ugovora o miru, objavljen je u Sl. l. FNRJ, br. 74/47.
[7] Zakon o državljanstvu osoba na području pripojenom Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji prema Ugovoru o miru sa Italijom objavljen je u Sl. l. FNRJ, br. 104/47.
[8] Više o tome: Božo Gagro, dipl. iur., sudac Upravnog suda Republike Hrvatske u mirovini, Neka načelna pitanja u svezi s naknadom za oduzetu imovinu (2. dio ) - Informator, br. 6058 od 28. ožujka 2012.
[9] Popis dobara koja su ostavljena u vlasništvu optanata utvrđen je Protokolom o definiranju liste »A« iz Sporazuma od 3. srpnja 1965. Između Saveznog izvršnog vijeća Skupštine Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i Vlade Republike Italije, sastavljenim u Rimu 18. veljače 1983. Uredba o ratifikaciji toga Protokola objavljena je u Sl. l. SFRJ, br. 9/86.
[10] Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća objavljen je u Sl. l. FNRJ, br. 35/48.
[11] Zakon o prijelazu talijanske imovine na teritoriju FNRJ u državno vlasništvo FNRJ prema Ugovoru o miru sa Italijom objavljen je u Sl. l. FNRJ, br. 38/48.
[12] Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta objavljen je u Sl. l. FNRJ, br. 52/58.