09.01.2013.

Mišljenje (2012.) br. 15 Savjetodavnog vijeća sudaca Europe o specijalizaciji sudaca

usvojeno na 13. plenarnom sastanku CCJE-a u Parizu, 5. i 6. studenoga 2012.

U ovom članku autori pišu o značenju i prinosima Savjetodavnog vijeća sudaca Europe (u nastavku teksta: SVSE), odnosno Consultative Council of European judges (u nastavku teksta: CCJE), koje djeluje kao savjetodavno tijelo pri Vijeću Ministara Vijeća Europe u donošenju mišljenja koja usmjeravaju i unapređuju pravosuđe. Osobito se bave najnovijim Mišljenjem (2012.) br. 15. CCJE-a, koje je usvojeno 5. i 6. studenoga 2012., a odnosi se na specijalizaciju sudaca. Istodobno autori ističu rad i položaj SVSE-a u konteksu djelovanja Vijeća Europe (u nastavku teksta: VE) u nastojanjima promicanja vladavine prava i ljudskih prava uopće, u kojem SVSE ima određenu savjetodavnu ulogu, a koju Vijeće ministara VE, ali i druga tijela, ne samo VE, sve više uvažavaju i oslanjaju se na rezultate tog rada. Stoga se u ovom tekstu donose glavna težišta Mišljenja broj 15. SVSE-a, koja konačno predstavljaju podlogu za zaključke u donošenju tog Mišljenja, a jednoglasno su prihvaćena.
1. Uvod
Savjetodavno vijeće sudaca Europe (SVSE), Consultative Council of European judges (CCJE) pri Vijeću ministara VE, osnovano je 2000. i uloga mu je davati mišljenja i preporuke o različitim pitanjima koja se tiču sudstva te položaja sudbene vlasti u zemljama članicama VE, koja su onda predmet razmatranja najvišeg političkog tijela VE – Vijeća ministara. U dosadašnjem radu SVSE je dao više mišljenja.1

U Europi se u sudovima bez iznimke sve se više vodi računa o interesima stranaka, odnosno svih osoba kojima sud pruža pravnu zaštitu. Pravni praktičari već duže vrijeme upozoravaju da se očekivanja javnosti ne zaustavljaju samo na pitanju lakšeg pristupa sudu, već očekuju da će učinkovitiji i brži postupak predstavljati učinkovito jamstvo zaštite njihovih prava te da će presude koje sudovi donose biti i izvršene.

Prilikom sastavljanja mišljenja SVSE se vodio prije svega načelima Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama2 (u nastavku teksta: Konvencije) i sudskom praksom Europskog suda za ljudska prava.

Članak 6. Konvencije bio je
osnova za ujednačavanje proceduralnih pravila u različitim europskim zemljama te je kao nezaobilazno načelo uveo i pravo svih na pristup sudu i pravo da sudsku odluku u svojoj stvari dobiju unutar razumnog vremena kao rezultat pravičnog postupka u kojem svaka stranka ima ista prava. Time je pravo na pravično suđenje postalo istinsko temeljno pravo građana Europe koje se osigurava između ostalog i odlukama Europskog suda za ljudska prava, ali i odlukama nacionalnih sudova kao, primjerice, isplatom štete onim strankama kojima odluke nisu donesene unutar razumnog roka.

Veći niz godina VE posvećuje stalnu pažnju pravu građana na pristup sudu i što se najbolje uočava mnogim rezolucijama i preporukama o pravnoj pomoći, pojednostavljenju postupka, smanjenju troškova postupka, korištenju novih tehnologija, smanjivanju opterećenja sudova i alternativnim načinima rješavanja sporova, ali i u sve prisutnijoj namjeri specijalizacije sudaca i sudova.

I Sud za ljudska prava osigurava da vlade europskih zemalja poštuju odredbe članka 6. Konvencije podsjećajući ih u svojim odlukama da svaka osoba, koja želi pokrenuti sudski postupak radi zaštite svojih prava, mora imati slobodan pristup sudu i da nikakva intervencija države na tom planu nije dopuštena, bilo da je određena zakonom ili se faktično provodi.

2.Priprema Mišljenja o specijalizaciji sudaca
Savjetodavno Vijeće Evropskih sudaca odlučilo je u 2012. pripremiti Mišljenje o specijalizaciji sudaca čija je svrha ispitati glavne probleme koji se odnose na specijalizaciju, s obzirom na nužnu potrebu da se osigura zaštita temeljnih prava i kvaliteta pravosuđa kao i status sudaca.

Mišljenje je pripremljeno na osnovi prethodnog mišljenja CCJE-a,
Magna Cartae sudaca, odgovora država članica na upitnik o specijalizaciji sudaca koji je pripremio CCJE, i preliminarnog izvješća CCJE-ova stručnjaka, Marie Giuliane Civinini (Italija).

Kod pripreme ovog Mišljenja, CCJE se isto tako oslanjao na pravnu stečevinu (acquis communautaire) Vijeća Evrope, posebice na Europsku povelju o Statutu za suce, Preporuku Rec (2010)12 Vijeća Ministara državama članicama o sucima: neovisnost, učinkovitost i odgovornosti, te izvješće o »Evropskom sudskom sustavu« (izdanje 2010.) Evropske Komisije za učinkovitost Pravosuđa (CEPEJ)3.

Odgovori država članica na upitnik i izvješće stručnjaka pokazuju da su specijalizirani suci i/ili specijalizirani sudovi uobičajeni u državama članicama. Takva specijalizacija je realnost i ima dosta raznolikih oblika, uključujući, bilo formiranje specijaliziranih odjela na postojećim sudovima ili formiranje odvojenih specijaliziranih sudova. Ta se namjera proširila diljem Evrope4.

U kontekstu postojećeg Mišljenja, »specijalizirani sudac« je sudac koji se bavi ograničenim pravnim područjem (npr. kazneno pravo, porezno pravo, obiteljsko pravo, ekonomsko i financijsko pravo, pravo intelektualnog vlasništva, pravo tržišnog natjecanja) ili koji se bavi slučajevima koji se odnose na određenu činjeničnu situaciju u određenim područjima (npr. ono koje se odnosi na socijalno, ekonomsko ili obiteljsko pravo).

Porotnici koji sudjeluju u kaznenim predmetima5 nisu uključeni pod definiciju navedenih »specijaliziranih sudaca«. Porotnici ne sudjeluju u svim kaznenim predmetima. Oni ne potpadaju pod iste propise i pravila kao suci koji su dio redovitog sudskog sustava; oni nisu niti dio sudske hijerarhije niti se na njih primjenjuju ista disciplinska i etička pravila.

3. Moguće prednosti specijalizacije
Specijalizacija češće proizlazi iz potrebe da se rad sudaca prilagodi zakonskim promjenama nego slobodnom izboru. Neprekidno usvajanje novog zakonodavstva, bilo na međunarodnoj, europskoj ili domaćoj razini te izmjena prakse i doktrine čine pravnu znanost sve širom i složenijom. Iako je sucu teško ovladati svim tim područjima, u isto vrijeme društvo i stranke u sporovima zahtijevaju od sudova sve veću profesionalizaciju i učinkovitost. Specijalizacija sudaca može osigurati da imaju potrebno znanje i iskustvo u području svoje nadležnosti. 

Dubinsko poznavanje pravnog područja o kojem je riječ može poboljšati kvalitetu odluka koje sudac donosi. Specijalizirani suci mogu steći veću stručnost u svojim određenim područjima, čime se može osnažiti autoritet njihova suda. 

Koncentriranje određenih predmeta u rukama izabrane grupe specijaliziranih sudaca može voditi usklađenosti sudskih odluka te slijedom toga može potaknuti pravnu sigurnost. 

Specijalizacija može pomoći sucima da ponavljanim bavljenjem sličnim slučajevima, steknu bolje razumijevanje realiteta koji se odnose na predmete koji im se dodjeljuju, bilo na tehničkim, društvenim ili ekonomskim razinama te da time prepoznaju rješenja koja bolje odgovaraju na te realitete.

4. Moguća ograničenja i opasnosti specijalizacije
Dok je sudska specijalizacija poželjna iz brojnih razloga, u njoj postoji nekoliko opasnosti. Glavni rizik sudske specijalizacije nalazi se u mogućem odvajanju specijaliziranih sudaca od ostatka sudaca.

Suci koji su, zbog specijalizacije, prethodno morali odlučiti o istim pitanjima mogu biti skloni ponoviti te prethodne odluke, što može spriječiti evoluciju prakse u skladu sa potrebama društva. Ta se opasnost, također, pojavljuje tamo gdje se odluke u određenom području uvijek donose od strane iste odabrane grupe sudaca.6

Društvo može očekivati da postoje specijalizirani suci tamo gdje to u praksi nije moguće. Specijalizacija je moguća samo tamo gdje sud dosegne dostatnu veličinu. Manjim sudovima će biti nemoguće formirati specijalizirane odjele ili odgovarajući broj takvih odjela. To suce tjera da budu svestrani te time imaju mogućnost da im se upućuje širok raspon specijaliziranih predmeta. Pretjerana individualna specijalizacija sudaca bi spriječila potrebnu svestranost.7

Formiranje izrazito specijaliziranog suda može imati svrhu ili učinak odvajanja sudaca od ostatka pravosuđa te njihovo izlaganje pritisku stranaka, interesnih grupa ili drugih državnih snaga.

U određenom pravnom području, postoji realna opasnost od dojma pretjerane bliskosti između sudaca, odvjetnika i tužitelja tijekom zajedničkih seminara, konferencija ili sastanaka. To ne samo da može zatamniti dojam sudske neovisnosti i nepristranosti, već isto tako može izložiti suce stvarnom riziku tajnog utjecaja i stoga usmjeravanju njihovih odluka.

Kako je sudovima potreban odgovarajući broj predmeta, formiranje suda sa specijalizacijom u vrlo ograničenom području može imati učinak koncentriranja te specijalizacije unutar pojedinog suda za cijelu zemlju ili za jednu nacionalnu regiju. Ovo može spriječiti pristup sudovima ili dovesti do velike distance između suca i stranke.

Postoji opasnost da specijalizirani sudac koji je dio suda te je odgovoran za pružanje određenih tehničkih ili stručnih savjeta može izraziti osobno mišljenje ili stav o činjenicama izravno njegovim ili njenim kolegama, a da se s takvim predmetima ne upoznaju stranke kako bi se na njih očitovale8

Formiranje specijaliziranih sudova kao odgovor na interes javnosti (npr. antiteroristički sudovi)9 može dovesti do toga da im javne vlasti dodjeljuju materijalna i ljudska sredstva koja su nedostupna drugim sudovima.

5.       Općeniti principi – poštovanje temeljnih prava i principa: položaj CCJE-a
CCJE ističe, iznad svega, činjenicu da svi suci, bilo općeg usmjerenja ili specijalizirani, moraju biti stručni u suđenju. Suci imaju znanje za analizu i ocjenu činjenica i prava te za donošenje odluka u širokom rasponu područja. Da bi to radili, moraju imati široko znanje o pravnim institucijama i principima.

Odgovori država članica i izvješće stručnjaka pokazuju da većinu predmeta, koji se upute sudovima, rješavaju suci općeg usmjerenja, ističući dominantnu ulogu koju igraju takvi suci.

Načelno, suci bi trebali biti sposobni odlučivati o predmetima u svim područjima. Njihovo opće poznavanje prava i pravnih principa, njihov zdrav razum i poznavanje životne stvarnosti, daje im sposobnost da primjenjuju pravo u svim područjima, uključujući specijalizirana područja, uz stručnu pomoć, ako je potrebna10. Nikad se ne smije podcijeniti uloga »suca općeg usmjerenja«. 

Kod bilo kojeg suda, suci općeg usmjerenja se obično upućuju na različita područja specijalizacije, mijenjajući područje u kojem rade nekoliko puta tijekom svoje karijere. To im daje široko iskustvo i raznolikost pravnih područja, čime ih osposobljava da se prilagode na nove zadatke i ispune očekivanja stranaka. Radi ovog je ključno, od samog početka, da suci imaju opću obuku kako bi stekli potrebnu fleksibilnost i svestranost za svladavanje potreba općeg suda, koji se mora baviti s iznimnom raznolikošću predmeta, uključujući one za koje je potreban određeni stupanj specijalizacije.

Unatoč tomu, pravo je postalo toliko složeno ili specifično u nekim područjima da pravilno razmatranje predmeta u ovim područjima zahtijeva veći stupanj specijalizacije. Stoga se preporučuje postavljanje sudaca odgovarajućih kvalifikacija koji su odgovorni za određena područja.11

CCJE smatra da formiranje specijaliziranih odjela ili sudova mora biti strogo regulirano.
Takva tijela ne smiju potkopavati značaj suca općeg usmjerenja, te moraju u svim slučajevima pružati iste zaštite i kvalitetu. U isto vrijeme, mora se imati obzira prema svim kriterijima koji uređuju sudački posao. To su: veličina suda, zahtjevi usluge, činjenica da je sucu znatno otežano vladati svim pravnim područjima te trošak specijalizacije.

Specijalizacija nikada ne smije biti prepreka zahtjevima kvalitete koje svaki sudac mora ispunjavati. CCJE ističe da su ovi zahtjevi pobrojani u mišljenju br. 11 (2008) o kvaliteti sudskih odluka, te da se zahtjevi primjenjuju na sve suce, te stoga isto tako na specijalizirane suce. Mora se napraviti sve potrebno kako bi se jamčilo optimalne uvjete za provođenje pravde na specijaliziranim sudovima.

Načelno, opća procesna pravila moraju se, također, primjenjivati na specijaliziranim sudovima. Uvođenje specifičnih procedura za svaki specijalizirani sud dovodi do proliferacije takvih postupaka, stvarajući rizik u pogledu pristupa sudu i pravnoj sigurnosti. Specifična procesna pravila su dopustiva samo ako odgovaraju jednoj od potreba koja je dovela do formiranja specijaliziranog suda (npr. postupci koji se odnose na obiteljsko pravo, gdje je ispitivanje djece podložno specifičnim pravilima koja su podešena radi zaštite njihovih interesa).

Uvijek je bitno osigurati da se poštuju principi pravičnog suđenja, odnosno nepristranosti suda u cjelini i sloboda suca da ocjenjuje dokaze. Isto tako je bitno da tamo gdje postoji sustav ocjenjivača ili stručnjaka koji sudjeluje kao dio suda, da stranke zadrže mogućnost odgovora na savjet koji su ovakav ocjenjivač ili stručnjak dali pravno kvalificiranom sucu. U suprotnom viđenje stručnjaka moglo bi biti uključeno u presudu, a da stranke nisu imale mogućnost da ga ispitaju ili ospore. CCJE smatra da je prihvatljiviji sustav u kojem sudac imenuje stručnjaka ili stranke same mogu zvati stručnjake i svjedoke čiji se nalazi i zaključci mogu pred sudom osporavati i raspravljati između stranaka. Svi predmeti, bilo pred specijaliziranim sudom ili općim sudom, moraju biti ispitivani sa podjednakim trudom. Nema osnove za davanje prioriteta predmetima kojima se bave specijalizirani sudovi. Jedini dopustivi prioriteti su oni koji se temelje na objektivnoj potrebi, npr. postupci koji uključuju lišavanje slobode ili hitne mjere u predmetima skrbništva nad djecom, zaštita imovine ili osoba, okoliš, javno zdravlje, javni red ili sigurnost. 

CCJE smatra da veća mobilnost i fleksibilnost sa strane sudaca može pomoći da se isprave navedeni nedostaci specijalizacije. Suci bi trebali imati pravo promijeniti sud ili specijalizaciju tijekom svoje karijere, ili se čak premjestiti sa specijaliziranih na opći sud ili obrnuto. Mobilnost i fleksibilnost pružaju sucima ne samo više mogućnosti za izmijenjenu i raznolikiju karijeru već im isto tako omogućuju da se povuku i premjeste u druga pravna područja, što nužno potiče razvoj prakse i prava općenito. Međutim, takva mobilnost i fleksibilnost ne smije ugroziti princip neovisnosti sudaca i zabrane njihova premještanja12

Omogućavanje specijaliziranim sucima da se upoznaju sa složenošću ili posebnim zahtjevima u određenim pravnim područjima je odvojeno pitanje od formiranja specijaliziranih, ad hoc ili izvanrednih sudova, kako nalažu individualne ili posebne okolnosti. Postoji potencijalna opasnost navedenih sudova da ne uspiju omogućiti sve zaštite sadržane u članku 6. Konvencije. CCJE je već stavio svoje prigovore na osnivanje takvih sudova te se ovdje želi osvrnuti na sadržaj svog mišljenja br. 8 (2006) o ulozi suca u zaštiti vladavine prava i ljudskih prava u kontekstu terorizma. U svakom slučaju, CCJE ističe da tamo gdje takvi sudovi postoje, oni moraju ispunjavati sve zahtjeve nametnute redovitim sudovima. 

Zaključno, CCJE vjeruje da se specijalizacija može opravdati samo ako promiče provedbu pravde, tj. ako se pokaže povoljnijom za osiguravanje kvalitete kako postupaka, tako i sudskih odluka iz istih postupaka te su doneseni i ovi zaključci:
- CCJE ističe, iznad svega, činjenicu da svi suci, bilo općeg usmjerenja ili specijalizirani, moraju biti stručnjaci u vještini suđenja
- U načelu, pretežitu ulogu u sudskom presuđivanju trebali bi imati suci »općeg usmjerenja« 
- Specijalizirani suci i sudovi trebali bi se uvesti samo kad je to potrebno zbog složenosti ili specifičnosti prava ili činjenica te radi pravilne primjene prava
- Specijalizirani suci i sudovi bi uvijek trebali ostati dio jednog sudbenog tijela kao cjeline
- Specijalizirani suci, kao i suci »općeg usmjerenja«, moraju ispuniti zahtjeve neovisnosti i nepristranosti u skladu sa člankom 6. Konvencije o ljudskim pravima
- U načelu, suci bi općeg usmjerenja i specijalizirani suci trebali imati jednak status. Pravila etike i odgovornosti sudaca moraju biti jednaka za sve
- Specijalizacija ne smije razvodniti kvalitetu pravosuđa, bilo na sudovima »općeg usmjerenja« ili na specijaliziranim sudovima
- Mobilnost i fleksibilnost na strani sudaca će često biti dostatna da bi se ispunila potreba za specijalizacijom. U načelu, svim sucima bi trebala biti dostupna mogućnost specijaliziranja i prolaska kroz obuku. Specijalizirana obuka bi trebala biti organizirana od strane javnih pravosudnih institutucija za obuku
- Poželjnije je da se imenuju stručnjaci od strane suda ili stranaka te da se na njihova mišljenja mogu očitovati stranke i osporavati ga, nego da postoje specijalizirani ocjenjivači koji nisu pravnici koji rade u specijaliziranim tijelima sudaca
- Ovlasti i odgovornosti Sudbenog Vijeća ili sličnog tijela trebaju se jednako primjenjivati kako na suce općeg usmjerenja, tako i na specijalizirane suce.

6. Status specijaliziranog suca
Kod opisanih vrsta specijalizacije bitno je da uloga suca, kao dijela pravosudnog sustava, ostane nepromijenjena. Specijalizacija sudaca ne može opravdati ili zahtijevati bilo kakvo odstupanje od principa neovisnosti sudstva u bilo kojem njegovu pogledu (tj. neovisnosti kako sudova, tako i sudaca pojedinaca, vidjeti CCJE Mišljenje br. 1 (2001)). 

Vodeći princip trebao bi biti da se specijalizirane suce tretira u skladu s njihovim statusom, ni na koji način različito u odnosu na suce općeg usmjerenja. Stoga bi zakoni i pravila koji uređuju imenovanje, obnašanje dužnosti, napredovanje, premještanje i disciplinu trebali biti jednaki za specijalizirane suce kao i za suce općeg usmjerenja. 

To se najbolje može postići postojanjem jednog tijela sastavljenog od sudaca općeg usmjerenja i specijaliziranih sudaca. Jedno sudbeno tijelo će jamčiti da svi suci poštuju temeljna prava i principe koji se moraju univerzalno primjenjivati. Stoga CCJE nije za stvaranje različitih sudbenih tijela ili sustava prema određenim specijalizacijama koje mogu dovesti do toga da su različiti suci podložni drukčijim pravilima u različitim organizacijama. 

CCJE je svjestan da u mnogim evropskim državama tradicionalno postoji nekoliko zasebnih sudskih hijerarhija (npr. redoviti i upravni sudovi). One, također, mogu biti povezane s razlikama u statusu sudaca. CCJE smatra da takve odvojene hijerarhije mogu komplicirati provedbu prava i pristup sudu. 

Princip jednakog statusa za suce općeg smjera i specijalizirane suce trebao bi se isto tako primjenjivati na naknade. Preporuka br. Rec(2010)12 Vijeća Ministara propisuje u članku 54. da bi naknada sucu trebala biti »odgovarajuća njihovoj struci i odgovornostima«, kako bi ih, između ostalog, »branila od uzroka koji utječu na njihove odluke«13. Dodatna plaća, druge zarade ili određena naknada (npr. u slučaju noćne dužnosti) mogu se opravdati tamo gdje se može, zbog određenih razloga, koji dopuštaju zaključak da bilo zbog posebnosti struke specijaliziranog suca ili težine njegovih/njezinih odgovornosti (uključujući osobni teret koji može doći s upućivanjem na specijaliziranu dužnost), utvrditi da je potrebna takva naknada. 

Etička pravila kaznene, građanske i disciplinske odgovornosti suca ne smiju se razlikovati između sudaca općeg usmjerenja i specijaliziranih sudaca. Standardi sudačkog ponašanja, kako su utvrđeni u mišljenju CCJE-a br. 3 (2002), moraju se jednako primjenjivati na specijalizirane i nespecijalizirane suce. Nisu utvrđeni dostatni razlozi za bilo kakav različit tretman. 

7. Ocjena i napredovanje
U pogledu ocjene radnog učinka suca, kriteriji su mnogobrojni i dobro poznati (vidjeti mišljenja CCJE-a br. 3 i 10 (2007)). Specijalizacija sama po sebi ne opravdava dodjeljivanje veće vrijednosti radu specijaliziranog suca. Fleksibilnost prikazana u prihvaćanju jednog ili više područja specijalizacije može biti relevantan faktor za ocjenu radnog učinka suca.

Stoga bi sudbeno vijeće ili drugo neovisno tijelo odgovorno za ocjenu rada sudaca trebalo biti vrlo oprezno kod utvrđivanja je li i u kojem opsegu rad pojedinog specijaliziranog suca usporediv sa onim suca općeg usmjerenja. Taj zadatak zahtijeva određen napor i razmatranje, s obzirom na to da je općenito lakše dobiti jasnu sliku o radu suca općeg usmjerenja, nego onu specijaliziranog suca, koji može biti dio malene skupine i čiji rad ne mora biti tako transparenan ili poznat ocjenjivaču. 

U pogledu napredovanja primjenjuju se slična razmatranja14. Prema stajalištu CCJE-a nije opravdano dodijeliti ranija napredovanja specijaliziranim sucima samo zbog njihove specijalizacije. 

8. Zaključne napomene
Iz ovog prikaza dade se razabrati opći stav CCJE-a, koji čini po jedan sudac iz svake od zemalja članica VE, da specijalizaciji sudaca i sudova treba pristupiti oprezno i bez euforije jer specijalizacija nije odgovor na svaki problem kojim se sudstvo u nekoj zemlji može suočiti. Naime, prema stavu CCJE-a specilizacija bi trebala biti posljednja mjera ako i kad sve druge mjere ne mogu dovesti do djelotvornijeg sudstva koje će služiti građanima.

Možda će i naš zakondavac imati prilike u ovoj saborskoj pauzi proučiti to Mišljenje CCJE-a, koje je dostupno na internetskoj stranici www.coe.int/CCJE i potom odlučivati o dodatnoj specijalizaciji sudaca i sudova radi odlučivanja u vrlo uskim stručnim područjima.
 
1 To su sljedeća mišljenja: Mišljenje br. 1. o standardima koja se tiču neovisnosti sudbene vlasti (dokument pod oznakom CCJE 2001. OP No.1.), Mišljenje br. 2. o financiranju sudova i učinkovitosti sudbene vlasti (dokument pod oznakom CCJE 2001. OP No.2.), Mišljenje br. 3. o načelima profesionalnog ponašanja sudaca i pitanjima etike (dokument pod oznakom CCJE 2002. OP No.3.), Mišljenje br. 4. o izobrazbi i treningu sudaca na nacionalnoj i europskoj razini (dokument pod oznakom CCJE 2003. OP No.4.), Mišljenje  br. 5. o pravu i praksi imenovanja sudaca na Europski sud za ljudska prava (dokument pod oznakom CCJE 2003. OP No. 5.), Mišljenje br. 6. o pravičnom suđenju u razumnom roku (dokument pod oznakom CCJE 2004. OP. No.6), Mišljenje br. 7. o odnosu sudstva i društva (dokument pod oznakom CCJE 2005, OP. No.7), Mišljenje br. 8. o ulozi sudaca i zaštiti vladavine prava i ljudskih prava u kontekstu borbe protiv terorizma (dokument s oznakom CCJE 2006. Op. No.8), Mišljenje br. 9. o ulozi nacionalnih sudaca u primjeni međunarodnog i europskog prava (dokument pod oznakom CCJE 2006. Op. No 9), Mišljenje br. 10. o sudbenim vijećima (državnim sudbenim vijećima) i njihovoj ulozi u društvu (dokument pod oznakom CCJE 2007. Op. No 10.), Mišljenje br. 11. o kvaliteti sudskih odluka (dokument pod oznakom CCJE 2008. Op.No 11.), Mišljenje br. 12. o odnosu sudaca i državnih odvjetnika u demokratskom društvu (dokument pod oznakom CCJE 2009. Op. No.12), Mišljenje br. 13. o ulozi sudaca u izvršavanju sudskih  odluka (dokument pod oznakom CCJE 2010. OP No.13) i Mišljenje br. 14. o sudstvu i informatičkim tehnologijama (dokument pod oznakom CCJE 2011. OP No.14.). 
2  Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te Protokol br. 1, 4, 6, 7, 11 i 12 uz tu Konvenciju (Nar. nov. –
MU, br. 18/97,  6/99 – proč. tekst, 8/99 – ispr., 14/02 –
Protokol 12 i 13 i 1/06 – Protokol 14); stupila na snagu 5. 11. 1997. (Nar. nov. – MU, br. 6/99); Protokol br.14 stupio na snagu u odnosu na Republiku Hrvatsku 1. lipnja 2010. (Nar. nov. – MU, br. 2/10). 
3 Premda se ovi dokumenti na koje se poziva ne bave posebno specijalizacijom sudaca, oni, također, pokrivaju specijalizirane suce tamo gdje se principi koje oni postavljaju odnose na sve suce. 
4 U upitniku CCJE-a, sljedeće specijalizacije su utvrđene kao primjeri uobičajeni u mnogim evropskim državama: Obiteljski sudovi, Sudovi za mladež, Upravni sudovi/državna vijeća, Imigracijski/Azilni Sudovi, Financijski sudovi, Vojni sudovi, Porezni sudovi, Radni/socijalni sudovi, sudovi za poljoprivredne ugovore, Sudovi za potrošačke zahtjeve, Sudovi za male tražbine, Sudovi za oporuke i nasljeđivanje, Sudovi za patente/autorsko pravo/žigove, Trgovački sudovi, Stečajni sudovi, Sudovi za zemljišne sporove, Arbitražni sudovi, Sudovi za ozbiljne zločine/Prisjednički sudovi, Sudovi za nadzor kaznenih istraga (npr. odobravanje uhićenja, prisluškivanja itd.), Sudovi za nadzor izvršenja kazni i pritvora u kaznionicama. 
 Pravo Evropske unije propisuje stvaranje specijaliziranih odjela ili sudova u određenim pravnim područjima kao što su žigovi Zajednice (Sudovi za žigove Zajednice, čl. 90. Regulative (EC) br. 40/94 Vijeća od 20. prosinca 1993. o žigovima Zajednice) i industrijskom dizajnu Zajednice (Sud industrijskog dizajna Zajednice, čl. 80. Regulative (EC), br. 6/2022 Vijeća od 12. prosinca 2001. o industrijskom dizajnu Zajednice). 
5 Na primjer, u Prisjedničkim sudovima u nekoliko država članica »Porotnici« se definiraju kao osobe koje su nasumično odabrane da budu dio porote, za razliku od osoba koje sudjeluju kao članovi suda koji nemaju pravnih znanja. Takvi porotnici mogu u kaznenim predmetima, npr. odrediti kaznu te isto tako odlučiti o krivnji optuženika, dok u građanskim predmetima mogu odlučivati o štetama. 
6 Specijalizirani pravni profesionalci teže tome da razviju modele koji su specifični za njihovo područje te su često nepoznati drugim pravnicima. To može dovesti do sektorizacije prava i postupka, odvajajući specijalizirane suce od pravnih realiteta u drugim područjima te  njihovoj potencijalnoj izolaciji od općih principa i temeljnih prava. Ova sektorizacija može narušiti princip pravne sigurnosti. 
7 U nekim slučajevima specijalizacija sudaca može biti otegotna za jedinstvo sudstva. Kod sudaca može stvoriti dojam da ih njihova stručnost u specijaliziranim područjima stavlja u grupu elitnih sudaca, koji se razlikuju od ostalih. Isto tako može stvoriti dojam kod šire javnosti da su neki suci »super-suci« ili, nasuprot tomu da je sud isključivo tehničko tijelo odvojeno od stvarnog sudstva. To može dovesti do manjka javnog povjerenja u sudove za koje se smatra da nisu dovoljno specijalizirani. 
8 Ovdje je primjer patentnog suda sa sucima koji nisu pravnici koji imaju određeno tehničko znanje. 
9 »Specijalizirani sudovi« moraju se razlikovati od »ad hoc« ili Izvanrednih sudova«. 
10 Kao što je npr., u području zdravstva, industrijskih nezgoda, požara, građenja, tehnoloških poslova, itd. 
11 Specijalizirani suci, kao svi suci, moraju ispunjavati uvjete neovisnosti i nepristranosti utvrđene u članku 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Konvencija). Specijalizirani sudovi i suci moraju isto tako ispunjavati sve druge uvjete propisane ovom odredbom Konvencije: pristup sudu, propisani postupak, pravo na pravično suđenje i pravo na raspravu u razumnom roku. Za sudove je otegotno da organiziraju svoje specijalizirane odjele na način da poštuju ove zahtjeve. 
12 Vidjeti mišljenje br. 1 (2001) CCJE-a, odlomci 57, 59 i 60. 
13 Vidjeti isto tako mišljenje br. 1, odlomak 61. 
14 Vidjeti mišljenje CCJE-a br. 1, odlomak 29.