Mediji¹su moć. Snažno utječu na stvaranje javnog mnijenja i na društvena zbivanja. Mogu bitno utjecati na sudbinu pojedinaca i društvenih skupina. Sposobni su pojedinca ili skupinu uzdići do gotovo božanskih visina i/ili utopiti u najdubljem glibu ljudskoga blata.

Stavljaju se u ulogu tužitelja i presuditelja. Njihove su »presude« odmah i nepovratno pravomoćne i ujedno odmah ovršne. Posljedice takvih »presuda« često su, za onoga na kojeg se odnose, puno teže i dugotrajnije od sudske sankcije. 

Mediji, pritom, mediji olako prelaze, primjerice, i preko činjenice da je svatko nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja (čl. 28. Ustava Republike Hrvatske - Nar. nov., br. 85/10 – u nastavku teksta: Ustav).

U demokratskom društvu neizbježno je priopćiti informacije kad su podignute ozbiljne optužbe za kaznena djela. Mediji, pritom, trebaju naglasiti da je riječ tek o početnom stadiju postupka, tj. da je netko tek osumnjičen za počinjenje kaznenog djela i da ne postoji pravomoćna sudska osuda da je pojedinac počinio kazneno djelo o kojemu je riječ. U tom smislu i javni dužnosnici, koji o tome govore, moraju birati riječi u izjavama prije negoli je nekoj osobi suđeno i ona utvrđena krivom za kazneno djelo.²Važno je poštovanje predmnjeve nedužnosti i tijekom tiskovne konferencije državnih dužnosnika.³ Medijske informacije, dakle, ne bi smjele biti takve da ohrabruju javnost da unaprijed vjeruje kako je osumnjičenik kriv i što bi na bilo koji način prejudiciralo ocjenu činjenica od strane nadležne sudbene vlasti (u tom smislu ESLJP (ECHR), Butkevičius protiv Litve, zahtjev br. 48297/99, točka 53.).⁴

Suprotnim postupanjem mediji, u stvari, pozivaju i druge da ne poštuju temeljena ustavna načela o nedužnosti, pa ih se može smatrati (su)odgovornima za stvaranje društvene klime da ni Ustav ni zakone ne treba poštovati. 

Mediji sebe smatraju nepogrešivima i nedodirljivima, pridajući si ulogu i značenje (umalo) božanskog konačnog suda. 

Pritom sami plasiraju tezu da su zbog svoje uloge u javnosti izuzeti od bilo kakve odgovornosti.

U literaturi se takva slika medija (samih o sebi) nastoji dovesti u realnost. Tako Radolović navodi: »Mediji su trgovačka društva koja, kao i sva druga trgovačka društva privatnog prava, rade za dobit (profit) i tu dobit ostvaruju prodajom informacija kao svojih proizvoda.« Taj autor također upozorava da »…država putem sudbene vlasti mora voditi računa o tome da se vrlo liberalistična koncepcija slobode medija ne pretvori u ugrožavanje slobode drugih«.⁵

Postavlja se ključno pitanje o tome, dakle medijima, pravo da se, ne baš rijetko, olako poigravaju ljudskim sudbinama, a da nisu provjerili činjenice o kojima javljaju ili zadiru u tuđu privatnost preko razumne mjere. Jedna od razloga tome jest što mediji možda prema našem mišljenju sami sebi stavljaju aureolu nedodirljivosti, a time i neodgovornosti prema drugima. S druge strane zakoni glede odgovornosti medija nisu dorečeni, a i institucije, ponajprije sudovi, ne obavljaju svoje dužnosti u cijelosti i time zapravo proširuju prostor u kojem mediji bez straha od odgovornosti postaju stvarni vladari ljudskih sudbina, mimo i izvan državnih institucija i institucija građanskog društva.

Ima li u toj moći, koju mediji sami stvaraju i recikliraju, mjesta za običnog čovjeka ili neku običnu pravnu osobu, ustanovu ili instituciju? Jesu li oni tek potrošna roba koju prožvače i odbaci medijska mašinerija? Posebno valja imati na umu ozbiljne i teške posljedice koje trpe oni koji su u medijima prokazani kao izvršitelji određenih kaznenih nedjela, a zatim se pokaže da nije bilo tako. 

Postoje li, dakle, zadovoljavajući zakonski okviri, ali i stvarne institucije koje žrtvama mogu pružiti stvarnu i učinkovitu zaštitu kad je riječ o medijskom nasilju, tj. kad je informacija plasirana u medijima laž, kleveta, uvreda, podvala, širenje glasina (difamacija), sramoćenje …?

1.1. Važna društvena uloga medija
Pišući o tim složenim društvenim i profesionalnim pitanjima nastojali smo ne upasti u istu vrstu velike pogreške koju mediji čine kad zbog pogreške, pa i vrlo teške, koju počini pojedinac, olako pribijaju na stup javnog srama cijele profesije. Pritom, jer nema profesije koja na takav način nije oblaćena u javnosti, stvaraju sliku opće društvene katastrofe i beznađa. 

Zato ovaj članak ne dovodi u pitanje činjenicu da mediji imaju važnu, pozitivnu društvenu ulogu, posebice u razvijanju svijesti u društvu da svatko mora odgovarati za ono što radi ili ne radi, a morao je.⁶

Naziva ih se i čuvarima demokracije.⁷ Drugi se, pak, s pravom pitaju: Ako su mediji čuvari demokracije, tko čuva »čuvare?«, navodeći latinsku uzrečicu Quis custodiet ipsos custodes? Odgovor bi trebao biti - građani, posredstvom pravne regulative⁸, a mi dodajemo i putem sudova kao institucija koje bi trebale, u konkretnim slučajevima ugroze prava osobnosti, učinkovito štititi ta pojedinačna prava.

Valja, dakle, razlikovati mjesto i ulogu medija, novinara i medijskih nakladnika u životu zajednice od onih pojedinaca (pravnih i fizičkih osoba) koji moraju odgovarati za neprofesionalnost i neetičnost u obavljanju medijskih poslova.⁹

Stoga nam je cilj upozoriti samo na ona postupanja medija kojima se ne poštuju temeljna ljudska prava i kojima se bez argumenata teško zadire u prava osobnosti (čl. 19. Zakona o obveznim odnosima - Nar. nov., br. 35/05, 41/08 i 125/11 – u nastavku teksta: ZOO), i to s gledišta građanske odgovornosti medija, isplatom odštete. 

1.2. Lice i naličje – sloboda i odgovornost
Člankom 38. Ustava Republike Hrvatske, zajamčena je sloboda izražavanja mišljenja i izražavanja misli. Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i ostalih sredstava priopćivanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćivanja. Ta sloboda nije apsolutna jer Ustav, u članku 35., svakom građaninu jamči štovanje i pravnu zaštitu njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti. 

U praktičnoj primjeni ustavna prava iz navedenog članka 35. i 38. Ustava međusobno se sukobljavaju. Potrebno je pronaći ravnotežu između prava da se u medijima istinito i potpuno izvješćuje o postupcima svake fizičke i pravne osobe i prava te osobe na zaštitu osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda, časti i drugih prava osobnosti. Ustavno jamstvo slobodnog izražavanja ima svoje lice i naličje jer sadržava, dakle, i pravo na slobodno iznošenje informacija, ali i obveze i odgovornosti ako se time vrijeđaju Ustavom zaštićena prava drugoga.¹⁰ Sloboda izražavanja nije neograničena. Zaštita ugleda ili prava drugih njezino su ograničenje.¹¹Vrhovni sud ocjenjuje da su čast i ugled vrijednosti istog ustavnog ranga kao i sloboda informiranja.¹²

Ustavni sud izražava stajalište da članak 10. Europske konvencije ne jamči potpuno neograničenu slobodu izražavanja. Prema uvjetima iz stavka 2. toga članka, ta sloboda nosi sa sobom dužnosti i odgovornosti.¹³

1.3. Fundamentalno značenje slobode izražavanja
Sabor Republike Hrvatske donio je na sjednici 6. i 7. prosinca 1990. Zaključke o prihvaćanju akata Savjeta Europe o slobodi izražavanja i informiranja (Nar. nov., br. 7/91). Uz ostalo, Sabor je prihvatio Rezoluciju br. 428 (1970.) Savjeta Europe s deklaracijom o sredstvima javnog priopćivanja i ljudskim pravima. U toj se rezoluciji upozorava da postoji područje u kojem korištenje prava na slobodu informiranja i izražavanja može doći u sukob s pravom na poštovanje privatnog života, zajamčenog člankom 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.¹⁴ Korištenje prvog prava ne smije dokinuti ono drugo.¹⁵

Visoke moralne standarde, koji proizlaze iz Ustava Republike Hrvatske i prije spomenutih međunarodnih dokumenata, prihvatio je Hrvatski sabor donošenjem najprije Zakona o javnom informiranju (Nar. nov., br. 22/92), zatim Zakona o javnom priopćavanju (Nar. nov., br. 83/96, 105/97, 143/98, 20/00 i 96/01 – u nastavku teksta: ZJP) te sada važećeg Zakona o medijima (Nar. nov., br. 59/04, 84/11 i 81/13 – u nastavku teksta: ZM). Područje djelovanja elektroničkih medija dodatno je uređeno Zakonom o elektroničkim medijima (Nar. nov., br. br. 153/09, 84/11 i 94/13).

Prema stajalištu Ustavnog suda, sloboda izražavanja jedan je od bitnih temelja svakog demokratskog društva. Njezina zaštita od posebne je važnosti kad je riječ o tisku jer je zadaća tiska, između ostaloga, objava informacija javnoga značenja. Međutim, sloboda objavljivanja informacija u tisku ograničena je zaštitom ugleda i prava drugih osoba.¹⁶ Dakako, smatramo to stajalište Ustavnog suda jednako važnim i za druge medije (radio, televiziju, internet).

Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu, također, ističe fundamentalno značenje slobode izražavanja u demokratskom društvu, što je jedan od bitnih preduvjeta. Zato sudovi moraju osigurati da kazne nametnute medijima budu strogo razmjerne (strictly proportionate) i posljedica tvrdnji koje su dosta prekoračile granice prihvatljive kritike istodobno štiteći tvrdnje koje mogu, i stoga moraju, uživati zaštitu članka 10. st. 1. Europske konvencije, prema kojem svatko ima slobodu izražavanja. Korištenje slobodom izražavanja delikatno je i složeno pitanje, i sankcija nametnuta novinaru opravdana je samo u mjeri u kojoj se njome kažnjavaju oni dijelovi njegova teksta koji su prekoračili granice o kojima je prethodno bilo riječi.¹⁷ U tom smislu presuda navedenog suda u predmetu Oberschlik protiv Austrije, serija A, broj 331, točke 30 (ii).

Devetnaesto i dvadeseto stoljeće ljudski je rod potrošio i na borbu da se medijima osigura sloboda izvješćivanja. Čini se da će dvadeset prvo stoljeće ljudski rod potrošiti na borbu s medijima da se tako stečenom slobodom koriste odgovorno.

Nije sporno pravo medija da pišu o svim društvenim zbivanjima, ali su pritom dužni provjeriti činjenice i držati se činjenica.¹⁹Valja poštovati ugled i čast, dostojanstvo i privatnost građana (čl. 19. st. 2. ZOO-a). Pravo na zaštitu ugleda i dobrog glasa, časti, imena, odnosno tvrtke, imaju i pravne osobe (čl. 19. st. 3. ZOO-a).

1.4. Zaštita novinara i medija
Prema članku 10.1. Europske konvencije, svatko ima slobodu izražavanja. To pravo obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Taj članak Konvencije ne sprječava države da podvrgnu režimu dozvola ustanove koje obavljaju djelatnosti radija ili televizije te kinematografsku djelatnost. Budući da ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi interesa državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih(istaknuo autor), radi sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti. 

Zaštita novinara koja je osigurana člankom 10. Europske konvencije, jamči se pod uvjetom ako su djelovali u dobroj vjeri da bi osigurali točnu i pouzdanu informaciju u skladu s novinarskom etikom.²⁰

Isto se načelo primjenjuje na ostale koji su uključeni u javnu raspravu,²¹ tj. one koji pojedinačnim javnim publikacijama, odnosno istupima dovede u pitanje ugled, čast, dobar glas i dostojanstvo drugih. 

2. O pravima osobnosti²²
Ustav Republike Hrvatske određuje u članku 22. stavak 1. da je čovjekova osobnost nepovrediva. Takvom općom definicijom Ustav omogućuje da se zakonima štite prava osobnosti, a da se pritom omogući lepeza tih prava koja se štite. Ni ZOO tu lepezu prava osobnosti ne zatvara taksativnim nabrajanjem, već određujući ta prava članka 19., primjerice (otvorena lista), omogućuje sudovima da od slučaja do slučaja daju zaštitu i onim pravima koja nisu izričito nabrojena.

Prema članku 19. stavak 1. ZOO-a, svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti, pod pretpostavkama utvrđenim zakonom. 

Pod pravima osobnosti fizičke osobe, u smislu tog Zakona, razumiju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i drugo (čl. 19. st. 2. ZOO-a).

Pravna osoba ima sva navedena prava osobnosti, osim onih vezanih uz biološku bit fizičke osobe, a osobito pravo na ugled i dobar glas, čast, ime, odnosno tvrtku, poslovnu tajnu, slobodu privređivanja i drugo (čl. 19. st. 3. ZOO-a). Tako se i osporavanjem kvalitete nečijeg proizvoda ili usluge, čak i pojedinačnim kritičkim javnim kampanjama može povrijediti pravo osobnosti pravne osobe na ugled, dobar glas i čast. Tako Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu u Odluci u predmetu Steel i Morris protiv Ujedinjenog Kraljevstva, ocjenjuje da i velike multinacionalne kompanije imaju pravo na obranu od klevetničkih navoda, a od onih koji su iznijeli optužbe treba zahtijevati da dokažu istinitost navoda.²³Pri tome se zaključuje da su postupci velikih kompanija neizostavno i svjesno izloženi pažljivom nadzoru i da su granice prihvatljive kritike šire u slučaju takvih kompanija. Međutim, uz javni interes za otvorenom raspravom o njihovu poslovanju postoji i suprotni interes u zaštiti komercijalnog uspjeha i opstojnosti kompanija, u korist dioničara i radnika, ali i zbog šire ekonomske dobiti.

I djelovanjem medija mogu biti povrijeđena prava osobnosti fizičke ili pravne osobe. Tako je, primjerice, moguće povrijediti pravo fizičke osobe na duševno zdravlje, pri čemu je dovoljno da se poremeti nečiji duševni mir, tj. nije nužno da posljedica te povrede bude duševna bolest. Također se može povrijediti i pravo osobnosti na dostojanstvo, čast,²⁴ ugled, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života i drugo. 

S obzirom na pravnu osobu moguća je, primjerice, povreda prava osobnosti na ugled i dobar glas, čast, ime odnosno tvrtku, poslovnu tajnu i drugo (čl. 19. st. 2. i 3. ZOO-a). 

Jednom štetnom radnjom, u našem slučaju informacijom u mediju, moguće je istodobno povrijediti više prava osobnosti, primjerice na duševno zdravlje i na dostojanstvo i na privatnost i slično. Zato je teret na sudovima da prosude o kakvom obliku povrede prava osobnosti je riječ. Moguće su, dakle, i kumulacije povreda prava osobnosti, u kojem bi slučaju to moralo utjecati i na povećani iznos odštete. To ovisi, dakako, i o trajanju i jačini pretrpljenih duševnih boli, a moguće i straha i fizičkih boli (čl. 1100. ZOO-a).

3.1. Temeljno o neimovinskoj šteti
Zakon o obveznim odnosima u članku 1046. određuje štetu kao umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povredu prava osobnosti (neimovinska šteta). Time je u Zakonu prihvaćena objektivna koncepcija neimovinske štete. To znači da je svaka povreda prava osobnosti ujedno i neimovinska šteta. Međutim, svaka povreda prava osobnosti iz članka 19. ZOO-a, iako jest neimovinska šteta (čl. 1046. tog Zakona), ne znači i bezuvjetno pravo oštećenika na isplatu pravične novčane naknade. To će pravo u slučaju spora oštećenik ostvariti samo ako sud nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju²⁵ (čl. 1100. st. 1. ZOO-a). U ustavnosudskoj praksi također je rečeno da svaka povreda časti i ugleda ne izaziva duševne boli koje bi opravdale dosuđenje pravične novčane naknade za nematerijalnu (sada: neimovinsku - nap. autora) štetu.²⁶

Uređenje neimovinske štete, kako je od 1. siječnja 2006. bilo je propisano člankom 19., 1046., 1048. i člankom 1099. - 1106. ZOO-a, bio je velik izazov za praksu. Naime, pravne osnove koje su prema članku 200. ZOO/91 omogućivale oštećeniku pravičnu novčanu naknadu nematerijalne štete (fizičke boli, različiti oblici duševnih boli, strah, naruženost itd.), prema novom ZOO-u potpuno gube to pravno značenje. Te su pravne osnove, prema novom ZOO-u, samo činjenice (kriteriji, mjerila odnosno kvalifikatorne okolnosti) prema kojima sud, uzimajući u obzir težinu povrede i okolnosti slučaja, određuje iznos pravične novčane naknade (čl. 1100. ZOO-a). Pravni temelj postaje povreda prava osobnosti kao neimovinska šteta (čl. 1046. ZOO-a).

3.2. Pravična novčana naknada
S obzirom na iznos (visinu) novčane odštete važno je primijeniti članak 1100. ZOO-a, tj. ponajprije, ali ne i jedino, ocijeniti trajanje i jačinu pretrpljenih boli.²⁷ Pri odlučivanju o iznosu pravične novčane naknade sud mora imati na umu jačinu i trajanje povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, svrha kojoj služi ta naknada, ali mora voditi računa i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom prirodom i društvenom svrhom. To su činjenice koje su mjerilo težine povrede prava osobnosti, ali su i zapreka prodoru lukrativnosti i komercijalizacije u ovo pravno područje (čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a koji se odnosi na fizičke osobe).

3.3. Uloga sudova u zaštiti prava osobnosti
Sudovi su jedan od čimbenika društvene (socijalne) kontrole, a obvezno pravo jedan je dio ukupnog društvenog i pravnog sustava. Kroz zakonsku instituciju popravljanja neimovinske štete, sudovi obvezuju odgovornu osobu na popravljanje te štete u konkretnoj situaciji i konkretnom oštećeniku, ali istodobno šalju i poruku drugima o neprihvatljivosti i štetnosti određenog ponašanja te time djeluju preventivno. Sudovi, dakle, djeluju kao dio sustava zaštite prava osobnosti. Može se reći da kroz izricanje osude odgovornoj osobi na popravljanje neimovinske štete, sudovi izriču i odluku koja ima elemente privatne kazne osobi odgovornoj za postupke kojima je povrijeđeno nečije pravo osobnosti. Elementi privatne kazne postoje, iako odluku o popravljanju štete izriče sud kao državno tijelo. Naime, učinak te odluke, pogotovo kad je riječ o isplati pravične novčane naknade, ide u korist oštećenika, a ne u korist državnog proračuna.

Ulogu društvenog nadzora imaju sudovi i u medijskom prostoru. Ona je dvostruka - s jedne strane treba osigurati slobodu medijima pri izvješćivanju, s druge strane treba osigurati da se mediji tom slobodom koriste odgovorno i ne na štetu osoba o kojima izvješćuju.

3.3.1. Spora pravda = nered u društvu
Na žalost, sudovi su tradicionalno spori, ponekad i inertni, svakako nenavikli na neimovinsku građansku sferu suđenja.²⁸ To dodatno otežava položaj osobe na koju se odnosi informacija, jer spora pravda, pogotovo u takvim slučajevima u kojima je napadnuta čovjekova duhovna sfera, nije pravda. To je i dobra poruka medijskim nakladnicima da ne plaćaju odštete, jer tko zna i kada će i kako uopće sudski postupak završiti. To je dodatni razlog za ocjenu da takvim radom sudovi ne pridonose stvaranju građanskog morala. 

Citiramo izjavu američkog suca O`Neilla: »Kao što je rat prevažna stvar da bi bila prepuštena samo generalima, tako je i sloboda tiska prevažna da bi bila prepuštena samo profesionalcima koji prodaju informacije«.²⁹ Sudska kontrola je nužnost.

Širenje medijskih sloboda ne prati i dovoljna razina odgovornosti za javno objavljenu riječ pa dolazi i do pojave svojevrsnoga medijskog nasilja, čije su žrtve pojedinci ili pravni subjekti.³⁰ U literaturi se navodi da hrvatsko pravosuđe još uvijek ne odgovara primjereno na izazove i potrebe koje nameće brz razvoj medija te na učestalo objavljivanje neistina i manipuliranje činjenicama u hrvatskim medijima, a radi zaštite privatnosti, časti i ugleda oštećenih. U prilog tome govore mnogobrojni neriješeni slučajevi, sporost procesa, nedorečena zakonska rješenja te blaže kazne od onih u većini europskih zemalja.³¹

 

1 U smislu čl. 2. st. 1. t. 1. Zakona o medijima (Nar. nov., br. 59/04, 84/11 i 81/13 – u nastavku teksta: ZM) pojam mediji ima sljedeće značenje: mediji su: novine i drugi tisak, radijski i televizijski programi, programi novinskih agencija, elektroničke publikacije, teletekst i ostali oblici dnevnog ili periodičnog objavljivanja urednički oblikovanih programskih sadržaja prijenosom zapisa, glasa, zvuka ili slike. Mediji nisu knjige, udžbenici, bilteni, katalozi ili drugi nositelji objavljivanja informacija koji su namijenjeni isključivo obrazovnom, znanstvenom i kulturnom procesu, oglašavanju, poslovnoj komunikaciji, radu trgovačkih društava, zavoda i ustanova, udruga, političkih stranaka, vjerskih i ostalih organizacija, školska glasila, Narodne novine Republike Hrvatske, službena glasila jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i ostala službena priopćenja, plakati, letci, prospekti i transparenti te videostranice bez žive slike i druge besplatne obavijesti, osim ako ovim Zakonom nije drukčije propisano. U smislu Zakona o elektroničkim medijima (Nar. nov., br. 153/09, 84/11 i 94/13 – u nastavku teksta: ZEM) pojedini pojmovi imaju sljedeća značenja: 1. elektronički mediji: audiovizualni programi, radijski programi i elektroničke publikacije; 2. elektroničke publikacije: urednički oblikovani programski sadržaji koji se objavljuju dnevno ili periodično putem interneta od strane pružatelja elektroničkih publikacija u svrhu javnog informiranja i obrazovanja. Zakonom o elektroničkim medijima određuju se, nadalje, i drugi pojmovi, primjerice: 3. audiovizualna medijska usluga; 4. audiovizualni program. 5. opći televizijski ili radijski programski kanal; 6. specijalizirani televizijski ili radijski programski kanal. 
2 ESLJP (ECHR), Böhmer protiv Njemačke, br. 37568/97, točke 54. i 56., 3. listopada 2002. i Nešťák protiv Slovačke, br. 65559/01, točke 88. i 89., 27. veljače 2007. 
3 ESLJP (ECHR), Lavents protiv Latvije, br. 58442/00, točke 122., 28. studenog 2002. i Y.B. i drugi protiv Turske, br. 48173/99 i 48319/99, točke 49. 51., 28. listopada 2004. 
4 Praksa ESPLJ-a (ECHR-a) navedena je u ovom odjeljku rada prema Odluci Ustavnog suda U-III-2095/2010 od 21. 2. 2012. Izv. Vidjeti i Odluku Ustavnog suda U-III-2026/2010 od 30. 6. 2011. Izv. 
5 Navedeno prema: Radolović, Aldo, Odnos prava osobnosti i medijskog prava, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci (1991.), v. 28, br. 1, 267-315 (2007.) 267, str. 10. 
6 U tom smislu i Alaburić, Vesna, Sloboda misli, mišljenja, izražavanja i informiranja, HPR 6/03, str. 12. 
7 Alaburić, op. c., str. 11. 
8 Tako Božo Skoko i Denis Bajs, Objavljivanje neistina i manipuliranje činjenicama u hrvatskim medijima i mogućnosti zaštite privatnosti, časti i ugleda (časopis Politička misao, vol. XLIV, (2007.), br. 1, str. 99. 
9 U Odluci Vrhovnog suda Rev-1261/97 od 29. 8. 2001., Izbor 1/02-195 kaže se: »Novinar doista ima pravo izražavati stajalište o svim događajima, pojavama, osobama, predmetima i djelatnostima, no ima i dužnost provjeravati istinitost činjenica o kojima piše te poštovati privatnost, dostojanstvo, ugled i čast građana, a nakladnik treba imati na umu da objavljenom informacijom ne nanosi drugome štetu jer, u protivnom, odgovara za štetu koja je takvim propuštanjem nastala.« 
10 U tom smislu i Odluka Ustavnog suda, broj U-III-4056/2003 od 5. 7. 2007., objavljena u Nar. nov., br. 90/07, str. 7247., kao i Odluka U-III-1550/2005 od 21. 11. 2007. Izv. 
11 Vrhovni sud, Rev-156/99 od 28. 3. 2002. Izbor 1/03-67. 
12 Vrhovni sud, Rev-549/10 od 4. 5. 2010. Izv. 
13 Te dužnosti i odgovornosti dobivaju na važnosti kad se, kao u ovom predmetu, napada ugled imenovanih pojedinaca i potkopavaju prava drugih. Zbog dužnosti i odgovornosti inherentnih sloboda izražavanja, zaštita koja se temeljem članka 10. pruža novinarima s obzirom na izvještavanje o pitanjima od općeg interesa, podložna je uvjetu da se njihovo djelovanje odvija u dobroj vjeri da bi pružili točne i pouzdane informacije u skladu s novinarskom etikom (vidjeti, mutatis mutandis, Bladet Tromso and Stensaas protiv Norveške [GC], br. 21980/93, § 65, ESLJP (ECRH)1999-III). Tako i Ustavni sud u Odluci U-III-5408/2008 od 4. 4. 2012., izv., koja se referira na pravna stajališta Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, izražena u predmetu Europapress holding d.o.o. protiv Hrvatske (presuda, 22. listopada 2009., zahtjev, br. 25333/06). 
14 Nar. nov. - Međunarodni ugovori, br. 6/99 i 8/99. Konvencija je u javnosti poznata i pod popularnim nazivom Europska konvencija, pa ćemo je tako u ovom tekstu skraćeno označivati. Literatura: Gomien, Donna, Kratak vodič kroz Europsku konvenciju o ljudskim pravima, izdanje Organizatora d.o.o., Zagreb, 1996. 
15 Literatura: Ivančević, Vana, Pravo na slobodu izražavanja i pravo na informiranje, HPR, br. 12/06, str. 9. - 19. 
16 Tako Ustavni sud u Odluci, broj U-III-2256/03 od 5. 7. 2007., objavljenoj u Nar. nov., br. 82/07, str. 6421, i br. U-III-4256/2004 od 6. 7. 2006., objavljenoj na web-stranici tog suda. 
17 Prema: Alaburić, Vesna, Sloboda izražavanja u praksi Europskog suda za ljudska prava, izdanje Narodnih novina d.d., Zagreb, 2002., str. 235. 
18 Vrhovni sud, Rev-549/10 od 4. 5. 2010. i Rev-1553/09 od 24. 11. 2009. Izv. 
19 U tom smislu i Vrhovni sud u Odlukama Rev-1261/97 od 29. 8. 2001. Izbor 1/02-195 i Rev-646/07 od 11. 6. 2008. Izv. i Ustavni sud u Odluci U-III-5408/2008 od 4. 4. 2012. Izv. 
20 Tako i Ustavni sud u Odluci U-III-5408/2008 od 4. 4. 2012. Izv., koja se referira na pravna stajališta Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu izražena u predmetu Europapress holding d.o.o. protiv Hrvatske (presuda, 22. listopada 2009., zahtjev, br. 25333/06). 
21 Tako ESLJP (ECHR) u Strasbourgu u Odluci u predmetu Steel i Morris protiv Ujedinjenog Kraljevstva. Izvor: PPES, vol. 1., br. 1., 2005., str. 123. 
22 Potpunije o pravima osobnosti i neimovinskoj šteti vidjeti u knjizi autora ovog rada Zakon o obveznim odnosima, biblioteka Pravo 80, izdanje Organizatora d.o.o., Zagreb, 2012., uz čl. 19., 1046. i 1100. ZOO-a. 
23 Riječ je bila o kampanji londonske udruge za zaštitu okoliša Greenpeace, vođenoj protiv kompanije McDonald’s. Dio te kampanje bila je i brošura na šest stranica, objavljena pod naslovom: Što je loše s McDonald’s-om. Izvor: PPES, vol. 1., br. 1., 2005., str. 121-125. 
24 Ustavni sud u Odluci U-III-5408/2008 od 4. 4. 2012., izv., ocjenjuje da i pravomoćno osuđeni počinitelji kaznenih djela nedvojbeno imaju čast. 
25 Vrhovni sud je u Odluci Rev-2518/11 od 29. 2. 2012., izv., pozivom na čl. 1100. ZOO-a, odbio tužbeni zahtjev za naknadu štete prouzročenu informacijom u mediju jer da je riječ o povredama koje prema svom objektivnom intenzitetu kod tužitelja i svim iznesenim okolnostima ne opravdavaju dosuđivanje novčane satisfakcije zbog povrede prava osobnosti. 
26 Tako Ustavni sud, U-III-3798/2006 od 30. 10. 2008. Izv. 
27 O općem načinu utvrđivanja iznosa (visine) odštete neimovinske štete vidjeti Crnić, Ivica, Utvrđivanje iznosa novčane naknade neimovinske štete, biblioteka Pravne teme 5, naklada Organizatora d.o.o., Zagreb, 2013. 
28 Radolović, op. c., str. 24. 
29 Prema Radoloviću, op. c., str. 24. 
30 Tako Božo Skoko i Denis Bajs, op. c., str. 93. 
31 Božo Skoko i Denis Bajs, op. c., str. 114.