U razdoblju do donošenja Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji^[1] bilo je više promjena u području stečajne regulative, koje su prije svega bile izraz specifičnosti i uvjeta koji su vladali u državi. Ipak, bez podrobnije analize možemo konstatirati da je uloga suda bila neokrnjena glede prava da svojom odlukom obveže sve sudionike postupka te da kontrolira zakonitost postupka. Dakle, sud provodi postupak te ima nadzornu, kontrolnu funkciju ulazeći u meritum predmeta.

Novim Stečajnim zakonom^[2] promijenjeni su preduvjeti za otvaranje stečajnog postupka, kao i pravne (procesne i materijalne) posljedice koje proizlaze otvaranjem postupka. U tom kontekstu, sud donosi odluke o pokretanju postupka, imenovanju stečajnog upravitelja kao i o zaključenju stečaja.^[3] On, također, odlučuje po prigovorima i provodi nadzor nad operativnim provođenjem stečajnog postupka odnosno radom stečajnog upravitelja. Godine 1996. implementiran je i preustroj (Glava VI. čl. 213.-265. SZ-a), kao jedan od mogućih načina provođenja stečajnog postupka i jedina alternativa likvidaciji stečajnog dužnika. Novelom SZ-a iz 2000. uvodi se pojam stečajni plan, kao zamjena za pojam preustroj. Sudu je dana ovlast da provodi postupak stvaranja, usvajanja te nadziranja izvršenja plana. Godine 2012. (Nar. nov., br. br. 133/12), radi usklađenja s odredbama Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi,^[4] u stečajnom postupku napuštena je mogućnost financijskog restrukturiranja stečajnog dužnika, pa je vjerovnicima sada omogućen isključivo tzv. prijenosni stečajni plan. Ipak, i u okviru tzv. prijenosnog plana sud ima odlučujuću ulogu odnosno kao i u prijašnjem rješenju glavna zadaća suda je osigurati da se postupak odvija na zakonit način.

Kako je postojeća primjena SZ-a dovela, u pravilu, do nestanka pravne osobe te kako u europskim zakonodavstvima postoji tendencija prema modelu restrukturiranja i opstanka dužnika nalik na glavu 11 Stečajnog zakona SAD-a, implementiran je ZFPPN. Cilj je kroz predstečajni postupak omogućiti dužniku restrukturiranje i nastavak poslovanja. Sam ZFPPN velikim je dijelom imao uzor u jugoslavenskom ZPNSL-u i slovenskom Insolvencijskom zakonu (ZFPPIPP). Problem je u tomu što naš zakonodavac to negira, smatrajući da je donio originalno rješenje za rješavanje široko rasprostranjene insolventnosti u gospodarstvu države. Temeljna razlika između SZ-a i ZFPPN-a ogleda se u tijelima koja vode postupke nagodbe. Republika Hrvatska je, naime, odlučila postupak predstečajne nagodbe povjeriti financijskoj instituciji (Fini), a ne sudovima, što je presedan u cjelokupnoj hrvatskoj povijesti postupaka u svezi s likvidnošću od 1840.^[5] Donošenjem ZFPPN-a znatno je izmijenjen i okrnjen stečajni postupak u Republici Hrvatskoj, a u njegovoj dvogodišnjoj praktičnoj primjeni uočeno je niz problema u tumačenju i učincima pojedinih odredaba i instituta, što će se pokušati otkloniti donošenjem Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Stečajnog zakona od prosinca 2014. (u nastavku teksta: Nacrt zakona). 

Najvažnija novine su članci Glave II. (čl. 15.-39. Nacrta zakona), prema kojima odredbe o predstečajnoj nagodbi prelaze iz ZFPPN-a u SZ kao predstečajni postupak, sukladno kojima bi Fina ostala tijelo predstečajnog postupka koje samo tehnički i administrativno pomaže sudu^.[6] Dakle, sada su tijela predstečajnog postupka sudac pojedinac, povjerenik i Fina (čl. 15. Nacrta zakona), a ne više nagodbeno vijeće i povjerenik predstečajne nagodbe (čl. 32. ZFPPN-a). Pritisak za takve reforme odnosno za jaču ulogu suda provodila je i primjena članka 6. iz Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.^[7] Naime, praksa Europskog suda za ljudska prava (engl. European Court of Human Rights, franc. Cour Européenne des Droits de l’Homme)(u nastavku teksta: ECHR) naznačuje da se članak 6. stavak 1. primjenjuje na stečajni postupak^[8] pa prva dvojba koja se odnosi na samu legitimnost procesa dejudicijalizacije kroz model predstečajne nagodbe, činjenica je da stečajnopravna zaštita mora biti u nadležnosti onoga tijela koje Konvencija označava sintagmom »tribunal« (bez obzira na to kojoj vlasti pripada), a danas ta svojstva u pozitivnom pravu ima samo sud.^[9] To je rezultiralo »brisanjem« zakonodavnih rješenja prema kojima je Fina de facto i de jure odlučivala u postupcima predstečajne nagodbe. Namjera je u sljedećem odlomku razjašnjavanje sintagme »sud«, koji je nastao kao rezultat višegodišnje prakse ECHR-a doći do saznanja o pravno-logičkom mehanizmu odlučivanja navedenog tijela te uvidjeti zašto je bitno vratiti sudu punu jurisdikciju u stečajnom postupku.

Konvencija u članku 6.^[10] jamči pravo na pošteno suđenje kojim se, između ostaloga, daje svakome pravo na zakonom ustanovljeni nezavisni i nepristrani sud. Tako je EHCR dao definiciju pojma sud u predmetu Belilos protiv Švicarske:^[11]

Kada govorimo o samom radu suda, potrebno je naglasiti da je bitno obilježje suda njegova nadležnost u donošenju pravno obvezujućih odluka. Sama mogućnost davanja preporuka i savjeta (koje iz toga proizlaze) nije dovoljna za njegovo uspješno djelovanje.^[12]

Članak 6. određuje da mora postojati »zakonom ustanovljeni« sud, što znači da organizacija sudstva mora biti regulirana zakonom. U predmetu Zand protiv Austrije^[13] bivša Europska komisija utvrdila je sljedeće: 

Iz toga proizlazi da svaki detalj vezan uz sudsku organizaciju ne mora biti uređen zakonom, s tim da temeljne odredbe koje se odnose na ustrojstvo i nadležnost sudova moraju biti propisane zakonom. Pojam »ustanovljen zakonom« znači ujedno i ustanovljen u skladu sa zakonom pa do povrede toga zahtjeva dolazi i ako sud ne djeluje u skladu s točno određenim zakonom kojim se propisuje njegovo djelovanje.^[14]

Zaključno možemo reći da izraz tribunal, koji je preveden u Republici Hrvatskoj kao sud, nužno ne implicira potrebu da osobe i tijela koji vode postupak formalno pripadaju državnoj sudbenoj vlasti (»sud« u formalnom smislu), ali se traži da u konkretnom slučaju ima svojstva nezavisnosti i nepristranosti te da njegovo ustrojstvo i rad budu propisani unaprijed određenim pravilima (»sud« u materijalnom smislu).^[15] ECHR, primjerice, zauzeo je stajalište da se mogu smatrati nezavisnim i nepristranim sudom određena vojna ili zatvorska disciplinska tijela, profesionalni arbitražni sudovi itd.^[16]

U predmetu Campbell i Fell protiv Ujedinjenog Kraljevstva^[17] ECHR je naveo što uzima u obzir pri razmatranju zahtjeva nezavisnosti: »Pri odlučivanju je li tijelo nezavisno - konkretno od izvršne vlasti i stranaka u postupku - Europski sud ispituje način na koji se izabiru suci, trajanje njihova mandata, postojanje zaštite od vanjskih pritisaka te doima li se takvo tijelo nezavisnim.«^[18]

Članak 6. stavak 1. ne navodi kakav točno sastav suda mora biti. On se može sastojati od sudaca, sudaca i porotnika, a postoje i druge kombinacije.^[19] 

Taj kriterij poglavito zahtijeva da oni koji odlučuju o pojedinom pitanju, ne smiju biti u vezi s bilo kojom od stranaka u postupku. Primjerice, u predmetu Pescador Valero protiv Španjolske ^[20] sudac je bio zaposlen i kod stranke u postupku, a u Sigurdsson protiv Islanda^[21] suprug sutkinje bio je dužnik jedne od stranaka, što je bio dostatan razlog EHCR-u za utvrđivanje povrede članka 6.^[22]

Nadalje, činjenica da djelatnike suda ili sudskih tijela izabire izvršna vlast sama po sebi ne predstavlja povredu Konvencije, ona je dopuštena i uobičajena.^[23] U predmetu Zand protiv Austrije^[24] ECHR zaključio je da je za povredu nezavisnosti sudaca iz članka 6., zbog načina na koji se oni izabiru, potrebno dokazati da je: »način na koji je sudac izabran nezadovoljavajući u cijelosti ili da je sastav suda takav da bi mogao utjecati na donošenje odluke u konkretnom predmetu.«^[25]

Ako su suci ili osobe koje odlučuju u drugim sudskim tijelima izabrane na vremenski određeni mandat, takav postupak predstavlja jamstvo nezavisnosti. U predmetu Campbell i Fell protiv Ujedinjenog Kraljevstva^[26] zatvorski odbor za posjetitelje birao se na tri godine. Iako je to relativno kratko vrijeme, ECHR uzeo je u obzir činjenicu da je to neplaćeni posao te da je teško doći do volontera koji bi ga obavljali pa zbog toga nije došlo do povrede članka 6.^[27]

Odredba članka 6. stavak 1. o nezavisnosti i nepristranosti temelji se na načelu diobe vlasti. Tako je u predmetu Beaumartin protiv Francuske^[28] ECHR zaključio: »Samo tijelo koje ima punu jurisdikciju i zadovoljava mnogobrojne zahtjeve, između kojih je i zahtjev nezavisnosti od izvršne vlasti, a i nezavisnost od stranaka u postupku, može se nazvati 'sudom' u smislu članka 6.«

Pitanje doima li se tijelo koje odlučuje o predmetu nezavisnim, odnosi se na tzv. objektivni kriterij, koji je ECHR postavio u predmetu Campbell i Fell protiv Ujedinjenog Kraljevstva.^[29] Zahtjevi koji proizlaze iz takvog kriterija uglavnom su institucionalne prirode i traže odvojenost vlasti u okviru ustavnog uređenja države. Tu ključnu ulogu ima položaj suca: ako vlada ili druga tijela vlasti mogu bilo kada smijeniti suce, njihova institucionalna nezavisnost bit će povrijeđena. Takva situacija odnosi se i na nadzor nad plaćama sudaca, na mogućnost izdavanja uputa sudovima od strane drugih vlasti ili prijetnje sucima da će ih se premjestiti na druga radna mjesta ako njihove odluke ne budu sukladne očekivanjima ili navedenim uputama.^[30] Međutim, ako se tijelo koje odlučuje o građanskim pravima i obvezama^[31] ne može smatrati nezavisnim zbog povrede vanjskog dojma nezavisnosti, onda ipak neće doći do povrede članka 6. stavak 1., ako njegove odluke preispituje sudsko tijelo koje ima punu jurisdikciju i potpada pod pojam suda prema sudskoj praksi ECHR-a.^[32]

U predmetu Sramek protiv Austrije,^[33] primjerice, došlo je do povrede članka 6. jer je član tribunala bio javni službenik čiji je nadređeni bio zastupnik vlade u tom predmetu.^[34] Nasuprot tomu, u predmetu Kleyn protiv Nizozemske ^[35] nije došlo do povrede članka 6. Ovdje je sudac sudjelovao u dva postupka (savjetodavnom i sudskom), ali je njegova savjetodavna uloga bila puno značajnija od one koju je imao pri donošenju sudske odluke.^[36]

Nepristranost pretpostavlja nepostojanje »predrasuda ili pristranosti«, kao što je utvrđeno u predmetu Piersac protiv Belgije.^[37] U predmetu Hauschildt protiv Danske^[38] ECHR je utvrdio da je za nepristranost suda potrebno ispunjenje objektivnog i subjektivnog kriterija:^[39] 

ECHR sasvim je jasno stavio do znanja da se svaki sudac za kojega postoji legitiman razlog za bojazan da nije nepristran, mora povući.^[40]

Velik broj predmeta iz sudske prakse u svezi s nepristranošću odnosi se na situacije kada sudac ima različite postupovne uloge tijekom postupka.^[41] Ovdje je ECHR većinom odlučivao o nepristranosti u kaznenim postupcima, ali ti kriteriji i načela protežu se i na građanske postupke. Također, ECHR pod pojam građanskih postupaka podvodi i upravne postupke. 

U predmetu Piersack protiv Belgije^[42] sudac koji je sudio u postupku protiv podnositelja, prije toga bio je član odjela koji je proveo istragu u tom predmetu i podnio tužbu protiv njega. ECHR smatrao je da je time došlo do povrede članka 6., i to na temelju povrede objektivnog kriterija: »ako pojedinac obavlja dužnosti u uredu državnog odvjetnika, a kasnije odlučuje o istom predmetu u ulozi suca, onda je opravdan strah javnosti da takav sudac neće zadovoljiti zahtjeve nepristranosti.«^[43]

U presudama koje su uslijedile nakon predmeta Piersac, ECHR je razmatrao utječe li prethodno sudjelovanje sudaca u razmatranju o predmetu na njegovu nepristranost u povodu donošenja odluke u samom postupku. 

U predmetu De Cubber protiv Belgije^[44] jedan od triju sudaca koji je sudio podnositelju za prijevaru, prethodno je provodio istražne radnje u tom predmetu kao istražni sudac. Uz to, obavljao ih je i u tajnosti. Dakle, zaključeno je da je povrijeđeno podnositeljevo pravo na nezavisan i nepristran sud.

Presuda u predmetu De Cubber stvorila je probleme sudskim sustavima u državama u kojima je uobičajeno da zbog ograničenog broja osoblja, suci koji odlučuju o predmetu obavljaju različite dužnosti u različitim stadijima postupka. Nakon toga ECHR je razvio praksu prema kojoj je rješavao takve predmete. U predmetu Delcourt protiv Belgije^[45] podnositelj se žalio na sudjelovanje Avocate generale, člana državnog odvjetništva u Belgiji, u odluci o žalbi koju je donio belgijski Kasacijski sud u kaznenom postupku protiv podnositelja. Avocate generale podnio je svoje mišljenje o predmetu nakon saslušanja stranaka te je sudjelovao u odlučivanju toga suda. ECHR smatrao je da takvo postupanje nije ugrozilo nezavisnost i nepristranost Kasacijskog suda. Međutim, godine 1991. takav belgijski postupak uspješno je osporen pred Europskim sudom u predmetu Borgers protiv Belgije.^[46] 

Stajalište koje je ECHR zauzeo u predmetu Borgers prošireno je i na građanske predmete u Lobo Machado protiv Portugala.^[47] Tu je zamjenik državnog odvjetnika podnio Vrhovnom sudu prethodnu preporuku na žalbu i sudjelovao u odlučivanju u povodu te žalbe.^[48]

Tako možemo zaključiti da sama činjenica da je sudac prethodno imao veze s podnositeljem nije dostatna sama po sebi da bi predstavljala povredu članka 6. Konvencije. Potrebne su posebne pretpostavke, poput onih opisanih u navedenim predmetima koje predstavljaju odlučivanje na temelju činjenica koje se ne nalaze samo u spisu predmeta.^[49]

Geneza pojma »sud« potvrđuje tezu da je Konvencija živući instrument odnosno da se praksa ECHR-a vezana uz članak 6. i pojam suda postupno razvijala tijekom godina te da danas obuhvaća još uvijek rastući raspon sudskih postupaka. Ipak, neosporivo je da za koncept nezavisnog i nepristranog suda postoji široka i ustaljena sudska praksa u skladu s kojom možemo zaključiti da nagodbeno vijeće u okviru Fine, kao pravne osobe s javnim ovlastima, ne potpada pod pojam »suda«. U ovom kontekstu pojam »sud« u članku 6. stavak 1. Konvencije ne treba nužno shvatiti kao sud u klasičnom smislu, koji je integriran u standardni sudski aparat određene zemlje (v. čl. 2. Zakona o sudovima),^[50] već kaotijelo koje odlučuje o pitanjima u okviru svoje nadležnosti na temelju pravnih pravila i nakon postupka koji se provodi na način kao što je propisano. Dakle, tijela koja nisu sudovi mogu obavljati funkcije koje odlučujuće utječu na građanska prava. Taj koncept treba zadovoljiti i druge kriterije, ponajprije kriterij nepristranosti i nezavisnosti. Lingvistička metoda analize ZFPPN-a ukazuje da o nagodbenom vijeću ne ovisi hoće li doći do predstečajne nagodbe. Cilj je zakonodavca da postupak u potpunosti ovisi o volji vjerovnika i dužnika jer nagodbeno vijeće u cijelom postupku predstečajne nagodbe normativno ima tek formalnu ulogu. Ipak, indikativna metoda utvrđivanja činjenica, ali i desetljeće iskustva autora u stečajnim predmetima ukazuje na činjenicu da će vijeće imati veliku i odgovornu ulogu kao posrednik koji mora stvoriti uvjete da bi do dogovora između dužnika i vjerovnika došlo, te voditi postupak u kojemu će dužnik i vjerovnik moći pregovarati i konačno postići dogovor. Dakle, iz takve perspektive treba promatrati ulogu nagodbenog vijeća u okviru Fine. Mišljenja smo da kriterij nepristranosti u konkretnom slučaju nije sporan, dok s druge strane pojam nezavisnosti, ponajprije od izvršne vlasti i stranaka u predmetu, potencijalno može biti predmet rasprave. Postoji više razloga za to. Naime, kada odlučuje o tomu je li neki »sud nezavisan«, ECHR uzima u obzir sljedeće kriterije:^[51] 1.) način postavljanja njegovih članova; 2.) trajanje njihova mandata; 3.) kako se »suci« štite od vanjskog utjecaja te 4.) ostavlja li se dojam nezavisnog tijela. 

Naveli smo da Konvencija daje jasne smjernice u odnosu na kriterije koji se primjenjuju pri imenovanju, međutim ne daju odgovor na pitanje koje bi državno tijelo, u pravilu, trebalo imenovati suce i na koji način. Nesumnjivo proizlazi primaran zahtjev da se postupkom imenovanja mora osigurati nezavisnost, i to primjenom objektivnog kriterija. U konkretnom slučaju, činjenica da izvršna vlast odnosno ministar financija, diskrecijski postavlja članove nagodbenog vijeća (čl. 33. ZFPPN-a) u predmetima gdje je Republika Hrvatska stranka i, u pravilu, najveći je vjerovnik, predstavlja povredu članka 6. Konvencije. Nagodbeno vijeće ne smije biti u podređenom položaju u odnosu na javnu vlast odnosno predstavnik vlade hijerarhijski ne smije biti nadređen članovima nagodbenog vijeća ponajprije jer načelo nezavisnosti sudstva proizlazi iz osnovnog načela podjele vlasti, što po sebi podrazumijeva zabranu međusobnog upletanja. Međutim, treba istaknuti da nezavisnost ne isključuje u potpunosti mogućnost izbora sudaca od strane izvršne vlasti. Ipak, da bi se spriječio utjecaj političkih interesai zaštita protiv pogrešno motiviranih imenovanja, takva imenovanja moguća su isključivo kada se postupak povjeri nezavisnom tijelu, što u konkretnom slučaju nije napravljeno. Osim što nisu osigurani transparentni elementi imenovanja i odabir članova nagodbenog vijeća (čl. 33. ZFPPN-a), nisu se uspostavila niti jasna pravila o razrješenju članova nagodbenog vijeća odnosno njihovoj odgovornosti zbog ozbiljnih nepravilnosti u radu, počinjenju disciplinskog ili kaznenog djela, kao i nesposobnosti za obavljanje navedene dužnosti.Dakle, opravdano se može postaviti pitanje nezavisnosti osoba koje su članovi nagodbenog vijeća. Nadalje, pitanje trajanja mandata članova nagodbenog vijeća također je sporno. Članovima nagodbenog vijeća odlukom o imenovanju nije osiguran tzv. element stalnosti u obavljanju svoje funkcije jer je obavljaju u okviru radnog mjesta djelatnika Fine. U praksi privremenost obavljanja funkcije implicira djelovanje pod uvjetom i stavlja članove nagodbenog vijeća u nezaštićen položaj i u odnosu na pritiske iz same Fine i na vanjske pritiske. Dakle, iako međunarodni standardi ne propisuju jedinstvenu metodu imenovanja osoba »sudaca«, ipak ukazuju na određene aspekte imenovanja na koje je nužno obratiti posebnu pozornost, osobito na one koji se odnose na ulogu izvršne i zakonodavne vlasti te karakteristike tijela nadležnog za imenovanja. Štoviše, osim navedenih objektivnih kriterija, važnu ulogu u poštovanju načela nezavisnosti ima i subjektivni trenutak odnosno dojam koje tijelo ostavlja. I tu možemo zaključiti da se ne pridonosi nezavisnosti nagodbenog vijeća. Naime, donošenjem ZFPPN-a teorija i praksa ukazale su na postojanje opasnosti da će takva u mnogome djelomična i nedorečena rješenja izazvati dodatnu zbrku i pojačati pravnu nesigurnost koja će se morati sanirati novim izmjenama i dopunama postojećih zakona. U konačnici, ne dovodimo u pitanje namjeru i činjenicu da Vlada RH aktivno djeluje da bi odgovorila na problem uspostavljanja likvidnosti hrvatskog gospodarstva. Međutim, kad se Republika Hrvatska pridružila Vijeću Europe i kad je ratificirala Konvenciju, nastala je obveza poštovanja postulata vladavine prava. To načelo, koje je zajamčeno Statutom Vijeća Europe, a nalazi svoj izričaj, između ostaloga, i u članku 6. Konvencije. Ta odredba osobito jamči pravo na pošteno suđenje i iscrpno utvrđuje bitna jamstva nerazdvojiva od toga pojma, a jedno od njih je pojam suda. Stoga novo-staro rješenje iz Nacrta zakona ponovno vraća samostalnost suda u insolvencijskim postupcima, što podrazumijeva da je sud posebna vrsta tijela državne vlasti za koja vrijede posebna pravila organiziranja. Pod samostalnošću i nezavisnošću suda podrazumijeva se sloboda suda od svakog utjecaja sa strane, odnosno slobodno i samostalno donošenje sudskih odluka. To nadalje znači da niti jedan nositelj druge državne vlasti ne može utjecati na provođenje sudske vlasti odnosno da se ne može miješati u rad suda. Kada je riječ o stečajnom postupku, to ustavno jamstvo, u skladu s odredbama članka 118. stavak 2. Ustava RH i članka 6. stavak 1. Konvencije, kojima se jamči pravo na pravično suđenje, podrazumijeva da se mora omogućiti da nezavisan, nepristran i zakonom već ustanovljen sud, pravično, javno i u razumnom roku raspravi o pravima i obvezama stečajnog dužnika i stečajnih vjerovnika odnosno svih sudionika postupka. Zaključno, upravo zbog dvojbi i problema koji su se pojavili u pravnoj praksi i doktrini, a koji se odnose na razgraničenje nadležnosti tijela izvršne i sudbene vlasti, nedostatne uloge suda te položaj i zaštitu vjerovnika u ZFPPN-u, ukazala se potreba da bi se temeljna odnosno nadzorna uloga u tom postupku ipak morala povjeriti sudu. To je učinjeno kroz predstečajni postupak unutar SZ-a.

[1] Nar. nov., br. 53/91, 9/94 i 54/94 - u nastavku teksta: ZPNSL.
[2] Nar. nov., br. 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 82/06, 116/10, 25/12 i 133/12 - u nastavku teksta: SZ.
[3] U izvornoj verziji SZ-a tijela stečajnog postupka su stečajno vijeće, stečajni sudac, stečajni upravitelj i odbor vjerovnika (čl. 15.). Stečajno vijeće je u odnosu na stečajnog suca i stečajnog upravitelja tijelo višeg ranga i može uvijek mijenjati njihove odluke ako utvrdi da su nezakonite ili protivne svrsi stečajnog postupka. Stečajni sudac nadzire rad stečajnog upravitelja i odbora vjerovnika. Trećom novelom SZ iz 2003. ukinuto je stečajno vijeće, a njegove ovlasti preuzima stečajni sudac.
[4] Nar. nov., br. 108/12, 144/12, 81/13 i 112/13 - u nastavku teksta: ZFPPN.
[5] Vidi Garašić, Jasnica, Stečajni plan nakon izmjena i dopuna Stečajnog zakona 2012.: Djelotvorna pravna zaštita u parničnom postupku, izazovi pravosudnih transformacija na jugu Europe, Zbornik radova u čast 70. rođendana prof. dr. sc. Mihajla Dike, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2013., str. 479.
[6] Treba napomenuti da je uloga trgovačkog suda u postupcima predstečajne nagodbe opisana u čl. 66. ZFPPN-a, koji je noveliran čak tri puta.
[7]Nar. nov. - MU, br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 - u nastavku teksta: Konvencija.
[8] Arg., S.p.r.l. ANCA and Others protiv Belgije, odluka, 10. prosinca 1984., Decisions and Reports 40, Interfina and Christian della Faille d’Huysse protiv Belgije, odluka, 4. svibnja 1987., br. 11101/84, Ceteroni protiv Italije, presuda, 15. studenoga 1996., Reports of Judgments and Decisions 1996-V, Bassani protiv Italije, presuda, 11. prosinca 2003., br. 47778/99, Capital Bank AD protiv Bugarske, presuda, 24. studenoga 2005., br. 49429/99 i Sukobljević protiv Hrvatske, presuda, 2. studenoga 2006., br. 5129/03.
[9] EHCR, u predmetu Stran Greek Refineries i Stratis Andreadis protiv Grčke, presuda, 9. prosinca 1994., Serija A, br. 301-Bzaključio je da je država povrijedila prava podnositelja zahtjeva iz čl. 6. st. 1. zato što je intervenirala na način koji je bio presudan da se osigura kako bi predstojeći ishod postupka u kojoj je ona bila jedna od stranaka bio povoljan za nju. Stoga je došlo do povrede toga članka.
[10] Čl. 6. st. 1.:»Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega, svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni nezavisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj. (...)«
[11]Belilos protiv Švicarske, presuda, 29. travnja 1988., Serija A, br. 132.
[12] HARRIS, David John, et al., Law of the European Convention on Human Rights, Oxford University Press, Oxford, 2009., str. 285-286.
[13] Zand protiv Austrije, presuda, 16. svibnja 1977., br. 7360/76.
[14] HARRIS, David John, et al., op. cit., str. 286.
[15] UZELAC, Alan, Pravo na pošteno suđenje: opći i građanskopravni aspekti čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda: Usklađenost hrvatskog zakonodavstva i prakse sa standardima Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ur. RADAČIĆ, Ivana, Centar za mirovne studije, Zagreb, 2010., str. 95. Nadalje, u čl. 2. Uredbe Vijeća (EZ), br.1346/2000 od 29. svibnja 2000. o insolvencijskim (stečajnim postupcima) koja se u Republici Hrvatskoj izravno primjenjuje od 1. srpnja 2013., pod pojmom »sud« određuje se sudsko ili drugo nadležno tijelo države članice ovlašteno za otvaranje stečajnog postupka ili donošenje odluka tijekom takvog postupka. Takav sud svake države članice Europske unije mora imati atribute nezavisnosti i nepristranosti te da njegovo ustrojstvo i rad budu propisani unaprijed određenim pravilima.
[16] V. npr. Sramek protiv Austrije, presuda, 26. siječnja 1984., Serija A, br. 84., Ettl protiv Austrije, presuda, 23. travnja 1987., Serija A, br. 117 i Lithgow protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda, 8. srpnja 1986., Serija A, br. 102.
[17]Campbell i Fell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda, 28. lipnja 1984., Serija A, br. 80.
[18] HARRIS, David John, et al., op. cit., str. 287.
[19] GOMIEN, Donna, HARRIS, David, ZWAAK, Leo, Law and practice of the European Convention on Human Rights and the European Social Charter, Strasbourg, Council of Europe Publishing, 1996., str. 169-170.
[20]Pescador Valero protiv Španjolske, presuda, 17. lipnja 2003., Reports of Judgments and Decisions 2003-VII.
[21]Sigurdsson protiv Islanda, presuda, 10. ožujka 2003., Reports of Judgments and Decisions 2003-IV.
[22] GOMIEN, Donna, Europska konvencija o ljudskim pravima, Naklada, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2007., str. 92.
[23] V. primjerice, Campbell i Fell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda, 28. lipnja 1984., Serija A, br. 80., Belilos protiv Švicarske, presuda, 29. ožujka 1988., Serija A, br. 132.
[24]Zand protiv Austrije, presuda, 16. svibnja 1977., br. 7360/76.
[25] HARRIS, David John, et al., op. cit., str. 287.
[26]Campbell i Fell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda, 28. lipnja 1984., Serija A, br. 80.
[27] NUALA, Mole, HARBY, Catharina, Pravo na pošteno suđenje, IMTEC, Sarajevo, 2005., str. 31.
[28]Beaumartin protiv Francuske, presuda, 24. studenoga 1994. Serija A, br. 296-B.
[29]Campbell i Fell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda, 28. lipnja 1984., Serija A, br. 80.
[30] GOMIEN, Donna, HARRIS, David, ZWAAK, Leo, op. cit., str. 169.
[31] Prema čl. 6., prava i obveze građanske prirode moraju se tumačiti u skladu sa sudskom praksom Europskog suda. Tako pojam građanskog postupka u nacionalnim zakonodavstvima država ugovornica Europske konvencije ne možemo poistovjetiti s pojmom građanskog postupka prema Europskoj konvenciji.
[32] LEACH, Philip, Taking a Case to European Court of Human Rights, Oxford, Press, 2011., str. 289.
[33]Sramek protiv Austrije, 22. listopada 1984., Serija A, br. 84.
[34] HARRIS, David John, et al., op. cit., str. 288.
[35]Kleyn protiv Nizozemske, presuda, 6. svibnja 2003., Reports of Judgments and Decisions 2003-VI.
[36] NUALA, Mole, HARBY Catharina, The right to a fair trial, A guide to the implementation of Article 6 of the European Convention on Human Rights, Human rights handbooks, No. 3., Council of Europe, Strasbourg, 2006., str. 288.
[37] Piersac protiv Belgije, presuda, 1. listopada 1982., Serija A, br. 53.
[38]Hauschildt protiv Danske, presuda, 24. svibnja 1989., Serija A, br. 154.
[39] V. Driza protiv Albanije, presuda, 13. studenoga 2007., br. 33771/02.
[40] LOUCAIDES, Loukis, Judge Loukis Loucaides: an alternative view on the jurisprudence of the European Court of Human Rights: a collection of separate opinions (1998.-2007.), Martinus Nijhoff Publishers, Leiden, Boston, 2008., str. 121-122.
[41] NUALA, Mole, HARBY, Catharina, Pravo na pošteno …, cit., str. 66-67.
[42] Piersack protiv Belgije, presuda, 1. listopada 1982., Serija A, br. 53.
[43] BERGER, Vincent, PETITI, Luis-Edmond, Jurisprudence de la Cour Européenne des droits de l´ homme, Paris, Sirey, 2007., str. 233.
[44]De Cubber protiv Belgije, presuda, 26. listopada 1984., Serija A, br. 86.
[45]Delcourt protiv Belgije, presuda, 17. siječnja 1970., Serija A., br. 11.
[46] Borgers protiv Belgije, presuda, 30. listopada 1991., Serija A, br. 214- B.
[47]Lobo Machado protiv Portugala, presuda, 20. veljače 1996., Reports 1996-I.
[48] JANIS, Weston, Mark, et al., European Human Rights law, Text and materials, Oxford, Oxford University Press, 2008., str. 769-774.
[49] Podrobnije OMEJEC, Jasna, Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u praksi Europskog suda za ljudska prava - strasbourški acquis, Zagreb, Novi informator, 2013., str. 1116-1160.
[50] Nar. nov., br. 28/13 i 33/15.
[51]Campbell i Fell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda, 28. lipnja 1984., Serija A, br. 80.