1. Svrha  Konvencije i opseg djelovanja
Svrha Konvencije je pružanje administrativne pomoći između država u poreznim stvarima. Opseg Konvencije podložan je ograničenjima opisanim u Poglavlju IV. (odredbe koje se odnose na oblike pomoći), a u cijelom njezinom sadržaju naglašeno je načelo reciprociteta, što znači da država ne može tražiti od druge države pomoć u većem opsegu od onog u kojem želi pružiti pomoć drugoj državi. 

Osnovni su oblici pomoći:

- razmjena obavijesti, uključujući istovremene porezne nadzore i nadzore u inozemstvu;

- pomoć u naplati poreza, uključujući mjere osiguranja;

- dostava dokumenata.

Stranke slobodno mogu koristiti oblike pomoći koje smatraju najprikladnijim za primjenu ove Konvencije. Isto tako, nisu sve države u mogućnosti osigurati sve oblike pomoći. U tom slučaju države će staviti rezervaciju na primjenu određenog članka Konvencije.

Konvencija ima vrlo širok opseg i pokriva sve vrste obveznih plaćanja vladi (uključujući i doprinose), s izuzetkom carina i ostalih uvozno- izvoznih obveza i poreza, koji su pokriveni drugom Konvencijom (Konvencija o zajedničkoj administrativnoj pomoći za prevenciju, istrage i represiju carinskih davanja). Porezi su grupirani prema međunarodnoj klasifikaciji poreza organizacije OECD.  Država mora naznačiti u koju će se kategoriju njezini porezi klasificirati. Kada država mijenja svoj porezni sustav ili na drugi način želi promijeniti područje primjene Konvencije u pogledu poreza na koje se odnosi, mora uključiti ili skinuti s liste poreze u popisu koji je sadržan u Dodatku A.  Porezi koji ne mogu biti predmetom rezervacija (prema članku 30. stavak 1. podstavak a), jesu porezi na dohodak ili dobit, na kapitalnu dobit te porez na neto imovinu. Svi drugi porezi mogu biti predmetom rezervacije. 

2. Osnovne definicije
Konvencija sadrži definicije kao što su država podnositeljica zamolbe (»applicant state«) i zamoljena država (»requested state«), zatim izraz porez, koji prema Konvenciji uključuje i doprinose za socijalno osiguranje. Općenito, odnosi se na sve poreze navedene u Dodatku A.

Za pojam porezno potraživanje (tax claim),  pomoć se ne ograničava samo na odnosni porez, nego pokriva i kamate te troškove nastale u ovrsi. Iako kamate i troškovi ovrhe nisu porezi, postoji dobar razlog da se oni uključe u opseg pomoći, budući da većina država ubire kamate na porezna dugovanja.  Također, uključuje obveze odgovorne osobe za plaćanja poreza i doprinosa poreznog obveznika (poslodavci). 

Kada se traži zahtjev za naplatu, dobro je naznačiti odvojeno iznos kamata za zakašnjela plaćanja, jer pojedine države smatraju da naplata treba biti ograničena na kamate do dana podnošenja zahtjeva. Neke države smatraju da se kamate mogu naplaćivati do trenutka provođenja ovrhe. Konvencija to pitanje ostavlja državama, da se na bilateralnoj osnovi dogovore o provedbi tih naplata.

Konvencija, također, pokriva kazne. Tekst ne sadrži definiciju kazne pa se to pitanje rješava odredbama domaćeg prava. Kaznom se smatra svaka kazna čija je pravna osnova određena pravilima drukčijima od onih kaznenog prava. Te kazne mogu izricati administrativna tijela. Izraz »dugovanje« u stavku c), naglašava da se pomoć ne može tražiti kada se o iznosu poreza nagađa. Također, ako se zahtjev postavi preuranjeno, država može biti izložena zahtjevima za naknadu štete. 

Za pojam nadležna tijela Konvencija uvažava različitosti država potpisnica, jer u nekima će pomoć provoditi porezne uprave, dok su u drugim državama to druga tijela. Kada se jednom odluči za izmjenu nadležnog tijela, o promjeni država notificira depozitare, te izdaje upute za buduća postupanja. 

Pojam državljanin određuje da fizička osoba mora imati državljanstvo odnosne države, koje može biti definirano od strane države u obliku izjave koja će biti uključena u Dodatak C.

3. Razmjena informacija
Razmjena informacija najbrži je oblik uzajamne pomoći između dviju država. Poželjna je za utvrđivanje i otkrivanje činjenica koje mogu biti od interesa za ispravnu primjenu domaćeg prava. Prema Konvenciji, postoji pet osnovnih metoda razmjene informacija:

a) Razmjena na zahtjev – znači pružanje točno određene informacije koja se odnosi na određeni slučaj. Najčešće se koristi radi provjere  navoda poreznog obveznika, ili kad porezni obveznik nije  poreznom tijelu predočio sve činjenice.

Obično se podnosi u pisanom obliku, no radi učinkovitosti, ponekad nadležna tijela koriste neposredne telefonske kontakte, pa je dobro ovlastiti točno određenu osobu za razmjenu informacija. Ona može biti poslana nadležnom tijelu treće države, ako je država koja je dostavila informaciju, s tim suglasna. 

b) Automatska razmjena informacija -  opisana je kao sistematično slanje informacija koje se tiču pojedinih oblika dohotka ili dobiti. To je uobičajeno skupina informacija koja sadrži mnogo individualnih slučajeva istog tipa, najčešće plaćanja za koja je obustavljen porez po odbitku, dostupna je periodično i može biti poslana automatski, na rutinskoj osnovi.  Na taj način poboljšava se naplata i prijevare mogu biti mnogo brže otkrivene nego što bi inače izašle na vidjelo. O svakoj automatskoj razmjeni dobro je s odnosnom državom sklopiti prethodni sporazum, jer nije ekonomično automatski razmjenjivati informacije o svim porezima ili s istim intenzitetom. Preporučljiva forma je OECD Model Memorandum o razumijevanju o automatskoj razmjeni informacija za porezne svrhe. Prevođenje u tim formama nije potrebno, jer se koriste kodovi za dijelove dohotka ili imovine i ubrzava sama razmjena. Države bi u tu svrhu trebale koristiti OECD standardizirane formate za takvu razmjenu. 

c) Spontana razmjena - znači prosljeđivanje informacija dobivenih tijekom nadzora poreznih obveznika ili na drugi način, a mogla bi biti od interesa za državu koja prima informaciju. Ta je vrsta različita utoliko što nije bilo prethodnog traženja (kao u slučaju razmjene na zahtjev) niti je bilo prethodnog sporazuma. Vrlo je učinkovita i može uključivati velike iznose razrezanog poreza.

d) Simultani porezni nadzori opisani su kao pružanje informacija stečenih tijekom simultanog nadzora u svakoj državi, na temelju posebnog dogovora poreznih uprava.

U slučajevima sumnje na međunarodno izbjegavanje plaćanja poreza i poreznu evaziju, simultani nadzori mogu biti vrlo učinkovito sredstvo. Nužno je koordinirati nadzore u više država, kako bi se dobili kvalitetniji podaci. Države mogu i dodatno sklapati Memorandume sporazumijevanja, razne aranžmane ili neke druge instrumente. Nadležna tijela konzultiraju se o tome kod koga će se voditi simultani nadzor, razdoblje koje će se kontrolirati, moguća pitanja koja treba razraditi i datume kada će se obaviti nadzor. Kada se postigne dogovor, svaka država obavlja nadzor na svom području.

e) Porezni nadzori u inozemstvu znače prikupljanje informacija tijekom prisutnosti predstavnika porezne uprave države koja traži informaciju u drugoj državi, gdje se ispituje porezni predmet. Taj je oblik osobito zanimljiv zbog povećanog broja poreznih evazija i shema koje uključuju više država u multinacionalnim društvima. One države koje ne mogu sudjelovati u tim nadzorima, mogu izraziti spremnost da na njihovom području borave predstavnici porezne uprave druge države. Odluka o tome hoće li se stranom poreznom inspektoru dopustiti nadzor, ovisi isključivo o državi gdje će se nadzor obaviti.

4. Pomoć u prikupljanju poreza
Kada je riječ o prikupljanju poreza, radi se o prikupljanju poreza koji se duguju drugoj državi. Mjere naplate mogu uključivati mjere ne samo protiv poreznih obveznika, već i protiv bilo koje osobe koja, prema zakonima države koja traži naplatu, može biti odgovorna za plaćanje poreza. Tako u velikoj većini država poslodavci moraju obustaviti porez od plaća koje isplaćuju svojim radnicima i doznačiti ga tijelu koje prikuplja porez.

Što se zahtjeva tiče, porezni zahtjev mora biti dopustiv i ovršan u državi koja traži njegovu naplatu. Drugi preduvjet koji mora biti ispunjen, jest da iznos dužnog poreza mora biti neosporan. Stranke se, ipak, mogu dogovoriti da traže naplatu bez čekanja da se okončaju žalbeni postupci. U slučaju naplate poreznih potraživanja koja se odnose na umrlu osobu ili njezinu ostavinu, ograničena je na vrijednost ostavine ili imovine koju stekne svaki nasljednik.

U situacijama kada država može ubrati porez, a ne može još tražiti pomoć u prikupljanju poreza, može pribjeći mjerama osiguranja kojima se može tražiti zamrzavanje imovine poreznog obveznika prije konačne presude, da bi se osiguralo da će imovina postojati kada presuda stupi na snagu. Mjere osiguranja ne mogu se poduzeti u drugoj državi dok se ne steknu uvjeti za mjere osiguranja u vlastitoj državi. Država koja traži osiguranje, mora naznačiti u kojoj se fazi nalazi postupak razreza ili ovrhe. Država kojoj je podnesen zahtjev, razmotrit će ga i prema svojoj sudskoj praksi i zakonima dopustiti mjere osiguranja. 

U dokumentima koji moraju biti priloženi uz zahtjev, mora se naznačiti da se radi o ovrsi za porez koji je uključen u Konvenciju. Zahtjevu se mora priložiti službena preslika isprave kojom se dokazuje ovršnost zahtjeva u državi koja podnosi zahtjev. Konvencija ne specificira na koju se vrstu isprave misli. To u prvom redu ovisi o domaćem pravu države koja podnosi zahtjev.  

Kada se naplaćuje porez koji se duguje drugoj državi, pitanje koje se neizbježno postavlja, jest po čijem će se pravu računati vrijeme nakon kojeg se zahtjev više ne može provoditi. S jedne strane, država od koje se traži naplata, može biti suzdržana u pružanju pomoći ako je relevantno vrijeme kraće nego u njezinoj državi, te ako je isteklo. Prva država ne može više tražiti pomoć u drugoj. Konvencija izričito određuje da su rokovi nakon kojih se zahtjev ne može više podnijeti, uređeni pravom države ugovornice koja podnosi zahtjev. Da bi se izbjegla dugotrajna obveza pružanja pomoći u prikupljanju poreza, određen je rok od 15 godina od datuma izvorne isprave kojom se dopušta prisilna naplata, nakon kojeg se naplata više ne može tražiti.

4.1. Prednost pri naplati poreza
Općenito, porezne tražbine u državama diljem svijeta imaju prednost u redoslijedu naplate u  ovršnom postupku. Ipak, porezno potraživanje za koje se traži pomoć pri naplati, neće imati prednost pred poreznim potraživanjima te države. Ne može se očekivati da porezni obveznici jedne države, koji su upoznati s domaćim pravom i prednošću naplate poreznih tražbina u svojoj državi, poznaju i prihvate činjenicu da naplata poreza druge države ima prednost pred naplatom poreza njihove države. 

Jedna od mogućnosti koju Konvencija nudi, odgoda je plaćanja ako to omogućava pravo države koja udovoljava zamolbi. Ako bi po tom pitanju postojalo neslaganje između dviju država, treba imati na umu da država koja traži pomoć, ionako nije mogla na svom teritoriju naplatiti svoj porez, te prednost imaju postupci i zakoni države koja pruža pomoć. 

5. Dostavljanje dokumentacije
U praksi je često teško dostaviti porezni akt u inozemstvo, u slučajevima kada on glasi na nerezidenta. Konvencija osigurava administrativnu pomoć između država u tim slučajevima. Iako se načelno takva vrsta pomoći može pružiti u svim fazama poreznog postupka, najčešća će biti u postupku razreza poreza. Cilj je pravovremena dostava obavijesti o razrezu poreza ili opomena. Isto tako, porezni propisi u različitim državama imaju odredbe koje omogućavaju da se ovrha započne i u slučajevima kada dokumentacija nije dostavljena poreznom obvezniku, tako da u slučaju da se dostava u inozemstvo nikako ne može izvršiti, postoje načini da se ovrha nastavi. 

Način dostave dokumenata određuje država koja udovoljava zamolbi. Međutim, ako država koja traži dostavu, ustraje na nekom posebnom načinu dostave, mora to naznačiti i tom će se zahtjevu udovoljiti ako je moguće. U nekim se državama smatra da je slanje dokumentacije druge države putem pošte povreda suvereniteta. Isto tako, naznačeno je u Haškoj konvenciji o građanskom postupku, da se korištenje poštanskih usluga ne može uzeti zdravo za gotovo za službene dokumente. Države koje ne bi mogle udovoljiti tom zahtjevu, mogu staviti rezervaciju za korištenje poštanskih usluga svoje države i ne može ih se spriječiti da primjenjuju svoje postupke na svom teritoriju. Dokumenti se mogu dostaviti putem opunomoćenika za primanje pismena, čime se smatra da je porezni obveznik pismeno primio.

Dokumentacija se dostavlja na jeziku države koja traži da se dostava dokumentacije obavi. Načelno, to je u redu, međutim ako primatelj zamolbe (druga država)  ne razumije jezik, zamoljena će država zatražiti od druge države da se dokument prevede ili da se uz njega priloži sažetak na jednom od službenih jezika ili jezika zamoljene države ili vijeća Europe odnosno OECD-a.

6. Odredbe koje se odnose na sve oblike pomoći
U toj grupi članaka Konvencija opisuje što bi svaki zahtjev za pomoć trebao sadržavati, odnosno što je zahtjev detaljniji, to će i dostavljena informacija biti kvalitetnija. U zahtjevima za naplatu poreza/ovrhe treba navesti prirodu i iznos zahtjeva. Ta informacija potrebna je da bi zamoljena država mogla odrediti koja se odredba njezinog prava treba primijeniti. Znači, iznos samog poreza, kamata u slučaju kašnjenja u plaćanju, koja je dospjela do trenutka slanja zahtjeva, bilo koja kazna koja je već nastala u državi koja traži pomoć. Treba se, iz praktičnih razloga navesti bilo koja poznata imovina iz koje se porez može naplatiti. Konačno, mora se naznačiti je li zahtjev u skladu s vlastitim pravom i administrativnom praksom države koja traži pomoć, te da su iscrpljena sva sredstva za naplatu na njezinom teritoriju.

Konvencija navodi i što bi trebao sadržavati odgovor na podneseni zahtjev. Državu se treba obavijestiti o svim poduzetim radnjama i ishodu pomoći što je prije moguće. Korisno je i naznačiti kada su radnje započete, ako se već ne može odgovoriti o ishodu (koje su mjere osiguranja pokrenute, kada je zahtjev naplaćen, kada je izvršena dostava dokumenata, kada je pokrenut nadzor). Isto tako, država mora obrazložiti razloge zbog kojih ne želi udovoljiti zahtjevu, ne samo kao izraz pristojnosti, nego i kao mogućnost da se zahtjev ispravi ili ponovno podnese, da bi bio prikladan. 

Države nisu dužne postupati ako bi mjera koja se traži, bila protivna javnom poretku. Pojam mjera u duhu Konvencije, ne odnosi se na oblike pomoći koje osigurava Konvencija (npr. dostava informacija državi koja je traži), nego na domaće akte koje poduzimaju porezne vlasti da primijene te oblike pomoći (npr. uzimanje iskaza svjedoka, obavljanje pretraga i sl.)

Jedno od ograničenja odnosi se na slučaj kada se informacije ne mogu pribaviti niti prema vlastitim zakonima ili upravnoj praksi ili prema zakonima ili upravnoj praksi države koja podnosi zamolbu. Dakle, informacija koju traži druga država, prikupit će se u drugoj državi na isti način kao da se radi o vlastitom porezu.

Isto tako, informacija se može odbiti ako bi predstavljala trgovačku, poslovnu, industrijsku, komercijalnu ili profesionalnu tajnu ili trgovački postupak kako bi se zaštitio interes poreznog obveznika. 

Konvencija, također, predviđa ograničenje u slučaju protivnosti općeprihvaćenim načelima oporezivanja, što bi, primjerice, bio slučaj odbijanja zahtjeva radi pretjerano visokog kažnjavanja za porezni prekršaj. Daljnji razlozi za ograničenja u pružanju informacija su zabrana diskriminacije, zatim ako nisu iscrpljena sva raspoloživa sredstva u državi koja podnosi zamolbu ili kada je administrativno opterećenje za državu koja treba ispuniti zamolbu, u očitom nerazmjeru s koristi koju bi ostvarila država koja zamolbu podnosi, odnosno ako bi troškovi naplate poreza bili viši od samog poreza koji se prikuplja.

7. Odredbe o tajnosti
Radi zaštite legitimnih interesa poreznih obveznika, potrebno je zaštititi informacije koje se razmjenjuju. Činjenica da je informacija kod poreznih tijela i da se razmjenjuje, ne daje ovlast poreznom tijelu na slobodno otkrivanje takvih informacija. Moraju se koristiti samo za svrhe navedene u stavku 2. članka 22. Konvencije.  Treba spomenuti i postojanje Konvencije Vijeća Europe o zaštiti fizičkih osoba u pogledu automatske obrade osobnih podataka iz 1981., s Protokolom iz  2001. godine. Osnovno je da će stranka koja primi informaciju, istu tretirati ne samo u skladu s domaćim pravom, nego i zaštitama koje se mogu tražiti prema domaćem pravu države koja dostavlja informaciju. Kada se informacija otkrije osobama ili tijelima nadležnima za razrez, prikupljanje ili naplatu poreza, tada se može obavijestiti poreznog obveznika ili njegovog predstavnika. Tajnost se odnosi na sve vrste informacija koje su primljene prema Konvenciji, uključujući informaciju dobivenu prema zahtjevu, ili informaciju koja se šalje u odgovoru na traženje. Čuvanje tajnosti pitanje je domaćeg prava, sankcije za kršenje takve tajnosti u određenoj državi bit će uređene njezinim domaćim pravilima.  Područje koje pokriva tajnost, mnogo je šire nego što je, primjerice, prema ugovorima o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, koji se, u pravilu, odnose samo na porez na dohodak i dobit. Konvencija pokriva i doprinose o kojima informacije imaju posebne agencije, te se zaštita u odnosu na takve informacije mora nalaziti u domaćim propisima koji propisuju zaštitu podataka o doprinosima. Kada se informacija jednom objavi u javnom sudskom postupku ili sudskoj odluci, tek tada može biti citirana iz sudskih spisa ili odluka. To ne znači da su osobe koje raspolažu informacijom, ovlaštene dati bilo kakve informacije po dodatnom zahtjevu. 

8. Provedba Konvencije
Države – stranke Konvencije upućuje se da komuniciraju putem nadležnih tijela koja će odrediti za tu namjenu, te da svaki možebitni problem nastoje rješavati uzajamnim dogovorom. Osim toga redovitog puta komuniciranja, postoji tijelo za koordinaciju, koje prati provedbu i razvoj ove Konvencije, s podrškom OECD-a. O svakom pitanju stranka može zatražiti mišljenje o tumačenju odredaba Konvencije. Glavni tajnik OECD-a svakoj će državi potpisnici dostaviti mišljenja koje dostavlja Tijelo za koordinaciju.

Zahtjevi za pomoć i odgovori na zahtjeve sastavljaju se na jednom od službenih jezika OECD-a i Vijeća Europe ili na bilo kojem drugom jeziku koji bilateralno dogovore države ugovornice o kojima je riječ.

Uobičajene troškove nastale prilikom pružanja pomoći drugoj državi snosi zamoljena država, dok izvanredne troškove nastale prilikom pružanja pomoći snosi država koja podnosi zamolbu.

Do trenutka stupanja na snagu Protokola iz 2010. godine Konvenciju su mogle potpisati samo članice Vijeća Europe ili OECD-a. Nakon 2010. godine svaka država može zatražiti da bude pozvana da potpiše ili ratificira ovu Konvenciju. 

Kada se potpiše od strane neke države, Konvencija stupa na snagu u odnosu na tu državu prvog dana mjeseca nakon isteka razdoblja od tri mjeseca, nakon datuma polaganja isprave o ratifikaciji, prihvatu ili odobrenju.

Literatura:
www.oecd.org/ctp/exchange-of-tax-information/convention

Odluka o pokretanju postupka za sklapanje Konvencije o uzajamnoj administrativnoj pomoći u poreznim stvarima, kako je izmijenjena i dopunjena Protokolom kojim se mijenja i dopunjuje Konvencija o uzajamnoj administrativnoj pomoći u poreznim stvarima, www.vlada.hr/sjednice i odluke Vlade RH