Skraćeni naziv Konvencije je Konvencija o najgorim oblicima dječjeg rada. Dana 4. kolovoza 2020., polaganjem ratifikacijskih dokumenata države Tonga, Konvencija o najgorim oblicima dječjeg rada postala je prva univerzalno prihvaćena konvencija u povijesti Ujedinjenih naroda, tj. prva konvencija koju su potpisale sve članice Ujedinjenih naroda. Istovremeno, riječ je i o najbrže prihvaćenoj konvenciji u povijesti UN-a.

Usvajanje Konvencije rezultat je zalaganja dobitnika Nobelove nagrade za mir, Kailasha Satyarthia, koji je osnovao Globalni mimohod protiv dječjeg rada 1998., okupivši oko sebe oko 7 milijuna ljudi koji su tražili donošenje konvencije. U mimohodu je prijeđeno preko 80 tisuća kilometara preko Azije, Afrike, Sjeverne i Južne Amerike i Europe te je mobilizirano oko 2.000 institucionalnih partnera u ostvarenju uspjeha mimohoda.

Konvencijom (članak 3.) definira se pet najgorih oblika rada koji se mora iskorijeniti u cilju jačanja borbe protiv dječjeg rada:

- sve vrste ropstva ili ropstvu slične prakse, kao što je prodaja djece i trgovina djecom, dužničko ropstvo i kmetstvo

- prisilni ili obvezni rad, uključujući prisilno ili obvezno novačenje djece za njihovo korištenje u oružanim sukobima

- korištenje, podvođenje ili nuđenje djeteta za prostituciju, proizvodnju pornografskog materijala ili pornografske priredbe

- korištenje, podvođenje ili nuđenje djeteta za nezakonite djelatnosti, a osobito za proizvodnju droge i trgovinu drogom na način definiran odgovarajućim međunarodnim ugovorima te

- rad koji bi, zbog svoje naravi i okolnosti u kojima se obavlja, mogao štetiti zdravlju, sigurnosti i moralu djece.

Nije svaki rad djece dječji rad koji treba eliminirati. Naime, samo onaj rad koji djecu lišava njihova djetinjstva, njihova potencijala i dostojanstva, koji ih sprječava u obrazovanju te koji ugrožava njihov fizički i mentalni razvoj nosi oznaku „dječjeg rada“.

Prema Izvješću MOR-a o globalnim procjenama o dječjem radu za razdoblje 2012.-2016.¹, dječjim radom bilo je obuhvaćeno 152 milijuna djece, od kojih je 73 milijuna obavljalo poslove opasne po zdravlje, moralni razvoj i sigurnost. Od 152 milijuna djece, 68 milijuna čine djevojčice, a 88 milijuna dječaci, što znači da je svako deseto dijete u svijetu obuhvaćeno dječjim radom. Njih 48 % djeca su u dobi između 5 i 11 godina, 28 % djeca između 12 i 14 godina te 24% čine djeca između 15 i 17 godina starosti. Oko 71 % od cjelokupnog dječjeg rada otpada na poljoprivredni sektor u kojem radi oko108 milijuna djece.

Konvencijom (člankom 4.) određeno je da se „najgori oblici dječjeg rada“ moraju kao takvi odrediti nacionalnim zakonima ili drugim propisima ili od nadležne vlasti, nakon savjetovanja s organizacijama zainteresiranih poslodavaca i radnika, uzimajući u obzir relevantne međunarodne standarde, a posebno stavke 3. i 4. Preporuke o najgorim oblicima dječjeg rada iz 1999. te da nadležna vlast mora, nakon savjetovanja s organizacijama zainteresiranih poslodavaca i radnika, utvrditi gdje postoje vrste rada koje su na taj način određene.

Republika Hrvatska ratificirala je navedenu Konvenciju Zakonom o potvrđivanju Konvencije o zabrani i trenutnim djelovanjima za ukidanje najgorih oblika dječjeg rada (br. 182), (Narodne novine – Međunarodni ugovori, br. 5/2001), a stupila je na snagu 17. srpnja 2002. (Narodne novine, broj 1/2012). Time je, sukladno članku 141. Ustava RH, navedena Konvencija postala dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske i po svojoj pravnoj snazi iznad zakona.