Uvod

Pokušati unaprijed prosuditi moguće rezultate velikih povijesnih pothvata, kao što je Konvencija o budućnosti Europe, predstavlja velik izazov za društvene znanosti, pa tako i za znanost o ustavnom pravu i izgradnji političkih institucija. Povijesno iskustvo nas uči da jednostavna očekivanja prema kojima je zadaća ustavotvoraca samo »pronaći« i dobro formulirati temeljna ustavna rješenja, koja će se zatim sama od sebe realizirati, može voditi kobnim pogreškama sa stajališta očekivanih učinaka. Takva shvaćanja došla su do izražaja u raspravi iniciranoj djelovanjem Konvencije o budućnosti Europe i izražena su zahtjevom za formiranjem europske federacije, odmah i sada. Prateći rad Konvencije putem medija i Interneta, od veljače 2002. do kraja svibnja 2003. godine, pokušali smo doći do određenih zaključaka o vjerojatnim rezultatima i, na temelju njih, podnijeti jedan prijedlog, koji nam se čini korisnim sa stajališta nastavka izgradnje ustavnih institucija Europske unije.

Ustavni izbor u procesu europske integracije

Laekenska deklaracija o budućnosti Europe iz 2001. godine, započinje konstatacijom da se Europska unija nalazi na raskrižju bez presedana u njezinoj povijesti. Ta je povijest, zaključuju autori, »priča o uspjehu«, ali potrebno je donijeti važne odluke o tome kako odgovoriti na tri temeljna problema: prvo, demokratski izazov unutar Unije; drugo, nova uloga Europe u globaliziranom svijetu, treće, očekivanja europskih građana glede donošenja odluka i provedbe politika u Europskoj uniji. Temeljni smjer reforme političkih institucija naznačen je kao zahtjev za više demokratičnosti, transparentnosti i djelotvornosti u funkcioniranju institucija. To otvara pitanja ustavne naravi: od potrebe pojednostavljenja pravnog sustava utemeljenog na tri temeljna međunarodna ugovora, preko raspodjele nadležnosti između država članica i Unije, do ustrojstva samih tijela Unije i njihovih ovlasti, te načina odlučivanja, većine potrebne za odluke, odnosno prava veta država u pojedinim područjima zajedničke politike. Time u središte pozornosti dolazi problem primjene federalnog načela, kao temelja udruživanja ravnopravnih subjekata, uz očuvanje samostalnosti sastavnih dijelova Unije: treba li jačati, ili uopće očuvati njezin značaj međudržavne organizacije ili, pak, staviti težište na one aspekte koji već danas opravdavaju tezu kako se radi o novom supra-nacionalnom entitetu? Ukratko, postavlja se pitanje je li formiranje federativne države realna alternativa današnje Unije. Time su neizbježno u središte pozornosti došla, dugo odgađana, pitanja integracije u formuliranju i provođenju vanjske i obrambene politike, a time i problem suvereniteta država članica. Uspješnost europskog eksperimenta omogućila je upravo odluka europskih Utemeljitelja iz 50-ih godina 20. stoljeća da ta pitanja ne valja otvarati u postojećim prilikama, već ostaviti odluke dolazećim generacijama. Rezultat takve odluke bio je izum »funkcionalizma« kao načela postupne izgradnje institucionalnih aranžmana na pojedinim područjima zajedničke gospodarske politike i postupnog prenošenja ovlasti na zajednička tijela. Zbog svojeg dvojakog značaja, međudržavne organizacije i funkcionalne integracije u pojedinim područjima, Zajednice su dugo vremena bile definirane kao entitet sui generis. Sažimajući značajke tog pedesetogodišnjeg razvitka, Valery Giscard D’Estaing je, uspoređujući proces europske integracije s onim u Sjedinjenim Američkim Državama, zaključio: »Razvitak Europske unije slijedio je upravo obratan pristup. Europske države članice nastavile su obavljati klasične suverene ovlasti na području vanjske politike i obrane, dok je Unija bila ovlaštena djelovati na gospodarskoj integraciji, najprije sa zajedničkim tržištem, a sad s uvođenjem zajedničke valute, ali još uvijek bez naznaka zajedničkog fiskalnog sustava«.¹ Kako lijepo kaže Renaud Dehousse: »Europu je pogrešno opisivati kao renesansnu katedralu, koju je u cijelosti kreirao nadaren arhitekt ... ona više sliči srednjovjekovnoj katedrali, koju su strpljivo gradili naraštaji zanatlija s materijalima kakvim su raspolagali, sukladno onome što se smatralo potrebama njihova vremena - od tuda vjerojatno dolaze nedostaci sklada u cjelini građevine.«²

Elementi novog ustavnog poretka

Ipak, tijekom tog procesa javljala su se pitanja koja su zahtijevala odgovore na razini operativnog ustavnog izbora, koji su unijeli elemente novog ustavnog poretka.³ To je rezultat dva pravca djelovanja: nekim ključnim odlukama Europskog suda pravde, te postupnom revizijom temeljnih Ugovora. U uvodu svojoj knjizi »Ustav Europe« J. H. H. Weiler ovako sažima osnovne značajke tog razvitka: »Koji su, dakle, veliki ustavni trenuci u povijesti Europske unije? Postoje neki očiti kandidati. Schumano-va Deklaracija iz svibnja 1950.? Stupanje na snagu RIMSKOG UGOVORA u siječnju 1958.? Izuzetno važna odluka Europskog suda iz srpnja 1964., koja je deklarirala supremaciju prava zajednice? Možda kriza »prazne stolice« i Luksemburški sporazum koji je uslijedio, s izuzetnom važnosti za način donošenja odluka u Zajednici? Možda, u novije vrijeme, Bijela knjiga Komisije iz 1958. godine, koja je utvrdila ciljeve kompletiranja jedinstvenog tržišta za 1992. ili, doista, Jedinstveni EUROPSKI AKT iz 1986., koji je podržao taj plan, uveo većinsko odlučivanje u Vijeću ministara, te izazvao istinsku europsihozu širom Kontinenta?« Weiler zaključuje kako je preokret donio Ugovor iz Mastrichta, kad su u središte pozornosti europske javnosti došla pitanja ciljeva i budućnosti Unije.⁴

Bijela knjiga Europske komisije o upravljanju Europskom Unijom, objavljena u srpnju 2001. godine, premda ograničena po dosegu na instrumente i postupke donošenja odluka i njihove provedbe bila je važan korak u pripremanju rada na donošenju ključnih odluka.⁵ Bijela knjiga analizira postignuća i slabosti postojećeg složenog sustava, te ističe sljedeća načela »dobrog upravljanja«, koja su općenito primjenjiva pri analizi funkcioniranja demokratskih političkih sustava: otvorenost, sudjelovanje, odgovornost, djelotvornost i usklađenost, a koja moraju osnažiti primjenu temeljnih načela integracije Unije, načela razmjernosti i supsidijarnosti.

Bijela je knjiga potvrdila dva važna zaključka iz znanstvene literature: prvo, »da je proces donošenja političkih odluka u Uniji tako složen da vrlo malo običnih Europljana ima osnovnog pojma o njemu ili sa sigurnošću može kazati tko je odgovoran za politike koje se primjenjuju«, te, drugo, »da ima malo saznanja o tome u kojoj se mjeri europsko zakonodavstvo doista provodi širom Europske unije ... dok se općenito smatra kako je provedba daleko od jednoobraznosti i savršenstva.«⁶

U raspravi o Bijeloj knjizi zaključio je da se građani osjećaju otuđenim od institucija i političkog odlučivanja u tijelima Unije, te izlazak građana na izbore za Europski parlament stalno opada, da su postupci odlučivanja komplicirani, prespori i netransparentni, da je postojeći pravni sustav previše složen da bi bio djelotvorno proveden te da sama primjena temeljnih načela na kojima je uspostavljena Unija, kao što je solidarnost i supsidijarnost, zahtijevaju preispitivanje i usavršavanje kako bi se mogli dosljedno primjenjivati. Sam »fun-kcionalizam« zahtijeva preispitivanje sa stajališta spomenutih načela »dobrog upravljanja«.⁷ Postalo je jasno da je došlo vrijeme kad treba otvoriti temeljna pitanja ustavnog izbora.

Konvencija o budućnosti Europe

Rasprava je pokazala da ustavna pitanja ne mogu uspješno biti razmatrana na međuvladinim konferencijama i predložen je model Konvencije o budućnosti Europe, sa zadaćom da razmotri pitanja razdiobe nadležnosti unutar Unije, provedbu načela supsidijarnosti, pojednostavnjenja pravnih instrumenata, sukladno zahtjevima za više demokratičnosti, transparentnosti i djelotvornosti u djelovanju Europske unije, lako zadaća predlaganja novog ustava nije izrijekom spomenuta, nabrajanje tih zadaća omogućilo je tumačenje u prilog ustavne konvencije, kako se danas već uobičajilo nazivati to tijelo.⁸

Ustrojstvo Konvencije odražava temeljnu ideju o uspostavljanju reprezentativnog tijela, sposobnog stručno, na znanstvenim prosudbama, elaborirati nacrt temeljnog ustavnog dokumenta. Njezin sastav odražava zahtjev za legitimnosti zasnovanoj na visokoj reprezen-tativnosti tog tijela. Čine je: predstavnici vlada država članica, predstavnici vlada država kandidata, predstavnici parlamenata država članica kao i država kandidata, te predstavnici Europskog parlamenta i Europske komisije. Organizacija radnih skupina prema posebnim pitanjima odražava zahtjev za stručnim znanjem kao podlogom predloženih rješenja: supsidijarnost, temeljna prava, pravna osobnost, uloga nacionalnih parlamenata, zajedničke nadležnosti, upravljanje gospodarstvom, vanjski poslovi, obrana, pojednostavnjenje postupaka i instrumenata, sudstvo i socijalna politika. Pri odlučivanju u Konvenciji nema preglasavanja, nego se teži postizanju konsenzusa. Predsjedništvo čine političari od ugleda i iskustva u europskim poslovima, od kojih se očekuje dovoljno autoriteta da objedine različita mišljenja i formuliraju zajednički prijedlog.⁹

Konvencija se konstituirala i službeno započela s radom u veljači 2002. godine. Uz mnogo entuzijazma, članova kao i vodstva, rad je napredovao daleko brže nego što je očekivala skeptična publika. Prvi Nacrt, koji je sadržavao strukturu konačnog dokumenta i temeljna pitanja na koja valja odgovoriti, objavljen je već 28. listopada 2002. godine.¹⁰ Bilo je to iznenađenje, a reakcije su bile sumnjičave, pa i neprijateljske. Postavljajući u naslov pitanje: Mogu li ove kosti uopće oživjeti, urednici londonskog Economista, zlobno su komentirali: »Pomalo i sam nalik kosturu, Valery Giscard D’Estaing, bivši francuski predsjednik, uspio se nametnuti kao poglavar skupine europskih odličnika zaduženih da izrade prvi nacrt ustava nove ubrzo proširene Europske unije. Ovog tjedna ponudio je prvi rezultat: »kostur«, ne više od nekoliko općenitih naslova, onog čemu se nada.«¹¹ Financial Times je, pak, pod naslovom: »Kostur nudi ogoljele kosti europskog Ustava« zaključio: »prava iskušenja i prava debata tek slijedi«.¹²

Rad je intenzivno nastavljen raspravom i objavljivanjem izvješća radnih skupina, te je već početkom veljače objavljen nacrt prvih šesnaest članaka novog »ustavnog ugovora«.¹³ »Od br-bljaonice do ključnog mjesta visoke politike: Europska konvencija razvija se u povijesni pothvat«, predvidio je analitičar Financial Timesa.¹⁴ Premda je i dalje prisutan tradicionalni pristup dogovora uz večere na najvišim mjestima, Konvencija je u očima javnosti postigla status mjesta na kojem se odlučuje o ustavnim pitanjima. Tako je u siječnju 2003. godine, Europski parlament a limine odbio razmatrati francusko-njemački dogovor o dvojnom predsjedništvu Unije.¹⁵ Konvencija je postala važno mjesto donošenja odluka.

Pitanje primjene federalnog načela

Nacrt prvih 16 članaka Ustavnog ugovora, objavljen 16. veljače 2003. godine pokazao je spremnost Konvencije da se upusti u najteža pitanja ustavne naravi. Članak 1. Nacrta određuje Uniju i njezine ciljeve na sljedeći način:

• Izražavajući volju građana i država Europe da grade zajedničku budućnost, ovaj ustav uspostavlja Uniju (naziv ...), unutar koje će se usklađivati politike država članica i koja će obavljati određene zajedničke ovlasti na federalnoj osnovi.
• Unija će poštivati nacionalni identitet svojih država članica.
• Unija će biti otvorena svim europskim državama, čiji građani dijele iste vrijednosti, poštuju ih i odlučni su zajednički ih unapređivati.

Time je predloženi tekst Članka 1. otvorio ključno i najteže pitanje: je li Europska Unija spremna za primjenu federalnog načela u osmišljavanju svoje organizacije i djelovanja, uz istodobno osiguranje poštivanja nacionalnog identiteta država članica i kojim je institucionalnim rješenjima moguće zadovoljiti oba proturječna zahtjeva? Treći stavak ukazuje na još važnije pitanje: u kojoj mjeri, uopće, europske države dijele zajedničke (ustavne) vrednote, kako bi mogle prihvatiti odluke donesene na Konvenciji? Ta pitanja važnija su od svih ostalih, jer otvaraju pitanje podijeljenog suvereniteta, koje je pažljivo izbjegavano tijekom desetljeća europskog integriranja. Tako članak 1. precizno pokazuje koji temeljni ustavni izbor valja učiniti. Pitanje je doticano i ranije, posebno odlukama Europskog suda pravde o supremaciji europskih pravnih instrumenata nad nacionalnim zakonodavstvom. U dosadašnjem razvitku, kako primjećuje T. C. Hartley: »zanimljivo je da su federalni elementi jače izraženi unutar sudbenog i pravnog sustava Zajednice, dok su najslabiji na području politike, uključujući i tako vitalna pitanja kao što su zakonodavne i provedbene ovlasti, oporezivanje i zajednička obrana.«¹⁶ Tome se ne treba čuditi. Ta su pitanja, koliko god bila vitalna za napredak zajednice, svjesno ostavljana po strani u glavnom tijeku integracijskih procesa. Sada su ona pitanja definitivno otvorena na Konvenciji o budućnosti Europe: kako ustrojiti vladavinske institucije Unije na način kojim bi se omogućio potreban stupanj jedinstva zajednice i istodobno osigurao nužan stupanj autonomije i participacije država članica, jednako velikih i malih, gospodarski snažnih i onih slabijih, starih i novih. To je pitanje bitno u pristupu federalističke teorije, postavljano u brojnim povijesnim primjerima udruživanja država, s različitim ishodima i institucionalnim uređenjima, ali vjerojatno nikad do sada primijenjeno u tako složenoj situaciji. Ključno je pitanje načina primjene federalnog načela, a ne izbor između federacije i konfederacije, odnosno nekog »autentičnog« oblika federativne države.¹⁷

Iz ovog temeljnog pitanja pristupa slijedi niz ustavnopravnih rješenja za koja valja naći odgovore odgovarajuće složenosti Unije kao političke zajednice: na koji način ratificirati novi ustavni ugovor; kako urediti pravo izlaska iz Unije; kakav revizijski postupak predvidjeti; u kojim područjima je moguće uvesti većinsko glasovanje, a gdje je nužno zadržati jednoglasnost, uključujući pravo veta svake od država članica; kako razdijeliti nadležnosti Unije i država članica u pojedinim područjima; koja zajednička tijela zadržati, odnosno uspostaviti nova, itd., Složenost problema pokazuje kako nikakvi recepti nisu prikladni kao gotova rješenja.¹⁸

Europa je vjerojatno spremna suglasiti se oko pitanja gospodarskog rasta, pune zaposlenosti ili socijalne politike. Ona je možda spremna prihvatiti zajedničku Povelju ljudskih sloboda i prava. Kritična pitanja vanjske politike i obrane, međutim, ostaju otvorena, jer se u njihovoj srži nalazi pitanje sudbine nacionalnih država i njihovog suvereniteta.¹⁹ Središnji problem, kao u svakom političkom procesu i svakoj političkoj zajednici, ostaje pitanje distribucije moći i ograničavanja nositelja vlasti u okviru buduće Unije.²⁰

Izmjena teksta stavka 1. članka 1. Nacrta ustavnog ugovora

Članak 1. u navedenom tekstu, dramatično je ukazao na važnost i brojnost otvorenih pitanja. Samo spominjanje federalnog načela bilo je nekim državama neprihvatljivo od samog početka, te su odmah podneseni brojni amandmani i međusobno kontradiktorni prijedlozi.21 On je izmijenjen 26. svibnja 2003. godine, dok smo obavljali posljednju reviziju ovog rada. Tekst stavka 1. članka 1. sada glasi. »1. Izražavajući želju građana i država Europe da grade zajedničku budućnost, ovaj Ustav uspostavlja Europsku uniju, kojoj države članice povjeravaju ovlasti u svrhu postizanja zajedničkih ciljeva. Unija će usklađivati politike kojima države članice nastoje ostvariti te ciljeve, te će metodom Zajednice, obavljati ovlasti koje su joj povjerene.« Odnos između Unije i država članica mnogo je podrobnije razrađen u članku 5., gdje se jamči poštivanje nacionalnih identiteta država članica, te naglašava načelo lojalne suradnje i uzajamnog pomaganja, kao obveza država članica u međusobnim odnosima.

Dakle, kako smo očekivali, problematična riječ »federalno« je ispuštena, na čemu je posebno inzistirala Velika Britanija²² i zamijenjena novim izrazom »na način Zajednice«.²³ Time su otklonjene nepoželjne asocijacije na federativnu državu. Ključni problemi ustavnog izbora, međutim, ostaju jednako zaoštreni kao prije te promjene, jer je i dalje u pitanju primjene federalnog načela, odnosno udruživanje država članica u zajednicu na temelju suglasnosti i na ravnopravnim osnovama.

Brojnost i narav reakcija na 1. Nacrt članka 1. iz država kandidata, kao i nekih država članica, posebno onih malih, opominje glede problema koje bi moglo izazvati inzistiranje euro - federalista na uspostavljanju federativne države. Dobar i razumljiv primjer je reakcija slovenskog profesora Cirila Ribičiča, koji piše: »Ne mogu odmahnuti rukom i odvratiti pogled od nevjerojatnog radikalizma Unije europskih federalista (UEF), organizirane u 14 europskih država. Oni su formulirali i objavili zahtjeve koji bi najvjerojatnije ugrozili ne samo proširenje, nego i samo postojanje Europske unije. Ti zahtjevi ne mogu i ne smiju prevladati ... oni zaslužuju samo jedan odgovor: Yurope, ne hvala!« Kovanicom »Yuro-pe«, koju će teško razumjeti svatko tko ne poznaje iskustva jugoslavenske federacije, Ribičič ukazuje na bit problema: »U svom apelu članicama - utemeljiteljima Europske Unije da usvoje »federalistički europski ustav« federalisti pišu kako proširenje prijeti dezintegracijom same Unije. Milošević je znao istu misao izraziti na još dramatičniji način: »Jugoslavija će biti moderna federacija, ili je neće biti«. I doista, nema je«.²⁴

Ovo je upozorenje na opasnosti koje prijete od nametanja jedinstva kada za to nisu sazrele socijalne prilike, izuzetno važno, ne samo za države koje dijele nesretno iskustvo jugoslavenske federacije. Usporedno s djelovanjem Konvencije, mđle države, članice Unije pokušale su se zajednički dogovoriti o zaštiti svojih interesa.²⁵ Posprdno nazvana »sedam patuljaka« ova je grupacija ubrzo obuhvatila petnaestak država, koje odlučno in-zistiraju na ravnopravnosti s ostalim članicama.²⁶ Pri odlukama iz domene fundamentalnog ustavnog izbora, valja uzeti u obzir i one koje su vodile povijesnim neuspjesima federacija i s njima povezanim tragedijama, za što je raspad Jugoslavije važan primjer. U Europskom kontekstu, primjer je važan i zbog toga što je 1990. godine, kao moguće rješenje za mirnu dezintegraciju, predložen upravo model njezine transformacije u savez suverenih država, prema uzoru na ustrojstvo ondašnje Europske zajednice.²⁷

Kako, u jednoj od rijetkih studija neuspjelih federacija, piše Thomas Franck: »Prvenstveni razlog neuspjeha, ili djelomičnog neuspjeha svih pet federacija koje su bile predmet naše studije, ne može se, izgleda, naći uz pomoć privrednih statistika, ili na temelju popisa društvenih, kulturnih, ili institucionalnih različitosti. On se jedino može naći u nepostojanju dovoljne političko-ideološke odanosti primarnom konceptu o vrijednosti same federacije ... Ovdje je dovoljno kazati da se takva odanost može razviti, bilo od samog naroda - karizmatski uzrokovana određenim događajima, ili postupnim rastom i srastanjem sekundarnih vrijednosti i faktora - ili je mogu generirati karizmatski nacionalni vođe, te da se ono prvo pojavljuje rijetko, osim u situacijama prevladavajuće zajedničke opasnosti od strane sile, ili nekog drugog strastvenog povijesnog izazova kolektivnoj imaginaciji. Vrlo je važno istaknuti da izgleda kako se u svakom od slučajeva koje smo izučavali, može pokazati da takva odanost primarnim ciljevima nije postojala u trenutku osnivanja federacije, niti je poslije bila razvijana.«²⁸

Kad takav pristup primijenimo na probleme integracije Europe, najutemeljeni-jom nam izgleda ocjena koju daje Larry Siedentop: »Privlačnost ispravno shvaćenog federalizma za Europu je u tome, što on može omogućiti preživljavanje tih različitih političkih kultura i oblika građanskog duha. Ali to je moguće samo ako se federalizam postigne postupno. Jer, jedna od pretpostavki uspješnog federalizma je konsenzus o tome koja područja političkog odlučivanja pripadaju središtu, a koja trebaju biti pridržana periferiji. U današnjoj Europi nema takvog konsenzusa. Uspostavljanje europskog Senata, ovlaštenog da nadzire i ocjenjuje rad Europskog suda u stvaranju zajedničke jurispruden-cije, moglo bi postupno pridonijeti stvaranju takvog konsenzusa. Ali, on ne može nastati preko noći. Niti može iznenada izrasti europska politička klasa, sposobna braniti takav konsenzus i učiniti obavljanje upravljačkih dužnosti odgovornim ... Opasnost ishitrenog federalizma u Europi - žurbe prema političkoj integraciji, koja bi federalizam iskrenula u jedva nešto više od maske za unitarnu super - državu, je utome što bi ugrozila složeno tkivo europskih društava. To nisu pitanja za sljedećih nekoliko godina. To su pitanja za desetljeća, možda za naraštaje. Federalizam je pravi cilj za Europu. Ali Europa još nije sprema za federalizam.«²⁹

Zaključak i prijedlog

Dok se Konvencija o budućnosti Europe ulazi u zaključnu fazu svoga rada, vidljivo je da definitivno prevladava racionalan pristup pitanjima fundamentalnog ustavnog izbora. Postupno su eliminirani radikalni prijedlozi za stvaranje ustava nove nadnacionalne države, europske federacije.30 Još krajem ožujka, predsjednik Konvencije, Giscard D’Es-taing izjavio je kako bi trebalo više vremena za elaboraciju teksta, ali previđena agenda je takva da bi mijenjanje moglo ugroziti cijeli pothvat, koji bi mogao biti dovršen tek ratifikacijom ustavnog dokumenta, u najboljem slučaju, ako ne bude nikakvih komplikacija, kao što je uskrata suglasnosti neke od članica, do 2006. godine.31 Izgleda izvjesno da će se, nakon što Konvencija završi s radom,

broj 81 od 17. svibnja 2003.

Pravilnik o načinu policijskog postupanja - stupa na snagu 25. 05. 2003.

Odluka o ostvarenju prava kadeta na novčanu pomoć i visinu novčane pomoći za nastavak školovanja u drugoj školi - stupa na snagu 25. 05. 2003. proces ustavnog izbora u Europskoj Uniji nastaviti na pravcu »obnovljenog fun-kcionalizma«, odnosno »na način Zajednice«, kojem Unija duguje svoju uspješnost, kao i svoje posebne probleme, kroz dugi niz godina. Kako je izjavio predsjednik D’Estaing: »Europska Unija je progresivan projekt, koji valja ostvariti kroz nekoliko faza.«32 S obzirom na mogućnosti, dakle, Konvencija o budućnosti Europe znači važan i pozitivan pomak u pristupu pitanjima temeljnog ustavnog izbora u Europskoj uniji.

S obzirom na to, si licet, zaključimo s našim prijedlogom Konvenciji. Bilo bi mudro u završne odredbe konačnog teksta ustavnog dokumenta unijeti sljedeću odredbu: »Konvencija će biti ponovno sazvana, po proteku pet godina od njezina raspuštanja, sa zadaćom da ocjeni postignuti napredak u primjeni Ustavnog ugovora, te razmotri potrebne promjene. « Time bi se postigle dvije važne svrhe: kontinuirano praćenje procesa implementacije ustavnog dokumenta i nastavak široke javne rasprave, kao podloge ispravnih odluka sa stajališta funda-mentalnog ustavnog izbora.

1 Valery Giscard D-Estaing: The Henry Kissinger Lecture, Library of Congress, VVashington, Feb-ruary 11, 2003, The European Convention, 74464.doc, p. 3.
2 Renaud Dehousse: Rediscovering Functionalism, Jean Monnet Working paper (Symposium: respon-ses to Joschka Fisher), Harvard Law School.www.jeanmonnetprogram.org/papers/07/00.
3 Tako da neki autori inzistiraju na konstataciji da europski Ustav već postoji, barem kao kostur budućih temeljnih ustavnih odluka Koen Lenartes i Pit Van Nuffel (ur): Robert Bray: Constitutional Law of the European Union, Sweet and Maxwel, 1999.
4 Weiler: The Constitution of Europe, Cambridge University Press, 1999., 3.-4.
5 COM (2001) 428 final; See also: Governance team: Consultations conducted for the preparation of the White Paper on democratic European governance. Report to the Commission, June 2001. koji pokazuje način rada i širinu konzultiranih izvora.
6 Michael Gallagher, Michael Laver, Peter Mair: Representative Government in Europe, McGraw Hill, 3rd ed„ 2001, 125, 131.
7 For instance Fritz W. Scharpf: European Gover-nance: Common Concerns vs.The Challenge of Diversity, The Jean Monnet Working papers, ISSN 1087-2221.
8 Lars Hoffman: The Convention on the Future of Europe - Thoughts on the Convention-Model, Jean Monnet Working Paper 11/ 02.www.fedtrust.co.uk/EU.
9 Detaljan pregled: Tamara Ćapeta i Igor Vidačak: Konvencija o budućnosti Europe, Euroscope, 11, 64, (prosinac 2002.), supplement.
10 Preliminary draft Constitutional Treaty, CONV 369/02, www. european-convention.eu.int
11 The Economist, 2. 11. 2002., 5.
12 Financial Times, 29.10. 02., 3.
13 Draft of Artciles 1 to 16 of the Constitutional Trea-ty, CONV 528/03.
14 George Parker: Financial Times, 31. prosinca 2002, 7.
15 Neki su komentatori odmah po objavljivanju dogovora Schroder - Chirac zaključili kako je to gotova stvar. Očigledno su tako mislili i sami kreatori sporazuma, deklarirajući supremaciju francusko - njemačkog stroja. Odluka Europskog parlamenta pokazala je kakve su se promjene dogodile djelovanjem Konvencije. Usp. Lađa Stipić - Niseteo: Dvojno/trojno predsjedavanje - uspjeh ili katastrofa, Nedjeljni vjesnik, 19. 1. 03., 13.
16 T. C. Hartey: The Foundations of the European Community Law, 4th ed., Oxford 1998., 37.
17 Vidjeti npr. Branko Smerdel: Federalizam i organizacija vlasti u Smiljko Sokol i Branko Smerdel: Organizacija vlasti, Narodne novine, Zagreb 1988.
18 Dio hrvatskog tiska senzacionalistički je najavio kako je na pomolu federacija američkog tipa. Au-gustin Palokaj: Sprema se federalna Europa po modelu SAD-a, Jutarnji list, 15. 2. 2003., 56.
19 The Convention Tackles the EU defense and fo-reign policy, Euobserver 3.04.03.; Convention wrestles with treaty ratification, 28. 3.03., www.euobserver.com. index
20 Kirsty Hughes: The Battle tor Power in Europe - Will the Convention Get it Right? CESP/EPIN working paper, February 2003.
21 Samo sažetak amandmana podnesenih na prvih 16 članaka obuhvaća preko 100 stranica. Usp. CONV 574/03 Annex.
22 »Federal« removed from Constitution draft, Euob-server 24. 5. 03. te Draft Text - part One, CONV 724/03 od 27. 5. 03.
23 U preambuli, čiji tekst još nije objavljen, navodno, ostaje zahtjev za »čvršćom unijom« -Euobserver, cit. bilj. 45.
24 Ciril Ribičič: Mozaik ustavnih sprememb: od slovenske ustavnosti k evropski, GV Založba in pravna praksa, Ljubljana 2003., 105.
25 See: Last chance for seven EU dwarves to voice concerns, on the coalition of the small EU mem-ber States (Benelux, Portugal, Austria and Finla-nd), meeting in Luxembourg beginning April 2003., Euobserver.com
26 Usp. Reforming the Institutions: Principles and Premises, contribution submitted by a group of Convention members AND Government represan-tatives from the small and candidate countries on March 28,2003, CONV 646/03 CONTRIB 288.
27 Usp. Branko Smerdel: Nacrt ugovora o jugoslavenskoj konfederaciji - prijedlog Hrvatske i Slovenije, Informator, Zagreb (1990.), no. 2839 pp. 1-3.; Neki ustavnopravni problemi .realizacije ideje konfederacije, Teorija in praksa - Ljubljana, (1990.) nO.10-11., pp 1227-31.
23 Thomas M. Franck: Why Federations Fail: an lnquiry Into the Requisites for Successful Federa-lism, London University, London 1968.p.177.
29 Democracy in Europe, Penguin Books 2000., 230.-234.
30 Usp. Ambrose Evans-Pritchard: One by one, the suprestate plans are being gutted, The Telegraph, 24.05.03., . www.telearaph.co.uk/core/content
31 20. lipnja Nacrt će razmotriti šefovi država i vlada na sumitu u Thessaloniki; na jesen ima započeti s radom među-vladina konferencija, na kojoj će države članice raspraviti nacrt i ponuditi amandmane, a koja bi imala završiti do prosinca 2003.godine. Nakon toga započinje proces ratifikacije od strane svih 25 država.
32 Euobserver.com, 14. 3. 2003