1. UVODNO O REGULATORNIM AGENCIJAMA
Regulatorne agencije sporno su pitanje u teoriji i praksi u mnogim državama svijeta te ih je teško definirati. Općenito, samo je njihovo postojanje, s ustavnopravnog gledišta, sporno čak i u državi u kojoj su nastale, Sjedinjenim Američkim Državama, u kojima teorija o njima raspravlja već preko 100 godina. Tzv. »agencifikacija«, utjecaj neovisnih regulatora, njihova važnost u sustavima kontrole određenih tržišta, itd. predstavljaju pitanja o kojima se već desetljećima vode rasprave. Ona nisu mimoišla niti Republiku Hrvatsku, u kojoj su se agencije počele osnivati sredinom devedesetih godina 20. stoljeća. Prva takva agencija u nas bila je Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja, osnovana 1995.^[1] kao samostalna pravna osoba odgovorna Saboru, čijim je radom rukovodio ravnatelj. Istina, u vrijeme svog osnivanja ona nije bila »prava« regulatorna agencija, jer nije imala ovlast općeg normiranja.

Oko samog pitanja definiranja regulatornih agencija također »lome se koplja«. Tako se, primjerice, u pravnoj teoriji ističe da se regulatornim agencijama trebaju smatrati samo samostalne pravne osobe javnog prava odvojene od ministarstva, osnivane u ime Republike Hrvatske zakonom ili uredbom Vlade na nacionalnom nivou, u svrhu obavljanja upravnih poslova, regulacije određenog sektora ili sl. u određenom specijaliziranom području, sa zadaćama koje obuhvaćaju donošenje pravnih pravila, utvrđivanje i promicanje standarda kvalitete, praćenja provedbe javne politike, odlučivanje u pojedinačnim slučajevima, uključujući izdavanje potvrda, licencija i sl. te koje imaju određeni stupanj autonomije, ali koje su ujedno podvrgnute i različitim mehanizmima kontrole. 

Međutim, potrebno je naglasiti da su u hrvatskoj pravnoj literaturi postavljeni neki ključni kriteriji koje pravna osoba mora zadovoljavati, da bi se smatrala regulatornom agencijom, a oni su: 1. da je riječ o pravnoj osobi s javnim ovlastima izvan sustava državne uprave, 2. da ima ovlast donošenja podzakonskih propisa i vođenja pojedinačnih upravnih postupaka te 3. da protiv pojedinačne odluke regulatorne agencije žalba nije dopuštena. Tim kriterijima dodaju se još dva, od kojih je jedan obvezatan - da su osnovane zakonom, i drugi je fakultativan - da za svoj rad odgovaraju zakonodavnoj vlasti. Naime, Vlada RH nema mogućnost osnivanja regulatornih agencija uredbama jer se javne ovlasti mogu prenijeti samo zakonom, sukladno članku 117. st. 2. Ustava. Sukladno navedenim kriterijima, danas u RH postoji pet regulatornih agencija: 

1. Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga (HANFA), osnovana Zakonom o Hrvatskoj agenciji za nadzor financijskih usluga^[2] 2005. godine

2. Agencija za elektroničke medije (AEM), osnovana Zakonom o elektroničkim medijima^[3] 2009. godine (preteča - Vijeće za elektroničke medije osnovano 2003. godine)

3. Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti (HAKOM), osnovana Zakonom o elektroničkim komunikacijama^[4] 2008. godine (preteča - Vijeće za telekomunikacije)

4. Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja (AZTN), osnovana Zakonom o zaštiti tržišnog natjecanja^[5] 1995. godine (s radom započela 1997. godine)

5. Hrvatska agencija za regulaciju energetskih djelatnosti (HERA), osnovana Zakonom o regulaciji energetskih djelatnosti^[6] 2004. godine.

Važno je istaknuti da navedene agencije nisu jedine agencije u Republici Hrvatskoj. Postoje i nezavisne agencije, formalno bez regulatornih ovlasti, ali s velikom moći, posebno na području prirodnih monopola, kao što je energetika.^[7] Od početka devedesetih godina 20. stoljeća osnovane su i agencije za hranu, zaštitu okoliša, obalni i linijski promet, akreditacijska agencija, agencija za malo gospodarstvo i mnoge druge.^[8]

Iako se AZTN u literaturi smatra regulatornom agencijom, postoje i tvrdnje prema kojima je AZTN izvršna agencija. One su obrazložene na sljedeći način: 

»Iako se za Agenciju koristi termin 'opći regulator', važno je istaknuti da Agencija, premda ima određene regulatorne ovlasti u dijelu u kojem predlaže Vladi Republike Hrvatske donošenje propisa neophodnih za provedbu ZZTN-a (članak 30. točka 1. ZZTN-a), za razliku od Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti (u daljnjem tekstu: HAKOM), Hrvatske energetske regulatorne agencije (u daljnjem tekstu: HERA), Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga (u daljnjem tekstu: HANFA) ili Agencije za elektroničke medije (u daljnjem tekstu: AEM), nije regulator, već izvršno tijelo nadležno za provedbu propisa o zaštiti tržišnog natjecanja. Naime, svi spomenuti specijalizirani sektorski regulatori, HAKOM, HERA, HANFA i AEM djeluju ex ante, i to isključivo na tržištima za koja su nadležni na temelju posebnih propisa. Nasuprot njima, Agencija kao izvršno tijelo, djeluje ex post na postupanja poduzetnika na svim tržištima pa i na onima na kojima djeluju sektorski regulatori. Drugim riječima, Agencija djeluje i na tržištima na kojima postoje sektorski regulatori i nakon njihove regulacije vodi postupke utvrđivanja narušavanja tržišnog natjecanja protiv poduzetnika koji djeluju na tim tržištima, ako su postupanja tih poduzetnika protivna propisima o zaštiti tržišnog natjecanja.«^[9]

Ti navodi nisu održivi^[10] iz više razloga, a napose zbog sljedećeg: naime, iako AZTN ne donosi propise, njegova uloga u, primjerice, određivanju referentnih i diskontnih kamata pokazuje da donosi akte koji se odnose na sve sudionike na tržištu, pa se prema tome radi o općim aktima. Naime, sukladno t. IV. Odluke o objavljivanju pravila o utvrđivanju referentne i diskontne stope sadržanih u Priopćenju Komisije o reviziji načina određivanja referentnih i diskontnih stopa Vlade RH (Nar. nov., br. 114/08), AZTN utvrđuje referentnu i diskontnu kamatnu stopu. K tome, Vijeće AZTN-a, sukladno članku 30. toč 9. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja, utvrđuje pravila i mjere za zaštitu tržišnog natjecanja, mjere za otklanjanje narušavanja tržišnog natjecanja i druge mjere za unaprjeđenje prava i politike tržišnog natjecanja na području Republike Hrvatske, koje se također treba smatrati općim aktima.

Načelno govoreći, u Republici Hrvatskoj uvriježilo se položaj regulatornih agencija uređivati posebnim zakonima kojima su osnivane. Takav pristup je nekoherentan i zbunjujući te je imao za posljedicu postojanje dvaju osnovnih »modela« njihova osnivanja: onaj u kojem se propisuje da je agencija »samostalna pravna osoba s javnim ovlastima«, pa se u našem pravu uvriježilo da se takve regulatorne agencije naziva pravnim subjektima »sui generis« i drugi model, prema kojem se regulatorna agencija osniva kao javna ustanova. Danas je ostao isključivo prvi model, u kojima su regulatorne agencije samostalne pravne osobe s javnim ovlastima. 

Bitno obilježje svih regulatornih agencija u Republici Hrvatskoj je njihova neovisnost, što znači da odgovaraju isključivo Hrvatskom saboru, kojemu su dužne slati godišnja izvješća, i koji, na prijedlog Vlade Republike Hrvatske, imenuje članove njihovih upravnih vijeća. U tom smislu, jedna razina kontrole nad regulatornim agencijama je putem izvješća, koja su one dužne podnositi Hrvatskom saboru i o kojima Hrvatski sabor glasuje. Druga razina kontrole jest putem mogućnosti Hrvatskog sabora da razriješi članove upravnih vijeća regulatornih agencija, na prijedlog Vlade Republike Hrvatske. Međutim, taj tip kontrole nije adekvatan, što se može ilustrirati činjenicom da Hrvatski sabor nije prihvatio godišnje izvješće HAKOM-a za 2015. godinu (40 glasova »za«, 69 »protiv«, 3 »suzdržana«), iako su Vlada Republike Hrvatske i nadležni saborski odbor predložili da se izvješće prihvati. Neprihvaćanje izvješća, pak, nije imalo nikakvih posljedica na upravno vijeće HAKOM-a. Naime, niti jedan zakon koji uređuje rad regulatornih agencija ne propisuje neusvajanje godišnjih izvješća kao razlog za razrješenje čelnika odnosno ostalih članova upravnih vijeća. Ratio ovog rješenja jest u očuvanju neovisnosti članova upravnih vijeća tijekom cijelog mandata (uz izuzetak situacija u kojima zakon izrijekom propisuje razrješenje člana/predsjednika upravnog vijeća).

Kao što je već rečeno, sama kontrola rada regulatornih agencija od strane Hrvatskog sabora nije odgovarajuća. Jedini drugi oblik kontrole nad njihovim radom je putem upravnog spora. Regulatorne agencije, osim što imaju pravo donošenja općih akata, imaju pravo i odlučivanja o pravima, obvezama i pravnim interesima stranaka u upravnom postupku. One provode niz upravnih postupaka, koji rezultiraju donošenjem rješenja. Protiv tih rješenja nije moguće izjaviti žalbu u upravnom postupku, nego je jedini pravni lijek upravni spor pred nadležnim upravnim sudom.^[11] Međutim, važno je istaknuti da je nadležni sud nekada prvostupanjski upravni sud prema mjestu prebivališta tužitelja, a nekada je to isključivo Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

Prije stupanja na snagu novog Zakona o upravnim sporovima (u nastavku teksta: ZUS)^[12], upravnosudska zaštita pružala se prema odredbama Zakona o upravnim sporovima^[13], koja je bila posve neadekvatna. Naime, unatoč zakonskoj mogućnosti za provođenje usmene rasprave kad god se njezino provođenje smatralo potrebno, praksa je pokazala da je Upravni sud RH mahom sporove rješavao na nejavnim sjednicama.^[14] Dakle, nije teško zamisliti situacije u kojima prije pravomoćnosti upravnih akata stranke uopće nisu bile saslušane, što je bilo u izravnoj suprotnosti s člankom 6.st. 1.Europske konvencije^[15]. Međutim, stupanjem na snagu novog ZUS-a, zakonodavac je upravni spor temeljio na načelu usmene rasprave. Tim se pristupom zaštićuju stranke od arbitrarnosti te im se pruža mogućnost aktivnog sudjelovanja u sporu kako bi zaštitile svoja prava i pravne interese.^[16] Osim toga, intencija je novog ZUS-a provođenje sporova pune jurisdikcije jer je sud dužan, usvajajući tužbeni zahtjev, u pravilu, sam riješiti stvar. Takvo meritorno rješavanje svojstveno je samo sporu pune jurisdikcije.^[17] Prema tome, potrebno je odgovoriti na pitanje - pruža li sustav upravnog sudovanja, sukladno ZUS-u, punu zaštitu pravima stranaka. 

Da bi se odgovorilo na to pitanje, potrebno je ponajprije vidjeti u kojim se slučajevima neće moći provesti spor pune jurisdikcije, odnosno kada će upravni sudovi morati vraćati stvar na rješavanje regulatornim agencijama, a onda to usporediti s brojem slučajeva u kojima su upravni sudovi ulazili u sporove pune jurisdikcije, imajući na umu da je Upravni sud RH i prema odredbama starog Zakona o upravnim sporovima mogao, načelno, provoditi sporove pune jurisdikcije kada god je smatrao da je to potrebno, a priroda stvari nije ga u tome sprječavala. Sukladno ZUS-u, upravni sud neće moći sam riješiti stvar »kada to ne može učiniti s obzirom na prirodu stvari ili je tuženik rješavao po slobodnoj ocjeni«. Sektorski zakoni^[18] daju regulatornim agencijama, u relativno velikom broju slučajeva, pravo rješavati prema slobodnoj ocjeni. U svim takvim slučajevima upravni sudovi neće moći ulaziti u spor pune jurisdikcije, ali će, uvijek, moći ocjenjivati zakonitost takve odluke, granice ovlasti i svrhu radi koje je ovlast dana (čl. 3. st. 2. ZUS-a). Međutim, pretpostavka je da će biti češći slučajevi u kojima će sud smatrati da mu priroda stvari onemogućava da sam riješi stvar. Stoga, ako sud odluči da postoje razlozi da sam ne rješava stvar, usvojit će tužbu, poništiti akt tuženog tijela i vratiti predmet na ponovno odlučivanje. Ako je razlog poništenja akta postupovne povrede, a upravni sud nije iskazao svoje pravno shvaćanje o meritumu stvari, tuženo tijelo nije spriječeno nakon vraćanja predmeta riješiti ga na način kao i pri donošenju prvog rješenja, pod uvjetom da ispravi procesne povrede. Ako je u presudi upravnog suda iskazano pravno shvaćanje o meritumu stvari, ono obvezuje tuženo tijelo, pa je tuženo tijelo pri donošenju novog upravnog akta vezano pravnim shvaćanjem suda.^[19]

Dodatno, valja napomenuti da sudska zaštita protiv rješenja regulatornih agencija nije jednoobrazno riješena. Naime, sudsku zaštitu protiv rješenja HANFA-e, AZEM-a i HERA-e pružaju prvostupanjski upravni sudovi, dok sudsku zaštitu protiv rješenja AZTN-a pruža isključivo Visoki upravni sud Republike Hrvatske, kao sud prvog i zadnjeg stupnja. Sudska zaštita protiv odluka HAKOM-a riješena je dvojako: protiv većine odluka sudsku zaštitu pruža Visoki upravni sud Republike Hrvatske, a iznimno se protiv odluka HAKOM-a u sporovima između krajnjih korisnika i operatora u svezi s pruženom uslugom sudsku zaštitu pružaju prvostupanjski upravni sudovi.

Promotrimo sada određene statističke podatke, i to u odnosu na tri regulatorne agencije: HANFA-u, HAKOM i AZTN.^[20]

Prema dostupnim podatcima, u razdoblju od 2006.-2016. okončana su 252 upravna spora u kojima je HANFA bila tuženik. Od ta 252 upravna spora tužitelj je uspio u njih 12, što znači da je uspješnost HANFA-e u upravnim sporovima 96 %, a da tužitelji uspijevaju u 4 % sporova.

Što se HAKOM-a tiče, u razdoblju od 2010.-2015. okončano je 270 upravnih sporova u kojima je HAKOM bio tuženik. Od tih 270 upravnih sporova tužitelj je uspio u njih 27, što znači da je uspješnost HAKOM-a u upravnim sporovima 90 %, a da tužitelji uspijevaju u 10 % sporova.

Glede AZTN-a situacija je sljedeća: u razdoblju 1997.-2015. okončana su 274 upravna spora u kojima je AZTN bio tuženik. Od ta 274 spora tužitelj je uspio u njih 39, što znači da je uspješnost AZTN-a u upravnim sporovima 86 %, a da tužitelji uspijevaju u 14 % sporova. Međutim, ako uzmemo razdoblje 2012.-2015., okončano je 95 upravnih sporova u kojima je AZTN bio tuženik. Od tih 95 upravnih sporova tužitelj je uspio u njih 8, što znači da je u ovom, recentnijem razdoblju, uspješnost AZTN-a 91 %, a da tužitelji uspijevaju u 9 % sporova.

Prema dostupnim podatcima, na sva četiri prvostupanjska upravna suda tužitelji su uspjeli, u 2014. godini, ukupno u 22 % sporova.^[xxi] Prema tome, ako ovaj podatak usporedimo s analiziranim regulatornim agencijama, vidimo da je HANFA pet puta uspješnija od ostalih tuženika, a da su HAKOM i AZTN više od dva puta uspješniji od ostalih tuženika.

Dakako, moguće obrazloženje za takve rezultate jest da su radnici u regulatornim agencijama bitno uspješniji od državnih službenika u drugim tijelima koja odlučuju o pravima i obvezama stranaka u upravnom postupku, odnosno da se radi o specijaliziranim radnicima, koji su postigli izuzetno visoku učinkovitost i kvalitetu svoga rada. S druge strane, statistički podatci daju, ipak, preveliku diskrepanciju, koja se teško može objasniti isključivo ovim razlozima i moguće im je suprotstaviti mišljenje da sudovi, posebno otkako je uvedeno (na prvostupanjskim upravnim sudovima) suđenje samo suca pojedinca, jednostavno nisu dovoljno specijalizirani i upoznati s iznimno složenom problematikom koju rješavaju regulatorne agencije, pa im je, često, jednostavnije prihvatiti obrazloženja regulatora, nego ulaziti u vrlo složenu stvar o kojoj niti ne mogu imati dovoljno znanja. To se posebno može iščitati iz obrazloženja presuda u kojima najveći dio zauzimaju navodi stranaka, a obrazloženje suda je minimalističko. Stoga je prijeko potrebno ujednačiti uređenje sudske zaštite protiv odluka regulatornih agencija i odrediti ili jedan upravni sud kao stvarno i mjesno nadležan, ili sporove protiv regulatornih agencija prebaciti u isključivu nadležnost Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, da bi se osigurala odgovarajuća specijalizacija sudaca, pa tako i adekvatna upravnosudska kontrola rada regulatornih agencija.

Donošenjem novog ZUS-a propisana je nadležnost Visokog upravnog suda Republike Hrvatske za ocjenu zakonitosti svih općih akata koje donose jedinice lokalne samouprave, pravne osobe s javnim ovlastima i pravne osobe koje obavljaju javnu službu. Jasno je da to uključuje i sve opće akte koje donose regulatorne agencije. One u svom radu donose niz općih akata^[22] koje su obvezni primjenjivati sudionici na tržištima koja one reguliraju. Od 1. siječnja 2012. ti se opći akti mogu osporavati pred Visokim upravnim sudom. Međutim, postoji ozbiljno ograničenje prava na osporavanje zakonitosti svih općih akata pred Visokim upravnim sudom, pa tako i onih koje donose regulatorne agencije. Naime, sukladno članku 83. st. 1. ZUS-a, postupak ocjene zakonitosti općeg akta Visoki upravni sud pokreće na zahtjev fizičke ili pravne osoba ili skupine osoba povezanih zajedničkim interesom ako je pojedinačnom odlukom javnopravnog tijela, koja se temelji na općem aktu, došlo do povrede njihova prava ili pravnog interesa. Takvim zakonodavnim uređenjem mogućnost ocjene zakonitosti općih akata nepotrebno je sužena. Naime, uređenje propisano ZUS-om zahtijeva da negativna pravna posljedica (donošenje pojedinačne odluke koja se temelji na općem aktu koji je nezakonit, i kojom su povrijeđena prava ili pravni interesi) nastupi da bi se post factum mogao pokrenuti postupak ocjene zakonitosti općeg akta (i kasnije postupak izmjene pojedinačne odluke).^[23] Ipak, izmjenama i dopunama ZUS-a iz 2014. propisana je i mogućnost da se postupak pokrene na temelju predstavki građana i/ili pučkog pravobranitelja, a i sud uvijek može po službenoj dužnosti pokrenuti takav postupak.

Nad radom regulatornih agencija postoje dva oblika kontrole. Prvi oblik kontrole provodi Hrvatski sabor, a drugi upravno sudstvo. Ograničen broj oblika kontrole izravna je posljedica želje za neovisnošću regulatornih agencija. Međutim, sadašnji su oblici kontrole nad njihovim radom neadekvatni, što se posebno odnosi na kontrolu koju provodi Hrvatski sabor. S druge strane, adekvatnost upravnosudske kontrole rada regulatornih agencija može se poboljšati. S tim u svezi, potrebno je provesti specijalizaciju sudaca za rad na sporovima koji proizlaze iz rada regulatornih agencija, što bi bilo najjednostavnije provesti ako bi se jedan od prvostupanjskih upravnih sudova proglasio nadležnim za sve sporove u kojima je tuženik regulatorna agencija, ili ako bi se za sve takve sporove nadležnim proglasio isključivo Visoki upravni sud Republike Hrvatske. Prva varijanta čini se kvalitetnija jer bi onda postojala i mogućnost žalbe protiv presude prvostupanjskog upravnog suda, na koji bi se način kvalitetnije zaštitila prava stranaka.

^[1] Zakon o zaštiti tržišnog natjecanja (Nar. nov., br. 45/95)
^[2] Nar. nov., br. 140/05 i 12/12
^[3] Nar. nov., br. 153/09, 84/11, 94/13 i 136/13
^[4] Nar. nov., br. 73/08, 90/11, 133/12, 80/13 i 71/14
^[5] Nar. nov., br. 79/09 i 80/13
^[6] Nar. nov., br. 120/12
^[7] Tako u RH postoji Centar za praćenje poslovanja energetskog sektora i investicija, osnovan Zakonom o Centru za praćenje poslovanja energetskog sektora i investicija (Nar. nov., br. 25/12 i 120/12).
^[8] Tekst je preuzet iz mog rada Izazovi usklađivanja ovlasti regulatornih agencija u Republici Hrvatskoj s pravnom stečevinom Europske unije, Godišnjak Akademije pravnih znanosti Hrvatske 1/2017, str. 64-67.
^[9] Obrazloženje Prijedloga Zakona o zabrani nepoštenih trgovačkih praksi u lancu opskrbe hranom, str. 6., dostupno na http://www.sabor.hr/prijedlog-zakona-o-zabrani-nepostenih-trgovackih-p [5. lipnja 2017.].
^[10] Vidi više u Staničić, F., Aktualna pitanja ustroja i djelovanja regulatornih agencija u Republici Hrvatskoj, Zbornik radova Četvrti Skopsko-zagrebački pravni kolokvij, Skopje, 2013., str. 66.
^[11] Vidi čl. 19. st. 2. Zakona o Hrvatskoj agenciji za nadzor financijskih usluga, čl. 36. st. 4., čl. 38. st. 8., čl. 41. st. 3., čl. 51. st. 4. i čl. 67. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja, čl. 18. st. 2. Zakona o elektroničkim komunikacijama, čl. 71. Zakona o elektroničkim medijima, čl. 75. i 76. Zakona o tržištu plina (Nar. nov., br. 28/13, 14/14 i 16/17), čl. 29. st. 4. i čl. 39. st. 3. Zakona o tržištu toplinske energije (Nar. nov., br. 80/13, 14/14, 102/14 i 95/15), čl. 15. st. 4., čl. 18. st. 11., čl. 27. st. 6., čl. 37. st. 12., čl. 47. st. 11. i čl. 68. st. 11. Zakona o tržištu električne energije (Nar. nov., br. 22/13, 95/15 i 102/15).
^[12] Nar. nov., br. 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17
^[13] Nar. nov., br. 53/91, 9/92 i 77/92
^[14] RH je zbog toga stavila rezervu na čl. 6. Europske konvencije glede održavanja javnih rasprava u postupku pred Upravnim sudom, op. a.
^[15] »U dosadašnjoj bogatoj praksi Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu nije se inzistiralo na tome da upravni sudovi održavaju usmene rasprave, već je Sud smatrao da je udovoljeno odredbi čl. 6. st. 1. time što je stranci u nekoj od prethodnih faza postupka odlučivanja u upravnoj stvari - pred prvostupanjskim ili drugostupanjskim tijelom - omogućeno da na usmenom ročištu iznese svoja gledišta.« Medvedović, D., Aktualna pitanja primjene Zakona o općem upravnom postupku, Pravo u gospodarstvu, Zagreb, br. 6/2004., str. 286. Iz naznačene opsežne prakse Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu v., primjerice, presude Albert and Le Compte v. Belgium od 10. veljače 1983. i Ortenberg v. Austria od 25. studenoga 1994.
^[16] Đerđa, D. i Šikić, M., Komentar Zakona o upravnim sporovima, Novi informator, Zagreb, 2012., str. 109.
^[17] Medvedović, D., Novi sustav upravnog sudovanja u Đerđa, D. i Šikić, M., Komentar Zakona o upravnim sporovima, Novi iInformator, Zagreb, 2012., str. 58.
^[18] Tako, primjerice, Zakon o tržištu kapitala (Nar. nov., br. 88/08, 146/08, 74/09, 54/13, 18/15, 110/15 i 123/16) u nizu svojih odredaba omogućuje HANFA-i odlučivanje prema slobodnoj ocjeni.
^[19] Staničić, F., Aktualna … op. cit., str. 80.
^[20] Podatci su pribavljeni analizom godišnjih izvješća odabranih regulatornih agencija koja su javno dostupna na njihovim mrežnim stranicama, kao i na stranici Hrvatskog sabora.
^[21] Preuzeto iz Čeko Đanić, A., Žalba u upravnom sporu u hrvatskom i poredbenom pravu (neobjavljena doktorska disertacija), Zagreb, 2016.
^[22] Na stranici HANFA-e dostupno je preko 30 pravilnika koje je donijela ova regulatorna agencija ili njezini pravni prednici.
^[23] Staničić, F., Aktualna … op. cit., str. 86 i 87.