I.  Uvodno o drugim izvorima hrvatskog građanskog prava
1. Ustav Republike Hrvatske određuje da »sudovi sude na temelju Ustava, zakona, međunarodnih ugovora i drugih važećih izvora prava« (čl. 117. st. 3. Ustava RH),¹ pa se postavlja pitanje - koji su to »drugi važeći izvori prava« na temelju kojih bi sudovi trebali suditi, naime prosuđivati građanskopravne (privatnopravne) odnose te o njima odlučivati? Ustav RH ne daje na to odgovor. U obzir, kao formalni izvori našeg građanskog (privatnog) prava², dolaze, osim Ustava RH i drugih propisa te međunarodnih ugovora, još: 1. pravna pravila bivšeg prava, 2. običajno pravo i, 3. autonomno pravo (tj. »nedržavni izvori prava«), 4. strano pravo, a dakako i 5. sudska praksa (praksa redovitih i specijaliziranih sudova), 6. ustavnosudska praksa, 7. praksa Europskog suda za ljudska prava i 8. praksa tijela izvršne vlasti. Njima će se nakon učlanjenja Republike Hrvatske u Europsku Uniju pridružiti i 9. pravo Europske unije (europsko pravo u užem smislu riječi³) s praksom Europskog suda u Luxemburgu. Ponekad se kao izvor prava navodi još i 10. pravna znanost. Neke daljnje pravne izvore nije, zasad, lako ni zamisliti, a za nabrojene svakako treba prosuditi, jesu li oni doista formalni izvori našeg građanskog (privatnog) prava.

2. Osim pitanja: koji su to »drugi važeći izvori prava«, postavljaju se i pitanje njihovog položaja i djelovanja unutar sustava pravnih izvora našeg prava uopće, a građanskog (privatnog) prava posebno. To je, ponajprije, pitanje odnosa pravila iz tih »drugih važećih izvora«, prema propisima i međunarodnim ugovorima. Drugim riječima - jesu li »drugi važeći izvori prava« samo neka dopunska pravila, koja popunjavaju možebitne pravne praznine, ili pravila iz »drugih važećih izvora prava« mogu izmijeniti, pa i ukidati odredbe propisa i međunarodnih ugovora? Na to pitanje nije lako odgovoriti, ⁴ a teško je i dobiti odgovor koji bi jednako vrijedio za sve moguće formalne pravne izvore o kojima je ovdje riječ. Oni se međusobno veoma razlikuju, pa se ne može ni očekivati da bi pravila koja iz njih proizlaze, sva jednako djelovala. 

II.  Pravna pravila bivšeg prava
A. Općenito
3. Uloga i djelovanje pravnih pravila bivšeg prava kao izvora prava, posebnost je našeg pravnog poretka, a i još nekih koji su imali sličnu sudbinu. Svima im je zajedničko to da je revolucijom bio ukinut cijeli dotadašnji pravni poredak. Naime, krajem Drugog svjetskog rata su, u tadašnjoj Jugoslaviji, a time i u Hrvatskoj, koja je tada bila njezin sastavni dio, bili stavljeni izvan snage svi zakoni i drugi propisi prijašnjih vlasti, kako oni koji su bili na snazi u pravnom poretku Kraljevine Jugoslavije na dan početka Drugog svjetskog rata na njezinom području (6. travnja 1945.), tako i oni koji su bili doneseni za vrijeme tog rata.⁵ Time je nastala golema pravna praznina, koju se nije moglo odmah popuniti novim propisima. Bio je to velik problem, jer je toliko velika pravna praznina prijetila da bude zaprekom nastajanja i odvijanja pravnih odnosa. Za taj problem trebalo je pronaći neko rješenje, koje bi, s jedne strane, poštovalo revolucionarni akt ukidanja dotadašnjeg pravnog poretka, a s druge ipak omogućio da ona ukinuta pravila prijašnjeg pravnog poretka, koja nisu u suprotnosti s novim poretkom, ipak nekako služe kao izvor prava, makar samo privremeno. Omogućeno je to posebnim zakonom novog pravnog poretka, koji je odredio pretpostavke pod kojima se pravna pravila iz bivših zakona mogu i trebaju privremeno nastaviti primjenjivati, ali nipošto više kao da su zakoni (bili su ukinuti), nego tek kao neka pravno-tehnička rješenja koja nisu u suprotnosti s novim poretkom. 

 4. Zakon o nevažnosti pravnih propisa donijetih prije 6. aprila 1941.godine  i za vrijeme neprijateljske okupacije⁶ je Zakon koji je odredio da su svi propisi bivšeg pravnog poretka stavljeni izvan snage, ali je ujedno i omogućio primjenu onih propisa koji su bili na snazi u Kraljevini Jugoslaviji, na dan početka Drugog svjetskog rata (6. travnja 1945.),⁷ no samo pod određenim pretpostavkama, a i tada - ne u statusu propisa, nego samo u statusu pravila iz bivšeg propisa.⁸Time su pravna pravila iz tih ukinutih zakona i nadalje bila izvor prava, ako su zadovoljavala pretpostavke određene u Zakonu o nevažnosti itd. Te su pretpostavke bile da: a) postoji pravna praznina koju bi trebalo popuniti te da b) pravno pravilo iz bivšeg zakona, koje bi je popunilo, nije u koliziji s propisima novog pravnog poretka (bez obzira na to kojeg je ranga), pa čak ni s načelima impliciranim u ustavnom poretku (čl. 4. Zakona o nevažnosti itd).⁹ Pod tim pretpostavkama je Zakon o nevažnosti itd. davao pravnim pravilima iz ukinutih bivših zakona onu obvezatnost koja proizlazi iz autoriteta zakonodavne vlasti. Zahvaljujući tome, ona su služila kao dopunski pravni izvor za popunjavanje pravnih praznina, ali jedino ako su se uklapala u novi pravni poredak.¹⁰ A kad su služila su kao izvor prava, bila su slabija od bilo kojih propisa novog prava, pa i od onih najnižeg ranga. Ona su davala tek sadržaj pravnim normama kojima je zakonsku sankciju davao Zakon o nevažnosti itd., pa se sudovi i druga tijela (»organi«) javne vlasti koji su primjenjivali ta pravna pravila, nisu smjeli, pritom, pozivati na ukinute bivše zakone u kojima su ta pravila ranije bila sadržana.¹¹ 

5. Kad se nakon državnog osamostaljenja Hrvatske započelo s izgradnjom njezinog novog pravnog poretka, u nj je preuzeta i mogućnost primjene onih pravnih pravila bivšeg prava koja su se i do tada primjenjivala u Hrvatskoj. Donesen je Zakon o načinu primjene pravnih propisa, donesenih prije 6. travnja 1941. godine,¹² prema kojem se pravna pravila iz bivšeg prava mogu i nadlaje primjenjivati pod pretpostavkama: 1) da su se »sukladno posebnim propisima, do dana stupanja na snagu ovog Zakona,¹³ primjenjivana u Republici Hrvatskoj« (čl. 1. st. 2. Zakona o načinu primjene), 2) da postoji pravna praznina te 3) da su u skladu su s Ustavom RH i zakonima Republike Hrvatske (čl. 2 Zakona o načinu primjene itd).¹⁴ 

Tako će pravna pravila bivšeg prava nastaviti služiti kao dopunski izvor prava, sve dok bude pravnih praznina koje će ona trebati popunjavati.¹⁵ Dakako, zbog visokog stupnja izgrađenosti našeg pravnog poretka propisima, sve će biti rjeđe prilike za primjenu pravnih pravila bivšeg prava. 

C.  Zakonitost i ustavnost pravnih pravila
6. Pravna pravila iz bivših zakona koja su bila na snazi 6. travnja 1941. su u suvremenom hrvatskom pravnom poretku dopunski i posredan pravni izvor, koji djeluje posredstvom hrvatskog Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. Da bi pojedino pravilo iz bivših zakona, u suvremenom hrvatskom pravnom poretku moglo djelovati kao dopunski i posredan pravni izvor, ono treba ispunjavati sve pretpostavke koje za to određuje hrvatski Zakon o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. Jedna od njih je i sukladnost tog pravila s Ustavom RH i zakonima Republike Hrvatske. Stoga će onaj sud, a isto i bilo koje drugo tijelo javne vlasti koje bi došlo u priliku da primijeni ta pravna pravila, trebati prethodno prosuditi i njegovu ustavnost i zakonitost. Ocijeni li da je u skladu s Ustavom RH i zakonima RH, moći će ih primijeniti. 

7. Da bi pravna pravila iz bivših zakona mogla djelovati kao izvor prava, ona moraju biti u skladu s Ustavom RH, ali ako nisu, Ustavni sud RH ih ne može ukinuti ili poništiti u postupku ocjene zakona s Ustavom i drugih propisa s Ustavom i zakonom. Međutim, u tom bi postupku mogao ukinuti ili poništiti taj zakon koji upućuje na njihovu primjenu. Mogao bi se Ustavni sud RH naći i u situaciji da odlučuje o ustavnoj tužbi osobe koja smatra da joj je pojedinačnim aktom tijela javne vlasti (sudske ili druge), utemeljenom na nekom pravnom pravilu iz bivšeg prava (zapravo na Zakonu u nevažnosti, itd.), povrijeđeno neko njezino Ustavom RH zajamčeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda. Utvrdi li tu povredu, ukinut će taj pojedinačni akt vlasti.

8. Običaji su, općenito, obrasci ponašanja koji su se u društvu manje-više spontano razvili i ukorijenili dugotrajnom uporabom, tako da se ustaljeno postupa na temelju njih, što se prenosi s naraštaja na naraštaj. Običajno pravo su oni običaji, naime oni obrasci ponašanja u nekim društvenim odnosima, prema čijim pravilima se ustaljeno postupa u takvim odnosima, te vlada opće uvjerenje u obvezatnost poštovanja tih pravila. 

9. Običajno pravo je svojedobno bilo veoma važan izvor prava. Ono je bilo najčešći pojavni oblik opće-obvezatnih pravila koja su u društvu uređivala pravne, uključujući dakako i građanskopravne (privatnopravne) odnose. No, običajno je pravo redovito bilo opterećeno problemom nedovoljno pouzdane spoznaje njegovih, mahom, nepisanih pravila, a ponekad ni nije bilo dovoljno racionalno, niti je moglo udovoljiti stremljenjima k društvenom napretku. Zbog toga su države sve više nastojale svojim propisima urediti pravne odnose u društvu, istiskujući iz uporabe običajno pravo. Štoviše, nastojale su uspostaviti svojevrsni državni monopol na stvaranju i organiziranju pravnog poretka. Tako je običajno pravo mnogo izgubilo od one uloge koju je nekada imalo, ali ipak nikada nije potpuno prestalo biti izvor prava. Ono je to i nadalje, barem kao pravni običaji, te kao trgovački običaji i praksa trgovaca.

10. Kad je državna vlast na sebe preuzela organizaciju pravnog poretka, postavilo se pitanje - treba li običajno pravo, i nadalje, uvažavati kao izvor prava. Naime -
 ne postoji li ipak neki razlog zbog kojeg bi i u tako organiziranom pravnom poretku pravila običajnog prava bila opće-obvezatna, pa bi time postala pravne norme? Prema jednom shvaćanju, iz opće volje da postupanje osoba bude regulirano nekim običajem, proizlazila bi opća obvezatnost pravila tog običaja, kao što, u krajnjoj liniji, i obvezatnost zakona proizlazi iz opće volje izražene kroz parlament (Willenstheorie).¹⁶ To bi značilo da bi običajno pravo i u suvremenim pravim porecima stajalo uz bok propisima, kao jednakovrijedan izvor prava. Prema drugom shvaćanju, koje smatra da bi pravni poredak trebao biti izgrađen u prvom redu propisima,¹⁷ pa se ni ne suprotstavlja monopolu države na kreiranju pravnih normi - običajna pravila može učiniti opće-obvezatnima jedino zakonodavac, uputivši zakonom na njihovu primjenu (Gestattungstheorie). Uputi li zakon na primjenu nekog običaja (obrasca ponašanja prema čijim se pravilima ustaljeno postupa te vlada opće uvjerenje u obvezatnost poštovanja tih pravila),¹⁸ time što je na nj uputio, prestaje to biti puki običaj, odnosno puko običajno pravo, te postaje - pravni običaj, čija su pravila opće-obvezatna, onako kako to proizlazi iz tog zakona (čini li ih striktnima ili dispozitivnima). Naprotiv, oni običaji (uključujući i pravila nekadašnjeg običajnog prava) glede kojih nikakav zakon ne upućuje na njihovu primjenu - prema ovom shvaćanju nisu u suvremenim pravim porecima izvor prava.¹⁹ 

11. U našem se suvremenom građanskopravnom (privatnopravnom) poretku slijede postavke Gestattungstheorie, pa se usvaja kao načelo da su pravno relevantni jedino oni običaji na primjenu kojih upućuje zakon, dakle oni koje je zakonodavac zakonom učinio pravnim običajima, uputivši na njihovu primjenu.^{20, 21, 22}. To su pravni običaji. Oni su dopunski i posredni izvori prava, koji djeluju posredstvom zakona koji upućuje na njihovu primjenu. Neki zakoni koji su okosnice pojedinih većih odsjeka (grana) našeg građanskog (privatnog) prava, upućuju na običaje kao izvor prava. Najčešće to čini ZOO,²³koji je glavni izvor našeg obveznog i trgovačkog prava.²⁴ On općenito određuje da su u obveznim odnosima među »netrgovcima« (osobama koje nisu gospodarstvenici, privrednici), dakle u društvu općenito, običaji izvor prava samo ako je njihova primjena zakonom propisana ili ugovorena (čl. 12. st. 4. ZOO-a). Naprotiv, glede obveznih odnosa među trgovcima (osobama koje trajno obavljaju gospodarstvenu djelatnost radi ostvarivanja dobiti, tj. profesionalnim gospodarstvenicima, privrednicima) ZOO određuje da su trgovački običaji izvor prava u tim odnosima, a da to nisu samo kad je izričito ili prešutno isključena njihova primjena (čl. 12. st. 1.-3. ZOO-a).²⁵Uz te opće odredbe o običajima kao izvoru prava, ZOO sadržava i brojne posebne zakonske norme koje upućuju na primjenu običaja.²⁶ Jednako načelno stajalište o primjeni onih običaja na koje zakon upućuje (pravnih običaja) slijedi naš zakonodavac pri uređivanju stvarnopravnih odnosa, ali s time ZV, koji tvori okosnicu našeg stvarnog prava, sasvim rijetko upućuje na primjenu običaja kao izvora prava; čini to u svega nekoliko odredaba.²⁷ Češće to čini Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima, dok Obiteljski zakon, koji je okosnica našeg obiteljskog prava, kao i ZN, koji je okosnica našeg nasljednog prava, svojim odredbama uopće ne predviđaju bilo kakvu primjenu običaja.²⁸

12. Kad su pravni običaji izvor prava, postavlja se pitanje odnosa prema ostalim pravnim izvorima, osobito kao pitanje -
 mogu li se pravni običaji primjenjivati i kada su suprotni/različiti od odredaba zakona, ili su uvijek slabiji pravni izvor od propisa? Nije moguće dati na to odgovor koji bi jednako vrijedio za sve slučajeve. U našem pravnom poretku su pravni običaji, dakle ona običajna pravila na primjenu kojih upućuje zakon, onako obvezatna kako to proizlazi iz zakona koji upućuje na njihovu primjenu. Dajući nekom običaju status pravnog običaja, zakon ujedno određuje i karakter njegovih pravila. O tome imaju li one striktni ili dispozitivni karakter, ovisit će odgovor na pitanje o mogućnosti primjene pravila pravnih običaja kad su suprotna/različita od odredaba zakona.²⁹

 
1 Odredba da »sudovi sude na temelju Ustava, zakona, međunarodnih ugovora i drugih važećih izvora prava« unesena je u tekst čl. 117. st. 3. Ustava RH 16. 6. 2010., stupanjem na snagu Promjena Ustava RH (Nar. nov., br. 76/10). Zamijenila je dotadašnju koja je glasila: »Sudovi sude na temelju Ustava i zakona«. V. Kaleb, Z.: Promjena Ustava RH u odnosu na pravosuđe, Informator, 5902, str. 14-16, 2010. 
2 O izvorima prava može se misliti i govoriti s različitih stajališta, a ne samo usko pravnog. Na nastanak, promjene i prestanak prava utječu brojni čimbenici - socijalni, politički, etički, a i drugi; svi su oni u nekom širem smislu izvori prava (tzv. unutrašnji, materijalni pravni izvori), ali to nisu izvori prava u pravom, uskom pravnom smislu te riječi - formalni izvori prava. Pod formalnim izvorima građanskog (privatnog) prava mislimo na društvene mehanizme iz kojih norme objektivnog građanskog (privatnog) prava neposredno proizlaze (»izviru«), a ujedno i na pojavne oblike normi objektivnog građanskog (privatnog) prava, koje su iz tih društvenih mehanizama proizašle te su ih oni bitno obilježili. 
3 Europskim pravom u širem smislu riječi, misli se na prava svih europskih međunarodnih organizacija. Ako je Republika Hrvatska sklopila međunarodne ugovore kojima je postala članica tih organizacija, odredbe tih ugovora su izvor prava u Republici Hrvatskoj. Neke od njih mogu biti i izvor građanskog (privatnog) prava. 
4 Odgovor je, barem na prvi pogled, jednostavan i niječan, ako ga se postavi glede Ustava RH i međunarodnih ugovora. Ustav je temelj cijelog pravnog poretka, koji se donosi i mijenja u posebnom postupku, određenom ustavnim normama (čl. 142.-145. Ustava RH), pa »drugi važeći izvori prava« ne bi mogli mijenjati ili ukidati njegove norme. Zahvati u Ustav RH koji bi bili poduzeti izvan ovog postupka, ne bi više bili plod djelovanja formalnih izvora prava, nego revolucionarni zahvati u pravni poredak. Slično je i s međunarodnim ugovorima, jer je glede njih Ustav RH odredio, da se »njihove … odredbe mogu mijenjati ili ukidati samo uz uvjete i na način koji su u njima utvrđeni, ili suglasno općim pravilima međunarodnog prava« (čl. 140. st. 2. Ustava RH). Na međunarodne ugovore bi, od »drugih važećih izvora prava« mogla, stoga, djelovati jedino pravna znanost, i to samo posredstvom svojeg utjecaja na pravila međunarodnog prava. Ipak, odgovor na pitanje o djelovanju »drugih važećih izvora prava« na Ustav RH i na međunarodne ugovore je samo na prvi pogled tako jednostavan; ne smije se, naime, zanemariti djelovanje na njih ustavnosudske prakse, a i utjecaja prakse Europskog suda za ljudska prava. Još je manje je jednostavan odgovor na pitanje utjecaja »drugih važećih izvora prava« na zakone i podzakonske opće akte. 
5 Prvo je Predsjedništvo AVNOJ-a donijelo »Odluku o ukidanju i nevažnosti svih pravnih propisa donetih od strane okupatora i njihovih pomagača za vreme okupacije; o važnosti odluka koje su za to vreme donete; o ukidanju pravnih propisa koji su bili na snazi u času neprijateljske okupacije (Sl. l. DFJ, br. 4/1945)«, a potom je Narodna skupština FNRJ donijela »Zakon o nevažnosti pravnih propisa donijetih prije 6 aprila 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije (Sl. 1. FNRJ, br. 86/1946)«. 
6 Sl. l. FNRJ, br. 86/46 - u nastavku teksta: Zakon o nevažnosti. 
7 Nije omogućena primjena onih propisa koji su za trajanja Drugog svjetskog rata (u razdoblju nakon 6. travnja 1941. do 9. svibnja 1945.) donijele tadašnje vlasti, što na području Hrvatske znači - vlasti NDH, te okupacijske vlasti. 
8 Ta mogućnost stvorena je samo za pravna pravila sadržana u bivšim propisima, jer je članak 5. u svom stavku 3. određivao: »Praksa i pravna shvatanja sudova i drugih državnih organa bivše Jugoslavije ne mogu biti podloga za tumačenje i primjenu pravnih pravila iz čl. 3. i 4. ovog zakona«. 
9 Prema odredbi članka 3. Zakona o nevažnosti itd., pretpostavka za primjenu tih zakona bila bi i posebna odredba o njihovoj primjeni, koju bi donio Prezidijum Narodne skupštine koju nikada nije tu ovlast iskoristio. 
10 Kad bi se sud pri odlučivanju našao pred pravnom prazninom, morao je prosuditi uklapa li se u novi pravni poredak ono pravilo bivšeg prava koje bi moglo tu prazninu popuniti, dakle -
može li ga primijeniti kao pravno pravilo ili ne može. Kako su se donošenjem novih propisa smanjivale praznine u pravnom poretku, tako se mogućnost primjene pravnih pravila bivšeg prava sve se više sužavala, ali nije sasvim prestala. 
11 »Državni organi ne mogu svoja rješenja i druge akte zasnivati neposredno na ovim pravnim pravilima« (čl. 4. st. 2. Zakona o nevažnosti itd.) 
12 Nar. nov., br. 73/91. 
13 Zakon o načinu primjene pravnih propisa itd. stupio je na snagu 31. prosinca 1991. - u nastavku teksta: Zakon o načinu primjene. 
14 Zakon o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine, uredio je samo primjenu pravila iz nekih zakona koji su u Kraljevini Jugoslaviji bili na snazi do 6. travnja 1941., a ne primjenu bilo kojih bivših propisa. Taj se Zakon ne odnosi na one propise koji su bilu na snazi u Hrvatskoj, dok je bila u sastavu SFR Jugoslavije. Nakon državnog osamostaljenja Republike Hrvatske nije određen pravni diskontinuitet s pravnim poretkom bivše SFRJ, pa nije ni određeno da njezini propisi više nisu na snazi. Propisi bivše SFRJ nisu tretirani kao puka pravna pravila, pravni izvor nižeg ranga. Umjesto da im oduzme dotadašnji rang, te ih primjenjuje samo kao pravna pravila, Republika Hrvatska donijela je cijeli niz svojih zakona kojima je preuzela neke od jugoslavenskih. Njima je u svoje zakonodavstvo preuzela pojedine, do tada jugoslavenske zakone, uz neke najnužnije izmjene. To je bilo privremeno rješenje, učinjeno da bi se spriječilo nastajanje velikih pravnih praznina do donošenja novih, izvorno hrvatskih zakona. 
15 Npr. i nadalje će se - za slučaj da nije ništa drugo određeno -
trajanje djelovanja zakona trebati prosuđivati prema pravnom pravilu iz § 9. ex-OGZ-a : »zakoni imaju dotle svoju moć, dokle ih zakonotvorac ne preinači ili izrijekom ne ukine«, a primjenjivost običaja prema pravnom pravilu iz § 10. ex-OGZ-a: »na običaje može se imati obzir samo u onim slučajevima, gdje se zakon na njih poziva«. 
16 Neki pobornici ovog shvaćanja smatraju da obvezatnost nekog običaja (u društvu ustaljenog izvršavanje nekog pravila) proizlazi iz opće volje koja se očituje primjenom tog običaja (»čista« Willenstheorie). Prema drugima je za obvezatnost običaja dovoljno da postoji opće uvjerenje u to da je primjena tog običaja obvezatna (opinio necessitatis, opinio iuris), a činjenica da ga se primjenjuje, jedini je dokaz postojanja tog uvjerenja (Überzeugungstheorie). 
17 Propisi imaju određen sadržaj, trenutak stupanja na snagu i prestanak važenja, dok bi to sve glede običaja trebalo posebno utvrđivati, što bi često bilo izrazito tegobno. 
18 Za nastanak trgovačkih običaja ne zahtijeva se onakva dugotrajna uporaba njihovih pravila (učestalost primjene), kakva se inače zahtijeva za nastanak pravila običajnog prava, niti se zahtijeva opće uvjerenje o njihovoj općoj obvezatnosti. Dovoljno je i da je u nekom užem krugu trgovaca (među trgovcima određene struke, ili čak među određenim trgovcima) razvijen neki specifični običaj u njihovoj poslovnoj praksi, pa da taj bude obvezatan za njih, premda nije opće obvezatan, niti ga itko drugi smatra opće obvezatnim. 
19 Moglo bi se postaviti pitanje - je li običajno pravo kao takvo, doista izgubilo svaku svu svoju moć, pa je ima samo ako mu je dâ neki zakon? Naime, neki se običaji ipak poštuju, premda na to ne upućuje nikakav zakon. Tako se, npr., poštuje običaj koji svakome dopušta branje gljiva, borovnica i nekih drugih samoniklih plodova u neograđenoj šumi, bez obzira na to tko je vlasnik i posjednik šume. Je li trpljenje toga opće-obvezatni obrazac ponašanja u društvenim odnosima glede šuma, ili je to jednostavno posjednikova/vlasnikova uviđavnost ili nezainteresiranost, zbog koje samo do opoziva dopuštaju branje tih plodova? 
20 Time naše pravo nastavlja putem kojim je išlo i naše bivše pravo, određujući da »na običaje može se imati obzir samo u onim slučajevima, gdje se zakon na njih poziva« (§ 10. OGZ-a). 
21 Za primjenu načela da su pravno relevantni samo oni običaji na primjenu kojih upućuje zakon (pravni običaji), nije moguće naći čvrst oslonac u Ustavu RH. Taj određuje da »vlast izlazi iz naroda i pripada narodu« (čl. 1. st. 2. Ustava RH), a da narod »ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem« (čl. 1. st. 3. Ustava RH). To ostavlja prostor za primjenu Willenstheorie; budući da i običaji postoje u narodu i djeluju voljom naroda, pa izgleda da nema načelnih razloga zbog kojeg ne bi običaji mogli biti jednako snažan izvor prava kao i propisi. To ne bi dolazilo u sukob ni s ustavnom odredbom da Hrvatski sabor donosi i mijenja Ustav i zakone (čl. 81. Ustava RH), a ni odredbi da je »svatko … dužan držati se Ustava i prava i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske« (čl. 5. st. 2. Ustava RH). Ipak, primjenjuje se Gestattungstheorie, prema kojoj mogućnost primjene običaja ovisi o zakonu. Razlozi za to su, ponajprije, pragmatične prirode, ili se možda primjena ove teorije toliko uobičajila, da vlada opće uvjerenje u obvezatnost postupanja temeljem nje. 
22 Zakon će, tek, redovito uputiti na običaj (nerijetko nekom blanketnom normom, kao, npr., dobar poslovni običaj), a koji je sadržaj tog običaja - to ovisi o društvenoj praksi. 
23 Zakon o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 35/05 i 41/08). 
24 V. Barbić, J.: Primjena običaja u hrvatskom trgovačkom pravi, Aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, 2005., Zubović, A.: Primjena trgovačkih običaja, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, 2006., 1, 307-343. 
25 O trgovačkim običajima kao izvorima prava, v. pobliže nešto poslije. 
26 Tako, primjerice, određuje da kod trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava »ako na temelju okolnosti slučaja, a poglavito trgovačkih običaja i naravi predmeta obveze, proizlazi da je tako ugovorenom stopom zateznih kamata, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročena očigledna neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana« (čl. 29. st. 4. ZOO-a), a i ništetna je odredba takvog ugovora »kojom je ugovoren duži rok za ispunjenje novčane obveze, ako na temelju okolnosti slučaja, a poglavito trgovačkih običaja i naravi predmeta obveze, proizlazi da je tako ugovorenim rokom ispunjenja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročena očigledna neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu vjerovnika« (čl. 174. st. 2. ZOO-a). Određuje i da se »ne mogu … pobijati zbog oštećenja vjerovnika uobičajeni prigodni darovi, nagradni darovi, a ni darovi učinjeni iz zahvalnosti, razmjerni materijalnim mogućnostima dužnika« (čl. 68. ZOO-a), da »otkazani obvezni odnos prestaje kad istekne otkazni rok određen ugovorom, a ako takav rok nije određen ugovorom, odnos prestaje nakon isteka roka određenog zakonom ili običajem, odnosno istekom primjerenog roka« (čl. 212. st. 4. ZOO-a), da se »volja za sklapanje ugovora može … izjaviti riječima, uobičajenim znakovima ili drugim ponašanjem iz kojega se sa sigurnošću može zaključiti o njezinu postojanju, sadržaju i identitetu davatelja izjave« (čl. 249. st. 1. ZOO-a) itd. 
27 Čini to odredbom o plodovima životinja, prema kojoj »onaj čija je životinja oplodila tuđu životinju nema pravo na plod, ni na nagradu, osim ako je što drugo određeno ili uobičajeno« (čl. 144. st. 2. ZV-a), a i odredbom da je »svaki vlasnik dužan s desne strane od svojega glavnog ulaza, gledano s puta, ograditi svoj prostor i razdvojiti ga od susjedovog prostora, ako nije drukčije propisano, niti je drugi mjesni običaj« (čl. 102. st. 2.). 
28 Zakon o arbitraži (Nar. nov., br. 88/01) određuje da će »arbitražni sud odlučit će u skladu s odredbama ugovora te će uzeti u obzir mjerodavne običaje« (čl. 27. st. 4. Zakona o arbitraži). 
29 Npr., kad ZOO određuje da se trgovački običaji (i praksa koju su međusobno razvili) primjenjuju u obveznim odnosima među trgovcima »i ako su suprotni dispozitivnom propisu« (čl. 12. st. 3. ZOO-a), on izričito omogućuje da se ta pravila primjenjuju i suprotno zakonskim propisima, ali jedino onim dispozitivnim (čl. 2. ZOO-a). Kad zakon nema takve izričite odredbe, potrebno je njegovim tumačenjem dokučiti koji je karakter dao pravilima običaja na koje je uputio, pa izvući zaključak o njihovom odnosu prema odredbama propisa.