1.Uvod
Vlada Republike Hrvatske, na svojoj sjednici 29. studenoga 2012., prihvatila je Konačni prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima¹. Idućeg je dana Sabor dopunio dnevni red Konačnim prijedlogom Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima². Radi se o drugom čitanju ovog prijedloga Zakona. Naime, Hrvatski je sabor 1. lipnja 2012. dopunio dnevni red Prijedlogom Zakona o izmjenama dopunama Zakona o upravnim sporovima. Sabor je raspravu zaključio 14. lipnja 2012., a idućeg je dana, jednoglasno (130 glasova »za«), donesen zaključak da se prihvaća Prijedlog zakona, koji je zatim upućen predlagatelju radi izrade konačnog prijedloga Zakona. O tom smo se Prijedlogu već opširno (i izrazito negativno) očitovali³. Konačni prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima (u nastavku teksta: Prijedlog) nije ni najmanje odstupio od rješenja koja smo argumentirano kritizirali, ali dodatno uvodi jednu izmjenu za koju smatramo da je protivna Ustavu Republike Hrvatske, a tiče se načina određivanja troškova u upravnom sporu.

2.Prelazak s odlučivanja u vijeću na odlučivanje suca pojedinca ili »pad odlučivanja« u upravnom sudstvu
Naime, Prijedlog predviđa prelazak s odlučivanja u vijeću na odlučivanje od strane suca pojedinca u svim prvostupanjskim upravnim sporovima. Razlog za to, kako stoji u Obrazloženju Prijedloga, jest »ujednačavanje zakonodavnog sustava«. Naime, u parničnom postupku, u pravilu, odlučuju suci pojedinci, bez obzira na vrijednost predmeta spora i na složenost materije o kojoj se odlučuje, a u kaznenom postupku za kaznena djela za koja je propisana kao glavna kazna novčana kazna ili kazna zatvora do osam godina sudi sudac općinskog suda kao sudac pojedinac, osim za kaznena djela iz Kaznenog zakona, taksativno navedena u članku 19.b stavak 2. Zakona o kaznenom postupku⁴. Međutim, kako smo već naglašavali, apsolutno je pogrešno izjednačavati parnični (i kazneni) postupak s upravnim sporom. Naime, u upravnom se sporu radi, u pravilu, o odlučivanju o zakonitosti upravnog akta - rješenja - koje je doneseno u upravnom postupku u prvom stupnju, zatim osporavano u drugom stupnju i protiv kojega je na kraju podnesena tužba nadležnom upravnom sudu. Prema tome, osporava se zakonitost odlučivanja (i postupanja) tijela državne uprave, drugih državnih tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravnih osoba s javnim ovlastima i pravnih osoba koje pružaju javnu službu. U onim slučajevima u kojima se smatra da je to oportuno, već je važećim tekstom Zakona o upravnim sporovima⁵ (u nastavku teksta: ZUS,) propisano da odlučuje sudac pojedinac: 1. o tužbama protiv pojedinačne odluke javnopravnog tijela donesene neposrednim rješavanjem u upravnom postupku, osim kad je upravna stvar zbog javnog interesa neposredno riješena jer je to bilo nužno za poduzimanje hitnih mjera radi zaštite života i zdravlja ljudi ili imovine veće vrijednosti; 2. o tužbama u predmetima koji se rješavaju na temelju pravomoćne presude, donesene u oglednom sporu; 3. o tužbama protiv postupanja ili zbog propuštanja postupanja javnopravnog tijela. Prema tome, mogućnost da postupa sudac pojedinac relativno je široko postavljena. Činjenica koja se navodi u Obrazloženju Prijedloga, da je do sada sudac pojedinac rješavao u veoma malom broju slučajeva (samo u 95 upravnih sporova, odnosno 3,84%), velikim dijelom proizlazi iz činjenice da je ZUS relativno kratko u primjeni, tek od 1. siječnja ove godine, te mnogi instituti iz kojih bi proizlazilo relativno često rješavanje suca pojedinca (ogledni spor) nisu još zaživjeli. Dodatno, građani nisu još educirani o postojanju mogućnosti korištenja pravne zaštite protiv postupanja ili propuštanja postupanja javnopravnih tijela, te predviđamo povećani broj takvih tužbi u budućnosti, pa prema tome i povećani broj slučajeva u kojima bi rješavao sudac pojedinac. Osim toga, prema našem mišljenju, proširivanje broja slučajeva u kojima bi rješavao sudac pojedinac, a posebno propisivanje isključivog rješavanja od strane suca pojedinca u upravnim sporovima u prvom stupnju apsolutno je promašeno. Naime, ponovimo, posve je pogrešno uspoređivati, odnosno izjednačavati parnični postupak i upravni spor. U upravne je sporove uključena i zaštita javnog interesa, dok se u parničnom postupku odlučuje isključivo o pravima stranaka u postupku. Osim toga, Zakon o parničnom postupku⁶ propisuje da, u pravilu, sudi sudac pojedinac, ako Zakonom nije određeno da sudi vijeće (čl. 41.). Prema tome, ima situacija u kojima se Zakonom može propisati da u prvom stupnju sudi vijeće. Zašto takva mogućnost, prema Prijedlogu, ne smije postojati u upravnim sporovima? Pozivanje predlagatelja Prijedloga, u Obrazloženju, da je propisivanje isključivog odlučivanja od strane suca pojedinca u prvostupanjskom upravnom sporu opravdano »tim više što je kao drugostupanjski sud ustrojen Visoki upravni sud Republike Hrvatske« posve je neutemeljeno, kad se uzme u obzir iznimno restriktivni način na koji je uređena mogućnost izjavljivanja žalbe protiv prvostupanjskih presuda upravnih sudova. Ta je činjenica neosporna, a posebno se može dobro vidjeti u samom Obrazloženju Prijedloga u kojem predlagatelj navodi da su »od ukupno riješena 2.472 upravna spora, žalbe su Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske podnesene protiv 176 presuda -
3,07%.«. Prema tome, na 2.472 odluke, samo 176 žalbi! Bilo bi zanimljivo vidjeti tko su u tim slučajevima bili žalitelji, budući da žalba, kad se presudom tužba odbije, nije moguća, pa presude prvostupanjskih sudova, kad odbijaju tužbe, u uputi u pravnom lijeku sadržavaju sljedeću uputu: »Protiv ove presude žalba nije dopuštena, na temelju odredbe članka 66. stavka 2. i 67. stavka 1. ZUS-a.«⁷. Zanemarujući činjenicu da je takva uputa netočna, budući da članak 67. stavak 1. ZUS-a propisuje kad se može izjaviti žalba protiv rješenja, a nalazi se u uputi o pravnom lijeku protiv presude, iz nje jasno vidimo nemogućnost žalbe kad god se tužba odbije, iz čega proizlazi da bi žalitelji najčešće mogla biti tužena tijela! Dodatno, u Obrazloženju Prijedloga se navodi: »U primjeni Zakona o upravnim sporovima uočeno je da odredba članka 63. stavak 1. nema u vidu sve slučajeve pravomoćnosti prvostupanjske presude -
to jest situaciju kada žalba na prvostupanjsku presudu nije dopuštena (a što je u najvećem broju slučajeva - op. a.) pa se predloženom izmjenom uklanja i taj nedostatak.«

U prijašnjem, navedenom tekstu, proveli smo opsežno komparativno istraživanje u kojem smo utvrdili da niti jedna europska država koja je prihvatila sustav specijaliziranih upravnih sudova, s iznimkom Bugarske, nema takovo uređenje. U svim europskim državama sa specijaliziranim upravnim sudstvom, upravne sporove, u pravilu, rješava vijeće, a i kad rješava sudac pojedinac, ako se radi o složenom slučaju, nadležnost se može prebaciti na vijeće. Međutim, ako se već inzistira na rješavanju od strane suca pojedinca, barem amandmanom mora biti propisana mogućnost rješavanja u vijeću, ako to složenost stvari zahtijeva. Ali ponavljamo, niti jedna zemlja (iznimka Bugarske) nije preuzela takav sustav. Postavlja se pitanje, zašto to mora biti Republika Hrvatska? Moramo iznijeti naše mišljenje, da je isključivi razlog (uz loše stanje državnih financija) takvoj reformi činjenica da se uspostavljanju novog sustava upravnog sudovanja u Republici Hrvatskoj pristupilo inertno i nedovoljno ažurno. Dovoljna je činjenica da je natječaj za izbor novih sudaca prvostupanjskih upravnih sudova (Zagreb, Split, Rijeka i Osijek) inicijalno objavljen u veljači 2011.⁸, zatim je poništen te ponovno objavljen u svibnju⁹, a završen u studenom 2011., nešto više od mjesec dana prije stupanja ZUS-a na snagu! Prema tome, možemo li uopće govoriti o ikakvoj pripremi sudaca za primjenu novog ZUS-a? Natječajem se trebalo imenovati osam sudaca Upravnog suda u Zagrebu te po četiri suca u Upravnom sudu u Rijeci, Splitu i Osijeku. Dakle, ukupno 20 sudaca. Kasnijim poništenjem inicijalnog natječaja iz veljače 2011., novim je natječajem određeno 11 sudaca za Upravni sud u Zagrebu te po tri suca u upravnim sudovima u Splitu, Rijeci i Osijeku. Moramo ovdje kritizirati imenovanje po tri suca na tri upravna suda zbog činjenice da, budući da (još) sudi vijeće, u slučajevima kad se traži izuzeće jednog suca (a kojih je bilo) sud ne može suditi te je nužna delegacija nadležnosti! Odgovorni su, izgleda, smatrali i da niti jedan sudac na prvostupanjskim upravnim sudovima u Rijeci, Osijeku i Splitu nikada ne će biti bolestan, otići na godišnji odmor, stručno usavršavanje i sl. Ipak, radilo se na poboljšavanju stanja budući da je bio raspisan natječaj¹⁰ za izbor četiri suca na Upravnom sudu u Splitu, a po tri na upravnim sudovima u Rijeci i Osijeku. Međutim, iz Obrazloženja Prijedloga vidljivo je da su zaposlena samo dva suca na Upravnom sudu u Zagrebu i jedan na Upravnom sudu u Rijeci! Prema tome, na upravnim sudovima u Splitu i Osijeku i nadalje su samo tri suca! Napominjemo da je Upravni sud Republike Hrvatske (po sistematizaciji) imao 35 sudaca. Prema tome, očekivalo se da 20 sudaca brže, kvalitetnije i djelotvornije obavlja posao koji je prije obavljalo 35 sudaca! Mislimo da je Republika Hrvatska raritet u svijetu, budući da ima više sudaca na sudu drugog stupnja negoli na sudovima prvog stupnja. Dodatan problem, prema našem mišljenju, izaziva(la) (je) činjenica da većina sudaca prvostupanjskih upravnih sudova, prema logici stvari, nikada nisu primjenjivali ZUS, ali isto tako, barem dobar dio njih, niti ZUP. Kad se sagleda stanje stvari, od 20 novoizabranih sudaca, 11 je došlo, uglavnom, s mjesta sudskih savjetnika na općinskim i županijskim sudovima (jedan iz HNB-a, jedan iz gospodarstva), a devet s mjesta sudskog savjetnika na Upravnom sudu Republike Hrvatske. Prema tome, više od polovine sudaca prvostupanjskih upravnih sudova nije nikada imalo iskustava s primjenom Zakona o općem upravnom postupku¹¹, Zakona o čijoj zakonitosti primjene moraju danas presuđivati! A sada se još želi uspostaviti sustav u kojem bi rješavao isključivo sudac pojedinac. Bojimo se da će to imati iznimno loše posljedice po novouspostavljeni sustav upravnog sudovanja i apeliramo da se ta mini reforma ne provede.

3.Troškovi upravnog spora
Druga, vrlo problematična, izmjena ZUS-a tiče se troškova upravnog spora. Naime, sadašnji ZUS propisuje, članak 79. stavak 3., da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako Zakonom nije dukčije propisano. Ako stranka djelomično uspije u sporu, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da se troškovi raspodijele razmjerno uspjehu u sporu. Prema tome, snošenje troška, uglavnom, pada na stranku koja spor izgubi. Takvo je rješenje veoma različito od onoga prema starom ZUS-u, prema kojemu je u upravnim sporovima svaka stranka podmirivala svoje troškove (čl. 61. starog ZUS-a). Ratio takvog uređenja u novom ZUS-u jasan je i ispravan. Zbog uvođenja usmene rasprave kao obligatorne (osim u Zakonom propisanim slučajevima), čime se stranke zaštićuju od arbitrarnosti te im se pruža mogućnost aktivnog sudjelovanja u sporu¹², na kojoj vijeće ili sudac pojedinac izvode dokaze i utvrđuju činjenice i okolnosti koje treba razjasniti, logično se i povećavaju troškovi spora. Rješavanje sporova na raspravama i »pravne bitke« koje će se tamo voditi sasvim sigurno dovode do potrebe angažiranja pravne pomoći koju će pružati odvjetnici. Odvjetnici za svoj rad imaju pravo na nagradu kao i pravo na naknadu troškova u svezi s obavljenim radom u skladu s odvjetničkom tarifom. Osim toga, na raspravama će dolaziti do vještačenja koja će kao stručnjaci pružati stalni sudski vještaci koji također imaju pravo na nagradu i naknadu troškova¹³. Tu su i naknada troška dolaska na sud za svjedoke, plaćanje nagrade prevoditelju, ako je potreban, itd. Dakle, jasno je da je uvođenje usmene rasprave povećalo troškove spora u odnosu na stari ZUS, u kojem su troškovi spora bili minimalni, budući da je Upravni sud Republike Hrvatske odlučivao na nejavnoj sjednici i, u pravilu, na temelju spisa predmeta. Sukladno tome, logično je i da troškove spora snosi ona stranka koja spor izgubi. Ako se pokaže da je radilo nezakonito, javnopravno tijelo, a ako se pokaže da je tužba neosnovana, tužitelj.

3.1.Povrat na staro
Prijedlog (čl. 17.) mijenja odredbu o troškovima spora, prema našem mišljenju, neprihvatljivo, tako da vraća uređenje troškova iz starog ZUS-a, odnosno da svaka stranka snosi svoje troškove. Obrazloženje koje je predlagatelj dao za takvu radikalnu promjenu odredbe o troškovima spora je sljedeće: »Primjena Zakona o upravnim sporovima, u prvih devet mjeseci 2012. godine, ukazala je na potrebu drugačijeg reguliranja odredbi o troškovima upravnog spora. Slijedom toga predložena je izmjena odredbe članka 79. Zakona o upravnim sporovima na način da svaka stranka podmiruje svoje troškove.«. Osim navedenoga, predlagatelj kao razlog za tu promjenu navodi činjenicu da je sada upravno sudovanje maksimalno približeno građanima i drugim strankama, tako da je za rješavanje u upravnom sporu mjesno nadležan upravni sud na području kojeg tužitelj ima prebivalište ili sjedište, čime su se u velikoj mjeri sudovi učinili dostupni građanima, smanjili putni i drugi troškovi te vrijeme potrebno strankama pri dolasku na sud radi održavanja rasprava. Smatramo da je takvo obrazloženje neprihvatljivo, budući da se takva krupna promjena mora iscrpno obrazložiti. Pozivanje na umanjenje troškova odlaska na sud (a koji prema starom sustavu nisu niti postojali), i koji su, u kontekstu prebacivanja svih ostalih troškova na stranku, minorni, u najmanju ruku, nije ozbiljno obrazloženje. Što predlagatelju znači fraza da je »primjena Zakona ... ukazala na potrebu drugačijeg reguliranja odredbi o troškovima upravnog spora«? Osim već iskazanog uvjerenja da je niti godinu dana primjene nekog zakona apsolutno nedostatno za njezinu procjenu (osim u iznimnim, ekstremnim slučajevima što primjena ZUS-a nije), što još možemo zaključiti? Uistinu, ako je točno da se reforma odlučivanja u upravnom sporu (ukidanje vijeća, odlučivanje suca pojedinca) uvodi radi »ujednačavanja zakonodavnog sustava« (iako se ne slažemo da se ona treba provesti), kako onda objasniti ovu izmjenu glede troškova upravnog spora? Zakon o parničnom postupku propisuje da stranka koja parnicu izgubi snosi troškove postupka (čl. 154. st. 1.). Zakon o kaznenom postupku propisuje da će, kad sud okrivljenika proglasi krivim, izreći u presudi da je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka (čl. 148. st. 1.), a kad se »obustavi kazneni postupak ili kad se donese presuda kojom se okrivljenik oslobađa optužbe ili kojom se optužba odbija, izreći će se u rješenju, odnosno presudi da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 5. ovog Zakona te nužni izdaci okrivljenika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava, osim u slučajevima određenim u stavku 2. do 5. ovog članka.« (čl. 149. st. 1.). Prema tome, može se reći da i u parničnom postupku, kao i u kaznenom, troškove postupka snosi stranka koja je u postupku izgubila. Odakle sada ova izmjena ZUS-a, ako se provodi ujednačavanje zakonodavnog sustava? Jedini zaključak, čini se financijske prirode. Broj upravnih sporova je iznimno velik (samo u prvih devet mjeseci ove godine 8.200), a u većini upravnih sporova tuženik je država. Budući da smo već pokazali da su troškovi spora sada neusporedivo veći negoli su to bili prema starom ZUS-u, jasno je da je potencijalno opterećenje za državni proračun, a u slučaju gubitka spora, veliko. Smatramo da u tome leži razlog ove izmjene, i tako tumačimo frazu »primjena Zakona ... ukazala (je) na potrebu drugačijeg reguliranja odredbi o troškovima upravnog spora«. Dakako, smatramo da je predložena izmjena neprimjerena i da je zakonodavno tijelo nikako ne bi trebao prihvatiti. Naime, ona može dovesti do situacije u kojima tužitelji ne će pokretati tužbe zbog straha od velikih troškova čak i ako u sporu uspiju. Osim toga, događat će se apsurdne situacije u kojima će tužitelji, da bi dokazali da je, primjerice, rješenje koje osporavaju nezakonito, morati snositi sve troškove izvođenja dokaza koje su predlagali, troškove vještačenja, dolazaka svjedoka itd. Ako spor izgube, to ne predstavlja problem. Ali, što ako u sporu uspiju? Dokazali su da je rješenje nezakonito, prema tome da nije smjelo biti doneseno. Ali, da bi to dokazali, morali su uložiti potencijalno velika sredstva, koja padaju na njihov teret! Prema tome, javnopravno je tijelo riješilo nezakonito, ali trošak utvrđivanja nezakonitosti pada na onoga čija su prava ili pravni interesi povrijeđeni. Smatramo da bi takvo uređenje bilo protivno članku 19. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 85/10 - proč. tekst)¹⁴ i članku 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske¹⁵. Naime, može se ustvrditi da bi uređenje prema Prijedlogu efektivno spriječilo mnoge tužitelje u izjavljivanju tužbi protiv nezakonitih rješenja, postupanja, propuštanja donošenja rješenja ili propuštanja postupanja, upravnih ugovora itd. Zbog čega ovo naše uvjerenje? Zbog jednostavne činjenice da je sada gotovo imperativno, zbog načina odlučivanja u upravnom sporu, korištenje usluga odvjetnika za tužitelje. Ako povučemo paralelu s parničnim postupkom, koliko su česte situacije da se stranke same zastupaju? Naše je mišljenje da su takove situacije rijetke. Analogno, trebale bi biti rijetke i u upravnim sporovima. Međutim, jasno je da nam se postavlja pitanje -
što ako si stranka ne može priuštiti plaćanje odvjetnika ili vještaka? U sustavu kakav je sada, angažiranje odvjetnika ili traženje vještačenja prihvatljiv je rizik, jer će njegove troškove, kao i sve ostale troškove spora, u slučaju uspjeha, snositi druga strana (dakako, ako su ti troškovi bili potrebni radi vođenja spora). Ako bi se prihvatio Prijedlog, tada bi svi troškovi pali na stranu koja je angažirala odvjetnika, tražila vještačenje ili predložila saslušanje svjedoka, očevid itd., bez obzira na to jesu li ti troškovi bili nužni da bi se utvrdilo pravo stanje stvari. Dodatno, u svim slučajevima u kojima se radi o »manje važnim stvarima«, potencijalni tužitelji bit će skloni ne podnošenju tužbe da se ne bi izlagali nepotrebnom trošku, što će dovoditi do situacija umanjene kontrole nad radom upravnih vlasti, što smatramo neprihvatljivim.

4.Primjedbe Odbora za pravosuđe
Naveli bismo i da Obrazloženje Prijedloga sadržava jednu notornu netočnost u dijelu V. »Prijedlozi i mišljenja koji su dani na Prijedlog Zakona, a koja predlagatelj nije prihvatio«. Naime, u tom dijelu stoji: »U odnosu na tekst Prijedloga zakona koji je bio na prvom čitanju u Hrvatskom saboru nisu iznijete primjedbe ni prijedlozi pojedinih saborskih dobra (misli se na odbore, nap. a.), klubova zastupnika niti pojedinih saborskih zastupnika.«. To nije točno. Odbor za pravosuđe predložio¹⁶ je da »do drugog čitanja Ministarstvo pravosuđa preispita prijedlog kako bi se otklonio eventualni nesklad i koordinirala mišljenja predsjednika i sudaca Visokog upravnog suda Republike Hrvatske.«. Dodatno, Odbor je predložio, a što smo oštro kritizirali u netom navedenom radu, da se proširi zakonodavna »intervencije i na odredbe Zakona kojima se uređuje održavanje usmene rasprave, budući da provođenje kontradiktorne rasprave znatno povećava troškove postupka, a sve u cilju povećanja učinkovitosti i efikasnosti odlučivanja pred upravnim sudovima.«. Prema tome, evidentno je da je Odbor za pravosuđe imao prijedloge, a koje Predlagatelj nije prihvatio niti razmotrio.

Ukazujemo i na statističke podatke koji su izneseni u Obrazloženju Prijedloga. Naime, navedeno je da su prvostupanjski upravni sudovi zaprimili, u prvih devet mjeseci ove godine, 8.200 tužbi. Od tih 8.200 tužbi, riješeno je 2.472 upravnih sporova, tj. 30%. Samo 30%! Samo, budući da su prvostupanjski upravni sudovi krenuli od nule, bez zaostataka. Ta je brojka još poraznija ako se uzme podatak da je od 2.472 riješenih upravnih sporova čak 1.280 ili 51,8% riješeno rješenjem, a samo 1.192 ili 48,2% presudom. Ako pretpostavimo da se rješenjem spor rješava u pravillu kad se tužba odbacuje (ili kad je tužba povučena, stranka umre itd.), a što se najbrže rješava, onda možemo zaključiti da su od 8.200 podnesenih tužbi prvostupanjski sudovi mogli ući u meritum, u njih 6.919. Od kojih je riješeno 1.192, odnosno samo 17,23%. Prema tome, riješena je niti petina podnesenih tužbi u kojima je moguće meritorno postupanje! Ako ovo dovedemo u vezu s podacima o broju sudaca i načinu uspostavljanja novog sustava upravnog sudovanja, smatramo da naslov ovog teksta postaje jasniji. Navedeno nam ostavlja mnogo prostora za veliku zabrinutost glede budućnosti upravnog sudovanja u Republici Hrvatskoj. Ako se rješavanje nastavi ovim tempom, koliki će zaostaci biti za nekoliko godina? Smatramo da se hitno treba zaposliti najmanje još toliko sudaca na prvostupanjskim sudovima koliko ih trenutno ima. Trenutačno slabo stanje državnih financija ne može i ne smije biti zapreka tome, ako želimo da reforma upravnog sudstva u Republici Hrvatskoj, koja je inaugurirana novim ZUS-om, uspije. Vremena za čekanje nema, moramo se pokrenuti.

5.Zaključak
Zaključno, smatramo da predložene izmjene i dopune ZUS-a ne će donijeti ništa dobroga u hrvatski sustav upravnog sudovanja. Naprotiv, smatramo da će one dodatno pogoršati već relativno loše stanje u kojem se ono nalazi. Izričito se protivimo uvođenju sustava u kojemu bi sve prvostupanjske upravne sporove rješavao sudac pojedinac. Smatramo da je predloženo reguliranje troškova upravnog spora protivno članku 19. stavak 2. i članku 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske, a da je sadašnje uređenje primjereno i da ga treba zadržati. Osim toga, ZUS je jedan od zakona kojeg smo donijeli u procesu usklađivanja s acquis communautaire, prema tome usklađen je sa svim zahtjevima postavljenim u pristupnim pregovorima. I to je nešto što bi Predlagatelj, a i Sabor, trebali imati na umu prilikom možebitnog usvajanja Prijedloga. Na kraju, pozivamo na što hitnije zapošljavanje novih sudaca na prvostupanjskim upravnim sudovima, što smatramo condicio sine qua non adekvatnom funkcioniranju upravnog sudovanja u Republici Hrvatskoj. 

 
1 Dostupno na: http://www.vlada.hr/hr/naslovnica/sjednice_i_odluke_vlade_rh/2012/64_sjednica_vlade_republike_hrvatske/64_6_pdf/(view_online)/1#document-preview, pristupljeno 30. 11. 2012. 
2 Dostupno na:   http://www.sabor.hr/Default.aspx?art=51571, pristupljeno 30. 11. 2012. 
3 Vidjeti u: Staničić, F., Prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima: prebrza promjena koja bi se trebala izbjeći. Informator, br. 6092-6093 od 28. 7. 2012.; str. 1-3. 
4 Nar. nov., br. 121/11 - proč. tekst. 
5 Nar. nov., br. 20/10. 
6 Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 -
Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08 - ispr., 57/11 i 148/11 - proč. tekst. 
7 Vidjeti u: Presuda Upravnog suda u Splitu, br. 3 UsI - 306/12 od 2. svibnja 2012. 
8 Nar. nov., br. 18/11. 
9 Nar. nov., br. 51/11. 
10 Nar. nov., br. 53/12. 
11 Nar. nov., br. 47/09. 
12 Đerđa, D. i Šikić, M., Komentar Zakona o upravnim sporovima, Novi informator, Zagreb, 2012., str. 109. 
13 Ibid. 
14 Zajamčuje se sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti. 
15 Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela. 
16 Dostupno na: http://www.sabor.hr/Default.aspx?art=48744, pristupljeno 5. 7. 2012.