S nesumnjivim će odobravanjem biti prihvaćen svaki prijedlog promjena u oporezivanju, koji će rezultirati smanjenjem poreznog opterećenja. Zahtjev za smanjenje poreznog opterećenja pozdravit će svi na koje se ono odnosi: političari, poduzetnici i njihova udruženja (komore i si.), sindikati i umirovljenici, ukratko svekolika javnost. Može se reći da i nema prijedloga kojim se želi uvesti neke promjene u gospodarstvu i društvu, koji će naići na tako svesrdnu podršku kao što je to slučaj s prijedlogom promjena u sustavu oporezivanja usmjerenom na smanjenje poreznog opterećenja, odnosno kako to neki vole reći, porezne presije. Smanjenje poreznog opterećenja zagovaraju političari, jer takvo njihovo (bar i verbalno) opredjeljenje ima pozitivnog utjecaja na raspoloženje njihovih birača i pridonosi njihovom pozitivnom političkom imidžu. Za smanjenje poreznog opterećenja zalažu se i poduzetnici, jer porezi u većoj ili manjoj mjeri utječu na uvjete poslovanja. S obzirom na to da se plaćanjem poreza smanjuje kupovna snaga poreznih obveznika, razumljivo je da su za smanjenje poreznog tereta članova sindikata, kao i za ravnomjerniju raspodjelu poreznog tereta, zainteresirani i sindikalni dužnosnici. Samo po sebi je razumljivo da će zahtjev za smanjenje poreznog opterećenja braniti umirovljenici odnosno njihove udruge, jer u tom smanjenju vide mogućnost za bar neki, minimalni pomak u poboljšanju njihovog nezavidnog materijalnog položaja. Zapravo i nema onih koji ne bi podržali načelno opredjeljenje za sniženjem poreza, što, međutim, nikako ne znači, da je moguće postići opći dogovor o tome kako to i učiniti (mijenjanjem i/ili uvođenjem poreznih olakšica i oslobođenja, smanjenja porezne stope i si.). Naime, kao što je to često slučaj i u drugim područjima, problem ostvarenja nekih ideja odnosno dosizanja nekih ciljeva nije u postizanju suglasnosti o općim načelima, opredjeljenjima i si., nego u postizanju dogovora o odabiru konkretnih mjera koje treba poduzeti da bi se predviđeno i ostvarilo, te u utvrđivanju trenutka kad će se s njihovom primjenom započeti, vremenu trajanja njihove primjene, kao i trenutka kad će se mjere prestati primjenjivati, jer je procijenjeno da su postigle željene rezultate.

Da bi se ostvarili neki željeni ciljevi oporezivanja, nije dovoljno to samo htjeti, nego moraju postojati uvjeti da se ti ciljevi i mogu ostvariti te znati kako to učiniti. Naime, pitanju bi li bilo korisno i potrebno smanjiti porezno opterećenje, odnosno o postizanju dogovora u društvu da se takvo opredjeljenje i ostvari, prethodi temeljno pitanje ima li za takvo opredjeljenje realnih osnova odnosno objektivnih mogućnosti. Drugim riječima, može li se ostvariti. Odgovor na pitanje treba li smanjiti porezno opterećenje, je bez dvojbe pozitivan, što nije slučaj i onda kada treba odgovoriti na pitanje je li u našim uvjetima i moguće smanjiti porezno opterećenje. Drukčije re-čeno, nerealno je očekivati da se u tim uvjetima može smanjiti porezno opterećenje. Više je nego sigurno da do toga smanjenja ne može doći već sutra, kako neki predviđaju. Ta se tvrdnja može braniti mnogim argumentima, od kojih ćemo na ovom mjestu, zbog ograničenog prostora, ukratko navesti samo neke od njih.

1. Materijalni položaj djelatnosti koje se financiraju iz proračuna

Porezi su osnovni instrumenti prikupljanja javnih prihoda suverenih država. To je slučaj i u Hrvatskoj. Porezi (tu ubrajamo i socijalne doprinose) sudjeluju u ukupnim javnim prihodima s preko 80%. Sredstvima prikupljenima oporezivanjem (kao i drugim prihodima, kao npr. prihodima od privatizacije) financiraju se javni rashodi. Porezi su zapravo druga strana medalje javnih rashoda. Stoga, bez smanjenja javnih rashoda - nema ni smanjenja poreznih prihoda, pa naravno ni s time povezanog smanjenja poreznog opterećenja. Zalagati se za smanjenje poreznih prihoda (i poreznog opterećenja), a da paralelno nije predviđeno odnosno nije došlo i do smanjenja javne potrošnje, unaprijed je osuđeno na neuspjeh. Bez smanjenja javnih rashoda, nerealno je očekivati mogućnost smanjenja porezne presije, i to ne samo sada i odmah, nego ni sutra ili prekosutra. U postojećoj situaciji, kada se znanost, obrazovanje, zdravstvo, kultura, vojska, unutarnji poslovi, ali i druge javne djelatnosti nalaze u nezavidnom materijalnom položaju, iluzorno je očekivati smanjenje izdvajanja iz proračuna za financiranje njihove aktivnosti. Kako, primjerice, smanjiti rashode za obrazovanje, kada ostvarenje tzv. bolonjskog procesa, uz veliko povećanje upisanih studenata, zahtijeva povećanje broja nastavnika, osiguranje prostora u kojima će se odvijati razni oblici izvođenja programa studija i druge s time povezane izdatke, a što nameće potrebu za nemalim dodatnim sredstvima. Isto tako, kako smanjiti rashode za zdravstvo kad su planirana sredstva za financiranje te djelatnosti u ovoj godini bila utrošena već u prvih deset mjeseci i kada se kao neodgodiv zadatak nameće zamjena zastarjele i dotrajale medicinske opreme novom (ujedno i skupom) opremom i kada treba izdvojiti dodatna sredstva za financiranje rashoda vezanih uz osiguranje (daleko) višeg standarda od onoga koji je (nerijetko i neprihvatljivo nizak) danas prisutan u zdravstvenoj djelatnosti. Nedavno uvođenje dodatne obveze korisnicima zdravstvenih usluga, koju su predlagatelji ocijenili neznatnim dodatnim teretom, javnost je percipirala kao neprihvatiljivu u odnosu na materijalni položaj većeg dijela korisnika tih usluga te predlagatelja doživjeli kao potpuno socijalno neosjetljivog, nije pretpostavka na kojoj bi bilo realno graditi objektivno ostvarive planove za smanjenje poreznih prihoda (dakle, poreznog opterećenja).

2. Obveze prema umirovljenicima

Najveći broj naših umirovljenika jedva može svojom mirovinom zadooljiti čak i elementarne, najosnovnije životne potrebe, tako da se za mnoge od njih postavlja pitanje kako uopće i preživljavaju. S obzirom na to da se radi o velikom broju osoba koje žive na granici siromaštva, prije se nameće problem kako bar malo poboljšati njihov materijalni polažaj, kako ispraviti nepravde koje su učinjene mnogima od njih, negoli iznaći neko rješenje koje bi omogućilo da se smanje izdvajanja za isplatu mirovina. Svjedoci smo i činjenice da je i uz to što je i Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio postojanje duga države prema velikom broju umirovljenika, kao i spremnosti i brojnih obećanja da se taj gorući problem ukloni što prije, učinjeno je malo. Razlog tome treba tražiti u činjenici da za rješavanje opravdanih zahtjeva umirovljenika, kao i općenito za poboljšanje materijalnog položaja mnogih djelatnosti, nedostaju sredstva. U takvim uvjetima nerealno je predlagati odnosno obećavati, a još je manje realno očekivati da će se porezno opterećenje smanjiti.

3. Nezaposlenost

Već je godinama prisutan problem velikog broja nezaposlenih kao i nastojanja da se taj broj smanji. Nije potrebno posebno se osvrtati na razloge koji su doveli do pojave tako visoke stope nezaposlenosti. Premda je nezaposlenost prisutna u velikom broju suvremenih država, činjenica je da Hrvatska među njima zauzima »istaknuto« mjesto i da je jedan od razloga koji je tome pridonio krajnje loše provedena privatizacija. Međutim, Hrvatska se nije mogla (ni smjela) lišiti obveze pomaganja osobama koje žele raditi, ali ne nalaze radna mjesta. Dok je tome tako, dok nema (dovoljno) novih radnih mjesta, socijalni položaj nezaposlenih i njihovih obitelji rješavat će država, što s obzirom na prognoze o (ne)mogućnostima zapošljavanja ukazuje na to da se za spomenutu svrhu namijenjeni izdaci neće smanjivati, pa stoga nema argumenata za smanjenje poreznog opterećenja.

4. Posljedice rata

U raspravi o mogućnosti smanjenja poreznog opterećenja ne smije se previdjeti ni specifičan problem s kojim je suočena Hrvatska, a koji je nepoznat u najvećem broju suverenih država, u prvom redu zemljama-člani- cama Europske unije, udruženja kojemu želimo pristupiti, o čemu su nedavno započeli pregovori. Pritom mislimo na velike izdatke vezane uz otklanjanje neposrednih i posrednih posljedica sudjelovanja u nametnutom nam ratu, razne rashode vezane uz povratak izbjeglica, troškova razminiranja, obnovu raznih gospodarskih, kulturnih, vjerskih i drugih objekata, izgradnju, osiguranje i funkcioniranje objekata infrastrukture i si.

5. Proračunski deficit

Redoviti prihodi države - porezni prihodi, prihodi od privatizacije i drugi financijski manje značajni prihodi, nisu dostatni za financiranje javne potrošnje. Iz godine u godinu javlja se proračunski deficit, pa je Hrvatska prinuđena taj deficit podmirivati zaduživanjem. Govorimo o tzv. deficitarnom financiranju. Prema kriterijima utvrđenima u Maastrichtu, proračunski deficit ne bi smio biti veći od 3%

BDP-a, a ukupno zaduženje države ne bi smjelo iznositi više od 60% BDP-a. Premda je to kriterij za financijsku disciplinu za članice EU, o njemu vode računa i druge države, one izvan Unije. Poštivanje tih kriterija (i) nas bi lišilo brojnih problema s kojima smo danas suočeni. Na tim kriterijima ustrajava i MMF, pa je u razgovorima o sklapanju ugovora s MMF-om središnji problem u pregovorima naših predstavnika s predstavnicima MMF- a, visina proračunskog deficita i zaduženosti države. I uz napore koje čini RH te »pritiske« MMF-a kojima smo izloženi, još uvijek je proračunski deficit visok. Proračunski deficit još je prije samo nekoliko godina iznosio čak 6,2% BDP-a, da bi u ovoj godini, prema očekivanju, bio sveden na oko 4,2%, a prema predviđanjima Vlade u proračunskoj 2006. godini iznosio bi samo 3,3%. Koliko je takvo predviđanje relano, pokazat će se za nekoliko mjeseci, ali već se danas može izraziti sumnja u odnosu na mogućnost da se tako utvrđeni cilj i ostvari. Međutim, više je nego sigurno da se smanjenje proračunskog deficita ne može postići bez smanjenja javnih rashoda, što bi omogućilo i smanjenje poreznog opterećenja.

6. Javni dug

Javni dug opće države u lipnju 2005. godine iznosio je gotovo 98,9 milijardi kuna. Od toga je inozemni dug iznosio 45,4 milijarde kuna, unutarnji 53,4 milijarde kuna, a ukupno izdana državna jamstva 12,4 milijarde kuna. Prema tome, javni dug (dug opće države i jamstva) iznosio je sredinom ove godine oko 111 milijardi kuna ili 50,1% BDP-a. Budući da svoj dug država mora podmiriti - vratiti dobiveni zajam (uz plaćanje kamate), dakle servisirati ga, država u proračunu svake godine treba osigurati sredstva u visini od nekoliko milijardi kuna da bi ispunila obveze koje proizlaze iz zaduženja. Ta sredstva država će moći prikupiti, u prvom redu, naplatom poreza, jer je poznato da je »zajam od danas - porez od sutra«, pa je i s toga stajališta iluzorno očekivati da se u postojećim uvjetima porezno opterećenje može smanjiti.

7. Interes poreznih obveznika i javnosti

Za iznos plaćenog poreza smanjuje se ekonomska snaga onih koji iz svog dohotka/dobiti podmiruju poreznu obvezu. Budući da za plaćeni porez porezni obveznici ne dobivaju neposrednu naknadu, oni porez doživljavaju kao obvezu koja smanjuje njihovu kupovnu moć, ograničava mogućnosti zadovoljavanja ne samo nekih osobnih potreba, nego i ulaganja u modernizaciju i proširenje proizvodnje odnosno djelatnosti, poboljšanje kvalitete pruženih usluga i dr., te mijenja njihov društveni status. Zato ne čudi što je problematika oporezivanja uvijek aktualna i što ne prestaje rasprava o tome što bi u području oporezivanja trebalo mijenjati, dopuniti, izostaviti i poboljšati. Interes za problematiku oporezivanja u pozitivnoj je korelaciji s visinom poreznog opterećenja, pa je taj interes javnosti danas veći nego što je bio, primjerice, početkom dvadesetog stoljeća ili između dva svjetska rata. To je i razumljivo, jer su u tim godinama porezi sudjelovali u BDP-u s desetak posto odnosno s oko 25 do 30%, dok se danas to sudjelovanje u nekim državama (npr. baltičkim) kreće oko 50%.

Kao što je poznato, porezi u Hrvatskoj u BDP-u sudjeluju s oko 40%. Može se reći da se povećava interes za porezni sustav i mjere porezne politike u cjelini, a posebno za pojedine porezne oblike tog sustava, primjerice, za PDV, porez na dohodak i porez na dobit. Problematika oporezivanja posebno se aktualizira u predizbornoj kampanji, kada se kandidati političkih stranaka u svojim istupima obilno koriste temom poreza, jer su (sve više) svjesni da njihova stajališta (obećanja, prijedlozi i si.) mogu utjecati na odluku poreznih obveznika kome će dati svoj glas. I dok će kandidati vla- dajuće stranke (stranaka) isticati da u sustav oporezivanja treba (možebitno) unijeti neke manje promjene da bi ga se poboljšalo, predstavnici oporbenih stranaka, u pravilu, će kritizirati taj sustav, ukazivati na njegove nedostatke te predlagati promjene kako bi se ti nedostaci, ako ne uklonili, a ono barem smanjili odnosno ublažili. Kao što je to slučaj i s mnogim drugim obećanjima, najavama promjena i si., tako se (i) u području oporezivanja nakon izbora neka od tih obećanja danih u predizbornom nadmetanju, ne ostvaruju.

Tako se, primjerice, nekoliko mjeseci prije održavanja izbora, krajem 2003. godine, najavljivalo, između ostalog, i smanjenje stope PDV-a sa 22% na 20% (pritom su mnogi govorili da bi se u tom slučaju porezno opterećenje primjenom PDV-a, ali i općenito porezno opterećenje smanjilo za 2%, premda bi, da je došlo do ostvarenja tog obećanja, to smanjenje iznosilo oko 10%). Kao što je poznato, do najavljenog smanjenja nije došlo, i to ne zato što su se »davatelji obećanja« predomislili, nego zato što se to obećanje nije ni moglo ispuniti. U uvjetima kada je bilo potrebno (to je slučaj i danas) podmiriti neke opravdane rashode (iz kojih izvora i primjenom kojeg instrumenta namaknuti potrebna sredstva), jednostavno nije bilo moguće »odreći« se nekoliko milijardi kuna na ime smanjenja stope PDV-a. Realno je pretpostaviti da su čelnici vladajuće stranke (nakon izbora) bili i te kako svjesni da će odustajanje od obećanja o smanjenju stope PDV-a štetiti političkom ugledu stranke, ali su se, suočeni s realnošću te s nemogućnošću »zatvaranja financijske konstrukcije« pri zadovoljavanju javne potrošnje, opredijelili (kao članovi odgovorne stranke) za odustajanje od obećanja kao, nazovimo to tako, »manje zlo«.

8. Mjere za smanjenje poreznog opterećenja

Posebno želimo naglasiti da izneseno stajalište o tome da je u postojećim uvjetima nerealno zagovarati i očekivati da se u nas može smanjiti porezno opterećenje (a poznato je da je smanjenje poreznog opterećenja zahtjev koji se postavlja pred suvremene porezne sustave), nikako ne znači da nema potrebe i opravdanja za poduzimanje mjera kojima bi se učinile određene izmjene u sustavu oporezivanja. Te bi izmjene bile usmjerene na pojednostavnjenje i veću transparentnost sustava oporezivanja, na preispitivanje opravdanosti korištenja nekih poreznih oslobođenja i olakšica, na izostavljanje iz poreznog sustava nekih poreza kojima tamo nije mjesto odnosno za koje nije ni bilo opravdanih razloga da ih se uključi u taj sustav. Tu u prvom redu mislimo na porez na neizgrađeno građevno zemljište, porez na neiskorištene poduzetničke nekretnine, pa i na porez na neobrađeno obradivo poljoprivredno zemljište. Osim toga, temeljito bi trebalo preispitati sustav financiranja jedinica lokalne i područne samouprave, kako bi se poboljšao njihov financijski položaj odnosno osiguralo veće sudjelovanje u ukupnim javnim prihodima. Od posebnog bi interesa bilo da se u području oporezivanja nastavi s usuglašavanjem (harmonizacijom) s pravnim stečevinama EU te da se smanji značajno odstupanje u sudjelovanju pojedinih poreza u ukupnim poreznim prihodima (posebno prenaglašena uloga posrednih poreza u njima) u odnosu na zemlje-članice EU.

Na kraju treba ukazati na postojanje izbjegavanja plaćanja poreza velikih razmjera (procjena oko 15 milijardi). Prema nekim iznesenim podacima sindikata, koje nadležni nisu demantirali, samo zbog neslužbenog gospodarstva (rada na crno) državna je blagajna prikraćena za više milijardi kuna. Ako tom iznosu dodamo i one koji nisu ubrani od osoba koje nisu uopće ili su samo djelomično ispunile svoju poreznu obvezu odnosno koje su utajile poreze, moglo bi se reći da bi u slučaju da se porezna utaja može bar prepoloviti, bilo realno pretpostaviti da će se proračunski deficit smanjiti, da će se moći poboljšati materijalni položaj mnogih djelatnosti koje se financiraju sredstvima iz proračuna. Mislimo da je nedovoljno učinjeno i da se nedovoljno čini na smanjenju porezne utaje. Nije dovoljno samo ukazivati na problem, nego ga je potrebno rješavati. Rješavanjem tog problema trebalo je pridonijeti (ponovno krajem 2004. godine) osnivanje Financijske policije. Zakon o Financijskoj policiji stupio je na snagu prije gotovo godinu dana. Opravdano se postavlja pitanje je li bilo što učinjeno u ostvarivanju ciljeva zbog kojih je ta posebna upravna organizacija u sustavu Ministarstva financija osnovana. U članku 1. spomenutog Zakona utvrđeno je da je temeljna zadaća Financijske policije »financijski nadzor radi snaženja financijske discipline proračunskih obveznika, suzbijanje neslužbenog gospodarstva i sprečavanje izbjegavanja plaćanja proračunskih obveza u cilju ostvarivanja proračunskih prihoda«. Koliko je vremena potrebno da bi se počeli ostvarivati ciljevi zbog kojih je Financijska policija formirana i opravdati sredstva (za 2006. g. planirano 45,5 milijuna) koja se izdvajaju za njezino uspješno funkcioniranje. Zar se ti ciljevi nisu mogli lakše, uspješnije i brže ostvariti, i to uz (mnogo) niže izdatke te jačanjem (boljom ekipiranošću i motiviranošću) postojećih kontrolnih mehanizama.

Reforma mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, financiranje svih razina obrazovanja, rješavanje problema nezaposlenosti, unaprjeđenje gospodarskog razvoja i osiguranja visoke stope gospodarskog rasta, zahtijevat će u sljedećem razdoblju dodatna sredstva i utjecat će na povećanje sudjelovanja tih sredstava u ukupnim javnim rashodima, kao i u BDP-u. Smanjenje postojećih rashoda u uvjetima kada su gotovo svi korisnici proračunskih prihoda nezadovoljni visinom sredstava koja su im proračunom namijenjena, bit će sve prije negoli opredjeljenje koje se lagano može ostvariti. Premda bi svi saborski zastupnici podržali i brojnim argumentima branili opravdanost zahtjeva za smanjenje poreznog opterećenja, mnogi od njih su u raspravi o proračunskoj 2006. godini tražili da se proračunski rashodi povećaju za nekoliko milijardi kuna. Istina, takvo njihovo ponašanje lagano se može shvatiti, ali ne i opravdati.