Kazneni zakon iz 1997. godine (Nar. nov., br. 110/97), koji je stupio na snagu 1. siječnja 1998., u četrnaest godina izmijenjen je, dopunjen ili ispravljen ukupno trinaest puta, a opsežnu Novelu iz 2003. koja je imala čak 156 članaka, koja je trebala stupiti na snagu 1. prosinca 2003., ukinuo je Ustavni sud četiri dana prije stupanja na snagu, s obrazloženjem da se materijalnim kaznenim zakonodavstvom razrađuju Ustavom utvrđene temeljne osobne slobode čovjeka, stoga se Kazneni zakon, pa samim time i zakoni o njegovim izmjenama i dopunama, trebaju smatrati organskim zakonima za čije je donošenje, prema članku 82. stavak 2. Ustava, potrebna većina glasova svih zastupnika u Hrvatskome saboru, slijedom čega je Ustavni sud utvrdio da Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona nije donesen na način i u postupku utvrđenom člankom 82. stavak 2. Ustava jer je za njega glasovalo 58 zastupnika, umjesto 76, koliko je bilo potrebno.

Osim toga, u tom Zakonu Ustavni sud ukinuo je i odredbu članka 204. stavaka 2. i 3. KZ/97. Vidljivo je da je taj Zakon za vrijeme svojega trajanja izmijenjen, dopunjen ili ispravljen u prosjeku jednom godišnje.

Novi Kazneni zakona iz 2013. objavljen je u Narodnim novinama 7. studenoga 2011., a stupio je na snagu 1. siječnja 2013., iz čega bi proizašlo da smo imali relativno dug vacatio legis, dulji od jedne godine, što je primjereno za potpuno novi Kazneni zakon, međutim ipak nije bilo tako.

Izmjene i dopune novog Kaznenog zakona uslijedile su prije nego što se on uopće počeo primjenjivati, donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (I. Novela), koji je objavljen u Narodnim novinama 21. prosinca 2012., a stupile su na snagu kad i sam Zakon, 1. siječnja 2013. Tom I. Novelom izmijenjeno je i dopunjeno ukupno 94 članka toga Zakona, a za upoznavanje s tim izmjenama i dopunama ostalo je ukupno deset dana, od čega radnih dana svega pet.

Ponovne izmjene i dopune KZ/11 uslijedile su 2015. godine, donošenjem II. Novele Kaznenog zakona, koja je objavljena u Narodnim novinama 22. svibnja 2015., a njome je izmijenjeno ili dopunjeno ukupno 78 članaka Zakona. Odmah nakon donošenja, II. Novela ispravljena je 3. lipnja 2015.

Zakon o kaznenom postupku iz 1997. godine (Nar. nov., br. 110/97), koji je stupio na snagu 1. siječnja 1998., u četrnaest godina imao je ukupno sedam izmjena, dopuna i ispravaka.

Novi Zakon o kaznenom postupku objavljen je u Narodnim novinama 24. prosinca 2008., a stupio je na snagu 1. siječnja 2009., tako da je vacatio legis bio šest radnih dana, za upoznavanje s 569 članaka (bez prijelaznih i završnih odredaba) potpuno novoga zakona. Doduše, u tom se trenutku primjenjivao samo manji broj odredaba toga Zakona jer je stupao na snagu parcijalno, u više navrata, čime se u ovome trenutku nećemo baviti.

Novi Zakon o kaznenom postupku u sedam godina primjene preživio je ukupno šest novela i jednu Odluku Ustavnoga suda (kojom nisu preživjele mnoge odredbe novog procesnog zakona). U ovome trenutku, koliko nam je poznato, u zakonodavnu proceduru priprema se i sedma Novela ZKP/08.

Ovdje nećemo nabrajati druge zakone iz kaznene grane suđenja, no i s njima je situacija, što se tiče prečestih izmjena i dopuna, vrlo slična.

Osim izmjena i dopuna Zakona na godišnjoj razini, pa i češće, nerijetko se događa da je ista materija propisana u više zakona, koji nisu međusobno usklađeni, a ponekad su u potpunosti ili djelomice suprotni, što dovodi do velikih teškoća oko utvrđivanja što je zakonodavac ustvari htio. Nerijetko se u zakon unosi odredba u kojoj se navodi da će neki dio pravne materije biti podrobnije normiran u nekom drugom zakonu, a onda se kroz dulje vrijeme taj drugi zakon ne donese pa imamo pravnu normu koja je neprimjenjiva u sudskoj praksi.

Daljnji problem normativne nomotehnike vidimo u tome što se neopravdano često u jednom zakonu ukidaju odredbe nekog drugog zakona, što je novija, a prema našem mišljenju, potpuno pogrešna praksa, koja je uvedena vjerojatno iz komocije, da se zakoni ne bi prečesto mijenjali, no o tome kako će se pojedine izmjene odraziti na druge zakona ili čak na neke odredbe istoga zakona koje su samo smještene na drugom mjestu, ne vodi se dovoljno računa.

Prema načelu zakonitosti, nitko ne može biti kažnjen za djelo koje prije nego što je počinjeno nije bilo utvrđeno zakonom ili međunarodnim pravom kao kazneno djelo, niti mu se može izreći kazna ili druga kaznenopravna sankcija koja nije bila određena zakonom.

Da bismo mogli reći da se u nekom društvu poštuje načelo zakonitosti, mora biti ispunjeno više uvjeta: samo zakon mora biti izvor prava, u kaznenom pravu mora biti zabranjena analogija, mora biti zabranjeno retroaktivno djelovanje zakona, potrebno je ostvariti preciznost i jasnoću svake zakonske norme i zakon uz svako kazneno djelo treba sadržavati kaznu koja će se izreći počinitelju toga kaznenoga djela.

Prilikom donošenja kaznenog zakona uz svako kazneno djelo propiše se i kazna, blaža ili stroža, ali se propiše, no kasnije, prilikom izmjene zakona to se za kazneno djelo pranja novca zaboravilo. Takvo se nešto može dogoditi i nije ništa neuobičajeno, no u ovom slučaju čudno je da zakonodavac za to kazneno djelo taj propust nije ispravio dulje od četiri godine.

Inače, kazneno djelo pranja novca prvi put uneseno je u Zakon Zakonom o izmjenama i dopunama OKZRH-a iz 1996. godine, u članku 151.a, pod nazivom: Prikrivanje protuzakonito dobivenog novca, a taj je naziv zadržan, ali sada u članku 279. Kaznenog zakona iz 1997. godine (KZ/97).

2.1. Brisanje kazne
Međutim, člankom 48. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (Nar. nov., br. 129/00 od 22. prosinca 2000.) navodi se da se u članku 279. stavak 1. iza riječi »kaznenim djelom« stavlja točka, a nastavak se rečenice briše. Tom izmjenom izbrisana je i sankcija za to kazneno djelo, tako da je takvo stanje trajalo sve do donošenja ispravka, koji je uslijedio tek 2005. godine (Nar. nov., br. 84 od 11. srpnja 2005.). Nakon toga kazneno djelo iz članka 279. KZ/97 u cijelosti je izmijenjeno 2008. godine, a izmijenjen je i naziv kaznenog djela iz - Prikrivanje protuzakonito dobivenog novca u - Pranje novca. U novom Kaznenom zakonu (KZ/11) kazneno djelo iz toga članka zadržalo je naziv - Pranje novca, brisan je kvalificirani oblik djela iz stavka 3. članka 279. KZ/97, koji je prebačen u zasebno kazneno djelo - Počinjenje kaznenog djela u sastavu zločinačke organizacije iz članka 329. KZ/11.

Zašto je predlagatelju trebalo više od četiri godine da ispravi propust i za kazneno djelo - Pranje novca ponovno propiše kaznu, nije nam poznato. No, kroz sve to vrijeme sudovi su morali voditi kaznene postupke za to kazneno djelo i donositi odluke. Sva sreća da tada nije bio velik broj podignutih optužnica za to kazneno djelo, no neki su zbog toga propusta zakonodavca ipak bili oslobođeni krivnje. Tako je županijski sud dvojicu optuženika oslobođenih optužbe da su počinili kazneno djelo iz članka 279. stavak 1. i 2. KZ/97 zbog toga jer kazneno djelo koje se stavlja na teret optuženicima ne sadržava propisanu kaznenu sankciju, zbog čega se i ne radi o kaznenom djelu. Protiv te presude državni odvjetnik podnio je zahtjev za zaštitu zakonitosti, smatrajući da je takvom odlukom povrijeđen zakon u korist optuženika, što je Vrhovni sud odbio.

2.2. Pravni dometi ispravka
Ovdje se postavilo pitanje koji su pravni dometi ispravka zakona, primjenjuje li se on od donošenja zakona ili od donošenja ispravka zakona.

Odgovor na to pitanje dao je Vrhovni sud Republike Hrvatske, koji je zahtjev za zaštitu zakonitosti državnoga odvjetnika odbio, a u obrazloženju je istaknuo daje potrebno navesti da pravna teorija kod pojma ispravak zakona smatra da se ispravak zakona primjenjuje od vremena od kada vrijedi zakon koji je ispravljen, to se ne može primijeniti kad je u pitanju primjena određene odredbe Kaznenog zakona koja u vrijeme donošenja sudske odluke nije u svom opisu imala propisanu sankciju, kao uvjet da bi inkriminirano djelo postojalo. Kad bi se postupilo suprotno, to ne bi bilo u skladu s načelom zakonitosti iz članka 2. stavak 2. Kaznenog zakona, prema kojem nitko ne može biti kažnjen niti se prema njemu mogu primijeniti druge kaznenopravne sankcije za djelo koje prije nego što je bilo počinjeno nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom određeno kao kazneno djelo, i za koje zakonom nije bilo propisano kojom se vrstom i mjerom kazne počinitelj može kazniti.^[1]

3. Osiguranje oduzimanja imovinske koristi, oduzimanje imovinske koristi i prošireno oduzimanje imovinske koristi ili kako istu materiju nije dobro propisati u više zakona
Oduzimanje imovinske koristi toliko je u kaznenom pravu značajno da je KZ/11, u članku 5. KZ/11 propisano - Načelo oduzimanja imovinske koristi, u kojem je navedeno da nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu protupravnom radnjom, a u članku 85. stavak 4. KZ/11 predviđa se da oduzimanje imovinske koristi ne zastarijeva, što su dvije novine koje prijašnji kazneni zakoni nisu poznavali.

Ipak, tako važan institut kao što je oduzimanja imovinske koristi i osiguranje oduzimanja nije sustavno zakonski uređen, nego je normiran u više zakona, koji nisu međusobno usuglašeni, što može dovesti do različite prakse sudova i pravne nesigurnosti u najširem smislu riječi.

Naime, KZ/11 je oduzimanju imovinske koristi posvetio dva članka, članak 77. KZ/11, koji govori o uvjetima i načinu oduzimanja imovinske koristi i članak 78. KZ-a, koji je posvećen proširenom oduzimanju imovinske koristi. Odredbe iz članka 77. KZ/11 samo djelomice odgovaraju članku 82. KZ/97, a od šest stavaka četiri su nova ili gotovo nova, dok su odredbe članak 78. samo dijelom podudarne s odredbama članak 82. KZ/97, dijelom su nove, a taj je članak izmijenjen i dopunjen i II. Novelom KZ/11.

Osiguranje oduzimanja imovinske koristi propisano je u dva zakona, u Zakonu o kaznenom postupku (ZKP/08) i u Zakonu o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem (ZPOIK).

Prema odredbi članka 271. ZKP/08, privremenu mjeru osiguranja oduzimanja imovinske koristi na prijedlog državnoga odvjetnika donosi sud prema odredbama koje vrijede za ovršni postupak. O toj mjeri, do podizanja optužnice, odlučuje sudac istrage, nakon podizanja optužnice optužno vijeće, a nakon potvrđivanja optužnice raspravni sud.

Što se tiče prava na žalbu, valja navesti da je žalba dopuštena samo protiv odluke suca istrage i o njoj odlučuje vijeće, dok protiv odluke optužnog vijeća i raspravnog suda žalba nije dopuštena.

Ovdje se privremena mjera osiguranja imovinske koristi određuje prema odredbama koje vrijede za ovršni postupak. To, zapravo, znači da u prijedlogu državnog odvjetnika, prema odredbi članka 341. stavak 2. Ovršnog zakona^[2], za određivanje privremene mjere moraju biti istaknuti svi zakonski uvjeti iz toga članka, a u prijedlogu se moraju navesti činjenice na kojima se zahtjev za određivanje privremene mjere temelji te dokaze kojima se ti navodi potkrjepljuju. Predlagatelj osiguranja dužan je te dokaze, po mogućnosti, priložiti uz prijedlog.

Sve to i ne bi bilo sporno da u članku 11. ZPOIK-a nije propisano nešto posve drugo, a riječ je o propisu sui generis kojim se također osigurava oduzimanje imovinske koristi zabranom otuđenja i opterećenja nekretnine ili stvarnih prava upisanih na nekretnini, uz zabilježbu te zabrane u zemljišnu knjigu, oduzimanjem nekretnine i njezinim povjeravanjem na čuvanje Središnjem državnom uredu za upravljanje državnom imovinom u posebnom postupku koji nije istovjetan radnjama provedenim prema Ovršnom zakonu.

Kao što vidimo, vrlo važan institut osiguranja oduzimanja imovinske koristi, da bi se nakon pravomoćnosti postupka oduzimanje imovinske koristi moglo uspješno provesti, manjkavo je propisan u dva zakona, prema kojima prijedlog za osiguranje imovinske koristi može dati državni odvjetnik, ali i ne mora (čl. 271. st. 1. ZKP/08), odluku donosi sud. Žalba na odluku suda dopuštena je ili nije dopuštena, a državnom odvjetniku prepušteno je hoće li krenuti lakšim putem (koristeći odredbe ZPOIK-a) ili težim putem (koristeći odredbe čl. 271. ZKP/08).

U toj pravnoj situaciji teško je govoriti o pravnoj sigurnosti jer se ni sudovi ne slažu oko toga kako postupati u danim okolnostima, koji zakon primijeniti ili možda primijeniti oba zakona, kako su neki i učinili tako da je u jednom slučaju prvostupanjski sud donio rješenje na temelju članka 271. stavak 1. i 2. ZKP/08 i članka 11. stavak 1.a ZPOIK-a i na temelju oba propisa odredio privremenu mjeru radi osiguranja oduzimanja imovinske koristi, usprkos nepremostivim razlikama u ta dva zakona koja propisuju istu materiju - osiguranje oduzimanja imovinske koristi.

Takvo rješenje u kojem su primijenjena oba zakona, ZKP/08 i ZPOIK, Vrhovni sud je u povodu žalbe, a po službenoj dužnosti ukinuo, s obrazloženjem da pravno nije moguće prijedlog o određivanju privremene mjere temeljiti istovremeno na oba propisa jer se ti propisi u biti razlikuju, a pobijano rješenje ne sadržava nikakve razloge kojima bi se obrazložilo pozivanje na odredbu članka 271. stavak 1. i 2. ZKP/08, tako da je prvostupanjski sud ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08, jer odluka nema razloga o odlučnim činjenicama pa je pobijano rješenje u cijelosti ukinuto.^[3]

Kao što vidimo i u ovom Nacrtu prijedloga o izmjenama i dopunama ZKP/08 ponovno se predlaže brisanje nekih odredaba ZPOIK-a, drugog zakona, umjesto da se to učini u ZPOIK-u.

4. Opasno izvođenje građevinskih radova ili kako je u ovom kaznenom djelu, nepotrebno, najprije sužen, a zatim ponovno proširen opseg zaštite
Kazneno djelo - Opasno izvođenje građevinskih radova, bilo je propisano u članku 148. KZRH-a, pod nazivom - Nepropisno i nepravilno izvođenje građevinskih radova, a posljedica djela bilo je izazivanje opasnosti za život ili tijelo ljudi ili imovinu većega opsega.

Isto kazneno djelu u članku 266. KZ/97, sada pod nazivom - Opasno izvođenje građevinskih radova, postojat će ako je nastupila opasnost za život ljudi ili imovinu većega opsega, dok je izazivanje opasnosti za tijelo ovdje izostavljeno.

U novom Kaznenom zakonu, u članku 221. KZ/11 to kazneno djelo zadržalo je isti naziv, ali se sada za postojanje djela traži izazivanje opasnosti za život ili tijelo ljudi ili za imovinu većega opsega.

Kao što vidimo, današnja odredba jednaka je onoj iz članka 148. KZRH-a, što ukazuje na lutanje zakonodavca kada je u pitanju opseg zaštite za to kazneno djelo.

5. Kazneno djelo nasilničkog ponašanja ili kako je ono uneseno u zakon, pa brisano iz zakona, pa opet uneseno
Kazneno djelo - Nasilničkog ponašanja bilo je propisano u članku 192. KZRH-a, s osnovnim oblikom djela u stavku 1., težim oblikom u stavku 2., ako je nastupio poremećaj u prometu, čime je došlo do znatne uznemirenosti sudionika u prometu i drugi teži oblik djela u stavku 3. ako su djela iz stavka 1. i 2. počinjena u grupi ili je došlo do teškog poniženja građana.

Isto djelo s istim nazivom u članku 331. KZ/97 u početku je imalo samo jedan stavak, a ostvario ga je počinitelj koji je radi iživljavanja nasiljem, zlostavljanjem ili osobito drskim ponašanjem na javnom mjestu doveo drugoga u ponižavajući položaj. Zakonom o izmjenama i dopunama KZ/97 iz 2000. godine kazneno djelo nasilničkog ponašanja dobilo je novi stavak 2., kojim je dodan kvalificirani oblik toga kaznenog djela ako je počinjeno u sastavu grupe ili prema većem broju osoba.

U novi Kazneni zakon (KZ/11), u trenutku njegova donošenja^[4], kazneno djelo nasilničkog ponašanja nije uneseno, s obrazloženjem da strana zakonodavstva ne poznaju takvo kazneno djelo, nego da imaju donekle slično kazneno djelo pod nazivom - Izazivanje nereda.

Nakon toga ni u I. Novelu Kaznenog zakona[5] kazneno djelo nasilničkog ponašanja nije uneseno, nego su takva nedopuštena ponašanja prepuštena prekršajnoj odgovornosti.

Međutim, zakonodavac se nakon toga predomislio pa se II. Novelom KZ/11^[6]nasilničko ponašanje, sada u članka 323.a, ponovno vraća u Kazneni zakon. Predlagatelj je u obrazloženju izmjena naveo da je to potrebno zbog toga jer kazneno djelo - Izazivanje nereda - nije pokrilo sve modalitete bivšeg kaznenoga djela nasilničkog ponašanja iz članka 331. KZ/97, no, prema našem mišljenju, i nije ga trebalo pokriti jer ono što nije pokriveno prepušteno je prekršajnoj odgovornosti.

Kako se sudovi u tome snalaze, po svoj prilici teško. Primjenjujući tu pravnu normu na konkretne slučajeve koji nisu okončani u trenutku stupanja na snagu II. Novele KZ/11, sudovi su dužni primijeniti najblaži zakon za počinitelja, a to će biti međuzakon, KZ/11 prije II. Novele, koji kazneno djelo nasilničkog ponašanja uopće nije predvidio.

O primjeni blažega zakona za kazneno djelo nasilničkog ponašanja odlučivao je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u povodu zahtjeva za zaštitu zakonitosti, a u svojoj odluci naveo je da je u pravu podnositelj zahtjeva kada tvrdi da je 1. siječnja 2013. stupio na snagu novi Kazneni zakon, koji više nije propisivao kazneno djelo nasilničkog ponašanja, a niti je to kazneno djelo imalo pravni kontinuitet u nekom drugom kaznenom djelu predviđenom Kaznenim zakonom koji je stupio na snagu. Nasilničko ponašanje ponovno je propisano kao kazneno djelo tek posljednjim izmjenama Kaznenog zakona, koje su stupile na snagu 30. svibnja 2015. S obzirom na to da u vrijeme donošenja drugostupanjske presude, djelo za koje su osuđenici proglašeni krivima više nije bilo zakonom predviđeno kao kazneno djelo, drugostupanjski sud propustio je primijeniti zakon koji je najblaži za počinitelja te donijeti oslobađajuću presudu, što je umjesto njega učinio Vrhovni sud.^[7]

6. Zašto se zakonodavac teško odlučio koja je, u stvari, pravna priroda uvjetne osude?
Uvjetna osuda dugo je bila vrlo popularna kaznena sankcija (danas je to rad za opće dobro), suci su je primjenjivali vrlo često, ponekad i prečesto, čak i po nekoliko puta istom počinitelju u kratkom vremenu, iako je bilo evidentno da ona nije polučila očekivane rezultate, u smjeru specijalne prevencije. U članku 67. KZ/97 uvjetna osuda bila je smještena među mjere upozorenja, njome se počinitelju kazna izricala, a zatim se na tu kaznu uvjetna osuda primjenjivala.

Novi Kazneni zakon više ne poznaje mjere upozorenja, a ni kaznene sankcije, nego samo kazne, tako da je uvjetna osuda smještena u članku 56. među kazne. Kao što vidimo iz nove odredbe članka 56. stavak 2. KZ-a, uvjetna osuda sada se izriče, dok smo je do sada primjenjivali, a optuženik se na kaznu osuđuje, dok smo mu do sada kaznu izricali.

U odredbi članka 68. KZ/97, koja je govorila o obvezama uvjetno osuđene osobe, uz primjenu uvjetne osude bilo je propisano vraćanje imovinske koristi koja je kaznenim djelom pribavljena, što je u KZ/11 kod uvjetne osude ispušteno.

U KZ/11 vraćanje imovinske koristi nije propisano ni među posebnim obvezama u članku 62. KZ-a, međutim II. Novelom KZ-a pri opozivu uvjetne osude u članak 58. stavak 1. kao obligatorni razlog za opoziv uvjetne osude ponovno se propisuje vraćanje imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom.

To je samo jedan od mnogobrojnih primjera olakog posezanja za izmjenama Zakona, a zatim vraćanja na prijašnje odredbe.

 

7. Kako izvršavati sigurnosne mjere iz članaka 68., 69. i 70. KZ-a, uz pomoć tijela za probaciju na temelju zakona koji nije donesen
Novim Kaznenim zakonom sve sigurnosne mjere temeljito su izmijenjene i dopunjene, a u Zakon su uvedene i neke nove, koje KZ/97 nije poznavao. Tako je, primjerice, u Zakon unesena nova sigurnosna mjera - Zaštitni nadzor po punom izvršavanju kazne zatvora, u članku 76. KZ-a. Ta sigurnosna mjera, kojom bi se nad osuđenikom odmah po izlasku iz zatvora započeo provoditi zaštitni nadzor i posebne obveze jednu godinu, a prema potrebi i dulje, što jako dobro zvuči, no kako za provođenje te sigurnosne mjere nemamo osigurane baš nikakve uvjete već je II. Novelom taj članka izmijenjen u smjeru da će se ta sigurnosna mjera primijeniti samo ako je osuđenik kaznu u potpunosti izdržao jer mu nije odobren uvjetan otpust. Kako se svakom osuđeniku odobri uvjetan otpust, bar nekoliko dana, tom izmjenom, u stvari, otklonili smo mogućnost njezine primjene - pa si opravdano postavljamo pitanje je li ju uopće trebalo unositi u Zakon.

Nadalje, sigurnosne mjere: Obvezno psihijatrijsko liječenje, Obvezno liječenje od ovisnosti i Obvezan psihosocijalni tretman iz članaka 68., 69. i 70. KZ-a, II. Novelom temeljito su izmijenjene, a između ostaloga tim izmjenama propisano je da će sud u presudi kojom su mjere izrečene uz novčanu kaznu, rad za opće dobro ili uvjetnu osudu, dakle u onim slučajevima kada se te sigurnosne mjere izvršavaju izvan zatvorskog sustava, obavještava nadležno tijelo za probaciju radi daljnjeg postupanja prema posebnom zakonu.

Kroz sve to vrijeme suci moraju suditi i donositi odluke, no ne znaju hoće li izvještavati probacijsku službu ili neće jer poseban zakon koji bi ih na to obvezivao nije donesen. Zbog toga je sudska praksa neujednačena jer neki suci smatraju da probacijska služba ne može obavljati nadzor izvršavanja sigurnosne mjere kada za to nemaju zakonsko uporište, dok drugi odluku o izrečenoj sigurnosnoj mjeri ipak šalju probacijskim službama da obave nadzor izvršavanja.

O nekoj pravnoj sigurnosti ovdje ne možemo govoriti.

Prije donošenja novog Kaznenog zakona o uvjetnom otpuštanju zatvorenika odlučivalo je Povjerenstvo za uvjetne otpuste prema odredbi članka 159. stavak 1. Zakona o izvršavanju kazne zatvora. To Povjerenstvo ima četiri člana, a imenuje ga ministar pravosuđa. Odluka povjerenstva nema obrazloženje pa ne možemo znati čime se povjerenstvo vodilo kada je prihvaćalo ili odbijalo molbe za uvjetan otpust, a žalba na odluku Povjerenstva nije dopuštena.

Novi Kazneni zakon, u odredbi članka 59. KZ-a propisao je da o uvjetnom otpustu zatvorenika sada odlučuje sud, dok je postupak odlučivanja propisan u posebnom zakonu, a to je Zakon o izvršavanju kazne zatvora, u kojem je sada cijela Glava XXIV. posvećena uvjetnom otpustu. Odluku donosi vijeće, kojem predsjedava sudac izvršenja, na rješenje je dopuštena žalba u roku tri dana, a o osnovanosti žalbe odlučuje viši sud.

Takvo uređenje o uvjetnom otpustu pozitivan je pomak koji valja pozdraviti, jer uklanja moguću arbitrarnost u odlučivanju, zato što odluka koju donosi sud mora biti obrazložena, a propisano je i pravo na žalbu.

Teško je dokučiti zašto se predlagatelj odlučio za tu soluciju usprkos upornim upozoravanjima da to nije dobro. Štoviše, ne samo da predlagatelj nije prihvatio prijedloge suda da se taj dualizam izmijeni, nego ni u II. Noveli KZ-a za primjenu odredbe iz članka 384. stavak 2. KZ-a nije propisao nikakav rok važenja.

To znači da se taj dualizam u odlučivanju može primjenjivati više desetaka godina dok i zadnji osuđenik na kaznu dugotrajnoga zatvora (koja može biti i 40 godina) tu kaznu ne izdrži, odnosno dok ga Povjerenstvo ne pusti na uvjetan otpust.

Ostaje nam samo nada da ipak možda nećemo biti u pravu.

Kada je počinitelju kaznenoga djela izrečena uvjetna osuda, određuje se rok kušnje u kojem ne smije počiniti kazneno djelo, a može se odrediti i dodatna obveza koju optuženik mora izvršiti jer bi u protivnom uvjetna osuda nakon proteka određenoga roka mogla biti opozvana.

Prema odredbi iz članka 69. stavak 7. KZ/97, bez obzira na razlog opoziva uvjetna osuda nije se mogla opozvati ako je protekla godina dana od isteka vremena provjeravanja. 

Novi Kazneni zakon (KZ/11 - prije II. Novele), u članku 58. stavak 8. KZ/11 propisao je da se uvjetna osuda ne može opozvati nakon što je proteklo šest mjeseci od isteka roka određenog za izvršenje posebnih obveza, čime je vrijeme u kojem se uvjetna osuda mogla opozvati skratio za polovinu.

Zašto je to bilo potrebno zna samo predlagatelj Zakona.          

No, takve nepotrebne izmjene imaju i te kakve posljedice kada se primijene na konkretan slučaj. Tako je u jednom slučaju sud prvoga stupnja opozvao uvjetnu osudu zbog neizvršenja dodane obveze (plaćanje dospjelih obroka uzdržavanja i daljnje redovito plaćanje), a sud drugoga stupnja je u povodu žalbe, a po službenoj dužnosti obustavio postupak opoziva jer je rok od šest mjeseci protekao, a novi rok od godine dana zbog primjene blažega zakona ne može se uzeti u obzir.^[8]

Valja navesti i to da broj takvih slučajeva u sudskoj praksi nije zanemariv.

Ostale izmjene i dopune: Kaznenog zakona, izmjene i dopune Zakona o kaznenom postupku, koji je od 1. siječnja 2009., u sedam godina primjene preživio šest novela, izmjene i dopune Zakona o izvršavanju kazne zatvora, koji je od 1999. godine, u 16 godina primjene izmijenjen i dopunjen ukupno 15 puta, Zakon o uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta iz 2009. godine, u šest godina primjene izmijenjen je i dopunjen šest puta itd. - uvelike premašuje opseg ovoga članka.

Ovdje smo samo primjerice naveli neke od mnogobrojnih izmjena, dopuna, ispravaka i ukidanja odredaba Kaznenog zakona, iz čije je kronologije vidljivo da se tome teškom i odgovornom poslu ne pristupa s dovoljno pažnje. Stalnim izmjenama zakona ne može se nadomjestiti nedostatak kvalitete norme, nego se samo ostavlja pogrešan dojam da se stvari poboljšavaju, a što često nije slučaj.

Možda bismo mogli predložiti zakonodavcu da kao nepisani kodeks uvede pravilo da se novodoneseni zakon ne smije mijenjati niti dopunjavati kroz vrijeme od najmanje tri godine od trenutka stupanja na snagu. Tim načinom možda bismo disciplinirali predlagatelje koji manufakturno pristupaju izmjenama zakona, a zatim predlažu izmjene i dopune u vrlo kratkome roku, a ponekad čak i u vremenu vacatio legis za isti taj zakon. Zakonodavna je aktivnost nužna, no stihijski pristup toj osjetljivoj materiji ono je što svakako moramo pokušati izbjeći. Hiperprodukcija zakona ne pridonosi pravnoj sigurnosti niti pravnoj uređenosti države, a propisivanje te pravne materije u više zakona osuđeno je na stalne izmjene, dopune i međusobna usklađivanja.

[1]Iz odluke VSRH, Kzz-1/05-2 od 22. studenoga 2005.
[2] Nar. nov., br. 112/12 i 25/13.
[3] Iz odluke VSRH, I Kž-624/14-3 od 16. prosinca 2014.
[4] Nar. nov., br. 125/11.
[5] Nar. nov., br. 114/12.
[6] Nar. nov., br. 56/15.
[7] Iz odluke VSRH, Kzz-31/15 od 22. rujna 2015.
[8] Iz odluke Županijskog suda u K., Kž-13/15 od 7. prosinca 2015.