Čovjek današnjeg vremena pokušava uspostaviti ravnotežu između rada, privatnog života i okoline. U tom nastojanju odnos s članovima uže obitelji, osobito s djecom ima bitnu ulogu. Roditeljska odgovornost općeprihvaćena je činjenica, ali tek nedavno, slijedom shvaćanja da su ekonomska i socijalna politika dijelovi integralne razvojne politike, raspravlja se o potpori roditeljstvu kao društvenom ulaganju kojim društvo svojim članovima pomaže upravljati radnim i obiteljskim odgovornostima. Usklađivanje poslovnih i obiteljskih odgovornosti postaje gorući problem svuda u svijetu. Sve dulje radno vrijeme, obavljanje više poslova, povećanje vremena na putu do radnog mjesta, višegeneracijske obitelji, nepostojanje cjelodnevne skrbi za djecu postaju izazovi radnicima s roditeljskim odgovornostima, a osobito samohranim i roditeljima djece s invaliditetom. Sličan problem javlja se i kod onih koji skrbe o starijim i nemoćnim roditeljima. Zbog zahtjevnosti i konkurentnosti na tržištu rada, uz sve dnevne obveze roditeljima se pojavljuju i dodatne obveze školovanja, učenja uz rad i slično. Otuda, kako dobro primjećuje Carl Honoré, u današnjem užurbanom životu glavni su oblik komunikacije u obiteljskom životu postale npr. post-it, poruke zalijepljene na vrata hladnjaka.^[1] U skladu s tim »modernim vremenima«, prepoznate su potrebe radnika s obiteljskim odgovornostima, bez obzira na pokušaje globalne intencije relativizacije roditeljstva i obitelji.

Stoga to se pravo u pravnoj literaturi često naziva i »modernim socijalnim pravom«,^[2] bez obzira na njegove tradicionalne korijene. Pravo radnika s obiteljskim obvezama često se razmatra u okviruženskih prava, ravnopravnosti spolova, ljudskih prava, nediskriminacije, demografske politike i sl., a novije je stremljenje sagledavanje toga prava kao samostalnog.Iako mnogi akti s različitih područja spominju to pravo, tri su velika međunarodna instrumenta koja to pitanje uređuju neposredno. To su: Konvencija Međunarodne organizacije rada br. 156 o jednakim mogućnostima radnika s obiteljskim odgovornostima (ILO Convention No. 156 on Workers with Family Responsibilities), revidirana Europska socijalna povelja Vijeća Europe (Europen Social Charter - revised) te Povelja o temeljnim pravima Europske unije (Charter of fundamental rights).

Sadržaj ove Konvencije iz 1981. nadopunjen je i Preporukom MOR-a istog naziva i iz iste godine. Konvencija se primjenjuje na radnike i radnice s obvezama prema uzdržavanoj djeci ili drugim članovima njihove uže obitelji kojima je potrebna njihova njega ili potpora, a odnosi se na sve grane gospodarske djelatnosti i sve kategorije radnika. Prema Konvenciji, svaka država članica mora postaviti kao cilj svoje nacionalne politike omogućavanje osobama s obiteljskim obvezama ostvarenje njihova prava bez diskriminacije i, koliko je moguće bez sukobljavanja njihovih radnih i obiteljskih obveza. Za značenje pojma »diskriminacija« upućuje se na odredbe članaka 1. i 5. Konvencije MOR-a o diskriminaciji u zaposlenju i zanimanju iz 1958.^[4] Radi postizanja stvarne jednakosti, države moraju poduzeti sve mjere u skladu s nacionalnim uvjetima i mogućnostima kako bi se radnicima s obiteljskim odgovornostima omogućilo ostvarenje njihova prava na slobodan izbor zaposlenja, a vodeći se pri tome njihovim potrebama u odnosu na uvjete rada, zapošljavanja i socijalne sigurnosti. U tom smislu potrebno je poduzimati mjere i na području društvenog planiranja, razvoja javnih i privatnih službi te ustanova za brigu o djeci i obitelji. Nadležna nacionalna tijela moraju poduzeti mjere za promicanje informiranja i obrazovanja šireg poimanja načela jednakosti u mogućnostima i tretmanu radnika i radnica, probleme radnika s obiteljskim odgovornostima te poduzimanju mjera profesionalne orijentacije i izobrazbe, kojima bi se omogućilo takvim radnicima da postanu ili ostanu sastavni dio radne snage. Također, obiteljske odgovornosti ne smiju predstavljati razlog za prestanak radnog odnosa. Države koje su ratificirale Konvenciju dužne su je na nacionalnoj razini razraditi zakonima i drugim propisima, kolektivnim ugovorima, internim aktima poslodavaca, arbitražnim i sudskim odlukama.

Republika Hrvatska odlukom o sukcesiji notificirala je tu Konvenciju te je ona dio našeg pravnog sustava. Mnoge od odredaba Konvencije razrađene su u različitim zakonima i propisima. No, MOR je izvijestio o ozbiljnoj negativnoj pojavi. Naime, u Republici Hrvatskoj, Grčkoj, Italiji i Portugalu u širokoj upotrebi su tzv. »bjanko ostavke« - nedatirane pisane ostavke koje su radnici prisiljeni potpisati prilikom zapošljavanja, a koje aktivira poslodavac kada dođe do trudnoće, bolesti ili obiteljskih obveza radnika.^[5] Slična praksa, uz te četiri europske države, zamijećena je još samo u Keniji.

Prava radnika s roditeljskim odgovornostima u Europskoj socijalnoj povelji^[6] uređuju se posredno u odredbama članka 8., kojima se uređuje pravo radnica na zaštitu^[7] i odredbama članka 16., kojima je predviđeno pravo obitelji na socijalnu, pravnu i ekonomsku zaštitu.^[8]

Neposredno, kao samostalno pravo, ono je sadržano u članku 27. revidirane Povelje. Države članice koje su prihvatile članak 27. Europske socijalne povelje obvezale su se da će radi osiguranja učinkovitog ostvarivanja prava na jednake mogućnosti i uvjete zaposlenika oba spola koji imaju obiteljske odgovornosti, te između takvih i drugih zaposlenika:

3. osigurati da obiteljske odgovornosti kao takve ne budu valjan razlog za otpuštanje s posla.

U Dodatku članku 27. navedeno je: »Podrazumijeva se da se ovaj članak primjenjuje na radnike i radnice s obiteljskim obvezama u odnosu na njihovu uzdržavanu djecu, kao i u odnosu na druge članove njihove uže obitelji koji trebaju njihovu brigu ili podršku, gdje takve obveze ograničavaju njihove mogućnosti pripreme za ulazak, sudjelovanje ili napredovanje u gospodarskoj djelatnosti. Izrazi 'uzdržavana djeca' i 'drugi članovi njihove uže obitelji koji trebaju njihovu brigu i podršku' znači osobe definirane kao takve nacionalnim zakonodavstvom te stranke.«.

O normativnom uređenju u nacionalnom zakonodavstvu te sudskoj i praktičnoj primjeni ove odredbe države podnose izvješće Vijeću Europe, a na temelju tih izvješća i drugih raspoloživih izvora Europski odbor za socijalna prava raspravlja o usklađenosti stanja u državi članici s odredbama Povelje te o tome donosi zaključke. Iz dosadašnjeg djelovanja Odbora razvidno je, između ostaloga, da je cilj ove odredbe Povelje osigurati osobama s obiteljskim odgovornostima jednake mogućnosti ulaska, ostanka i ponovnog ulaska u svijet zaposlenja. Ističe da se osobe s obiteljskim obvezama upravo zbog tih obveza mogu suočiti s teškoćama na tržištu rada. Zbog toga se od država očekuje da poduzmu mjere osiguranja da takvi radnici nisu diskriminirani i da im se olakša oko ostanka i ulaska na tržište rada, osobito na području profesionalnog usmjeravanja, osposobljavanja i stručnog usavršavanja.^[9] Odbor naglašava da »manjkavost« radnika s obiteljskim odgovornostima leži u samoj prirodi obiteljskih odgovornosti, koje mogu isključiti ljude ne samo iz radnog odnosa, već i iz profesionalnog života. Oni često nisu u mogućnosti pratiti kretanja na tržištu rada i poduzeti mjere kako bi ostali konkurentni na tržištu rada. Da bi se mogli vratiti profesionalnom životu, trebaju posebnu pomoć u smislu stručnog usmjeravanja i obuke. Nepostojanje takve pomoći ne znači automatski neusklađenost s ovom odredbom Povelje, osobito ako su u državi članici visoki standardi zapošljavanja i svima dostupni.^[10]

Ciljje odredaba stavka 1. točke b) ovog članka uvažavanje potreba radnika s obiteljskim odgovornostima u smislu uvjeta zapošljavanja i socijalne sigurnosti, osobito trajanja i organizacije radnog vremena. Nadalje, radnicima s obiteljskim odgovornostima trebalo bi omogućiti izbor rada sa skraćenim ili punim radnim vremenom.^[11] Odbor smatra da slučajevi mogućnosti skraćenog vremena za majku, ali ne i za oca, predstavljaju diskriminaciju i neusklađenost s ovom odredbom Povelje.^[12]

Ciljje odredbe stavka 1. točke c) razvijanje ili promocija usluga, osobito dječjih vrtića i drugih usluga za skrb o djeci.^[13] Očekujući više standarde od socijalno razvijenih država, Odbor je tako npr. od Norveške zatražio informacije predviđa li njihovo zakonodavstvo aranžmane koji omogućuju roditeljima da smanje ili u potpunosti prestanu sa svojom profesionalnom aktivnošću zbog teške bolesti djeteta.^[14]

Također, naglasio je da stavak 3. zahtijeva da sudovi ili druga nadležna tijela u postupku naknade štete u slučaju povrede toga prava imaju mogućnost odrediti iznos naknade koji bi odvratio poslodavca od povrede prava i proporcionalno nadoknadio štetu koju žrtva trpi. Otuda, bilo kakvo ograničenje iznosa naknade predstavlja neusklađenost.^[15]

Države članice koje su prihvatile ovaj članak u svom izvješću, trebaju dostaviti^[16] za sva tri stavka opći pravni okvir, te prirodu, razloge i opseg bilo koje reforme. Trebaju navesti mjere koje su poduzete (administrativne mjere, programe, akcijske planove, projekte i sl.) za provedbu pravnog okvira. Također, trebaju dostaviti sve druge relevantne statističke i druge podatke.

Republika Hrvatska nije obvezna primjenjivati to pravo jer nije prihvatila revidiranu Europsku socijalnu povelju. Hrvatska se obvezala primjenjivati samo dvanaest manje zahtjevnih prava iz osnovne verzije Europske socijalne povelje.^[17]

Poveljom se određuju temeljna prava koja EU i države članice moraju poštovati. Povelja je pravno obvezujući instrument, koji je donesen kako bi se izričito priznala i učinila vidljivom uloga koju temeljna prava imaju u pravnom poretku EU. Povelju su proglasili Europski parlament, Europsko vijeće i Europska komisija u Nici 2000. Nakon izmjena, ponovno je proglašena 2007. godine. Donošenjem Lisabonskog ugovora, Povelja je postala pravno obvezujuća 1. prosinca 2009., a u članku 6. st. 1. Ugovora predviđa se da »Unija priznaje prava, slobode i načela određena Poveljom Europske unije o temeljnim pravima od 7. prosinca 2000., kako je prilagođena u Strasbourgu 12. prosinca 2007., koja ima istu pravnu snagu kao Ugovori.«. Otuda je Povelja primarno pravo EU te predstavlja mjerilo valjanosti njezina sekundarnog zakonodavstva, ali i nacionalnih zakonodavstava. U Povelji je pravo radnika s obiteljskim obvezama obuhvaćeno kroz više odredaba, a kao izričito pravo navedeno je u članku 33 »Obiteljski i profesionalni život«. U stavku 1. navodi se da »obitelj uživa pravnu, gospodarsku i socijalnu zaštitu«, a odredba stavka 2. glasi: »Kako bi se uskladio obiteljski i profesionalni život, svatko ima pravo na zaštitu od otkaza zbog razloga povezanog s materinstvom te pravo na plaćeni porodni dopust i roditeljski dopust po rođenju ili posvajanju djeteta.«.

Odredba članka33. st. 1. temelji se na članku 16. Europske socijalne povelje. Stavak 2. oslanja se na Direktivu Vijeća 92/85/EEZ od 19. listopada 1992. o uvođenju mjera za poboljšanje sigurnosti i zdravlja trudnih radnica te radnica koje su nedavno rodile ilidoje na radnome mjestu (deseta pojedinačna direktiva u smislu čl. 16. st. 1. Direktive 89/391/EEZ)/Directive of 19 October 1992 on the introduction of measures to encourage improvements in the safety and health at work of pregnant workers and workers who have recently given birth or are breastfeeding (tenth individual Directive within the meaning of Article 16 (1) of Directive 89/391/EEC)/ i Direktivu Vijeća 96/34/EZ o okvirnom sporazum o roditeljskom dopustu koji su zaključili UNICE, CEEP i ETUC /Council Directive 96/34/EC of 3 June 1996 on the framework agreement on parental leave concluded by UNICE, CEEP and the ETUC/. Stavak 2. temelji se i na odredbama članaka 8. i 27. Europske socijalne povelje.^[18] Budući da Zajednica nema nadležnost na polju obiteljskih prava, dugo vremena je obiteljska regulativa bila u okviru drugih područja, kao što su ona o zaštiti radnika migranata, ravnopravnosti spolova, ili, u novije vrijeme, pravosudne suradnje. S Poveljom o temeljnim pravima Europske unije obitelj postaje samostalna pravna jedinica u njezinu pravu.

Uz odredbu članka 33. st. 1. Povelje treba sagledati i povezati odredbu članka 7., gdje se jamči svakom pojedincu »poštovanje privatnog i obiteljskog života«, te odredbu članka 9., koja štiti »pravo sklapanja braka i osnivanja obitelji«. Možemo napomenuti da se ta prava već nalaze u Europskoj konvenciji o ljudskim pravima i temeljnim slobodama (European Convention on Human Rights and Fundamental Freedoms). No, dok se u toj Konvenciji obitelj sagledava u okviru zaštite prava pojedinaca na slobodu, u članku 33. st. 1. Povelje, obitelj se ističe kao kolektivni samostalni subjekt koji posjeduje svoja prava.

U odredbi članka33. st. 2. prepoznaju se i potvrđuju već postojeća prava, a ta odredba nastoji pomirbeno povezati i »različite politike« Zajednice: preventivna antidiskriminacijska faza, zaštitna uloga zakonodavstva i emancipacijski jednak pristup roditeljstvu. U posljednje vrijeme postavlja se i pitanje značenja samog pojma »obitelj«. Po tom pitanju, očito se više ne oslanja na koncept obitelji kako je bio nekad protumačen od Europskog suda pravde (European Court of Justice)^[19] i Općeg suda (General Court).^[20] Ti su sudovi odbili proširiti zaštitu koju uživa obitelj na različite alternativne oblike života i istospolne parove. No, očito je da su različite odluke Vijeća kao zakonodavnog tijela proširile koncept obitelji izvan shvaćanja tradicionalnog modela. Odatle se i članak 33. shvaća kao usredotočenje na vertikalnu dimenziju roditeljstva, a ne na horizontalnu dimenziju braka. U tom smislu ta odredba ostavlja otvorenu strukturu, koja ostavlja prostor kako za konzervativno, tako i za progresivno tumačenje.^[21]

Pravo radnika s obiteljskim obvezama prepoznato je kao samostalno pravo u sustavu prava Međunarodne organizacije rada, i kao takvo izraženo je u Konvenciji br. 156 o radnicima s obiteljskim odgovornostima. Vijeće Europe zauzelo je takvo stajalište u Europskoj socijalnoj povelji. Za države članice EU, osobito su značajne odredbe Povelje o temeljnim pravima Europske unije, pravno obvezujućeg instrumenta, koji također slijedi stajalište o potrebi zaštite prava radnika s obiteljskim obvezama.

[1]Carl Honoré, Pohvala Sporosti, Algoritam, Zagreb, 2006., str. 17.
[2] Davis C. L. Anne, Perspectives on Labour Law, Cambridge University Press, 2004., str. 44.
[3] Nar. nov. - MU, br. 5/00.
[4] Konvencija o diskriminaciji u zaposlenju i zanimanju (Nar. nov. - MU, br. 5/00)Članak 1. »1. U svrhu ove Konvencije izraz ‘diskriminacija’ obuhvaća svako pravljenje razlike, isključenje ili davanje prvenstva na temelju rase, boje kože; spola, vjere, političkog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, koje ima za posljedicu ukidanje ili narušavanje jednakosti mogućnosti ili tretmana u zaposlenju ili zanimanju; svako drugo pravljenje razlike, isključenje ili davanje prvenstva koje ima za posljedicu ukidanje ili narušavanje jednakosti mogućnosti ili tretmana u zaposlenju i zanimanju koje utvrdi zainteresirana članica nakon savjetovanja s reprezentativnim organizacijama poslodavaca i radnika, ako one postoje, i drugih odgovarajućih tijela. 2. Ne smatra se diskriminacijom pravljenje razlike, isključenje ili davanje prvenstva u odnosu na određeni posao temeljeno na uvjetima koji su mu imanentni. 3. U smislu ove Konvencije izrazi 'zaposlenje' i 'zanimanje' uključuju pristup stručnom osposobljavanju, pristup zaposlenju i pojedinim zanimanjima, te uvjete zapošljavanja i rada.«Članak 5. »1. Ne smatraju se diskriminacijom posebne mjere zaštite ili pomoći predviđene drugim konvencijama ili preporukama koje je usvojila Međunarodna konferencija rada. 2. Svaka članica može, nakon savjetovanja s reprezentativnim organizacijama poslodavaca i radnika, ako one postoje, utvrditi da se ne smatraju diskriminacijom druge posebne mjere namijenjene zadovoljavanju posebnih potreba osoba za koje je općenito priznato da zbog svojeg spola, životne dobi, invalidnosti, obiteljskih odgovornosti, odnosno društvenog ili kulturnog položaja trebaju posebnu zaštitu ili pomoć.«
[5] Maternity and Paternity at Work /Law and Practice across the World/, International Labour Office, Geneva, 2014., str. 74.
[6] Vijeće Europe usvojilo je Europsku socijalnu povelju 1961., Dodatni protokol Europskoj socijalnoj povelji kojim se uspostavlja sustav kolektivnih žalbi 1995., Dodatni protokol Europskoj socijalnoj povelji 1988., te revidiranu Europsku socijalnu povelju 1996.
[7] Članak 8. - Pravo radnica na zaštitu Radi osiguranja učinkovitog ostvarivanja prava radnica na zaštitu, ugovorne se stranke obvezuju:1. osigurati ženama odsutnost s rada prije i poslije poroda u trajanju od najmanje 12 tjedana, i to kao plaćeni dopust ili odgovarajućim naknadama na temelju socijalnog osiguranja ili naknadama iz javnih fondova;2. smatrati nezakonitim otkaz koji bi poslodavac dao ženi tijekom njezina porodnog dopusta ili u slučaju kad bi otkazni rok istekao tijekom toga dopusta;3. osigurati majkama koje doje djecu za tu namjenu primjerene stanke;4. a) urediti noćni rad žena u industriji;b) zabraniti svaki rad žena u podzemnim rudnicima i, prema potrebi, na svim za njih neprikladnim poslovima koji su opasni, teški ili štetni za zdravlje.
[8] Članak 16. - Pravo obitelji na socijalnu, pravnu i ekonomsku zaštituRadi osiguranja uvjeta potrebnih za puni razvoj obitelji kao osnovne jedinice društva, ugovorne stranke obvezuju se promicati ekonomsku, pravnu i socijalnu zaštitu obiteljskoga života, posebice pomoću socijalnih i obiteljskih potpora, fiskalnih olakšica, poticanja gradnje stanova prilagođenih potrebama obitelji, pomoći mladim obiteljima i drugim odgovarajućim mjerama.
[9]European Social Charter (revised), European Committee of Social Rights - Conclusions 2005, Vol. 1., Council of Europe Publishing, Strasbourg, 2005., str. 213.
[10]European Social Charter (revised), European Committee of Social Rights - Conclusions 2003, Vol. 2., Council of Europe Publishing, Strasbourg, 2003., str. 637.
[11]Conclusions 2005, Vol. 1., str. 213.
[12]Isto, str. 397.
[13]Isto, str. 215.
[14]European Social Charter (revised), European Committee of Social Rights - Conclusions 2005, Vol. 2., Council of Europe Publishing, Strasbourg, 2005., str. 578.
[15]Conclusions 2005, Vol. 1., str. 217.
[16]Form for the reports to be submitted in pursuance of theEuropean Social Charter (revised) adopted by the Committee of Ministers on 26 March 2008, Committee of Ministers, Council Of Europe, Strasbourg, 31 March 2008, str. 52.
[17] Hrvatska je potvrdila Europsku socijalnu povelju, Dodatni protokol europskoj socijalnoj povelji, Protokol o izmjenama europske socijalne povelje i Dodatni protokol europskoj socijalnoj povelji kojim se uspostavlja sustav kolektivnih žalbi. Prva tri akta stupila su na snagu 28. ožujka 2003., a Dodatni protokol o uspostavljanju kolektivnih žalbi 1. travnja 2003. - Zakon o potvrđivanju Europske socijalne povelje, Dodatnog protokola Europskoj socijalnoj povelji, Protokola o izmjenama Europske socijalne povelje i Dodatnog protokola Europskoj socijalnoj povelji kojim se uspostavlja sustav kolektivnih žalbi (Nar. nov. - MU, br. 15/02), Objava o stupanju na snagu Europske socijalne povelje i Dodatnog protokola Europskoj socijalnoj povelji (Nar. nov. - MU, br. 8/03).
[18]Charter of Fundamental Rights of the European Union - Explanations relating to the complete text of the Charter,Office for Official Publications of the European Communities, Luxembourg, 2001., str. 50. V. Jasna Omejec, vijeće Europe i Europska unija, Novi informator, 2008., str. 277-389.
[19] Case 59/85, Netherlands v Reed (1986) ECR I-1283; Case C-249/96, Grant v South West Trains (1998) ECR I-621; Case T-264/97, D v Council (1999) ECR I-A 1, II-1; Joined Cases C-122, 125/99 D and Sweden v Council (2001) ECR I-4319.
[20] Prije pod nazivom: Prvostupanjski sud (Court of First Instance).
[21]Marzia Barbera, The Unsolved Conflict: Reshaping Family Work and Market Work in the EU Legal Order, u Economic and Social Rights Under the EU Charter of Fundamental Rights - A Legal Perspective, (ed. T. Hervey, J. Kenner), Hart Publishing, Oxford, 2003, str. 141-142.