1.Uvod
Postupci javne nabave nisu iscrpljeni konačnošću odluke naručitelja o odabiru, već se nastavljaju sklapanjem ugovora o javnoj nabavi. Ugovor o javnoj nabavi posebna je vrsta ugovora koji slijedi provedenim postupcima javne nabave. Ugovor o javnoj nabavi jest ugovor koji je kao pravni institut reguliran normama građanskog prava, ali je istodobno i ugovor s upravnopravnim elementima, pri čemu su odredbe dispozitivnog karaktera nedovoljno zastupljene i ograničene odredbama imperativnog i javnopravnog karaktera. Takva mješovita priroda ugovora o javnoj nabavi otvara pitanje pravne prirode ugovora o javnoj nabavi te svrstavanja takvih ugovora u određenu granu prava, tj. u upravno ili građansko pravo. 

U domaćoj se pravnoj teoriji ugovori o javnoj nabavi, s obzirom na karakteristike, često spominju kao tipični primjeri upravnih ugovora, u kojima se više gospodarskih subjekata natječe za dobivanje posla koji je predmet nabave.¹ Problematika pravne prirode ugovora o javnoj nabavi u hrvatskoj pravnoj teoriji posebno se aktualizira donošenjem novog Zakona o općem upravnom postupku (u nastavku teksta: ZUP),² koji uvodi pojam upravnog ugovora. Jer ugovor o javnoj nabavi posebna je vrsta ugovora s nizom zasebnih pravnih rješenja koja su slična klasičnim tipovima upravnih ugovora. Riječ je, naime, o dvostranom pravnom poslu u kojem prevladavaju upravnopravni elementi. 

Iako hrvatsko zakonodavstvo u svoj sustav uvodi pojam upravnog ugovora, ugovori o javnoj nabavi i dalje se uzimaju kao oblik općeg ugovora građanskog prava. Istodobno javljaju se i odstupanja od tih općih pravila ugovornog prava. Na neka pitanja primjenjuju se isključivo odredbe Zakona o javnoj nabavi (u nastavku teksta: ZOJN),³ dok ima i onih koja su rezultat specifičnog odnosa ZOJN-a i Zakona o obveznim odnosima (u nastavku teksta: ZOO).⁴ Sporovi u svezi s izvršenjem ugovora o javnoj nabavi rješavaju se u parničnom postupku pred sudovima opće nadležnosti, dakle jednako sporovima vezanim uz građanskopravne ugovore pa ti sporovi ulaze u pojam građanskopravnog spora, što govori u prilog građanskopravne prirode ugovora o javnoj nabavi. Primjena ZOO-a omogućava ugovornim stranama ugovora o javnoj nabavi bitno olakšavanje ispunjenja ugovora, a što nije u skladu s načelima i prirodom postupaka javne nabave. Takve bi se situacije mogle spriječiti priznavanjem karaktera upravnog ugovora ugovorima o javnoj nabavi. Time bi se spriječile zloporabe pri izvršavanju tih ugovora do kojih bi moglo doći kad bi naručitelj, bez zakonskih ograničenja, ugovorno disponirao javnim ovlastima.

Zbog toga je predmet analize mogućnost svrstavanja ugovora o javnoj nabavi u upravne ugovore de lege lata, ali i de lege ferenda. Stoga treba ponajprije poći od pitanja kakav je pravni režim ugovora o javnoj nabavi u hrvatskom pravu pa onda pokušati utvrditi mogu li se, s obzirom na važeću regulativu, ugovori o javnoj nabavi podvesti pod pojam upravnog ugovora. Analitički pristup pitanju nije tek zbog puke sistematizacije ugovora o javnoj nabavi, već može poslužiti kao polazna točka za daljnju razradu pitanja koje iz te sistematizacije mogu proizaći. Naime, za slučaj priznavanja karaktera upravnih ugovora ugovorima o javnoj nabavi, javljala bi se potreba rješavanja nekih otvorenih pitanja. Posebni zakoni koji reguliraju upravne ugovore u posebnim upravnim područjima trebali bi se prilagoditi novom pravnom režimu upravnih ugovora pa onda preciznije regulirati materiju, budući da ZUP uređuje pitanja upravnih ugovora samo na načelnoj razini. Pronalaženje argumenata za svrstavanje ugovora o javnoj nabavi pod režim upravnih ugovora može poslužiti i pri budućem normiranju ovog instituta, tj. kao normativna podloga za svrstavanje ugovora o javnoj nabavi u upravne ugovore.

Polazna točka analize tog instituta jest određivanje pojma te razvoj instituta upravnog ugovora u Republici Hrvatskoj, nakon čega se, polazeći od karakteristika upravnih ugovora, pokušava taj ugovor dovesti u vezu s ugovorom o javnoj nabavi. U tom smislu analizira se usklađenost odredaba ZOJN-a s odredbama ZUP-a, koji po prvi put u naš pravni sustav uvodi pojam upravni ugovor. Pri analizi treba voditi računa o specifičnostima javne nabave koja je s jedne strane regulirana ZOJN-om, uz supsidijarnu primjenu ZUP-a, ali i općim građanskopravnim propisima o ugovornopravnim odnosima s druge strane. 

2.Razvoj i određenje pojma upravnog ugovora u Republici Hrvatskoj
Upravni ugovor sve se više razvija te nalazi svoje mjesto u teoriji i zakonodavstvu onih zemalja u kojima o upravnim ugovorima nije bilo govora.⁵ Tako je upravni ugovor našao svoje mjesto i u našem pravnom sustavu. Pojam uvodi ZUP, a preuzima i Zakon o upravnim sporovima (u nastavku teksta: ZUS).⁶ Opći pravni režim upravnih ugovora utvrđen je člancima 150.-154. ZUP-a. ZUP posebno regulira određena pitanja upravnih ugovora kao što su uvjeti za njegovo sklapanje i predmet, njegova ništetnost, izmjena, raskid, te na kraju i upravnu zaštitu stranaka kad javnopravno tijelo ne ispunjava svoje ugovorne obveze. 

Razrada upravnog ugovora učinjena je prema uzoru na usporedna prava koja već dugo imaju razrađen taj institut. U osnovi postoje dva modela uređenja upravnih ugovora, i to francuski i njemački sustav.⁷ Pravni režim upravnog ugovora u Republici Hrvatskoj vrlo je sličan francuskom modelu.⁸ Za francuski model karakteristično je da jedan od subjekata upravnog ugovora mora biti javni subjekt, a sâm cilj ugovora bitan je element određivanja prirode ugovora. Cilj ugovora je, naime, usmjeren prema širem, društvenom interesu. Za razliku od francuskog modela u njemačkoj je praksi moguće da privatne osobe sklope između sebe ugovor temeljem normi javnog prava. Na pravnu regulaciju upravnih ugovora u Francuskoj najveći utjecaj ima sudska praksa, dok njemački model upravne ugovore uređuje Zakonom o upravnom postupku (Verwaltungsfahrengesetz) te posebnim zakonima. Njemački Zakon o upravnom postupku uređuje samo subordinirane upravne ugovore, u kojima jedna strana istupa kao nositelj autoriteta vlasti. Za razliku od subordiniranih, kod kooridiniranih upravnih ugovora izostaje jača pravna volja jedne ugovorne strane pa se ti ugovori svrstavaju u privatnopravne ugovore.⁹ Javnopravni ugovor u Njemačkoj,¹⁰ za razliku od francuskog modela, može nastati i bez postojanja upravnog akta. Zajednička karakteristika francuskog i njemačkog modela je da sporovi iz upravnog ugovora, odnosno javnopravnog ugovora ulaze u nadležnost upravnih sudova. 

Upravni ugovori u francuskom i njemačkom pravu su, sukladno navedenom, ugovori upravnog, dakle javnog prava. U Republici Hrvatskoj upravni ugovori također su predmet upravnog prava. Prema svom nazivu i sadržaju javnopravni ugovori, te sporovi koji iz njih proizlaze, ulaze pod jurisdikciju upravnih sudova. Donošenjem novog ZUS-a koji je u primjeni od 1. siječnja 2012., sudska zaštita u sporovima iz upravnih ugovora u nadležnosti je upravnih sudova kao specijaliziranih sudova za upravne sporove, protiv čijih odluka, temeljem žalbi, rješava Visoki upravni sud u Zagrebu. Pobijanje upravnih ugovora pred sudom nadležnim za upravne sporove osigurano je zbog činjenice da upravni sudovi u okviru svoje nadležnosti odlučuju o ništavosti upravnog ugovora, te po tužbi protiv rješenja donesenog u povodu prigovora zbog neispunjenja ugovornih obveza javnopravnog tijela. Slijedom toga, jedinstvenoj jurisdikciji podvrgnuti su i sporovi koji mogu nastati u povodu ugovora, ali i sporovi u povodu radnji uz pripremu ugovora. Tako se osigurava kontrola ugovora o javnoj nabavi koja je bitno drukčija od kontrole koju provode sudovi opće nadležnosti.

3.Razlozi uvođenja instituta u naš pravni sustav
Naša pravna teorija očitovala se o institutu upravnog ugovora, dajući određene prijedloge u svrhu mogućeg uvođenja upravnih ugovora u naš pravni sustav,¹¹ a to je realizirano tek novim ZUP-om. Naše pravo u dosadašnjem razvoju nije akceptiralo institut upravnog ugovora, već je išlo putem tzv. akta poslovanja. Ugovori o javnoj nabavi tretirani su tako da su se smatrali ugovorima građanskog prava. U novije vrijeme situacija se bitno mijenja i to tako da su upravni ugovori sve više prisutni u praksi. Razlog tome je praktična pojava nekih ugovora, koji svojom prirodom odgovaraju upravnim ugovorima iz usporednog prava, među kojima je i ugovor o javnoj nabavi.¹² 

Ipak, glavni razlog uvođenja upravnih ugovora u pravni sustav Republike Hrvatske je i integracija našeg pravnog sustava u Europu, a pravni i gospodarski putovi koje je Republika Hrvatska izabrala oslanjanju se na iskustva europskih demokracija, u kojima je već otprije poznat i afirmiran taj institut. Prihvaćanje i propisivanje upravnog ugovora rezultat je reforme naše javne uprave tijekom procesa pristupanja Europskoj uniji. Upravni ugovori su instrumenti upravnog djelovanja, utemeljenog na suradnji. Potreba za pravnim uređenjem upravnih ugovora proizlazi iz okolnosti da danas javnopravna tijela stupaju u pravne odnose s drugim subjektima, posebice onim građanskog prava, ne samo putem upravnih akata, već mogu zasnivati odnose koji su rezultat suglasnosti njihovih volja. Tako dolazi do izražaja aktivna uloga građana u odnosu s javnopravnim tijelima, i to ograničavanjem djelovanja tih javnopravnih tijela. 

Kao što sâm naziv tog instituta upućuje, upravni je ugovor jedan put koji izražava prednosti i nedostatke upravnog akta koji je smješten u područje javnog prava. Razlika između ta dva akta je u tome što upravni akt karakterizira jednostranost, dok upravni ugovor karakterizira dvostranost. Upravni akt kao institut javnog prava, ali i ugovor kao tipični građanskopravni institut, nisu uvijek najprikladnije sredstvo postizanja određene javne svrhe. Upravni akt izražava autoritet vlasti tamo gdje to nije potrebno, a građanskopravni ugovor ne osigurava javnoj vlasti dovoljan utjecaj, što bi moglo ugroziti ostvarenje javne svrhe zbog koje bi trebalo sklopiti pravni posao. Istodobno, predmet upravnog ugovora unaprijed je određen upravnim aktom kojim se, temeljem unaprijed određenih kriterija, odabire najpovoljniji ponuditelj s kojim se sklapa ugovor. 

U skupinu upravnih ugovora u našoj pravnoj teoriji ubrajaju se ugovori o javnoj nabavi.Osim ugovora o javnoj nabavi toj skupini pripadaju i, primjerice, ugovor o koncesiji, koji odgovara klasičnom obliku upravnog ugovora. Uz to, i neki drugi zakoni predviđaju sklapanje posebnih ugovora sa svim elementima upravnog ugovora.¹³ Posebna vrsta ugovora sa svim karakteristikama upravnog ugovora postoji u Zakonu o zakupu poslovnog prostora¹⁴ te u Zakonu o zdravstvenoj zaštiti.¹⁵ Ugovor koji se može razmatrati u okviru upravnih ugovora je i ugovor o javno-privatnom partnerstvu.¹⁶ 

Prema tome, upravnih ugovora koji se sklapaju u hrvatskoj upravnoj praksi ima dosta. Zbog same te činjenice, a i činjenice da je uvođenje upravnih ugovora korisno za rješavanje brojnih otvorenih pitanja, od kojih je posebno značajno pitanje kontrole sklapanja i izvršavanja tih ugovora, hrvatski zakonodavac prepoznao je potrebu normiranja upravnih ugovora u hrvatskom pravnom sustavu. Uvođenjem pojma upravnog ugovora postavlja se pitanje pravne prirode onih ugovora koji su postojali i prije stupanja na snagu novog ZUP-a, a koji, s obzirom na karakteristike, odgovaraju upravnim ugovorima. Jedan od tih ugovora je i ugovor o javnoj nabavi.

Zbog toga je potrebno analizirati ugovore o javnoj nabavi i usporediti ih s odgovarajućim karakteristikama upravnih ugovora. Analiza bi trebala pokazati koja obilježja ugovora o javnoj nabavi prevladavaju, odnosno prevladavaju li obilježja upravnih ugovora ili ugovora građanskog prava pa da bi se dobila pravna podloga za svrstavanje tih ugovora u upravno ili građansko pravo.

4.Pojam i karakteristike upravnog ugovora i ugovora o javnoj nabavi
Osnova nastanka upravnog ugovora je što danas javnopravna tijela ulaze u razne odnose s drugim subjektima i na osnovi suglasnosti volja. Kod definiranja upravnog ugovora treba razlikovati širi pojam - ugovori uprave, koji općenito pokrivaju sve vrste ugovora koje uprava sklapa u ime države. Ugovori uprave mogu biti ili ugovori građanskog prava ili upravni ugovori. Građanskopravni ugovori uređeni su propisima građanskog prava i u potpunosti odgovaraju ugovorima sklopljenim između osoba građanskog prava. Upravni ugovor uži je pojam i njime se pokrivaju samo oni ugovori koji imaju određene karakteristike. Drukčiji pravni režim upravnih ugovora od ugovora građanskog prava sadržan je, ponajprije, u činjenici što u postupku sklapanja i izvršavanja upravnih ugovora dominantnu ulogu ima javnopravno tijelo.

U doktrini se pokušava stvoriti institut upravnog ugovora sa zajedničkim bitnim karakteristikama. Zajedničke karakteristike upravnog ugovora su da je jedan subjekt uvijek javni subjekt, da je usmjeren prema širem društvenom, općem interesu, da za realizaciju prava i obveza iz takvih ugovora vrijede posebni uvjeti kao i za samo sklapanje ugovora. S obzirom na to da pravna regulativa ne daje definiciju pojma upravnog ugovora, ona se može izvući iz navedenih karakteristika. Upravni ugovor je dvostrani pravni posao kod kojeg je jedna strana, u pravilu, određeno javnopravno tijelo, a čiji su predmet i cilj javnopravnog karaktera i za čije sklapanje i realizaciju vrijede posebni uvjeti. 

Da se kod ugovora o javnoj nabavi pretežno radi o upravnopravnoj prirodi odnosa, stajalište je koje prevladava u pretežnom dijelu naše literature.¹⁷ No, postoje i drukčija stajališta, tj. da se kod ugovora o javnoj nabavi radi o građanskopravnoj prirodi odnosa.¹⁸ Autori koji zastupaju tezu da ugovor o javnoj nabavi nije upravni ugovor, argumentiraju to ponajprije činjenicom da naručitelj nije uvijek javnopravno tijelo, u smislu ZUP-a.¹⁹ Slijedom toga, ostaje otvorenim pitanje može li se kriterij svojstva ugovornih strana (personalni kriterij), uzeti kao isključivi kriterij protiv svrstavanja ugovora o javnoj nabavi u upravne ugovore ili treba uzeti u obzir i druge kriterije pa nakon pomne analize pokušati utvrditi kakva je zapravo pravna priroda ugovora o javnoj nabavi. 

S obzirom na navedene tri temeljne karakteristike upravnih ugovora potrebno je analizirati je li ugovor o javnoj nabavi moguće svrstati pod režim upravnog ugovora per nature. To se može pokušati utvrditi usporedbom obilježja ugovora o javnoj nabavi koja proizlaze iz ZOJN-a, s normativnim uređenjem upravnih ugovora prema ZUP-u.

4.1.Kriterij subjekata ugovornog odnosa
Jedan od kriterija za razvrstavanje ugovora o javnoj nabavi je i kriterij svojstva ugovornih strana (personalni kriterij), zbog kojeg se, uz kriterij cilja i svrhe koji je opredijeljen općim interesom, ugovori o javnoj nabavi razlikuju od drugih ugovora građanskog prava. Subjekti sklapanja upravnog ugovora uvijek su određeni. S jedne strane to je uvijek javnopravno tijelo, a s druge strane adresat upravnog akta. I subjekti ugovora o javnoj nabavi uvijek su određeni. Jedna ugovorna strana ugovora o javnoj nabavi je naručitelj, a druga gospodarski subjekt (domaća i inozemna fizička ili pravna osoba) koji je sudjelovao u postupku javne nabave i čija je ponuda odabrana kao najpovoljnija.²⁰ Slijedom toga, treba utvrditi potpada li naručitelj pod pojam javnopravnog tijela. 

Naručitelji koji obavljaju djelatnost u klasičnom području²¹ sadržajno su određeni u članku 5. ZOJN-a, a popis obveznika primjene ZOJN-a propisuje Vlada Republike Hrvatske uredbom. Državna i druga tijela kao i pravne osobe koji su obveznici primjene ZOJN-a, obvezatni su ZOJN primjenjivati i u slučaju kad nisu navedeni u Popisu obveznika (čl. 5. st. 2. ZOJN-a). U ovom je slučaju važenje ZOJN-a vezano uz pravni status naručitelja. Ako neko tijelo ili pravni subjekt ima status javnog naručitelja, dužno je postupati prema pravilima ZOJN-a. Osobe koje nisu naručitelji, u smislu članka 5. ZOJN-a, obveznici su primjene ZOJN-a ako obavljaju poslove na području vodoopskrbe, energetike, prometnih i poštanskih usluga. U ovom je slučaju vrsta poslova kriterij za određivanje pojma naručitelja. ZOJN, prema tome, određuje krug naručitelja temeljem dva kriterija, a to su status i poslovi, od kojih je status glavni kriterij. 

Slijedom navedenog, naručitelje, u smislu ZOJN-a, ne bi mogli svrstati pod pojam javnopravnog tijela, u smislu ZUP-a. Pojam javnopravnog tijela, u smislu članka 1. ZUP-a, obuhvaća, osim tijela državne uprave i druga državna tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, te pravne osobe koje imaju javne ovlasti, dok pojam naručitelja obuhvaća i pravne osobe (ustanove i trgovačka društva) koji se ne mogu svrstati pod pojam javnopravnog tijela. Ako navedeni subjekti (dakle naručitelji) nisu tijela državne uprave i druga državna tijela, kao ni tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, a nemaju niti javne ovlasti, ne mogu se smatrati javnopravnim tijelom pa slijedom toga ne moraju postupati prema ZUP-u, ali su obveznici primjene ZOJN-a. S obzirom na izričito zakonsko određenje (čl. 150. ZUP-a) da bi se ugovorima o javnoj nabavi priznao karakter upravnih ugovora, naručitelj bi uvijek morao biti javnopravno tijelo iz članka 1. ZUP-a. Međutim, pojam naručitelja podrazumijeva i neke osobe privatnog prava (taj se izraz koristi kao antipod osobama javnog prava), što osobito vrijedi za područje infrastrukture.

Slijedom toga možemo zaključiti da se ugovor o javnoj nabavi ne sklapa uvijek između javnopravne i privatne osobe, tako da ugovor o javnoj nabavi ne odgovara režimu upravnog ugovora. Naime, prema članku 150. stavak 1. ZUP-a jedna od ugovornih strana mora biti javnopravno tijelo, i to ono javnopravno tijelo koje je donijelo rješenje (odluku o odabiru) radi kojeg se sklapa upravni ugovor. Pojam naručitelja ne odgovara u potpunosti pojmu javnopravnog tijela, u smislu ZUP-a,²² što upućuje na zaključak da ugovor o javnoj nabavi nije upravni ugovor. Ne bi se, naime, mogli priklonili načelnom pristupu njemačkog prava, prema kojem svojstvo subjekata ugovornog odnosa nije od utjecaja za ocjenu nekog ugovora upravnim, a prema kojem je upravni ugovor onaj kad je njegov objekt u režimu javnog prava,²³ budući da je iz formulacije članka 150. ZUP-a jasno da se upravni ugovor uvijek sklapa između javnopravnog tijela i adresata upravnog akta.²⁴ 

4.2.Cilj ugovora
Druga karakteristika upravnih ugovora je u cilju, odnosno razlog obvezivanja ugovornih strana koji je usmjeren prema općem društvenom interesu. Za razliku od ugovora kao građanskopravnog ugovora gdje je cilj ugovora ostvarenje međusobnih interesa suugovarača, kod upravnih ugovora je u ostvarenju određenog šireg interesa koji se tim ugovorima želi ostvariti. Glavna razlika između nabave u javnom i privatnom sektoru jest da je cilj javne nabave u javnom sektoru najbolja vrijednost za novac poreznih obveznika.²⁵ Javna nabava ima veliko značenje za gospodarstvo,²⁶ aktualno je područje za gospodarski razvoj, ali i za zadovoljavanje javnih potreba. Javna nabava tradicionalno se shvaća kao glavni pokretač i instrument razvoja nacionalnog gospodarstva, ali i kao alat za gospodarsku i političku intervenciju u nacionalnom gospodarstvu.

Slijedom navedenog, kao glavni ciljevi javne nabave mogu se navesti učinkovitija potrošnja novca poreznih obveznika, brži ekonomski razvoj, veća konkurentnost među gospodarskim subjektima koji posluju na tržištu. Osim tih, primarnih ciljeva javne nabave, postoje i drugi, sporedni ciljevi. Kao sporedni ciljevi javne nabave navode se sprječavanje nepotizma, prijevare i bogaćenja na račun državnih sredstava, odljev novca u inozemstvo, tzv. pranje novca itd. Jedan od sporednih ciljeva javne nabave je i sprječavanje korupcije.²⁷

Zbog realizacije tih ciljeva država u postupku sklapanja i izvršavanja upravnih ugovora djeluje kao subjekt javnopravnog karaktera. Sklapajući upravni ugovor javnopravno tijelo ulazi u pravni odnos s nizom tzv. prerogativa koji se tiču ugovora kao dokumenta. Volja javnopravnog tijela nije autonomna jer je vezana propisima i pravilima službe, što se očituje u strogim pravilima o izboru sukotrahenta, a osobito u financijskoj ravnoteži ugovornog odnosa, čime se osigurava zaštita ugovorne strane kad je druga ugovorna strana javnopravno tijelo.

S obzirom na odredbu članka 150. ZUP-a čini se da cilj ugovora o javnoj nabavi ne bi bio ostvarenje nekog šireg javnog interesa, barem taj kriterij ZUP ne naglašava, zapravo uopće ne spominje, pa je pitanje može li se taj kriterij uzeti u obzir prilikom pronalaženja argumenata za svrstavanje ugovora o javnoj nabavi u upravne ugovore. Ipak, ostvarenje šireg društvenog interesa jest cilj sklapanja upravnog ugovora, ali i ugovora o javnoj nabavi, zbog čega bi se ugovor o javnoj nabavi, s obzirom na taj kriterij, mogao smatrati upravnim ugovorom.

1 Ivančević, V., Teorija administrativnog ugovora u knjizi Investicije, Informator, Zagreb, 1960., str. 71-87, Borković, I., Upravni ugovori, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 30/2, 1993., str. 417-434, Đerđa, D., Primjena novog Zakona o općem upravnom postupku u posebnim upravnim područjima, u knjizi Novi Zakon o općem upravnom postupku, Novi informator, Zagreb, 2009., str. 124-128, Rajko, A., Upravni ugovori i postupanja - novi instituti, Pravo i porezi, br. 5/10, str. 28-29, posredno tako i Medvedović, D., Šprajc, I., Postupak javnih nabavki i pravna zaštita sudionika, Pravo u gospodarstvu, br. 4., Zagreb, 2003., str. 204. 
2 Nar. nov., br. 47/09. 
3 Nar. nov., br. 90/11. 
4 Nar. nov., br., 35/05, 41/08 i 125/11. 
5 Prijedlog za preciziranjem instituta upravnog ugovora u pravnoj doktrini i njegovo preuzimanje u zakone koji uređuju pojedine ugovore postoji i u Republici Sloveniji. Vidjeti Pirnat, R., Pravni problemi upravne pogodbe, Javna uprava br. 2, Ljubljana, 2002., str. 143-162. Međutim, ugovori o javnoj nabavi u Republici Sloveniji nemaju karakter upravnih ugovora. 
6 Nar. nov., br. 20/10 i 143/12. 
7 Komparativni prikaz sličnosti i razlika francuskog i njemačkog prava u odnosu na institut upravnog ugovora, vidjeti Borković, I., Upravni ugovori, str. 417-434, Đerđa, D., - Pičuljan, Z., Primjena novog Zakona o općem upravnom postupku u posebnim upravnim područjima i upravni ugovori, Narodne novine, Zagreb, 2000., str. 120-124, Ljubanović, B., Upravni ugovori i upravno sudovanje, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 47, 1/2000., str. 43-47. 
8 U Francuskoj se, tradicionalno, ugovori o javnoj nabavi svrstavaju u upravne ugovore. 
9 Kad se radi o javnoj nabavi u Njemačkoj postoji opća suglasnost da je javna nabava područje građanskog, a ne upravnog prava. Smatra se da je riječ o odnosima na temelju ravnopravnosti. Radi se o neautoritativnom - iure gestiones djelovanju naručitelja i, stoga, građanskopravnoj prirodi odnosa u pitanju. Vidjeti Niedzela, A., i Engshuber, R., Enforcing the Public Procurement Rules in Germany, u Arrowsmith, S., Remedies for Enforcing the Public procurement Rules, Volume IV, Earlsgate Press, 1993., str. 360. 
10 Njemačko pravo ne poznaje pojam upravnog ugovora kao u francuskom pravu, već rabi isključivo pojam »javnopravni ugovor«, dok pravna teorija često koristi pojam upravni ugovor kao sinonim javnopravnom ugovoru. 
11 Ivančević. V., Teorija administrativnog ugovora, str. 71-87, te Borković, I. Upravni ugovori, str. 417-434. 
12 O upravnim ugovorima u području javne nabave, vidjeti Đerđa, D., Primjena novog Zakona o općem upravnom postupku u posebnim upravnim područjima, str. 124-128. 
13 Borković, I., Upravni ugovori, str. 433. 
14 Zakon o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora (Nar. nov., br. 125/11). 
15 Zakon o zdravstvenoj zaštiti (Nar. nov., br. 150/08, 155/09, 71/10, 139/10, 22/11, 84/11, 154/11, 12/12, 35/12 - Odluka USRH, 70/12 i 144/12 - Uredba). 
16 Zakon o javno-privatnom partnerstvu (Nar. nov., br. 78/12). 
17 Vidjeti bilješku 1. 
18 Koprić, I., Nikšić, S., Upravni ugovori - područje primjene i primjena prava, Zbornik 48. susreta pravnika, Opatija, 2010., str. 271-303. 
19 Ibid, str. 295-296. 
20 Gospodarski subjekt je prema čl. 2. st. 4. ZOJN-a, fizička ili pravna osoba ili zajednica tih osoba koji na tržištu nudi izvođenje radova i/ili posla, isporuku robe ili pružanje usluga. 
21 Za te naručitelje ZOJN rabi izraz javni naručitelji, dok pod pojmom - sektorski naručitelj, podrazumijeva naručitelje koji obavljaju poslove na području vodoopskrbe, energetike, prometnih i poštanskih usluga. 
22 Pod pojmom javnopravnog tijela ZUP podrazumijeva tijela državne uprave i druga državna tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i pravne osobe koje imaju javne ovlasti (čl. 1. ZUP-a). 
23 Borković I., Upravni ugovori, str. 422. 
24 To rješenje naš je zakonodavac preuzeo iz francuskog prava, koje zahtijeva da je na jednoj strani upravnog ugovora uvijek javnopravno tijelo. Đerđa, D., Upravni ugovori u hrvatskom pravu, str. 5. 
25 Primjena adekvatnih postupaka javne nabave i konkurentnost kad su u pitanju javni ugovori u Europskoj uniji umanjuju cijene za približno 30%. European Commission, A report on the functioning of public procurement markets in the EU: benefits from the application of EU directives and challenges for the Future (03/02/2004). 
26 Javna nabava predstavlja značajan dio ekonomije Europske unije i u prosjeku predstavlja 14% BND-a država članica. 
27 Iako borba protiv korupcije nije primarni cilj propisa o javnoj nabavi, pouzdani i transparentni postupci javne nabave smanjuju prostor prijevare i mogućnost zloporaba.