informator: Prema opće raširenom mišljenju Hrvatska je ušla u zonu prezaduženosti. Čak je i guverner Hrvatske narodne banke (HNB) smatrao potrebnim javno iznijeti svoju zabrinutost. Jeste li Vi osobno na to upozoravali?

M. Babić: Kad sam u Privrednom vjesniku 1997. godine napisao članak o opasnosti od prevelikog zaduživanja Hrvatske u inozemstvu, tadašnji su dužnosnici, odgovorni za ekonomsku politiku, snažno prosvjedovali i negirali moje zaključke i prognoze. Moje upozorenje nije imalo učinka i zaduživanje je nastavljeno. Od početka 2000. godine vanjska zaduženost Hrvatske jako je povećana. Zato sam želio ponovno upozoriti na opasnost od takve politike i od prezaduženosti. To sam učinio u Večernjem listu od 5. rujna 2001. godine. Očigledno, opet bez uspjeha.

Temeljni razlozi prezaduženosti
informator: Zašto dolazi do prezaduženosti; koji su temeljni razlozi njezina nastajanja?

M. Babić: Politika zaduživanja u inozemstvu sastavni je dio makroekonomske politike. Njezin cilj treba biti izbor optimalne kombinacije rizika i dohotka od vanjskog kapitala uz ograničenja koja vladaju na svjetskom tržištu kapitala. Budući da je politika zaduživanja sastavni dio makroeko-nomske politike, ona ne može biti uspješna, ako je opća makroekonomska politika neefikasna.

Svaka vlada treba ostvariti četiri cilja: 1) zadovoljavajuću stopu rasta bruto društvenog proizvoda (BDP), 2) stabilnost cijena, 3) relativno pravednu razdiobu dohotka i 4) eksternu ravnotežu. Prema stupnju tih ciljeva ocjenjuje se i uspješnost ekonomske politike vlade. Ispunjenje ciljeva koje svaka vlada treba ostvariti bitno ovisi o efikasnom upravljanju te vlade. Efikasno upravljati znači suočiti se s teškoćama, naći odgovarajuća rješenja i primijeniti ih.

Dobru vladu karakterizira sposobnost efikasnog upravljanja zemljom, a time i gospodarstvom. Dobro upravljanje vlade gospodarstvom povećava povjerenje investitora. Rastu investicije. Otvaraju se nova radna mjesta. Smanjuje se nezaposlenost. Povećava se dohodak. Povećavaju se porezni prihodi. Smanjuje se proračunski deficit što utječe na porast stabilnosti u zemlji i na porast povjerenja investitora. Strani kapital dolazi u zemlju. Domaći kapital ne bježi u inozemstvo, a odbjegli se vraća. Smanjuje se zaduženost države prema inozemstvu.

Loša vlada ne zna upravljati gospodarstvom, nego ga rasprodaje iako su birači izabrali vladu da zemljom upravlja, a ne da je rasprodaje. To utječe na porast nepovjerenja investitora. Domaći kapital bježi u inozemstvo, strani ne dolazi, osim spekulativnog. Rasipanje sredstava od prodaje imovine na tekuću potrošnju uvjetuje porast zaduživanja u zemlji i u inozemstvu. A porast zaduženosti nosi u sebi velike opasnosti. Međutim, te opasnosti postaju vidljive tek nakon određenog vremena.

Rast zaduženosti Hrvatske
informator: Kako se je povećavala zaduženost Hrvatske?

M. Babić: Ekonomska situacija se najrječitije iskazuje brojkama. Pogledajmo kako se kretala vanjska zaduženost Hrvatske u razdoblju 1996.-2002.

Kako se iz tablice vidi, vanjski dug je od kraja 1996. do kraja 1999. godine porastao za više od 86%. Od početka 2000. do kraja 2002. vanjski dug porastao je od 9.872 mil. USD na 15.242 mil. USD ili za 54,4%. Samo u 2002. godini vanjski dug povećan je za 34,4% - došlo je, dakle, do prave eksplozije inozemnog zaduženja Hrvatske!

Na otplatu dospjelih glavnica ukupno je utrošeno 2,6 mlrd USD, dok je iznos novo korištenih kredita u istom razdoblju iznosio 5,1 mlrd USD. S te osnove inozemni dug je povećan za 2,5 mlrd USD! Kako je većina inozemnog duga naše zemlje denominiana u eurima, zbog deprecijacije američkog dolara u odnosu na euro zabilježene tijekom drugog, trećeg i četvrtog tromjesečja 2002. u odnosu na ista razdoblja prethodne godine, ukupan inozemni dug dodatno je uvećan za 1,4 mlrd. USD.

Glavni subjekti zaduženosti
informator: Zaduženosti Hrvatske nisu svi jednako pridonijeli. Tko su glavni subjekti zaduženosti zemlje?

M. Babić: Ono što je osobito ekonomski nepovoljno, to je da se udjel države u inozemnom zaduživanju od 1998. do 2002. snažno povećavao - od 35% na 42%. Udjel bankarskog sektora u inozemnom zaduživanju do sredine 2002. iznosio je 26%, ali je krajem 2002. i početkom 2003. naglo eskalirao, što je iznudilo mjere ograničenja od strane HNB-a. Najgore od svega jest to da je udjel gospodarstva u inozemnom zaduživanju opao od jedne trećine 1998. na svega 25,6% krajem 2002. Najintenzivniji pad udjela privrede u vanjskom zaduživanju dogodio se 2000. i 2001. godine. To upućuje na zaključak da je intenzivni porast vanjske zaduženosti Hrvatske posljedica sve većeg zaduživanja države u inozemstvu radi financiranja proračunskog deficita, te zaduživanja banaka radi kamatne arbitraže. Naime, banke u inozemnom vlasništvu uzimale su kredite u matičnoj zemlji po znatno nižem kamatnjaku i plasirale ih u Hrvatsku po višem, te tako ostvarivale veliku zaradu - ali i povećale eksternu zaduženost Hrvatske.

Proračunski deficit
informator: Kako se je kretao proračunski deficit?

Babić: Pogledajmo i ovdje što kažu brojke:

Kao što se vidi, ukupni je proračun bio u deficitu sve te godine, osim 1998. Međutim, tekući proračun (razlika između tekućih prihoda i rashoda) bio je u suficitu sve do početka 2000. godine. U godinama 2000. i 2001. došlo je do velikog porasta tekućeg deficita.

Proračunski se deficit financirao prodajom imovine i zaduživanjem u inozemstvu. Zaduživanje u inozemstvu osobito je eskaliralo u 2000. i 2001. g.

Nakon što država rasproda imovinu koja je još u njezinom vlasništvu, financiranje proračunskog deficita moći će se provoditi samo zaduživanjem u inozemstvu ili kod poslovnih (stranih) banaka u zemlji.

Zaduženost Hrvatske i Maastrichtski kriteriji
informator: Je li Hrvatska doista prezadužena? Koliko onda odstupa od ekonomskih kriterija utvrđenih za države članice Europske unije u Maastrichtu?

M. Babić: Kumulativni ukupni dug konsolidirane središnje države je na kraju 2002. porastao na 41,2% BDP-a (iznosio je 72,6 mlrd kuna). Zajedno s državnim jamstvima ukupni je državni dug iznosio 55,1% BDP-a (97,0 mlrd kuna). Osim zaduživanja na domaćem i inozemnom tržištu, proračunski se manjak tijekom 2002. dodatno financirao neto porastom dospjelih nepodmirenih obveza u visini od 0,1 mlrd kuna i prihodima od privatizacije u visini od 2,3 mlrd kuna, što čini mali dio financiranja.

Da bismo odgovorili na pitanje je li Hrvatska prezadužena i mogu li se očekivati teškoće u otplati dugova, pogledat ćemo pokazatelje o odnosu dugova i ostvarenja BDP-a.

Kao što se vidi, inozemni dug krajem 2002. premašio je 68% vrijednosti bruto domaćeg proizvoda. Vanjski je dug rastao puno brže od BDP-a. Ako su stope rasta inozemnog duga više nego što su stope rasta BDP-a, može se očekivati da će servisiranje duga postajati sve veće ograničenje gospodarskom razvoju, jer će se sve veći dio BDP-a morati odvajati za otplatu dugova. To može utjecati na daljnje smanjenje stope rasta BDP-a i domaćih komponenata finalne potrošnje. Rezultat može biti smanjivanje životnog standarda i povećanje socijalnih tenzija, sa svim opasnostima koje s tim dolaze.

Udjel inozemnog duga države u bruto domaćem proizvodu za 2002. godinu, usprkos snažnom jačanju javnih investicija u kapitalne infrastrukturne projekte, zabilježio je daleko blaži porast (s 26,3% krajem 2001. na 28,3% krajem 2002.). Ipak, potencijalni inozemni javni dug znatno je veći kad mu se pribroji inozemni dug za koji jamči središnja država. Vrijednost garancija koje je izdala središnja država, a koje isključuje sektor država, krajem 2002. iznosi 1,1 mlrd USD.

Tekući proračunski deficit u zadnje 3 godine prelazi Maastrichtskih 3% BDP-a u dvostrukom iznosu. To znači da je tekući deficit platne bilance dvostruko lošiji od prihvatljivog.

Neekonomičnost sustava zaduživanja
informator: Je li propisani sustav zaduživanja države ekonomski prihvatljiv?

M. Babić: Prvo bih želio čitatelje podsjetiti na jednu stvar. Prošle je godine promijenjen Zakon o HNB-u.* U prethodnom zakonu* koji je pisan na temelju zakona o njemačkoj Bundesbank, država se mogla zaduživati kod svoje središnje banke (HNB) ali najviše do 5% visine proračuna. Kako je budžet bio otprilike 60% BDP-a, to znači da je maksimalna veličina zaduživanja 3% BDP-a, što je bilo potpuno u skladu s kriterijima iz Maastrichtskog sporazuma.

Međutim, promjenom toga Zakona država se više ne smije zaduživati kod HNB-a. Ne postoji nikakvo ograničenje dokle se država može zaduživati kod privatnih banaka, kako u zemlji, tako i u inozemstvu.

Takav zakon vrlo je rijedak u svijetu: postoji u Argentini, Bugarskoj i još nekim zemljama, koje nam ne predstavljaju uzor.

Naime, središnje banke su i osnovane radi toga da daju kredite vladi. Prva je osnovana Sveriges Riksbank u Švedskoj 1668., a zatim engleska Bank of England 1694., upravo s namjerom da se financira vlada.

Mi sada zabranjujemo svojoj središnjoj banci da daje zajmove, da kreditira vladu. Vlada se sad zadužuje kod privatnih banaka. Te banke ostvaruju dobit. Tu dobit plaćaju porezni obveznici. Da je kod središnje banke, ona bi zarađivala ono što zarađuju privatne banke, ali zarada centralne banke prihod je proračuna, prema tome porezni obveznici nemaju nikakav dodatni teret. I zato mislim da je ovo rješenje ekonomski neopravdano i trebalo bi ga mijenjati.

Ugroženost suvereniteta
informator: Do koje mjere rast zaduženosti Hrvatske utječe na gubljenje ekonomskog, pa i političkog suvereniteta?

M. Babić: Hrvatski inozemni dug iznosio je krajem 1999. više od 121% vrijednosti izvoza robe i usluga. U 2000. taj je udio premašio 125%. Zbog znatnog povećanja zaduženosti u 2001. taj se negativni omjer još značajno povećao i dosegnuo 158,8% krajem 2002. Rezultat je to činjenice da je stopa rasta zaduženosti puno veća nego stopa rasta izvoza, a ako je stopa rasta vanjske zaduženosti stalno veća od stope rasta izvoza, teškoće u otplati duga vrlo su vjerojatne. Pitanje je samo vremena kad će se pojaviti.

* Novi Zakon o Hrvatskoj narodnoj banci objavljen je u Nar. nov., br. 36/01, a u razgovoru se spominje njegov čl. 36. st. 1.
* Prethodni Zakon o Narodnoj banci Hrvatske (pročišćeni tekst) objavljen je u Nar. nov., br. 35/95, a u razgovoru se spominje njegov čl. 58. st. 1. i 2.