1. UVOD
Prije otprilike pet godina u domaćoj pravnoj periodici publicirali smo stručni članak koji je bio neka vrsta javnog apela upućenog Vrhovnom sudu Republike Hrvatske¹. Članak je objavljen pod naslovom „Krajnje je vrijeme da Vrhovni sud donese nove Orijentacijske kriterije za isplatu pravičnih novčanih naknada osnovom pretrpljene neimovinske štete“², a imao je dvojaku svrhu i namjenu. Prvo, navedenom sudu ukazati na činjenicu da je došlo vrijeme kada je, ponajprije zbog inflatornih kretanja i povećanja troškova života, visinu pravičnih novčanih naknada prema Orijentacijskim kriterijima i iznosima za utvrđivanje pravične novčane naknade nematerijalne štete³ utvrđenih 29. studenoga 2002. na sjednici Građanskog odjela toga suda, uskladiti s tom činjenicom. Naime, bilo je potpuno jasno, neupitno i nedvojbeno da pravična novčana naknada koja je nekom oštećeniku u nekom novčanom iznosu odmjerena 2002. samo nominalno odgovara pravičnoj naknadi koja je u istom iznosu odmjerena, primjerice, 2014. ili 2016.

Drugim riječima, zbog gubitka vrijednosti novca zbog rasta inflacije i, poglavito, realnog rasta životnih troškova odmjerena naknada, realno, bila je kudikamo niža od prve u svakom smislu. Ispravnost, pravičnost i osnovanost toga našeg javnog apela odnosno zalaganja činjenično smo argumentirali navođenjem kumulativne stope inflacije u vremenskom intervalu od studenoga 2002. do travnja 2016., koja je prema službenim podacima Državnog zavoda za statistiku iznosila 32,4 %. Vrhovni sud je navedeno i učinio, no, nažalost, tek nakon više godina nakon objave predmetnog članka odnosno tek sredinom 2020. Drugi razlog objave toga članka posljedica je našeg mišljenja da navedene kriterije, osim u dijelu koji se odnosi na visine pravičnih novčanih naknada, treba upotpuniti odnosno doraditi u skladu s činjenicom da je nakon njihova donošenja, 1. siječnja 2006., na snagu stupio Zakon o obveznim odnosima⁴, koji je u naš obveznopravni sustav inkorporirao objektivnu koncepciju naknade neimovinske štete kao povrede prava osobnosti. Nažalost, Vrhovni sud je, očito jasno smatrao da navedeno, iz nekog razloga, nije potrebno učiniti. Stoga ćemo ovaj članak strukturirati tako da ćemo prvo lakonski prikazati način na koji je Vrhovni sud izmijenio navedene kriterije, potom ćemo ukratko predstaviti institut povrede prava na suđenje u razumnom roku te, konačno, deklarirati i faktički argumentirati naše pravno shvaćanje prema kojem bi nešto slično u kontekstu primjerenih novčanih naknada koje odmjerava u slučajevima povrede ustavnog i konvencijskog prava na pravično suđenje⁵, u dijelu potonjeg koje jamči pravo na suđenje u razumnom roku, trebao učiniti i Ustavni sud.

2. ORIJENTACIJSKI KRITERIJI I NJIHOVA PROMJENA
Naime, Vrhovni sud je, ispunjavajući svoju ustavnu i zakonsku obvezu ujednačavanja primjene prava i osiguravanja ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, još 2002. donio navedene orijentacijske kriterije. Navedeni su kriteriji bili nepromijenjeni sve da 2020., kada je Građanski odjel Vrhovnog suda na odjelnoj sjednici održanoj 15. lipnja 2020. izmijenio Orijentacijske kriterije i iznose za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete⁶ povisivši iznose pravičnih naknada za 50 %, s tim da se izmijenjeni kriteriji primjenjuju i u sub judice parnicama.

Zauzeto pravno shvaćanje glasi:

„…Mijenjaju se Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete VSRH od 29. studenog 2002., br. Su-1331-VI/02 i 1372-11/02, u primjeni Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.), na način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kune) povećavaju za 50 %.

Navedeni kriteriji i tako povećani iznosi (za 50 %) u primjeni Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje: ZOO/05) kada sudovi odlučuju o visini pravične novčane naknade neimovinske štete u slučaju povrede prava osobnosti, primjenjivat će se i na obvezne odnose nastale nakon 1. siječnja 2006. i stupanja na snagu ZOO/05…“.

Obrazlažući novozauzeto pravno shvaćanje Vrhovni sud je, između ostalog, naveo:

„…Prilikom donošenja odluke o mijenjanju Orijentacijskih kriterija, uz pomoć kojih sudovi određuju visinu pravične novčane naknade neimovinske štete, Vrhovni sud Republike Hrvatske se, uz ostalo, koristio i podacima Državnog zavoda za statistiku o stopi inflacije mjerenoj indeksom promjena potrošačkih cijena u odnosu na početnu 2002. godinu. Polazeći od tih podataka, pokazalo se da navedeni indeks u naznačenom vremenskom razdoblju iznosi 137,7 %, što znači da je inflacija iznosila 37,7 %, pri čemu indeks promjene prosječnih mjesečnih isplaćenih neto plaća iznosi 166,9 %. Iz toga proizlazi da su prosječne isplaćene mjesečne neto plaće u odnosu na početnu 2002. godinu porasle za 66,9 %...“

3. NOVČANA NAKNADA ZBOG POVREDE PRAVA NA SUĐENJE U RAZUMNOM ROKU
Jedno je od zakonskih ovlaštenja Ustavnog suda, ali i njegova obveza, u ustavnosudskim postupcima povodom podnesene ustavne tužbe protiv pojedinačnog pravnog akta kojim se odlučuje o pravima i obvezama stranke odnosno sumnji ili optužbi za počinjenje kaznenog djela, u slučajevima u kojima utvrdi da je došlo do povrede ustavnog i konvencijskog prava na pravično suđenje u segmentu koji se odnosi na pravo na suđenje u razumnom roku, podnositelju ustavne tužbe čiju je povredu prava in concreto utvrdio, odmjeriti primjerenu novčanu naknadu zbog povrede toga prava.

Navedeno se pravo i obveza ustavnopravno temelji na zakonskoj odredbi⁷ kojom je propisano da će u odluci o podnesenoj ustavnoj tužbi Ustavni sud odrediti primjerenu naknadu koja pripada podnositelju zbog povrede njegova ustavnog prava koju je sud učinio kada o pravima i obvezama podnositelja ili o sumnji ili optužbi zbog njegova kažnjivog djela nije odlučio u razumnom roku, s tim da se naknada isplaćuje iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva stranke za njezinu isplatu.

Za razliku od Vrhovnog suda, Ustavni sud nikada nije, barem ne koliko je nama poznato, donio neki pravni akt odnosno shvaćanje koji bi, u pravnosadržajnom smislu, odgovarali sadržaju navedenih Orijentacijskih kriterija. Drugim riječima, ne postoje nikakvi novčani kriteriji koji bi upućivali na visinu naknade koju je navedeni sud sui generis dužan odmjeriti tužitelju u slučaju utvrđenja odnosno zauzimanja ustavnopravnog shvaćanja o povredi ovog ustavnog prava. Postoje, međutim, kriteriji kojima se Ustavni sud vodi prilikom odmjeravanja navedene naknade i neizostavno ih uzima u obzir u svakom pojedinom slučaju, a ti su kriteriji u ustavnosudsku praksu preuzeti iz judikature Europskog suda za ljudska prava.

Sukladno tim kriterijima, Ustavni sud u ustavnosudskom postupku pokrenutom podnošenjem ustavne tužbe radi povrede prava na suđenje u razumnom roku, ali nota bene i nadležni sudovi u izvanparničnim postupcima koji se pred njima, temeljem mjerodavnih odredaba Zakona o sudovima⁸, vode radi povrede prava na suđenje u razumnom roku, moraju uzeti u obzir duljinu trajanja postupka, ponašanje tužitelja, složenost predmeta i postupanje sudova odnosno drugih nadležnih tijela, uz našu opasku da navedeni sud, na kraju obrazloženja svake odluke u kojoj tužitelju odmjeri pravičnu naknadu, obvezno napomene činjenicu da visinu naknade zbog povrede ustavnog prava na suđenje u razumnom roku utvrđuje uzimajući u obzir okolnosti svakog pojedinog predmeta, uz istodobno uvažavanje ukupnih gospodarskih i socijalnih prilika u Republici Hrvatskoj.

Konačno, iako, kako smo naveli, ne postoje nikakvi orijentacijski ili neki slični formalizirani numerički kriteriji temeljem kojih bi Ustavni sud odlučivao o samom iznosu odmjerene odnosno izrečene novčane naknade, iz prakse navedenog suda proizlazi da tužitelj u takvom postupku, ovisno o okolnostima konkretnog slučaja, može očekivati odmjeravanje primjerene novčane naknade koja se kreće u novčanom rasponu od 1.800,00 do 2.200,00 HRK po godini trajanja postupka odnosno trajanja suđenja.

4. RAZLOZI ZA PROMIŠLJANJE O POVEĆANJU IZNOSA NAKNADA DA BI SE MOGLE SMATRATI PRIMJERENIMA
Temeljni je razlog zbog kojeg smatramo da bi Ustavni sud trebao razmotriti povećanje iznosa naknada koje oštećenicima odmjerava na osnovi povrede prava na suđenje u razumnom roku identičan onom zbog kojeg smo Vrhovnom sudu sugerirali povećanje iznosa pravičnih novčanih naknada temeljem pojedinih kvalifikatornih okolnosti relevantnih za naknadu neimovinske štete. Naime, prema službenim podacima Državnog zavoda za statistiku⁹, u razdoblju od 1. siječnja 2000. do 1. siječnja 2021. inflacija je u Republici Hrvatskoj iznosila 48,7 % in cumulo. Tome treba pridodati ovogodišnju visoku inflatornu stopu, najvišu još od 2008., koja je bila 5,7 % na godišnjoj razini, a koja se procjenjuje na desetak posto.

Dakle, samo je u posljednjih 20 godina djelovanjem inflacije, a o rastu troškova života, realnom, da se i ne govori, određeni novčani iznos u kunama, primjerice 1.000,00 HRK, izgubio preko polovice svoje vrijednosti. Nadalje, prosječna je mjesečna isplaćena neto plaća u Republici Hrvatskoj u siječnju 2000. iznosila 3.597,00 HRK, a u kolovozu 2022. 7,679,00 HRK. Dakle, porast iznosi više od dvostruko.

Naposljetku, barem je, u ovom kontekstu, jednako relevantan i znakovit podatak da je državni proračun, iz kojeg se oštećenicima predmetnog prava isplaćuje ta novčana naknada, na rashodovnoj strani 2000. iznosio 50.700.000,00 HRK, a za 2023. iznosi 26.700.000,00 EUR odnosno oko 201 milijardu HRK. Dakle, veći je preko tri puta. Dakako, identičan je slučaj i kod navedenih naknada koje se odmjeravaju temeljem povrede predmetnog ustavnog i konvencijskog prava.

Dodatan razlog zbog kojeg treba razmisliti o povećanju naknada leži u činjenici da barem još neko vrijeme u svijetu, a onda posljedično i u nas, zbog kontinuiranog vrtoglavog rasta cijena raznih sirovina te agresije Rusije na Ukrajinu, navedena inflatorna kretanja neće biti svedena u neke normalne odnosno uobičajene okvire na koje smo posljednjih desetljeća navikli. Au contraire.

Ako su se iznosi naknada koji se oštećenicima odmjeravaju temeljem povrede toga prava ikada i mogli okarakterizirati pravičnima i primjerenima, imajući na umu opseg i veličinu štete koja se oštećenicima nanosi zbog nerazumno dugog trajanja sudskih postupaka, smatramo da to više nije slučaj.

To, prema našem mišljenju, zahtijeva promptnu i nužnu reakciju Ustavnog suda putem povisivanja prosječnog iznosa naknade barem za navedeni postotak kumulativne inflacije odnosno gubitka vrijednosti novca do kojeg je došlo u navedenom promatranom vremenskom intervalu.

Štoviše, sljedeći i korak dalje, smatramo da je, na što je uostalom zakonodavcu u svom Izvješću¹⁰ skrenuo pozornost i Ustavni sud, hitna nužna i potpuno nova regulacija zaštite navedenog ustavnog i konvencijskog prava.

5. ZAKLJUČAK
Od vremena uvođenja instituta zaštite prava na suđenje u razumnom roku u pravni poredak Republike Hrvatske, čiji dio zaštite predstavlja i odmjeravanje primjerene novčane naknade oštećeniku kojem je zbog nerazumno dugog trajanja postupka povrijeđeno navedeno ustavno i konvencijsko pravo, zbog inflatornih je kretanja i rasta troškova života novac znatno izgubio na vrijednosti. Slijedom te činjenice smatramo da bi Ustavni sud, na sličan način na koji je Vrhovni sud postupio usklađujući orijentacijske iznose pravičnih novčanih naknada koje se odmjeravaju na osnovi pojedinih kvalifikatornih okolnosti za naknadu neimovinske štete, iznose primjerenih novčanih naknada koje odmjerava u slučajevima utvrđenja povrede prava na suđenje u razumnom roku trebao uskladiti s takvim okolnostima kako bi se odmjerene naknade doista mogle okarakterizirati pravičnima i primjerenima.

Dakako, na identičan bi način trebali postupiti i nadležni redovni i specijalizirani sudovi kad u posebnom postupku odlučuju o zahtjevu za isplatu primjerene novčane naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku¹¹.