Dok se u povijesnoj galeriji hrvatskih političara još uvijek traži lik koji će u toj povijesno-političkoj konstelaciji biti neosporiva narodna zvijezda, naša inačica Supermana, Superstara, heroja nad herojima ..., za hrvatske je pravnike figura suca dr. sc. Jadranka Crnića kontinuirano imala stabilan mandat senata mudrih. U vremenu koje nam svjedoči o radijaciji moći i utjecaja kao degeneriranog ploda publiciteta, manipulacije i materijalne grandece, život i djelo J. Crnića stoji kao postojana manifestacija atenskog tipa autoriteta, prema kojemu uredan život građanina posvećen logosu i nomosu još uvijek može biti trajan, pa makar i indirektan izvor utjecaja i inspiracije. Iako J. Crnić, poput većine drugih obrazovanih i marljivih hrvatskih les notables nije iza sebe ostavio svoj zaokruženi i završeni corpus iuris civilis, ipak sadašnji i budući istraživači njegova opusa mogu u nekoliko desetaka knjiga, od komentara Ustava Republike Hrvatske, Ustavnog zakona o Ustavnom sudu RH, do drugih komentara zakona iz područja privatnog prava te u desetcima članaka i stotinama sudskih mišljenja i još uvijek rasutim adresama upućenim nacionalnom i međunarodnom akademskom i profesionalnom staležu, pokušati derivirati njegovu jurisprudenciju, kao sumu njegovih generalnih i stručno profesionalnih stajališta na javno i privatno pravo hrvatskog društva na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće.^[1]Kao dugogodišnji predsjednik Ustavnog suda Republike Hrvatske (1991.-1999.), vrhunski pravnik i uzoran politički građanin, J. Crnić nesumnjivo je ostavio trag o određenim pitanjima javnog i privatnog prava, koji nije bio zamućen, opterećen ili ograničen parohijalnim ili klasnim karakterom. Upravo takva perspektiva na njegovu karijeru omogućuje izdvajanje određenih njegovih mišljenja koja su od interesa za pravnike, politologe i filozofe. Iako je još rano za konačnu kritičnu evaluaciju njegova doprinosa pozitivnom pravu, legalnoj filozofiji i intelektualnoj povijesti hrvatskog društva na prijelazu stoljeća, koristimo priliku obljetnice smrti dr. sc. Jadranka Crnića da u nekoliko prigodnih glosa sumiramo poglede J. Crnića na ustavno pravo i posebno na problematiku ustavnog sudovanja.^[2]

Za određivanje jurisprudencijskog legata dr. sc. J. Crnića od presudne je važnosti kontekst unutar kojega je djelovao kao pravnik i javna figura više od pola stoljeća. Kao sudac koji je poznavao i iskusio teškoće i proturječnosti ostvarivanja ustavnih prava još u vrijeme trajanja socijalističke države i njezine ustavnosti, J. Crnić je neposredno nakon usvajanja Ustava Republike Hrvatske (1990.), kao doajen hrvatskog sudišta u pravom trenutku i bezrezervno prigrlio zadaću zaštite ustavnopravnih osnova nove hrvatske demokracije. Izražavajući želje hrvatskog naroda za ostvarivanjem samostalne i neovisne demokratske države, Ustav iz 1990. godine bio je temelj i simbol mogućnosti vladavine prava Hrvatske kao nove demokracije. Međutim, Ustavni sud Republike Hrvatske započeo je graditi svoju jurisprudenciju u atmosferi otvorene ratne prijetnje, agresije, nesigurnosti i straha. Jezgra ustavno proklamirane slobode i demokracije i te kako je osjećala vibrantnu dinamiku stanja izvanrednosti i artikulaciju koordinirane volje pobjedničkog elektorata i institucija zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti. Pa ipak, Ustavni je sud od početka bio jedina ustavnopravna institucija republikanske Hrvatske koja je ispitivala ustavnost pokušaja regresije ustavnodemokratske politike i prava. Tada, naslanjajući se na iskustvo komparativne teorije i prakse suvremenog ustavnodemokratskog i odgovornog ustavnog sudstva, J. Crnić jasno priželjkuje moguću politiku »svojeg« Suda:

Rudimentarne naznake svoje sudačke filozofije J. Crnić dao je u svojoj knjizi Vladavina Ustava (1994.), iz koje proizlazi da (ustavni) sudac u demokraciji ima dvije temeljne uloge: on premošćuje jaz između prava i društva te štiti ustav i demokraciju. Prva uloga traži od suca da balansira potrebu za promjenama u pravu kako bi se reflektirale promjenljive društvene vrednote s potrebom za stabilnosti. Druga uloga traži od suca da ostvari i zaštiti ustav i demokraciju. Riječ je o premisi da se ta zadaća u razdoblju stresa i straha ne smije prepustiti isključivo vladavini većine, kao demokratski izabranim zastupnicima naroda. Takvo vrijeme, naime, traži neovisne i hrabre suce, koji će štititi ustav i druge zakone koji su nužni za demokraciju i civiliziranje većine. J. Crnić je kao ustavni sudac (1991.-1999.) krajnje entuzijastički razumio temelje na kojima počiva ustavna demokracija. Jedan od takvih stupova je i postulat da zakonodavna i izvršna grana države vlasti nemaju bjanko mjenicu za svoju politiku. Nikakva volja većine izbornog tijela, ma koliko ona velika bila, ne može legitimizirati povrede temeljnih ljudskih prava. Kao i svaki drugi istinski konstitucionalist, tako je i J. Crnić širio i branio uvjerenje da ustav sadržava granice koje ne mogu zanemariti nikakvi zahtjevi trenutne većine izbornog tijela, a tu su granicu predstavljala ustavna prava i slobode te njihove garancije. Prema sucu J. Crniću, prava pojedinca predstavljala su samu »bit hrvatskog Ustava«.^[4]

Pojava i širenje moderne ustavnosti nakon Drugog svjetskog rata afirmiralo je hermeneutiku kao »teoriju ili umijeće eksplikacije, odnosno interpretacije«.^[5] Iako lepeza najopćenitije hermeneutičke topike ukazuje na sve pravne dokumente, suvremena je pravna hermeneutika poseban trag ostavila na interpretaciji ustava. Koncentracija na ustavni dokument rezultat je javnih kontroverzi koje okružuju Ustav. Prisjetimo se nedavne inicijative prof. dr. sc. Ive Josipovića, koji je pri kraju predsjedničkog mandata pokušao inicirati priču o promjeni Ustava, ali i zabrinjavajuće siline nerazumijevanja i nespremnosti na javni diskurs o odnosu ustavnog dokumenta i krize u kojoj se država nalazi. Međutim, s obzirom na povezanost ustavne interpretacije i politički urgentnih pitanja dana (status posebnih frakcija društva: nezaposleni, umirovljenici, mladi, žene, branitelji ..., definicija braka, pravo na izbor - pobačaj, prigovor savjesti, referendumsko odlučivanje, afirmativna akcija, itd.) ne čudi da pitanja o značenju ustavnih odredaba o nizu otvorenih tema traže primjerene i respektabilne odgovore. Tome je tako jer Ustav, njegov tekst i njegove promjene, realnost i potreba tumačenja izravno dotiču vlast i zakonodavnu artikulaciju njezine politike kao pokušaja rješavanja socijalnih problema i političkih sukoba. 

Za J. Crnića interpretativna uloga Ustavnog suda bila je tema: 

U drugoj polovici 20. stoljeća od teorijskih se modela i normativnih pravila stalno tražilo da uspostave prihvatljive interpretativne procedure. Takva je izgradnja hermeneutičkih temelja unutar pravnih studija poprimala različite oblike. Najšire raspravljani koncepti u legalnoj hermeneutici bili su i ostali: intencionalizam, formalizam i objektivizam.^[7]U potrazi za odgovarajućom metodom tumačenja J. Crnić vidi »sve veću privlačnost ustavnopravnog sudovanja«, a racionalni i aktivni sud i njegove odluke vidi kao »moralnu snagu«, koju posebno priznaju i poznaju građani i njihova vjera u ustavnu zadaću Ustavnog suda na planu čuvanja i ostvarivanja temeljnih ustavnih prava i sloboda. 

Neovisno o tome što se razlikuju mišljenja o funkciji prava, političkim temeljima koji ga fokusiraju te jurisprudenciji, pravo prati čovjeka od samih početaka njegova života. J. Habermasova ideja komunikativne akcije, između ostalog, govori i o tome da društveni akteri u želji ostvarivanja zajedničkog razumijevanja i koordinirane akcije prije traže razložni argument, konsenzus i kooperaciju, nego striktnu stratešku akciju usmjerenu k ostvarivanju partikularno određenih ciljeva. Pravo je u tom smislu jedna od fundamentalnih komunikacijskih akcija.^[8]

Problemi ustavnog prava s kojima se principijelno bavio dr. sc. J. Crnić za vrijeme svog dugogodišnjeg predsjedanja Ustavnim sudom RH, prije svega odnosili su se na ulogu institucije ustavnog sudstva kao arbitra između nacije i države i tumača klauzule o vladavini prava te drugih odredaba o ljudskim pravima i temeljnim slobodama. Niz njegovih pogleda i zaključaka na tu problematiku uzdiže, najavljuje i konkretizira Crnićevu narativnu jurisprudenciju u kojoj će važnu, ako ne i središnju ulogu, igrati naracija (narratio). Upravo je narativnost u legalnom diskursu omogućavala komunikativnost suca Crnića, opravdanje i objašnjavanje njegovih odluka. Kao i drugima, tako je i J. Crniću i njegovu shvaćanju prava trebala naratologija.^[9] 

Pripremajući tekst o iskustvima i perspektivi Ustavnog suda RH, J. Crnić prisjeća se svoje lektire, knjige H. Sienkiewicza:Prošlost je teško pitanje, dok lamentira:

Ovdje se naracija može shvatiti prema F. Michelmanu. Riječ je o: »... integrativnoj rekonstrukciji osobne ili društvene prošlosti koja definira etičke identitete taman onoliko da oni postaju rezultat učinjenih izbora«.^[11]Zato je ona instrument Crnićeva znanja o sebi, oruđe njegova praktičnog razuma, sredstvo njegove orijentacije i pozitivne slobode. Republikanska tradicija koju pritom J. Crnić permanentno zaziva, kroz njega proizlazi i teži pomirbi, participaciji, konverzaciji, uključivosti, razlogu i svemu što je posvećeno neposrednosti bez da je teološko, objektivno ili apstraktno.^[12] 

Postoje i brojni drugi klasični jurisprudencijski narativi iz prošlosti - koje navodi R. Cover - poput otpora suca E. Cokea Kralju Jamesu (1608.),^[13] suprotstavljanje suca Taneya predsjedniku Lincolnu (Ex Parte Merryman 1861.),^[14] veličanstveni otpor nekolicine   sudaca iz Ghane počiniteljima vojnog udara (1981.-1982.)^[15] i njihov tragičan kraj, naposljetku i primjer prkosa našeg suca Vladimira Primorca najprije Titu (1971.-1972.), a kasnije i Tuđmanu (1993.-1995.),^[16] itd. Na tom tragu i Crnićeve narativne ilustracije predstavljaju značajne epizode kontinuiranog i nužnog preispitivanja odnosa logosa i nomosa i njihovih interpretativnih mogućnosti u životu nove hrvatske države i društva.^[17] Jurisprudencijski ustavnopravni legat dr. sc. J. Crnića, kojeg je u njegovim najzrelijim godinama okrznulo iskustvo rata i mira, govori o vrijednosti demokratskih vrednota i životnoj nužnosti da se one sačuvaju. Te su vrijednosti i danas anatema pristašama autoritarnosti, tiranije i netolerancije. Životna i profesionalna narativna jurisprudencija dr. sc. J. Crnića nikada nije zamišljala mogućnost njihove pobjede nad slobodom. Njegov etički i sudački identitet uvijek je bio rezultat izbora za slobodu, jednakost i solidarnost. Za suvremene prilike sve intenzivnijeg međunarodnog i nacionalnog dijaloga sudova i sudaca, pravo je vrijeme okupljanja oko tih klasičnih vrijednosti. Suci svih zemalja, ujedinite se!

[1] Bibliografija Jadranka Crnića koja je navedena na internetskim stranicama Zaklade dr. sc. J. Crnića, obuhvaća popis od oko 125 knjiga, zbornika i separata u rasponu od 1969.-2008. Tamo stoji da je J. Crnić - »objavio više stotina članaka. Autor je oko 40 knjiga iz područja radnog, obiteljskog, imovinskog, osobito zemljišnoknjižnog, stambenog, nasljednog i ustavnog prava. Autor je mnogih referata. Održao je brojna predavanja iz raznih područja prava te je bio znanstveni savjetnik Ustavnog suda i stručni savjetnik na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu iz područja ustavnog prava«. Usp. http://www.zakladajadrankocrnic.hr/ bibliografija-54.aspx.
[2] Tekst je hommage J. Crniću, koji je preminuo u Zagrebu 4. travnja 2008.
[3]J. Crnić, VLADAVINA USTAVA - ZAŠTITA SLOBODA I PRAVA ČOVJEKA I GRAĐANINA ILI KAKO POKRENUTI POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM REPUBLIKE HRVATSKE, Zagreb, 1994., str. 6. Ovdje J. Crnić citira pasus iz rada Richard D. Cudahia, objavljen u Revue Internationale de Droit Penal 3-4, 1992, p. 899-919, posvećen temi ljudskih prava u zemljama Centralne, Orijentalne Europe i SSSR-a. Usp. http://www. editions-eres.com/parutions/societe/revue-internationale-de-droit-penal/p372-justice-penale-et-droits-de-l-homme-i-europe-centrale-et-orientale-et-ex-urss.htm.
[4]J. Crnić, op. cit., str. 103.
[5]H. G. Gadamer, REASON IN THE AGE OF SCIENCE, Cambridge, MIT Press, 1981, cit. pr. INTERPRETING LAW AND LITERATURE - A HERMENEUTIC READER, Ed. By S. Levinson and S. Mailloux, Northwestern Univ. Press, 1991., p. ix.
[6]Ustavni sud u zaštiti ljudskih prava: interpretativna uloga Ustavnog suda, urednici Jadranko Crnić, Nikola Filipović, Hrvatski pravni centar, Zagreb, Organizator, Novi Vinodolski, Hrvatski institut za ljudska prava, 2000., str. 15.
[7] O klasičnim metodama istraživanja smisla pravnog teksta v. D. Krapac, POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM REPUBLIKE HRVATSKE - USTROJSTVO I PROCEDURALNI ELEMENTI USTAVNOG NADZORA, Narodne novine, Zagreb, 2014., str. 29-36.
[8]M. Deflem Mathieu, »Introduction: Law in Habermas’s Theory of Communicative Action.« Pp. 1-20 in Habermas, Modernity and Law, edited by Mathieu Deflem, London, Sage Publications, 1996. Usp. J. Habermas, Reason and the Rationalization of Society, Volume 1 of The Theory of Communicative Action, English translation by Thomas McCarthy, Boston: Beacon Press, 1984, (prvi put tiskano na njemačkom 1981.). J. Habermas, Life, world and System: A Critique of Functionalist Reason, Volume 2 of The Theory of Communicative Action, English translation by Thomas McCarthy, Boston: Beacon Press, 1987., (izvorno na njemačkom tiskano 1981.); J. Habermas, Between Facts and Norms: Contributions to a Discourse Theory of Law and Democracy, translated by William Rehg, Cambridge, Massachusetts: MIT Press, 1996. (njemački izvornik tiskan je 1992.). 

[9]P. Brooks, »The Law as Narrative and Rhetoric« P. Brooks & P. Gewirtz (eds.). Law’s Stories: Narrative and Rhetoric in the Law, New Haven: Yale UP, 1996., pp. 14-22. Cit. pr. G. Olson, Narration and Narrative in Legal Discourse, http://www.lhn.uni-hamburg.de/article/narration-and-narrative-legal-discourse.

[10]Crnić, J., USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE - ISKUSTVA I PERSPEKTIVE, Politička misao, Vol XXXVIII, (2001.), br. 4, str. 126-145.

[11]F. Michelman, Foreward: Traces of Self-Government, 100 Harvard Law Review 4, 31 (1986).

[12]Tristan Layle Duncan, NARRATIVE JURISPRUDENCE: THE REMYSTIFICATION OF THE LAW, 7 J. L. & Religion 105 1989.

[13]R. Cover, Narrative, Violence, and the Law: The essays of Robert Cover, University of Michigan Press, 1992., p. 292; A. D. Boyer, Sir Edward Coke: Royal Servant, Royal Favorite, http://amesfoundation.law. harvard.edu/ BLHC07/Boyer%20Sir%20Edward%20Coke%20-%20Royal%20Servant %20and%20Royal b%20.

[14]J. McDurmon, Lincoln vs. Taney: a case of military tyranny, http:// americanvision.org /5420/ lincoln-vs-taney-a-case-of-military-tyranny/; J. F. Simon, Lincoln and Chief JUSTICE TANNEY, Journal of Supreme Court History, Volume 35, Issue 3, pages 225-242, November 2010.
[15]R. Cover, Narrative , Violence , and the Law : The essa ys of Robert Cover , University of Michigan Press, 1992., p. 292; M. Ocran, Nation Building in Africa and the Role of the Judiciar y, Northern Illionois University Law Review, vol. 28, 2008., p. 169-182.
[16]S. Goldstein, Tito je mislio na njega kada je rekao : »Neki se suci drže zakona kao pijani plota «; http://www.jutarnji.hr/vladimirprimorac--- tito-je-mislio-na-njega-kada-je-rekao--- neki-se-suci-drze-zakona-kao-pijani-plota--/ 885187/.
[17]Jules L. Coleman, Anthony James Sebok, Constitutional Law and Its Inter - pretation , Taylor & Francis, 1994., pp. 572; Gary Minda, One Hundred Years of Modern Legal Thought: From Langdell and Holmes to Posner and Schlag, Indiana Law Review, Vol. 28:353-390.