Glavna funkcija reguliranja izvršenja^[1] jest podvrgavanje adresata pravnog poretka zahtjevima koji taj poredak postavlja u konkretnom slučaju, kada izostane njegova spontana realizacija, pa nije postignuta podudarnost pravnoga i faktičnog.^[2] Izvršenje je jedna od dviju osnovnih funkcija u procesu pružanja pravne zaštite. Prva je funkcija ispitna ili kognicijska, koja se u upravnom sporu realizira donošenjem odluke (upravnog) suda, a druga je funkcija prisilne realizacije, tj. izvršenja, pri kojoj se više ne ulazi u meritum pitanja riješenog kognicijskom funkcijom. Uz tu odluku veže se presumpcija istinitosti sadržaja, a stoga i presumpcija postojanja obveze utvrđene tom odlukom.^[3]Izvršenje znači postupak prisilnog izvršenja obveze, tj. prisilno usklađivanje stvarnog stanja s pravnim stanjem određenim izvršnom ispravom^[4]. Uređenje izvršenja glavni je instrument ostvarivanja obveznosti (upravno)sudske odluke, što, pak, čini element pravne sigurnosti u predmetu u kojem je sud odlučivao u upravnom sporu^[5].

Ovrsi u građanskom pravu svojstven je pojam »tražbine«, definirane kao pravo na neko davanje, činjenje, nečinjenje ili trpljenje^[6].

U upravnopravnoj terminologiji izvršenja koristi se pojam »obveza«, kao i pojam »izvršenje«, umjesto građanskopravnog pojma »ovrha«, osim kada je uporaba pojma ovrhe posebno propisana u odnosu na pojedino upravno područje (v. npr. Opći porezni zakon^[7]).

Nadalje, izvršnost (ovršnost) svojstvo je neke isprave da se na temelju nje može tražiti prisilno ostvarenje tražbine/obveze koja je u njoj utvrđena^[8]. Izvršnost sudskih odluka označava pravnu dopuštenost izvršenja izreka tih odluka, a proizlazi iz obveznosti tih odluka^[9].

Izvršnost sudske odluke potrebno je razlikovati od njezine pravomoćnosti, koje svojstvo odluke označava da je postupak rješavanja određenog spora završen te da odluka više ne može biti osporavana redovitim pravnim lijekovima^[10]. Od izvršnosti akta, kao mogućnosti njegova prisilnog izvršenja, potrebno je razlikovati i pravno djelovanje akta^[11].

Izvršne presude i rješenja upravnih sudova čine izvršni naslov^[12]u postupku upravnosudskog izvršenja.

Izvršenje sudskih odluka uređeno je ponajprije odredbama Petog dijela ZUS-a (čl. 80.-82.) (Nar. nov., br. 20/10, 143/12 i 152/14).

Prema članku 80. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima (u nastavku teksta: ZUS), rješenje postaje izvršno nakon objave (na raspravi, nap. a.) odnosno dostave stranci, ako tim Zakonom nije drukčije propisano. Premda nije izrijekom normirano, ako rješenje sadržava paricijski rok (rok za ispunjenje obveze), izvršnost nastupa po isteku toga roka^[13].

U članku 67. stavak 2. ZUS-a propisano je da žalba protiv rješenja ne odgađa izvršenje rješenja. Važeći tekst ZUS-a ne sadržava ni jedan izuzetak od navedene odredbe, pa podnošenje žalbe protiv odnosnog rješenja ne utječe na nastup izvršnosti rješenja. Tek u slučaju usvajanja žalbe i poništenja prvostupanjskog rješenja, prestaje svojstvo izvršnosti toga rješenja.^[14] 

Protiv rješenja upravnog suda žalba se može podnijeti kad je to propisano ZUS-om, dok protiv rješenja Visokoga upravnog suda Republike Hrvatske (u nastavku teksta: VUS) žalba nije dopuštena (čl. 67. st. 1. ZUS-a)^[15]. Odluka sadržana u rješenju protiv kojeg žalba nije dopuštena može biti osporavana u žalbi protiv presude (kada je žalba protiv presude dopuštena^[16]).

Prema odredbama ZUS-a, žalba je dopuštena protiv: rješenja o odbacivanju tužbe (čl. 29. st. 2. i čl. 30. st. 2.), rješenja o prekidu spora (čl. 45. st. 3.), rješenja o obustavi spora (čl. 46. st. 5.), rješenja o privremenoj mjeri (čl. 47. st. 3.), rješenja o ispravku (čl. 64. st. 4.), a u postupku izvršenja protiv rješenja o odbacivanju zahtjeva za izvršenje, rješenja o odbijanju zahtjeva za izvršenje te rješenja o usvajanju zahtjeva za izvršenje i određivanju prisilnog izvršenja (čl. 81. st. 10.). Potonjom odredbom ZUS-a ujedno je hitnost postupka o žalbi propisana u odnosu na žalbe koje se podnose u postupku izvršenja, dok u ostalim slučajevima dopuštene žalbe protiv rješenja ne sadržavaju normu o hitnosti žalbenog postupka.

U odnosu na rješenja u upravnom sporu ZUS sadržava i dvije norme koje upućuju na podrednu primjenu odredaba toga Zakona vezanih uz presude:

a) na podnošenje i druga pitanja odlučivanja o žalbi protiv rješenja na odgovarajući se način primjenjuju odredbe o podnošenju i odlučivanju o žalbi protiv presude (čl. 67. st. 3.);

b) na izvršenje pravomoćnih rješenja odgovarajuće se primjenjuju odredbe ZUS-a o izvršenju pravomoćnih presuda (čl. 82. st. 2.).

U dijelu koji nije uređen posebnim odredbama ZUS-a povezanima s pojedinom vrstom rješenja, primjenjuju se generalne odredbe o rješenjima iz članka 65. toga Zakona.

U nastavku teksta razmatramo materiju prisilnog izvršenja rješenja u upravnom sporu. Na umu je, pri tome, potrebno imati i da prisilno izvršenje rješenja razumijeva izvršenje izreke rješenja.

Više je relevantnih podjela vrsta rješenja koja se donose u upravnom sporu glede njihova izvršenja. U nastavku donosimo neke od tih podjela.

Dio upravnosudskih rješenja po pravnoj prirodi svojeg sadržaja ne može biti prisilno izvršeno. Primjerice, radi se o sljedećim:

- negativnim rješenjima - npr. rješenje o odbacivanju tužbe, o odbijanju prijedloga za izdavanje privremene mjere, o odbijanju dokaznog prijedloga stranke, o odbacivanju/odbijanju prijedloga za izvršenje, i sl.

- rješenjima koja ne sadržavaju obvezu stranke, niti treće osobe - npr. rješenje kojim je stranci dana mogućnost da se u ostavljenom roku izjasni o navodima protustranke, što tako formulirano čini mogućnost koju stranka - adresat rješenja ne mora iskoristiti.

S druge strane, primjeri rješenja koja podliježu prisilnom izvršenju jesu:

- rješenje o određivanju odgodnog učinka tužbe (čl. 26. st. 2. ZUS-a), tj. rješenje kojim se odgađa izvršenje izvršnoga upravnog akta donesenog u upravnom postupku koji je prethodio odnosnome upravnom sporu^[17] (kada je određena odgoda prisilno izvršivog upravnog akta)

- rješenje o izdavanju privremene mjere (čl. 47. ZUS-a)

- rješenje o isključenju javnosti s rasprave ili njezina dijela (čl. 38. ZUS-a) 

- rješenje o obvezi isplate nagrade/naknade vještaku odnosno isplati naknade svjedoku (čl. 33. st. 5. ZUS-a, povezano s čl. 249. i čl. 256. ZPP-a)

- rješenje o novčanom kažnjavanju zbog vrijeđanja suda ili drugih sudionika u postupku (čl. 54. st. 2. ZUS-a, vezano uz čl. 10., čl. 110. i 318. ZPP-a)

- rješenje o novčanom kažnjavanju vještaka zbog neurednog izvršavanja postavljene mu zadaće (čl. 255. st. 1. ZPP-a, vezano uz čl. 33. st. 5. ZUS-a)

- rješenje o pribavljanju dokaznog sredstva od strane stranke u sporu ili treće osobe koja nije javnopravno tijelo^[18] (čl. 34. st. 3. ZUS-a, povezano s čl. 232.-234. ZPP-a)

- rješenje o dostavi isprava od strane javnopravnog tijela koje nije stranka u sporu (čl. 35. ZUS-a), i dr.

Kada je prisilno izvršivo rješenje doneseno na prijedlog stranke, i prisilno izvršenje provodi se na zahtjev stranke. Primjerice, riječ je o stranci na čiji je prijedlog određen odgodni učinak tužbe, a javnopravno tijelo ustraje na izvršenju osporavanog rješenja, ili, pak o stranci na čiji je prijedlog određena privremena mjera u situaciji kada adresat rješenja ne postupa po sudskoj odluci.

S druge strane, rješenja donesena po službenoj dužnosti na taj se način i izvršavaju, npr. određivanjem prisilnog udaljenja osoba koje nisu sudionici spora pri isključenju javnosti s rasprave, prisilne naplate novčane kazne izrečene zbog vrijeđanja suda odnosno pribavljanju dokaza putem prisile. 

Postoje i mješoviti slučajevi, pa rješenje o dostavi dokaznog sredstva može biti prisilno provedeno na zahtjev stranke koja je predložila izvođenje odnosnog dokaza, ali i ex offo.^[19]

Obveze određene rješenjem mogu se podijeliti na novčane i nenovčane. Primjeri prisilno izvršivih rješenja izneseni pod 3.1. obuhvaćaju rješenja koja se odnose na obje vrste obveza.

U odnosu na nenovčane obveze, primarno se na odgovarajući način primjenjuju norme o izvršenju presuda (čl. 81., vezano uz čl. 82. st. 2. ZUS-a), dok je odredbom članka 81. stavak 4. ZUS-a propisana podredna primjena pravila kojima je uređeno izvršenje u općem upravnom postupku, tj. mjerodavnih normi Zakona o općem upravnom postupku^[20] (u nastavku teksta: ZUP).

Kod novčanih obveza, pak, sukladno članku 82. stavak 3. ZUS-a, izvršenje se provodi prema propisima kojima je uređeno sudsko izvršenje, tj. prema Ovršnom zakonu^[21] i drugim mjerodavnim propisima.

Posebnosti prisilnog izvršenja novčanih odnosno nenovčanih obveza dodatno razmatramo u dijelu pod 4. navedenoga teksta.

Donošenjem presude u upravnom sporu, kojom je odlučeno o tužbenom zahtjevu koji se odnosi na glavnu stvar i sporedna traženja (čl. 55. st. 1. ZUS-a), prisilno izvršenje pojedinih vrsta rješenja postaje bespredmetno, pa se podnošenje zahtjeva za izvršenje nakon donošenja presude može smatrati nepravodobnim. Primjerice, riječ je o rješenjima koja se odnose na pribavljanje dokaznog sredstva (jer je dokazni postupak već okončan), kao i o rješenjima kojima je određen odgodni učinak tužbe ili je izdana privremena mjera, uzevši u obzir da donošenjem presude prestaje privremeni režim uspostavljen netom spomenutim dvama vrstama rješenja. 

U primjeru rješenja o pribavi dokaznog sredstva prisilno izvršenje rješenja postaje bespredmetno donošenjem prvostupanjske presude, pri čemu VUS - ako u povodu žalbe upotpunjuje dokazni postupak - pribavljanje dokaznog sredstva određuje vlastitim rješenjem. U potonja dva primjera (odgodni učinak tužbe odnosno privremena mjera), dopuštenost podnošenja zahtjeva za prisilno izvršenje prestaje donošenjem pravomoćne presude (prvostupanjske ili drugostupanjske - v. čl. 63., vezano uz čl. 66. st. 5. i čl. 66.a ZUS-a), jer izvršno rješenje o određivanju odgodnog učinka tužbe kao i izvršno rješenje o izdavanju privremene mjere djeluje do pravomoćnog okončanja spora^[22]. 

S druge strane, postoje i rješenja za prisilno izvršenje kojih donošenje (pravomoćne) presude nije zapreka, npr. rješenje o izricanju novčane kazne zbog vrijeđanja suda ili drugih sudionika u postupku, koje može biti izvršeno i kasnije.

Rješenja koja se donose u upravnom sporu mogu biti sistematizirana, primjerice, i kao meritorna (npr. rješenje o nagradi vještaku), kondemnatorna (npr. rješenje o nalaganju dostave dokaznog sredstva), procesna (npr. rješenja o upravljanju postupkom), i dr.^[23]

Pod 3.3. ovog teksta već smo spomenuli da se prisilno izvršenje novčane obveze (tražbine) utvrđene upravnosudskim rješenjem ostvaruje prema pravilima kojima se uređuje sudsko izvršenje, sukladno odredbi članka 82. stavak 3. ZUS-a. Takva pravila sadržana su u odredbama Ovršnog zakona^[24] (u nastavku teksta: OZ), Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima^[25] (u nastavku teksta: ZPONS), te ZPP-a.

Osnovni preduvjet koji mora biti ispunjen da bi se moglo pristupiti prisilnoj naplati novčane tražbine utvrđene rješenjem donesenim u upravnom sporu jest da takvo rješenje stekne svojstvo izvršnosti/ovršnosti. S obzirom na nesuspenzivan karakter žalbe protiv rješenja u upravnom sporu^[26], upravnosudsko rješenje kojim se stranci u sporu (tužitelju, tuženiku, zainteresiranoj osobi) ili trećoj osobi nalaže plaćanje određenoga novčanog iznosa stječe svojstvo izvršnosti prije nastupa pravomoćnosti, i to protekom roka za dobrovoljno ispunjenje (paricijski rok). Duljina toga roka razlikuje se od slučaja do slučaja i ovisi o vrsti novčane obveze koja se rješenjem utvrđuje. 

Tipična upravnosudska rješenja kojima se stranci u sporu ili trećoj osobi nameće određena novčana obveza jesu, primjerice:

- rješenje o obvezi isplate naknade/nagrade vještaku odnosno isplati naknade svjedoku (čl. 33. st. 5. ZUS-a, u svezi s čl. 249. i čl. 256. ZPP-a)

- rješenje o novčanom kažnjavanju zbog vrijeđanja suda i drugih sudionika u postupku (čl. 54. st. 2. u svezi s čl. 10., čl. 110. i čl. 318. ZPP-a)

- rješenje o novčanom kažnjavanju odgovorne osobe u javnopravnom tijelu zbog nepostupanja tijela po nalogu suda (čl. 81. st. 8. i 9., povezano s čl. 82. st. 2. ZUS-a).

ZUS ne sadržava posebne odredbe o naknadi troškova vještaka i svjedoka, već u tom dijelu (čl. 33. st. 5. ZUS-a) upućuje na primjenu odredaba ZPP-a. Rješenja kojima se odlučuje o naknadi troškova vještaka i svjedoka u praksi se vrlo rijetko pojavljuju u upravnom sporu, jer se troškovi svjedoka i vještaka najčešće podmiruju iz sredstava predujma koje je stranka, po nalogu suda, dužna uplatiti prije izvođenja dokaza. Ipak, u onim situacijama u kojim bi sud donio tu vrstu rješenja, takva odluka stekla bi svojstvo ovršnosti, u smislu odredbe članka 25. OZ-a, protekom paricijskog roka iz članka 249. stavak 3. ZPP-a (osam dana), nakon čega bi osoba u čiju su korist troškovi određeni bila ovlaštena pristupiti prisilnoj naplati svoje tražbine, bilo podnošenjem prijedloga za ovrhu mjesno nadležnom općinskom sudu^[27], ili dostavom osnove za plaćanje Financijskoj agenciji (čl. 5. ZPONS-a). 

Napominjemo da se postupak radi prisilne naplate te vrste rješenja ne pokreće po službenoj dužnosti, već isključivo na zahtjev ovlaštenika tražbine (svjedoka, vještaka), za razliku od drugih dviju spomenutih vrsta rješenja, vezanih uz novčano kažnjavanje. Ta se rješenja prisilno izvršavaju po službenoj dužnosti, ali prema različitim propisima.

Naime, dok bi se novčana kazna izrečena kao mjera održavanja reda u upravnom sporu izvršavala prema odredbama ZPP-a (čl. 54. st. 2. ZUS-a)^[28], a novčana kazna izrečena odgovornoj osobi u javnopravnom tijelu prema članku 81. st. 8. ZUS-a, izvršavala bi se prema odredbama OZ-a.

Rješenje kojim je sud izrekao novčanu kaznu stranci ili drugom sudioniku u postupku iz razloga navedenih u članku 54. stavak 2. ZUS-a, izvršava se na način opisan u članku 10. ZPP-a, dakle ili na novčanim sredstvima ovršenika putem Financijske agencije ili putem Porezne uprave prema odredbama Općega poreznog zakona kojima je reguliran postupak prisilne naplate poreza i drugih javnih davanja. Ako Financijska agencija ili Porezna uprava ne bi uspjele prisilno naplatiti novčanu kaznu u za to propisanom roku^[29] (u cijelosti ili djelomice), tada bi se novčana kazna zamijenila kaznom zatvora prema pravilima kaznenog prava o zamjeni novčane kazne kaznom zatvora, o čemu odluku donosi sud koji je izrekao novčanu kaznu.

Što se tiče prisilnog izvršenja rješenja kojim se čelniku javnopravnog tijela izriče novčana kazna, prije svega valja naglasiti da ZUS, osim odredbe članka 81. stavak 8., kojom je propisano da se odgovornoj osobi u nadležnom javnopravnom tijelu koja iz neopravdanog razloga ne postupi u skladu s odredbama članka 81. stavak 1. i 2. ZUS-a, sud može izreći novčanu kaznu do visine jednomjesečne prosječne neto plaće u Republici Hrvatskoj, ne sadržava druge norme kojima bi regulirao postupanje suda u takvim situacijama. Ta vrsta kazne izriče se u postupku izvršenja presude, ali na odgovarajući način (čl. 82. st. 2. ZUS-a) i pri prisilnom izvršenju rješenja kojima je određena nenovčana obveza putem izricanja novčane kazne čelniku javnopravnog tijela. Izrečena kazna izvršava se po službenoj dužnosti, i to primjenom odredaba OZ-a, na što jasno upućuje već citirana odredba članka 82. stavak 3. ZUS-a. Međutim, podnormiranost toga instituta ostavlja dvojbe glede načina na koji bi se takva kazna izvršavala. Naše je mišljenje da bi pravila primjenjiva pri prisilnom izvršenju te vrsta novčane obveze ovisila o karakteru kazne koja se izriče, pri čemu su moguća dva pravna pristupa:

- naime, ako bi se kazna čelniku tijela izrekla u rješenju kojim se određuje prisilno izvršenje presude/rješenja, tada bi se radilo o uvjetno izrečenoj kazni koja ima karakter ovršnog sredstva kojim se tuženika prisiljava da postupi po nalogu suda. U tom slučaju neplaćena kazna zamijenila bi se kaznom zatvora, sukladno odredbi članka 16. stavak 4. OZ-a^[30];

- s druge strane, ako bi se novčana kazna čelniku tijela izricala već slijedom utvrđenja da čelnik tijela zbog neopravdanog razloga nije postupio prema presudi/rješenju, neovisno o rješenju kojim se određuje prisilno izvršenje presude/rješenja (tj. nalaže određeno postupanje), tada bi se kazna prisilno naplaćivala iz imovine kažnjene osobe (ovršenika - čelnika javnopravnog tijela).^[31]

Izvršenje upravnosudskog rješenja kojim je određena nenovčana obveza provodi se prema pravilima kojima je uređeno izvršenje u općem upravnom postupku, sadržanima u Petom dijelu ZUP-a. U praksi, najčešće će se raditi o prisilnom izvršenju nenovčanih obveza novčanom kaznom (čl. 142. ZUP-a), upravljenom prema čelniku javnopravnog tijela koje ne postupa po izvršnom rješenju upravnog suda odnosno izvršeniku - fizičkoj osobi, ili odgovornoj osobi pravne osobe, uključujući mogućnost opetovanog izricanja novčane kazne u slučaju nepostupanja po rješenju o izvršenju. U slučaju propuštanja čelnika tijela da u ostavljenom roku plati izrečenu mu novčanu kaznu, postupak prelazi u fazu izvršenja novčane obveze, analiziranu prethodno pod 4.1. ovoga članka.

Mogući su i drugi oblici prisilnog izvršenja propisani ZUP-om, npr. izvršenje nenovčane obveze napuštanja sudnice pri isključenju javnosti ili u slučaju određivanja udaljavanja stranke zbog vrijeđanja suda neposrednom prisilom od strane pravosudne policije (čl. 144. ZUP-a). 

Kada stranka pokreće postupak prisilnog izvršenja rješenja upravnog suda kojim je određena nenovčana obveza, to čini podnošenjem zahtjeva za izvršenje rješenja (čl. 81. st. 3., vezano uz čl. 82. st. 2. ZUS-a).

Zahtjev se podnosi sudu u upravnom sporu koji je donio odnosno rješenje^[32]. U pravilu, to je prvostupanjski sud, dakle upravni sud, a u pojedinim stvarima i VUS, kada je posebnim zakonom propisana isključiva nadležnost VUS-a da u prvome i jedinom stupnju rješava pojedine vrste sporova^[33]. VUS, kao drugostupanjski sud može biti donositelj prisilno izvršivog rješenja npr. pri dopuni dokaznog postupka prilikom razmatranja žalbe podnesene protiv prvostupanjske presude^[34].

Glede urednosti podnesaka u postupku izvršenja rješenja te posljedica nepostupanja po možebitnom nalogu suda za uređenje podneska, primjenjuju se opće odredbe sadržane u članku 49. ZUS-a^[35].

Zahtjev za izvršenje rješenja svrhovito je dostaviti protustranci naodgovor.

U postupku u povodu zahtjeva za izvršenje rješenja može se odrediti raspravno ročište, ali sud to nije obvezan učiniti.

Sud odbacuje zahtjev za izvršenje rješenja (čl. 81. st. 5., vezano uz čl. 82. st. 2. ZUS-a) kada je zahtjev:

- podnesen od strane neovlaštene osobe, tj. od osobe koja nije stranka u sporu, ili je riječ o stranci koja nema pravnog interesa za prisilno izvršenje odnosnog rješenja

- preuranjen, tj. podnesen prije nastupa izvršnosti rješenja

- nepravodoban, npr. podnesen nakon proteka zastarnog roka iz članka 135. stavak 3. ZUP-a^[36].

Sud odbija zahtjev za izvršenje rješenja (čl. 81. st. 6., vezano uz čl. 82. st. 2. ZUS-a):

- ako je rješenje izvršeno prije donošenja odluke o zahtjevu

- ako je zahtjev upravljen prema subjektu koji nije obveznik izvršenja rješenja (obveznik izvršenja trebao bi biti jasno naznačen u izreci rješenja)

- ako je zahtjev neosnovan iz drugih razloga.

Postupak izvršenja obustavlja se u slučajevima iz članka 146. stavak 1. točka 2.-6. ZUP-a (situacija iz točke 1. navedenoga stavka - utvrđenje da je obveza izvršena - obuhvaćena je normom čl. 81. st. 6. ZUS-a, pa predstavlja razlog za odbijanje zahtjeva).

Rješenje o izvršenju donosi se kada sud utvrdi da je zahtjev za izvršenje osnovan, ako pritom nema drugih razloga za odbacivanje ili odbijanje zahtjeva, ni za obustavu postupka izvršenja. Ako sud utvrdi da je zahtjev osnovan, rješenjem o izvršenju može se odrediti dodatan rok za ispunjenje obveze, pod prijetnjom novčanog kažnjavanja (čl. 139. st. 2. i 3. ZUP-a).

Rješenje o izvršenju može biti doneseno na raspravi (kada je zabilježeno u ročišnom zapisniku, uz možebitni naknadni pisani otpravak), kao i u formi izvanraspravnog rješenja.

Za razliku od izvršenja presude, koje može biti usmjereno samo prema tuženiku ili prvostupanjskom tijelu, izvršenje pojedinih vrsta rješenja može biti upravljeno bilo prema kojoj stranci u postupku, prema drugom sudioniku postupka (npr. svjedoku ili vještaku), prema trećim osobama (npr. posjedniku isprave kao dokaznog sredstva), kao i prema prvostupanjskom tijelu (npr. donositelju izvršnog rješenja u odnosu na koje je određen odgodni učinak tužbe). 

Kada je rješenje o izvršenju upravljeno prema tuženiku, rješenje se dostavlja i nadzornom tijelu iz članka 81. stavak 7. ZUS-a. Pri izvršenju rješenja primjenjivom smatramo i odštetnu normu članka 81. stavak 11. ZUS-a, uz podrednu primjenu članka 14. Zakona o sustavu državne uprave^[37] (u odnosu na izvršenike obuhvaćene tim Zakonom), te odredaba Zakona o obveznim odnosima^[38]. 

Primjerice, ako tuženik ustraje na radnjama povezanima s izvršenjem pojedinačne odluke (upravnog akta) osporene u upravnom sporu unatoč postojanju izvršnoga sudskog rješenja o određivanju odgodnog učinka tužbe u tom sporu, tj. protivno nenovčanoj obvezi tuženika da se suzdrži od spomenutih radnji do pravomoćnog okončanja spora, tužitelj može zahtijevati donošenje rješenja o prisilnom izvršenju rješenja o određivanju odgodnog učinka tužbe, na način da sud naloži tuženiku da do pravomoćnog okončanja spora ne poduzima nikakve radnje upravljene na izvršenje odnosnog rješenja, pod prijetnjom izricanja novčane kazne čelniku javnopravnog tijela (tuženika), uz dostavu rješenja o izvršenju tijelu nadležnom za nadzor nad tuženikom.

Primjenjivost odredaba ZUP-a pri izvršenju upravnosudske odluke sumarno je sažeta u sljedećoj tablici^[39]:

Prijepor može izazvati formulacija članka 82. stavak 1. ZUS-a, kojom je propisano da sud koji je donio rješenje izvršava »rješenje protiv kojeg žalba nije dopuštena«.

Nadalje, dvojbena stipulacija sadržana je i u stavku 2. toga članka, u dijelu koji primjenu te odredbe vezuje uz pravomoćna rješenja.

U prvom slučaju postavlja se pitanje tko izvršava prisilno izvršiva rješenja protiv kojih je dopuštena žalba (npr. rješenje o izdavanju privremene mjere), dok je u drugom primjeru nejasno koji je normativni okvir mjerodavan za izvršenje rješenja koja su izvršna, ali još nisu pravomoćna (podsjećamo, normom čl. 67. st. 2. ZUS-a propisano je da žalba protiv rješenja ne odgađa izvršenje rješenja, pa u upravnom sporu izvršnost rješenja protiv kojih je žalba dopuštena nastupa prije pravomoćnosti tih rješenja). 

Gramatičko tumačenje spomenutih odredaba rezultiralo bi neprihvatljivim pravnim prazninama. Stoga smatramo da se norma članka 82. stavak 1. odnosi na sva rješenja, neovisno o tome je li protiv pojedinog rješenja dopuštena žalba, te da je odredba stavka 2. navedenoga članka primjenjiva u odnosu na sva izvršna rješenja, imajući na umu da je u upravnom sporu odnos pravomoćnosti i izvršnosti odluke posve različito reguliran glede presude odnosno rješenja. Razlike u uređenju relacije pravomoćnost-izvršnost između presuda i rješenja prije svega proizlaze iz usporedbe sljedećih odredaba ZUS-a:

1) u odnosu na nastup izvršnosti odluke - članak 80. stavak 1. (»pravomoćna presuda«) i stavak 2. toga članka (»rješenje«, bez oznake da se radi o pravomoćnom rješenju)

2) što se tiče dopuštenosti žalbe protiv prvostupanjske odluke - članak 66. i članak 66.a (presuda) i članak 67. stavak 1. ZUS (rješenje)

3) vezano uz odgodni učinak žalbe - članak 66. stavak 5. (presuda) i članak 67. stavak 2. (rješenje).

Radi potpunosti razmatranja, te s obzirom na to da ZUS izrijekom ne definira nastup pravomoćnosti rješenja, za razliku od normiranja pravomoćnosti presude u članku 63., mišljenja smo da je u upravnom sporu pravomoćno:

a) rješenje upravnog suda protiv kojeg žalba nije dopuštena - danom donošenja

b) rješenje upravnog suda protiv kojeg je žalba dopuštena, ali nije podnesena - istekom roka za podnošenje žalbe

c) rješenje upravnog suda protiv kojeg je žalba dopuštena i podnesena, a potom odbačena ili odbijena od strane VUS-a, odnosno kada VUS obustavi postupak po žalbi slijedom povlačenja žalbe - danom donošenja odluke VUS-a

d) rješenje VUS-a - danom donošenja.

Podnormiranost materije izvršenja upravnosudskih odluka, uključujući izvršenje rješenja donesenih u upravnom sporu, kao i nepreciznost/proturječnost dijela postojećih stipulacija ZUS-a, iziskuje dodatnu interpretativnu ulogu i aktivnost sudova. 

Prisilno izvršiva rješenja koja se donose u upravnom sporu međusobno se znatno razlikuju prema više kriterija razmotrenih u tekstu članka, što dovodi i do razlika u pravnim režimima njihova izvršenja.

Osim toga, na ovome području normativno koegzistiraju tri procesna sustava: posebne odredbe sadržane u ZUS-u, te podredno primjenjive norme kojima je uređeno izvršenje u upravnom postupku, odnosno građanskopravna ovrha (potonje s dodatni