1. UVOD
Najnoviji Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o odvjetništvu objavljen je u Nar. nov., br. 126/21 od 24. 11. 2021.² te stupa na snagu 2. 12. 2021. Taj Zakon predstavlja četvrtu novelu Zakona o odvjetništvu³, a prema sadržaju onoga što se njome mijenja, kao i onome što je stalno predmet prijepora između Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske i Hrvatske odvjetničke komore, i to vezano uz preporuke Europske komisije glede omogućavanja lakšeg obavljanja odvjetništva odvjetnicima iz država članica EU-a u Republici Hrvatskoj te odvjetnicima iz Republike Hrvatske u državama članicama EU-a te uz liberalizaciju tržišta usluga, (naoko) nužan je kompromis. Naime, čitajući izmijenjene odredbe čini se (kao što je i do sada bilo) da je postignut kompromis zaštite za odvjetnike iz Republike Hrvatske, a da se time Zakon i usklađuje s pravnom stečevinom EU-a. No, već i sada se vidi da će u praksi biti mnogo većih problema i otvorenih pitanja, koja će dovesti do pogoršanja već ionako nepovoljnog položaja odvjetništva u Republici Hrvatskoj. Da navedena novela ne sadrži odredbe koje bi bile važne za poboljšanje stanja u odvjetništvu, dokazuje i izostanak bilo kakvog značajnijeg angažmana odvjetnika, ali i stručne javnosti u javnoj raspravi o prijedlogu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o odvjetništvu⁴, i to usprkos činjenici što je i Hrvatska odvjetnička komora svojim članovima poslala mail kojim ih poziva da se u što većem broju uključe u javnu raspravu⁵.

2. ŠTO DONOSI NOVELA ZAKONA
Novelom Zakona učinjene izmjene i dopune ukratko se svode na sljedeće:

• omogućavanje podružnicama odvjetničkih društava iz država članica EU-a da u Republici Hrvatskoj pružaju pravne usluge koje uključuju i usluge savjetovanja o hrvatskom pravu
• mogućnost zasnivanja radnog odnosa odvjetnika s drugim odvjetnikom koji samostalno obavlja odvjetničku djelatnost kao s poslodavcem, kao i sa zajedničkim odvjetničkim uredom, a ne kao što je do sada bilo samo s odvjetničkim društvom
• ukidanje ograničenja mogućnosti osnivanja samo jednog odvjetničkog ureda
• ukidanje nemogućnosti da odvjetničko društvo bude osnivač drugog odvjetničkog društva
• uređivanje načina provjere znanja za odvjetnike iz država članica EU-a
• reguliranje obveze stručnog usavršavanja⁶
• izmjena odredbi koje propisuju razloge za prestanak odvjetništva, tako da je kao razlog dodana smrt
• izmjena odredbi koje reguliraju mirovanje odvjetničke službe tako da je dodan i dodatan razlog, i to mirovanje u slučajevima u kojima odvjetnik zbog više sile, izvanrednih događaja ili drugih opravdanih razloga dulje vrijeme ne može obavljati odvjetničku službu⁷ te
• izmjena i dopuna odredbi koje se tiču disciplinskog progona, i to kako glede pravnih lijekova, tako i glede zastarnih rokova.

3. JE LI NOVELA ZAKONA ODGOVOR NA AKTUALNI POLOŽAJ ODVJETNIŠTVA ILI JE POTREBAN VEĆI REFORMSKI ZAHVAT
Hrvatska odvjetnička komora u svim raspravama koje se tiču obavljanja odvjetničke službe u Republici Hrvatskoj, a posebice vezano uz liberalizaciju tržišta usluga, ističe kako je odredbom čl. 27. Ustava Republike Hrvatske⁸ odvjetništvo određeno kao posebna kategorija i služba od posebnog značenja⁹, što zahtijeva da se razumije njezin poseban status koji ne trpi da se ono promatra kao tržišna usluga koja podliježe liberalizaciji usluga. Na tragu navedene odredbe, odredbom čl. 1. st. 2. Zakona o trgovačkim društvima¹⁰ propisano je da se osobe koje se bave slobodnim zanimanjima uređenim posebnim propisima smatraju trgovcima u smislu odredbe Zakona o trgovačkim društvima, ako je tim propisima tako određeno, pa se zaključivalo da odvjetnici i odvjetnička društva nisu trgovci (pa slijedom toga niti subjekti koji podliježu liberalizaciji usluga odnosno oni ne pružaju usluge). Navedeno se potvrđivalo i stavom teorije prava društva kako „…Osobe koje se bave slobodnim zanimanjima uređenim posebnim propisima smatraju se trgovcima samo ako je to u tim propisima određeno (čl. 1. st. 2. Zakona o trgovačkim društvima). Primjerice, odvjetnici nisu trgovci, jer to nije određeno Zakonom o odvjetništvu. Ni odvjetničko društvo nije trgovac, iako djeluje u obliku javnog trgovačkog društva, jer to isključuje odredba čl. 1. st. 2. Zakona o trgovačkim društvima koji je lex specialis u odnosu na opću odredbu prema kojoj je svako trgovačko društvo trgovac (čl. 2. st. 5. Zakona). Spomenuta odredba govori o osobama, a to znači i onima pravnima čiji je predmet poslovanja bavljenje odvjetništvom“¹¹.

I naposljetku Ustavni sud Republike Hrvatske u Rješenju U-I/23/1999 od 20. travnja 2000. godine navodi: „…Stajalište je Ustavnog suda da se pružanje pravne pomoći putem odvjetništva ne može shvatiti kao gospodarska djelatnost i ne može biti, zbog svoje specifičnosti, podvrgnuto zakonima ponude i potražnje na tržištu. Specifična pravila struke položaj odvjetništva čini bitno drugačijim od položaja gospodarskih djelatnosti na tržištu, čime se ono izdvaja od pravila koja vladaju u gospodarstvu u kojem je profit, uz poštivanje ustavnih načela i prava, osnovni cilj…“. Dakle, navedeno je i više nego dovoljno da se argumentira stajalište o posebnom položaju odvjetništva kao službe. No, je li to dovoljno i je li to primjeren odgovor na sadašnje stanje u odvjetništvu?

Kao prvo, potrebno je istaknuti da su odredba čl. 27. Ustava Republike Hrvatske, kao i pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske, odraz jednog drugog vremena, i to kako u političkom, tako i u gospodarskom smislu. Naime, određivanje odvjetništva kao posebne službe u „božićnom“ Ustavu RH iz 1990. predstavlja u prvom redu odavanje priznanja odvjetništvu za zaštitu i afirmaciju ljudskih prava i temeljnih sloboda u totalitarističkim režima, pa slijedom toga (po nekima) i takvom režimu u bivšoj SFRJ. Nadalje, isto tako ta odredba (tada, ali ne i danas) predstavlja i uspješno pozicioniranje odvjetništva u sustavu trodiobe državne vlasti s Ustavnim sudom Republike Hrvatske kao četvrtom granom vlasti.

Što se tiče navedenog Rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske dovoljno je da se prouči njegov sadržaj, kao i da ga se stavi u kontekst tadašnjih društveno-ekonomskih prilika¹², pa da se zaključi da stajališta Hrvatske odvjetničke komore, iako osnovani i obrazloženi, nisu dovoljni da se temeljem njih nađe rješenje za (nagomilane) probleme odvjetništva u Republici Hrvatskoj. Naime, zli jezici mogli bi reći da se, opijeni uspjehom afirmiranja odvjetništva kao posebne službe u Republici Hrvatskoj, nije primijetilo da se njegovo područje djelovanja smanjuje, i to stalnim priljevom novih odvjetnika, te prelaskom brojnih poslova u ruke drugih službi. Tako je odvjetništvo 1990.-ih godina prošlog stoljeća postalo utočište brojnim pravnicima iz trgovačkih društava koja su propala zbog neuspješno provedene privatizacije¹³, ali i sucima koji su napuštali sudačku službu, kako zbog loših materijalnih uvjeta rada, tako i zbog političkog kadroviranja¹⁴ u pravosuđu.

Nadalje, uvođenjem javnobilježničke službe u Republici Hrvatskoj temeljem Zakona o javnom bilježništvu, a kasnije i drugim zakonima, brojni poslovi kao npr. sastavljanje kupoprodajnih ugovora, osnivanje trgovačkih društava, upisi u zemljišne knjige prešli su znatnim dijelom u rad javnih bilježnika, što je na kraju zapečaćeno otkupom potraživanja banaka i telekomunikacijskih operatera od društava čiji je predmet poslovanja naplata potraživanja i uvođenjem obrazaca u brojne postupke (izvansudska ovrha) te uvođenjem sustava Uređena zemlja. U svemu tome znatan problem je i neujednačen razvoj te ekonomska nejednakost pojedinih dijelova Republike Hrvatske zbog čega u nekim regijama nema dovoljno posla za sve odvjetnike upisane u imenik odvjetnika.

Zbog svega toga očigledno je da neminovna i obvezna liberalizacija tržišta usluga, pa tako i odvjetničkih usluga, ne može biti zaustavljena, te da nije moguće „zalediti“ postojeće stanje odnosno da čak i da se to učini, ono je opterećeno brojnim problemima o kojima se ne raspravlja i za koje se ne traži rješenje, a kao posljedica svega toga nastalo je smanjeno područja djelovanja i rad na granici opstanka (a mnogi i nelikvidnosti).

I u svemu je tome vidljivo (iz primjera dosadašnjeg ulaska stranaca u druge djelatnosti) da će ulazak stranih odvjetničkih društava na teritorij Republike Hrvatske značiti da će se neka društva preuzeti, s nekima će se surađivati, pritom ih tehnološki i logistički dobro opremiti, a što će biti na štetu onih koji time neće biti obuhvaćeni.

4. UPITAN DOSEG POJEDINIH ODREDBI NOVELE ZAKONA U SVJETLU PROBLEMA ODVJETNIŠTVA I KAKO DALJE
Kako svaka izmjena zakona u Republici Hrvatskoj ima ispod površine (koja je namijenjena za javnost i za (pre)često jalova politička prepucavanja) nešto dvojbeno, tako i Novela Zakona sadrži nekoliko odredaba koje su (sigurno) donesene u dobroj namjeri, no (ne)raspravljanje o njima, pa prema tome i neodgovoreno pitanje što se želi postići tim izmjenama, moguće će imati kao i kod drugih zakona element (pre)čestog izigravanja smisla norme i uhodavanje potpuno pogrešne prakse. Jedna od takvih odredaba sigurno je izmijenjena i dopunjena odredba čl. 27. st. 4. i 5. Zakona o odvjetništvu, prema kojoj odvjetničko društvo može osnovati drugo odvjetničko društvo. O navedenoj odredbi bilo je primjedaba prilikom javnog savjetovanja, no one su se svodile na to da takva odredba otvara put da odvjetnička društva iz inozemstva postanu vlasnici (postojećih) odvjetničkih društava u Republici Hrvatskoj. Ta primjedba otklonjena je navodom da takva odredba predstavlja usklađenje s pravnom stečevinom Europske unije jer je u predmetu povrede br. 2017/4067 Europska komisija utvrdila da su odredbe važećeg Zakona o odvjetništvu, prema kojima odvjetničko društvo ne može biti osnivač drugog odvjetničkog društva, protivne europskoj pravnoj stečevini odnosno čl. 11. st. 2. Direktive 98/5/EZ te čl. 14. t. 3. Direktive 2006/123/EZ.

Nadalje, na 25. sjednici Odbora za pravosuđe Hrvatskog sabora održanoj 10. 11. 2021. „u vezi mogućnosti da odvjetničko društvo može osnovati drugo odvjetničko društvo postavljeno je pitanje povezanih društava u postupcima zastupanja stranaka“¹⁵, no na kraju je odbor odlučio predložiti Hrvatskom saboru da donese predloženi Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o odvjetništvu. Dakle, javna rasprava vodila se oko toga da se „sačuva“ ekskluzivitet odvjetništva za odvjetnike iz Republike Hrvatske.

Činjenica je da i odvjetništvo kao služba nije imuno na trajno nepovoljnu ekonomsku situaciju i u valovima manju ili veću nelikvidnost fizičkih i pravnih osoba te države uopće, a premošćivanju nelikvidnosti se u gospodarstvu pribjegava na različite načina. Tako je i jedan način prebacivanje poslovanja s jednog poslovnog subjekta na drugi te sklapanje ugovora o poslovnoj suradnji dvaju trgovačkih društava od kojih je jedno u blokadi te poslovna suradnja znači da se plaćena novčana sredstva čiji je vjerovnik trgovačko društvo u blokadi plaćaju na račun društva koje nije u blokadi, tada je samo pitanje dana kada će i odvjetnici, kao oni koji se trebaju brinuti i afirmirati vladavinu prava, krenuti tim putem.

Nadalje, konačno je odredbom čl. 15.a Zakona o odvjetništvu, a koja je dodana odredbom čl. 4. Novele Zakona, propisana obveza stalnog stručnog usavršavanja, i to prema programu i načinu stručnog usavršavanja koji će propisati Hrvatska odvjetnička komora (u roku od 90 dana od stupanja na snagu Novele Zakona¹⁶).

U vezi s tim otvara se pitanje načina i vremena provođenja stručne naobrazbe, te tko će je provoditi, jer dosadašnje iskustvo organiziranja predavanja u organizaciji Odvjetničke akademije po pojedinim odvjetničkim zborovima ukazuje na probleme nezainteresiranosti odvjetnika za pohađanje pojedinih predavanja¹⁷, a za nazočne se predavanje prečesto opsegom tema „stisne“ u prekratko vrijeme te prečesto ne postigne željeni učinak¹⁸. Dakle, ako se doista želi i postići cilj da se odvjetnici obrazuju i usavršavaju (a ne da se to formalno ispunjava), pred Hrvatskom odvjetničkom komorom i Odvjetničkom akademijom, ali i samim odvjetnicima i više je nego otvoreno pitanje kako postići kompromis da naobrazba ne bude samo forma, nego da motivira odvjetnike, i da ne bude preveliko zadiranje u (ionako) premalo slobodnog vremena odvjetnika.

Ali, ono što zapravo Novela Zakona ne rješava (a sama i ne može riješiti, nego je potreban sistemski zahvat u sustav na relaciji pravosuđe-javno bilježništvo-odvjetništvo) potreba je repozicioniranja odvjetništva kao nužne službe za zaštitu prava građana i temeljnih sloboda, a time i učvršćivanje odvjetnika u sigurnosti njihove službe (u uvjetima liberalizacije usluga), ali i onih koji će pridonijeti ostvarenju pravne sigurnosti i afirmaciji zahtjeva vladavine prava. Naime, i odvjetništvo može i mora imati funkciju službe preventivne pravne zaštite jer svojim djelovanjem u fazi sklapanja pravnih poslova i definiranja odnosa među stranka može i mora osiguravati onu razinu pravne zaštite koju bi sudovi inače mogli pružiti tek rješavanjem nastalih sporova. Kao primjer takvog djelovanja (a prema praksi pojedinih europskih zemalja), sigurno je djelovanje odvjetnika u području prometa i raspolaganja nekretninama, gdje kvalitetno sastavljeni ugovori i proučeni te protumačeni zemljišnoknjižni izvadak (s izvršenim uvidom u zbirku isprava i spise zemljišnoknjižnih predmeta u kojima su određeni upisi u zemljišne knjige) mogu znatno otkloniti kasnije probleme stranaka pravnog prometa. Nadalje, sigurno bi i djelovanje odvjetnika u području obiteljskog prava (medijacija), uz Centar za socijalnu skrb (i s njim), pomoglo rasterećenju Centra za socijalnu skrb i stvarnom ostvarenju cilja Obiteljskog zakona da obiteljskopravni odnosi i sporovi budu dogovorno riješeni i time doista izraz volje stranaka, ali dakako uz promjenu zakonodavstva, određivanje pozicije odvjetnika kao osobe koja nije isključivo onaj tko štiti volju svoje stranke te provedba stručne naobrazbe (uz obavljanje prakse u centrima za socijalnu skrb)¹⁹. Dakako, da bi se mogle obavljati i te zadaće, prije svega bilo bi potrebno ponovno uspostaviti prekinute spone na relaciji pravosuđe-odvjetništvo-javno bilježništvo, odnosno prekinuti „kastinsku“ zatvorenost, a dobar put za to mogla bi biti izobrazba vježbenika i na sudu i kod odvjetnika i kod javnog bilježnika, koji bi na taj način upoznali ustroj pojedine od službi, način rada i probleme koji postoje u svakoj službi, a što bi mu u kasnijem radu pomoglo da što lakše i brže nađe zadovoljavajuće rješenje za sva pitanja i probleme svoje stranke.

5. ZAKLJUČAK
Dakle, očigledno je da je Novela Zakona još jedna u nizu rutinski odrađenih zakona da se zakonskim tekstom legalizira već postojeća praksa te da se ispuni obveza usklađenja s pravnom stečevinom Europske unije. No, taj Zakon ne rješava pitanje položaja odvjetnika u pravosudnom sustavu te očit gubitak djelokruga poslova zbog, bilo djelovanjem zakonodavca, bilo djelovanjem tržišta preuzimanjem poslova od drugih službi odnosno pravnih subjekata. Dakako to neće riješiti Zakon sam, niti rješenje za to dolazi izvana, nego je potrebno da odvjetništvo samo svojim snagama učini vremenski skok i teleportira se u sadašnje vrijeme te uz dosadašnje (uvjerljive) argumente pronađe i dodatne (još uvjerljivije) razloge zbog čega odvjetništvo treba postojati kao služba i koje su dobrobiti te službe za pravni poredak uopće. Nažalost, dolazak odvjetnika i odvjetničkih društava iz drugih država Europske unije ne može se zaustaviti, i opravdan je strah da neki odvjetnici neće moći izdržati tu i takvu konkurenciju.

U tom dijelu jasno je (kao i inače na tržištu) da se može konkurirati kvalitetom, inovativnošću i rješavanjem problema stranaka na što povoljniji i brži način.²⁰ U tom dijelu Hrvatska odvjetnička komora može pomoći naobrazbom (uvažavajući prethodna znanja odvjetnika i njihovu dob), ali mora i pronaći načina da se odvjetnika potakne na aktivniji angažman i djelovanje u odvjetničkoj zajednici s ciljem pronalaženja novih putova i učvršćenja odvjetništva kao nužne službe u funkciji osiguranja pravnog poretka i vladavine prava uopće. To, kako je već rečeno, nije učinio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o odvjetništvu te, treba biti jasno, neće niti učiniti (bez djelovanja odvjetnika) niti jedan drugi zakon.

1* Odvjetnik u Odvjetničkom društvu Porobija & Špoljarić iz Varaždina.
Ovaj rad isključivo je (kako laički, tako i profesionalno) stajalište autora o četvrtoj noveli Zakona o odvjetništvu te aktualnom stanju i položaju odvjetništva, i kao takav nema nikakve veze s odvjetničkim društvom u kojem je zaposlen niti predstavlja stajalište Odvjetničkog društva Porobija & Špoljarić, i to članova navedenog društva i svih njegovih zaposlenika. Također, rad nema nikakve veze s članstvom autora u Hrvatskom društvu za građanskopravne znanosti i praksu.
2 U nastavku teksta: Novela Zakona.
3 Zakon o odvjetništvu donio je Zastupnički dom Sabora Republike Hrvatske 27. 1. 1994. godine te je objavljen u Nar. nov., br. 9/94 i stupio je na snagu 18. 2. 1994. godine. Prva izmjena učinjena je 2008. godine, objavljena je u Nar. nov., br. 117/08 i stupila je na snagu 21. 10. 2008. godine (time da je izvršen ispravak jednog članka objavom u Nar. nov., br. 50/09). Druga izmjena učinjena je 2009. godine, objavljena je u Nar. nov., br. 75/09 i stupila je na snagu 8. 7. 2009. godine. Treća izmjena učinjena je 2011. godine, objavljena je u Nar. nov., br. 18/11 i stupila je na snagu 17. 2. 2011. godine, osim pojedinih odredaba koje su stupile na snagu danom pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji.
4 Prema objavljenim podacima na internetskoj stranici https://esavjetovanja.gov.hr/ECon/MainScreen?entityId=17443 dano je 49 komentara, i to 42 opća te 7 nadopuna teksta.
5 Izvršni odbor Hrvatske odvjetničke komore putem odvjetničkih zborova poslao je svoje priopćenje vezano uz prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o odvjetništvu i pozvao na aktivno sudjelovanje u javnoj raspravi. Odvjetnički zbor Varaždin poslao je takav poziv dana 20. 9. 2021.
6 Prema našem mišljenju nedostatno i s nizom otvorenih pitanja, a što će biti obrazloženo u nastavku ovog rada.
7 Navedeno je odraz potrebe da se reguliraju novonastala stanja i situacije u Republici Hrvatskoj koje su do prije dvije godine bile nezamislive – epidemija COVID-19 virusa, potresi (potres 22. 3. 2020., potres 27. 12. 2021. te 29. 12. 2021.) i sl.
8 Nar. nov., br. 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 – Odluka USRH.
9 „Odvjetništvo kao samostalna i neovisna služba osigurava svakome pravnu pomoć u skladu sa zakonom.“
10 Nar. nov., br. 113/96, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 111/12, 125/11, 68/13, 110/15, 40/19.
11 Dr. sc. Jakša Barbić: Pravo društva, Knjiga prva, Opći dio, Organizator, Zagreb, 1999., str. 142.
12 Tek je prošlo niti pet godina od okončanja Domovinskog rata, te dvije godine od mirne reintegracije Podunavlja, prava tranzicija u tržišno gospodarstvo tek je trebala započeti, i započela je smjenom vlasti 3. 1. 2000. i dolaskom Šesteročlane koalicije na čelo izvršne vlasti, a početkom pregovora o ulasku u Europsku uniju počet će se mijenjati i ekonomski odnosi, pa tako i shvaćati što uistinu znači liberalizacija tržišta.
13 Mnogi u neuspješnoj privatizaciji pronalaze elemente urote namjernog uništenja gospodarskih subjekata, no smatramo da to utvrđenje ulazi u područje kaznenog prava i kaznenog progona te u područje povijesne znanosti, a što nije predmet ovog rada.
14 Mnogi autori govore o čistki u pravosuđu, o čemu se mogu naći brojni tekstovi. O tome je mnogo pisao „Feral Tribune“, pišu danas još uvijek i „Novosti“ te brojni internetski portali, a o tome su pisali i govorili također nekadašnji suci kao npr. Vladimir Primorac i Sovjetka Režić. Navedeno nije predmet ovog rada te smatramo da to može biti samo predmet studiozne i opsežne analize, bilo u okviru utvrđivanja uzroka i posljedica stanja u pravosuđu posljednjih 30 godina, bilo u okviru povijesne znanosti.
15 https://www.sabor.hr/radna-tijela/odbori-i-povjerenstva/izvjesce-odbora-za-pravosude-o-prijedlogu-zakona-o-izmjenama-125
16 Čl. 24. st. 2. Novele Zakona.
17 Pod nezainteresiranošću se ne podrazumijeva odbijanje odvjetnika da pristupe predavanjima, nego njihova nemogućnost zbog preopterećenosti i prezauzetošću radom u odvjetničkom uredu, ali i vrlo često prevelikoj prostornoj udaljenosti da se potroši i do pola radnog dana kako bi se iz ureda doputovalo do mjesta predavanja i po završenom predavanju vratilo natrag.
18 Pod nepostizanjem željenog učinka podrazumijeva se umor predavača, pad koncentracije slušača i često motiviranost dolaska time da se na kraju postavljaju pitanja predavaču kako bi se trebalo shvatiti i postaviti pravno pitanje u predmetu nekog odvjetnika (umjesto da se raspravlja o sadržaju predavanja).
19 U vezi s pozicijom odvjetnika u obiteljskopravnim sporovima, i to razvodu braka te odlučivanju s kojim će roditeljem maloljetno dijete živjeti te tko će vršiti roditeljsku skrb, postoji otvoreno pitanje mora li odvjetnik uvijek postupati po nalogu stranke, iako je razvidno da je to na štetu djeteta, jer je zaštita djece jedna od obveza koju svatko mora poštovati.
20 Radom u odvjetništvu uočavamo promjenu profila stranaka. Nadolazeće mlade generacije ne žele dugotrajne sporove i sve češće iskazuju spremnost na mirno rješenje spora ako im se pruže uvjerljivi argumenti za ponuđeno rješenje, čak i ako to ne znači financijski dobitak. Naime, tempo svakodnevnog života, premalo slobodnog vremena da se posveti obitelji i prijateljima te hobijima nameću potrebu da se i financijski žrtvuje, ako to znači dobitak u drugim sferama privatnog i profesionalnog života.