1. O strukturi i temi predavanja
Predavanje sam strukturirala tako da bude više načelnog i preglednog nego strogo stručno-tematskog karaktera. Zbog takvog pristupa, morala sam ga jako simplificirati i svesti na nekoliko generalnih slika. 

Temeljna je teza sljedeća:u turbulentnim 90-im godinama prošlog stoljeća uloga Ustavnog suda u Republici Hrvatskoj nije bila prepoznata na pravi način, a posljedice toga osjećamo i danas. To pokazuju određene pojave s kojima se kontinuirano susrećemo u političkom životu naše zemlje, a koje su i dandanas stalan uzrok tenzija koje se stvaraju u društvu kad je Ustavni sud u pitanju. Budući da su te tenzije uvijek opasne, a posebno su opasne ako proizlaze iz zabluda i predrasuda, danas bih u prvom redu željela podsjetiti na temeljne uloge koje su ustavnom sudstvu namijenjene u postkomunističkim državama.

Poslije pada Berlinskog zida, u postkomunističkim državama srednje, istočne i jugoistočne Europe na dnevnom je redu bilo stvaranje potpuno novog društva. Ustavi tih država, doneseni poslije 1989., svrstavaju se u skupinu tzv. novih tranzicijskih ustava ili europskih ustava treće generacije. Ti se ustavi razlikuju u mnoštvu prihvaćenih rješenja. Ipak, ako je riječ o potrazi za onim vrijednostima i političkim idealima koje određena država smatra tako presudnim da ih postavlja na razinu pretpostavki za svoje vlastito legitimno djelovanje, onda ti ustavi imaju pojedina zajednička, specifična obilježja.  Podsjetit ću samo na dva takva obilježja. 

Prvo, većina novih europskih tranzicijskih ustava sadržava tzv. »odredbe straha«. Proces koji je do njih doveo znan je pod nazivom »konstitucionalizacija straha«. Novi europski ustavi odraz su povijesnog straha od obnavljanja totalitarizma u bilo kojem obliku. U njih su ugrađene različite preventivne mjere protiv antidemokratskih djelovanja i procesa, koje trebaju spriječiti da se ono čega se nove demokracije boje ponovno ne dogodi. 

Istodobno, novi tranzicijski ustavi konstitucionaliziraju i želju za prihvaćanjem vrijednosti liberalno-demokratskih poredaka zapadnoeuropskog tipa. Dakle, u nastojanju da postanu sudionici europskog zajedništva, tranzicijske države u svoje su Ustave ugradile opsežne kataloge ljudskih prava i u njima su projicirali željeni tip otvorenog društva prema uzoru na zapadne demokracije. Riječ je o prihvaćanju tzv. zajedničkog europskog ustavnog nasljeđa. Njegovo su prihvaćanje postkomunističke države izrazile pristupanjem Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe (u nastavku teksta: Konvencija), najvažnijem međunarodnom ugovoru o ljudskim pravima u povijesti čovječanstva, koji je na snazi za Republiku Hrvatsku od 1997. Recepcijom vrijednosti koje proklamira i štiti Konvencija, zapravo se trebalo preskočiti 50 godina zaostatka u državnom i društvenom razvoju. 

Štoviše, prema uzoru na njemački Temeljni zakon (1949.), neke države u svoje ustave izrijekom su ugradile i ustavnu klauzulu vječnosti. Klauzula vječnosti štiti esencijalna obilježja ustava od ustavnih promjena suprotnih strukturalnim ustavnim načelima. Jedna od najpoznatijih svakako je češka klauzula vječnosti koja zabranjuje promjene češkog Ustava u dijelu koji se tiče demokratske pravne države.

Ipak, ta prekrasna priča o europskim težnjama postkomunističkih država koju su one zapisale u svojim novim ustavima ima i svoju drugu stranu. Što sadržavaju ti ustavi? Oni sadržavaju ideal-tipski model države i društva. 

Međutim, u okruženju kojem je bio namijenjen, taj model nije korespondirao sa surovim realitetom postkomunističkog života. Od prvog dananjihova stvaranja, u tim državama postojiekstremna nestabilnost socijalnog i političkog okruženja uzrokovana nagomilanim problemima tranzicije. »Slika dobro uređenog društva« oblikovana u novim tranzicijskim ustavima bila je, a u velikoj je mjeri to i danas, samo izraz vrijednosno utemeljenog opredjeljenja za društvo koje ne postoji, ali ga želimo imati. Dvije su pojave odmah bile očite.

Prvo, postkomunistički ustavi ponudili su demokraciju kao model života milijunima ljudi koji su desetljećima živjeli u rigidnom komunizmu i od kojih se nije moglo očekivati da razumiju i prihvaćaju istinske demokratske vrijednosti. I što se dogodilo? Ilustrativno:sloboda je shvaćena kao oslobađanje od komunizma, a ne kao zaštita pojedinca i spremnost da se unutar ustavnog okvira zaštićenih prava preuzme odgovornost za vlastitu sudbinu;načelo podjele vlasti nije shvaćeno kao objektiviziranje političke sfere njezinim smještanjem u granice prava, nego kao puko odbacivanje jednopartijske diktature;tržišno gospodarstvo nije shvaćeno kao socijalno-ekonomski temelj demokracije, nego kao potrošačko blagostanje; korupcija nije prepoznata kao društveno zlo jer je do jučer bila naš način života, a i dalje je nastavila egzistirati kao djelotvorno sredstvo za rješavanje različitih životnih problema, od upisa djece u škole do bržeg pristupa liječničkom pregledu,itd., itd.²

S druge strane, ti isti ustavi suočili su nerazvijene institucionalne ustavne strukture novih europskih država s preteškim zahtjevima. Državne i javne institucije, osobito političke, zbog svoga iznimno slabog demokratskog potencijala te zahtjeve nisu bile sposobne ispuniti. I sam se Ustav shvaćao instrumentalno, sve do danas.³ Rasprava okonceptu odgovornosti u ustavnoj demokraciji još se očekuje.

Sažeto, model ustavne demokracije, sadržan u novim tranzicijskim ustavima, zapravo je bio prazan okvir koji se tek naknadno trebao popunjavati socijalnim sadržajima otvorenog društva. To je bio proces razvitka obrnut od onog u kojem su nastajale stare zapadnoeuropske demokracije.Pitanje je bilo: tko će taj prazan ustavni okvir popunjavati konkretnim sadržajima otvorenog društva u skladu s temeljnim postavkama suvremenog europskog prava? 

Postkomunističke zemlje dale su jednoglasan odgovor osnivanjem ustavnih sudova. Poslije pada Berlinskog zida dolazi do stvaranja i neviđene ekspanzije institucionalnog ustavnog sudstva u postkomunističkoj Europi, ali i u svim tranzicijama diljem planeta, od Azije do Južne Amerike. Uzlet ustavnog sudstva u posttotalitarnim društvima Häberle objašnjava činjenicom da u »situacijama velike povijesne promjene (‘revolucijama’) - kao što je bio slučaj u istočnoeuropskim reformskim državama kad su one svrgnule svoje totalitarne sustave 1989. - … ustavni sudovi na neki su način morali popuniti ulogu ustavotvorne skupštine, praktički morajući ‘izumiti’ ili barem ‘razviti’ nacionalno ustavno pravo. Druga ustavna tijela kao što su parlamenti, drugi sudovi i javno mnijenje još uvijek nisu bili sposobni interpretirati ustav unatoč činjenici da je načelo ‘supremacije ustava’ bilo zajamčeno u dokumentima.«⁴

Ustavni sud u tranzicijskim zemljama prepoznat je, dakle, kao tihi ustavotvorac koji svojim posebnim institucionalnim ovlastima treba kompenzirati slabosti nedostatne političke kulture, rješavajući teške i složene ustavne konflikte proizašle iz dubokog raskoraka između »idealnog« društva opisanog u ustavu i »stvarnog« društva opterećenog slabostima državnih institucija, društva u kojem žive ukorijenjene povijesne tradicije, teško promjenjivi mentaliteti, snažni tragovi komunističke prošlosti, ali i surova borba golemog broja nositelja različitih interesa. Ustavni sud svojim odlukama zapravo tumači »osnovne vrednosne principe zajednice koji nisu ustavno definisani: drugim rečima, sud kreira Grundnorm identitet«.⁵ 

Mađarski Ustavni sud najsvjetliji je primjer ustavnog sudstva u posttotalitarnom društvu. Cjelokupna praksa tog suda temeljila se na ideji zajedničkog ustavnog prava Europe. Dupre ističe da je taj sud, odgovarajućim preuzimanjem - u okviru postkomunističkog konteksta - najboljih postulata o ljudskom dostojanstvu koje je u svojoj praksi izgradio njemački Savezni ustavni sud, zapravo postigao više od suda-uzora u području autonomnosti i samoodređenja pojedinaca i njihova prava na zaštitu od državnih zahvata u njihovu privatnu sferu. Dupre zaključuje: »Mađarski sud pristupio je izazovu koristeći svoj uvezeni koncept ljudskog dostojanstva s ciljem da eliminira moguću konfuziju u odnosu na koncept prava naslijeđen iz prethodnog komunističkog ustava te da sroči liberalni koncept prava. Čineći to, Sud je zamijenio ili reinterpretirao prava naslijeđena iz komunizma na bazi ljudskog dostojanstva … Novi koncept prava koji je razvio Sud doveo je suce do poništavanja, gotovo sistematičnog, pravila prihvaćenih u komunizmu koja su osporena pred Sudom.»⁶ Takav je konceptualni pristup osigurao, dakle, brz i vjerodostojan odmak od komunističkog nasljeđa.

Zaključujem prvu tezu: uloga ustavnih sudova u novim je demokracijama transformativna. Ugrađujući u svoje odluke jurisprudenciju velikih nacionalnih ustavnih sudova i Europskog suda u Strasbourgu, ustavni sudovi u tranzicijskim društvima ispunjavaju ustavni okvir svojih država konkretnim sadržajima liberalno-demokratskih društava. Njihove odluke istodobno služe kao obvezujuće smjernice za djelovanje državne vlasti u okvirima Ustava. Njihovo djelovanje treba pridonijetionom što Zorkin, predsjednik Ustavnog suda Ruske Federacije, naziva »konstitucionalizacijom svijesti« kao pretpostavkom prihvaćanja europske pravne i političke kulture i buđenja osjećaja pripadnosti europskoj pravnoj obitelji. 

3. Ustavni sud kao nositelj »judicijalizacije« politike
Druga temeljna uloga ustavnog sudstva u tranzicijskim državama vezana je uz proces tzv. judicijalizacije politike. To je relativno novi pojam koji znači da o određenim pitanjima - o kojima su tradicionalno odlučivala politička tijela u političkim procedurama i za koja se oduvijek smatralo da pripadaju političkoj demokraciji - dakle, da o tim pitanjima počinju odlučivati sudovi ili u najmanju ruku da ta pitanja počinju ovisiti o sudskim odlukama. Judicijalizacija politike u suvremenim uvjetima u literaturi se najčešće smatra organskim nusproduktom vladajućeg diskursa zaštite temeljnih prava. Riječ je o globalnoj, planetarnoj pojavi.

U sustavima koji poznaju i priznaju apstraktnu kontrolu ustavnosti pravnih normi ustavni sudovi po prirodi su stvari nositelji judicijalizacije politike.⁷ 

Međutim, Thornhill ističe da institucionalni ustavni sudovi u postkomunističkoj europskoj državi imaju i posebnu zadaću: stvoreni su u prvom redu kao mehanizam koji dopušta državi da otkloni od sebe duboko kontroverzna pitanja i istodobno oslabi njihovu snagu. Sudska kontrola zakona koja se temelji na zaštiti prava omogućila je državi da mnogobrojne konflikte koji su se prije rješavali upotrebom državne sile premjesti izvan države i depolitizira.⁸ Sažeto, ustavni sudovi u tranzicijskoj državi djeluje kao »filter« kroz koji se politički konflikti visokih tenzija transferiraju u pravnu dimenziju, depolitiziraju i rješavaju primjenom ustavnih načela koja dovode do demokratskog i legitimnog ishoda.

4. Ustavno sudstvo u hrvatskom tranzicijskom okruženju
Čini se da prethodno prikazane uloge ustavnog sudstva u tranzicijskim državama još nisu dovoljno poznate ili barem dovoljno prepoznate, odnosno dovoljno prihvaćene u hrvatskoj javnosti. Nekoliko je razloga dovelo do toga. 

Prvo, budući da je Republika Hrvatska imala Ustavni sud od 1964., u njoj nije polučen onaj pozitivni efekt stvaranja nove ustavne institucije kakav je stvoren u drugim europskim postkomunističkim državama. 

Drugi je razlog vezan uz agresiju na Republiku Hrvatsku. Pravilno je Dimitrijevićevo zapažanje: »Vreme komunizma i vreme postkomunizma na prostoru bivše Jugoslavije podeljeni su ratom«.⁹ Rat i poslijeratni oporavak doveli su do zakašnjele transformativne uloge ustavnog sudstva u Republici Hrvatskoj. Taj prijenos europskih pravnih standarda u domaći pravni poredak preko odluka Ustavnog suda započeo je tek poslije 2000. Međutim, tih je godina diskurs o ustavnom sudstvu u Republici Hrvatskoj bio ograničen samo na negativnu personalnu priču o ustavnim sucima, uz potpuni izostanak interesa za otvaranje rasprave o njegovoj pravoj ulozi u tranzicijskom društvu.

Tako je u cijelosti izostala i rasprava o Kelsenovu modelu apstraktne ustavnosudske kontrole pravnih normi - što je drugi naziv za ustavnosudski nadzor političkih vlasti - koji je ugrađen u hrvatski Ustav. Doista, čini se da nikada nismo do kraja artikulirali, racionalizirali i u praksi prihvatili pravne i političke posljedice te kontrole (primjerice, da ta kontrola potiskuje načelo narodnog suvereniteta u korist načela supremacije ustava, da ona postavlja granice arbitrarnom postupanju političke egzekutive, da ona ne znači politizaciju sudstva nego podvođenje politike pod sudski nadzor, itd.).

Konačno, izostala je i rasprava o tome da hrvatski Ustavni sud i Europski sud u Strasbourgu rade isti posao, da i jedan i drugi sud nadziru pravni okvir države, da je, dakle, riječ o sudovima čija je uloga nadzorna, a ne raspravna, ali da im ta uloga ne odriče svojstvo suda. Sažeto, propustili smo artikulirati suvremeni koncept sudskog nadzora, koji je daleko širi od onog koji pokriva klasično raspravno sudstvo.

To su, čini se, temeljni razlozi zbog kojih su u Republici Hrvatskoj na djelu pogrešna postupanja, pogrešne riječi i pogrešne poruke koje se o Ustavnom sudu šalju u javni prostor i koje zbunjuju građane. O tim i sličnim problemima treba govoriti. Samo se na taj način može potaknuti otvorena rasprava radi postavljanja čvrstih pravila koja danas ne postoje, a nužna su za jasno definiranje odnosa između političkih vlasti i ustavnog sudstva, kao i između redovitog sudstva i ustavnog sudstva kad je riječ o javnom prostoru. Samo nas postavljanje čvrstih pravila u tom pitanju može približiti ostvarenju ideala uredne demokratske države koja je zapisana u našem Ustavu i koja odražavaeuropsku viziju načela check and balances.   

Ovim se predavanjem obilježava obljetnica Tribine koju Klub pravnika Grada Zagreba održava u suradnji s Pravnim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu već punih 20 godina. U turbulentnim vremenima kroz koja je prolazila naša zemlja u tom razdoblju, započeti, ukorijeniti i pretvoriti u tradiciju pravničku tribinu jest pothvat koji se može mjeriti s najvrednijim stručnim projektima koji su do danas provedeni ili se provode u području prava. Vrijednost tribina je dvostruka. Prvo, na njima su se već 1993. počeli okupljati hrvatski pravnici radi rasprave koja se odvija živom riječju u međusobnom neposrednom kontaktu prisutnih sudionika. Drugo, iza svake tribine ostaje pisani trag: osim biltena sa svake tribine, tu je i vrijedan godišnjak u kojem se publiciraju sva predavanja i rasprave u jednoj godini. Te su publikacije pisano svjedočanstvo pravnog razvitka Republike Hrvatske, dokumenti vremena koji već danas služe kao vjerodostojan izvor za proučavanje naše suvremene pravne povijesti. 

Ovaj veliki i važni jubilej nikada ne bismo doživjeli da nije bilo akademika Jakše Barbića, osobe iznimne intelektualne snage, silne životne i radne energije, ali prije i iznad svega osobe s vizijom i vjerom u našu sposobnost da tu viziju ostvarimo. Profesor Barbić svojim djelom potvrđuje kako se gradi bolja Republika Hrvatska.


* Skraćeno predavanje prilagođeno objavi u listu Informator. 
2 Demirtas, Serkan: Havel’s constitution, Erdoğan’s constitution, http://www.hurriyetdailynews.com/havels-constitution-erdogans-constitution--.aspx?pageID=449&nID=9634&NewsCatID=429 (pristup: 19. lipnja 2013.). 
2 Dimitrijević, Nenad: Ustavna demokratija shvaćena kontekstualno, Edicija REČ, Beograd: Fabrika knjiga, 2007., str. 110-111. 
3 U Republici Hrvatskoj to se dobro vidi iz najnovijih političkih sukobljavanja oko tumačenja Ustava kad je riječ o provedbi ustavotvornog referenduma na temelju prikupljenih potpisa birača u vezi s ustavnim definiranjem braka. 
4 Häberle, Peter: Role and Impact of Constitutional Courts in a Comparative Perspective, u: Ingolf Pernice/Juliane Kokott/Cheryl Saunders (eds.): The Future of the European Judicial System in a Comparative Perspective, (ECLN Conference Berlin 2005.), European Constitutional Law Network Series, Vol. 6, NOMOS Verlag, Baden-Baden, Germany, 2006., str. 70. 
5 Dimitrijević, Ustavna demokratija, str. 126. 
6 Dupre, Catherine: Importing the Law in Post-Communist Traditions: The Hungarian Constitutional Court and the Right to Human Dignity, Hart Publishing, Oxford (UK), 2003., str. 134. 
7 Danas procesu judicijalizacije politike snažno pridonose i dva europska suda: Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu i Sud Europske unije u Luxembourgu. Iako ti sudovi nisu nadležni za apstraktnu kontrolu nacionalnih zakona država stranaka, oba se u području temeljnih prava susreću sa sličnim pitanjima kao nacionalni ustavni sudovi, oba provode svoj nadzor na osnovi usporedivih kataloga ljudskih prava i u usporedivim procedurama i oba se stoga mogu smatrati ustavnim sudovima. Voßkhule u tom smislu govori o višeslojnom europskom povezivanju ustavnih sudova u izgradnji europskog pravnog poretka. Voßkuhle, Andreas: Der europäische Verfassungsgerichtsverbund, TranState Working Papers No. 106, Sonderforschungsbereich 597 »Staatlichkeit im Wandel«, Bremen, 2009. 
8 Thornhill, Chris: A Sociology of Constitutions: Constitutions and State Legitimacy in Historical-Sociological Perspective, Cambridge Studies in Law and Society, Cambridge University Press, 2011., str. 357. 
9 Dimitrijević, Nenad: Reči i smrt: nacionalistička konstrukcija stvarnosti, REČ, no. 60/5, december 2000., str. 137.